Na jedan od rijetko dobrih tekstova o psima (i ljudima) naišao sam na blogu plejadablue.blog. Savjetujem vam da pogledate TO NIJE ISTINA, tekst postavljen 21.12.2004.

Image Hosted by ImageShack.us

nedjelja, 09.03.2014.

U početku bijaše blog.

Sad je knjiga.




Knjigu možete nabaviti kod izdavača

Nećete požaliti.


- 09:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.08.2011.

GLAS IZ PROŠLOSTI



Razveo sam se s prvom suprugom, koliko je to god moguće, prijateljski. Nakon što smo se odlučili na taj korak više nije bilo svađanja ili natezanja oko podjele zajedničke imovine. Pas je ostao sa mnom.

Pet godina kasnije pas i ja živjeli smo u jednosobnom stanu od 32 kvadrata u Zapruđu. Jednog popodneva preturajući po ladicama naišao sam na magnetofonsku kazetu na kojoj je bilo snimljeno kako moja bivša na nekom tulumu svira gitaru i pjeva. Znala je mnogo pjesama, mogla je bez prestanka pjevati satima, a da se ne ponovi. Dobro je svirala, a glas joj je zvučao otprilike između Melanie i Joan Baez, pa je njihove repertoare znala gotovo u cijelosti. Usput rečeno, čak je bila i nalik na te dvije pjevačice.

Ugurao sam kazetu u magnetofon, pustio, i njezin glas je preplavio mali stan. Pas je spavao u uglu sobe. Iznenada je otvorio oči potpuno razbuđen. Polako je podigao glavu s poda. Zatim je lagano ustao i s noge na nogu premjestio se na sredinu prostorije, te sjeo točno na mjesto jednako udaljeno od oba zvučnika gdje je zvuk bio najkvalitetniji. Sjedio je kao da mu se neki teški teret navalio na pleća i očigledno pozorno slušao.

Nakon nekoliko pjesama čuo sam da potiho cvili. Cvilež je postajao sve jači. Napokon je pas zabacio glavu i zatulio prema plafonu, tiho, da ne nadjača pjevanje, ali bolno i razdiruće. Čuo ju je, prepoznao, ali je znao da nije s nama.

Nisam imao snage isključiti magnetofon, a neprekidno pseće zavijanje me kidalo više nego ijedan trenutak dok smo se supruga i ja rastajali. Imao sam osjećaj da je glas gospodarice bio prejaki podražaj da bi mogao suspregnuti ono što mi je neprekidno tajio - da mu nedostaje, pa je odjednom sve provalilo iz njega. Na kraju je magnetofon škljocnuo u pola pjesme i zavladala je grobna tišina.

Pas se samo sručio na isto mjesto na kojem je sjedio kao da su mu popustili svi mišići, uzdahnuo duboko, ljudski, i zašutio.

Samo mi je jedna misao u tom trenutku olakšavala disanje - sreća na nismo imali djece!








- 13:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 28.10.2006.

znak prepoznavanja

Image Hosted by ImageShack.usImao Pranger psa, boksera. Prirastao mu pas srcu i brinuo se o njemu i lijepo su se slagali. Međutim, morao je otići na nekoliko godina na rad u jednu od arapskih zemalja, a psa nije nikako mogao povesti sa sobom. Što će?


- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".




- 21:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 09.08.2006.

Image Hosted by ImageShack.us

Koliko znam u mojoj su porodici životinje oduvijek omiljene. U bakinoj je kući jednom prilikom živjelo istovremeno tri papige, vjeverica, ribice, mačka i pas, i - osim ribica - svi su se slobodno kretali po kući kao u raju u kojem vladaju samo sloga, ljubav i mir. Ali sve druge životinje osim psa su bile ili kratkovječne ili na privremenom boravku ili tek u prolazu. I tako sam odrastao uz psa. Točkica je došla u našu kuću kada sam imao oko četiri godine, a pokopao sam je u vrtu kada sam napunio osamnaest. A ona nije bila jedini pas u mom životu. Bili su tu psi susjeda, rodbine, prijatelja... Zaista mogu reći da poznajem i volim pse od najranijih dana. Zato i danas, kada netko kaže "dom" zamislim kućicu, malo zemlje oko nje, drvo i psa. Bez psa mi pojam doma nije potpun.

Nakon osamnaeste je uslijedio studentski život, hipijevska ljetovanja, skitanja po svijetu, vojska, život mladog novinara,... putovanja, podstanarstva, neuredan momački život, jurnjava, promjene, promjene, promjene... U takvim okolnostima nisam si mogao priuštiti preuzeti brigu o ikakvom psu.

Image Hosted by ImageShack.us

- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".



- 19:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 13.06.2006.

Image Hosted by ImageShack.us
Prvotno je ovaj vic objavljen na Babl-blogu Čovjek-vadičepa, ali sam ga premjestio ovdje. Od nekoliko komentara najdraži mi je došao od Svjetioničarke koja je napisala:
Razumljivo je da tu kraj njih ne sjedi i žena jer ne postoji valjda dovoljno velik oblačić da sve njene peripetije stanu unutra...

- 15:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 02.06.2006.

Prijatelj priča:

- Hoće čovjek da se ubije zbog psa. Zašto hoće čovjek, zar je to moguće?

Ono kad je bila Oluja nad Krajinom i kad je sva mlađa čeljad otamo izbjegla, u tom je selu na Baniji u kući ostala samo stara mati. Sinovi su, s unucima, na traktorima, nestali. U daljini, u Serbiji.

Dugih se deset godina nisu vratili u zavičaj, niti su štogod o materi znali, a pitati nisu imali koga. Jer nikoga nije bilo. Dobrog za pitanje.

Starica je ipak preživjela zahvaljujuć' susjedima, Hrvatima s kojima je rasla i odrasla, iako je u selo i u njenu kuću zalazila uniforma nove hrvatske države, njene policije, vojske i paravojske. Jednom je, čak, u zadnji čas iz pojate u šumu umakla kad je šahovnica otkrila da je ploča na šporetu još topla.

Onda se pomalo i polako, polako i pomalo nekako sve sleglo i jednog su se dana iz daljine, iz magle i neznanja, sinovi pojavili. Dođoše da obiđu selo, u selu kuću i u kući baku staricu. Otišli su kao momci, a vraćaju se k'o odrasli ljudi. Hoće li ih majka prepoznati?

Prepoznao ih je, već na kapiji, ostarjeli, iznemogli pas. Njegovih osamnaest godina jest preko stotinu ljudskih, al' još je mahao repom jer je od svega najviše volio najmlađeg od braće. Tako je, valjda, nekada davno i Odiseja prepoznao njegov Arg.

Tu se, na vratima, i desila nesreća. Gledajuć' matorog šarova kako se, star a radostan, jedva vuče zemljom, najmlađi reče braći e bi bio sevap prekratiti životinji muke.

Tad okrenu se k njima pas i na oči mu grunu suze. On plakao je kao dijete, odšepesao desetak koraka, okrenuo glavu da jedared još osmotri najmlađeg i srušio se mrtav. Sam od sebe.

Otad od braće najmlađi ne može zaspati, već sve hoće da se ubije. Zbog psa. Progone ga, kaže, one oči iz kojih kaplju suze, kao kiša.

- 10:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 12.04.2006.

Image Hosted by ImageShack.us

Vjerujem da psi na poseban, sebi svojstven, čudnovat način razumiju čovjeka. Vjerujem jer ne mogu provjeriti i dokazati, pa da znam, a bio sam svjedokom mnogih događaja koji su na to ukazivali.






- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".

- 19:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 17.02.2006.

LAKMUS ZA NACIONALISTE




Osamdesetih godina prošloga stoljeća, dok su se svi još kleli u samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo i nesvrstanu Jugoslaviju, moj pas Buba bio mi je nepogrešiv lakmus za prepoznavanje hrvatskih nacionalista.



- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".








- 19:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 10.02.2006.

Image Hosted by ImageShack.us






Ovu priču možete pročitati u knjigama "Uvod u Peru K." i "Pudli lete na jug".

- 03:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 07.02.2006.

Image Hosted by ImageShack.us

Bilo je to pogrešno mjesto za grob. Mjesto kao mjesto bilo je dobro odabrano, u samom središtu vrta, između dva drveta, mjesto na kojem se dvadeset narednih godina ništa neće saditi ni graditi, lijepo mjesto, izvan uobičajenih putova po okućnici, mirni kutak da se onaj koji poželi može zaustaviti nad humkom i prepustiti uspomenama.

Ono što smo previdjeli, birajući dolje, jeste da se odozgo, s prvog kata, sa svakog prozora prostorija u kojima smo provodili glavninu dana - kuhinje, dnevne sobe, kupaonice - gleda upravo na svježe zatrpanu zemlju rake koja je na zelenom pokrovu trave izgledala kao otvorena bolna rana. Uočili smo to čim smo pokopali psa, ali tada je već bilo kasno.



Pas je već bio jako star i bolestan, a kada je pao u komu konzultirao sam se sa četiri ljudska doktora i dva veterinara i nakon dva dana nespavanja prespavao sam i donio odluku. Pozvao sam veterinara. Baka, majka i sestra su pobjegle svaka u svoju sobu kada je stigao. Držao sam onesviještenog psa u naručju dok mu je davao prvu pripremnu injekciju, držao sam ga dok mu je davao smrtonosnu injekciju pravo u srce, a suze su mi padale po njegovoj njušci dok je iz nje izlazio posljednji dah, držao sam ga tako još satima nakon što je veterinar otišao. Grlio sam ga, milovao i provlačio prste kroz prekrasno crno krzno koje se nimalo nije promijenilo.



Poslijepodne sam pozvao doktora Lovića. Došao je sa svojom tadašnjom ženskom. Odveo sam ga do psa koji je ležao na fotelji i pitao - je li mrtav? Sagnuo se nad njega, opipavao ga i nakon što ga je pomno ispitao, reče - mrtav je. Jesi siguran? - pitao sam. Znam prepoznati mrtvog psa, reče on.

Onda smo svi troje sjeli oko niskog stolića i izvadili cigarete. Ja sam na ploču stola položio kutiju "Ronhilla", on kutiju "Marlboa", a ona također "Ronhill". Iznio sam neko oštro piće i svi troje smo šutke trgnuli. Prihvatio sam kutiju sa svojim cigaretama, držao je u ruci, buljio u nju, a onda je vratio na stol i posegnuo za "Marlborom". Držeći kutiju u ruci, ponovo sam drugom rukom podigao "Ronhill", otklopio kutiju, pogledao poslagane filtere, zatvorio kutiju i odložio je. Zatim sam dohvatio drugu kutiju "Ronhilla", izvadio jednu cigaretu, pogledao je sa svih strana i ponovo vratio odakle sam je izvadio. Tek tada sam iz "Marlbora" izvukao jednu cigaretu i prevrtao je između prstiju, te ponovo dohvatio prvu kutiju "Ronhilla", i iz nje izvadio jednu cigaretu. Zagledao sam se u dva bijela smotuljka u ruci i ništa mi nije bilo jasno. Podigao sam pogled i spazio kako me Lović i ženska zabrinuto promatraju.

- Ja bih, ustvari, vatre… - i pokažem na upaljač koji je ležao ispred mene na sredini stola. Lović požuri dohvatiti upaljač i pripali mi:

- Vidim da danas nisi za ništa.

- Osim da iskopam rupu u vrtu.



Sestra je sišla sa mnom da pomogne kopati, ali je samo stajala naslonjena na drvo i plakala. Zamotanog u plahtu nježno smo položili psa na dno duboke rupe, zatrpali i zagladili zemljano ispupčenje. Vrativši se u kuću otišli smo svatko u svoju sobu i nismo izlazili do sutradan. Narednih nekoliko dana nitko od nas nije ni prilazio prozoru da ne bi slučajno pogledao u vrt. Kada je prvi puta netko od ukućana pogledao kroz prozor, na grobu je ležao smotan veliki prekrasni crni mačak.



NASTAVAK PRIČE:klikni ovdje - 2.dio



- 12:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se