>Nije bitno kako, kada ili gdje ali u svakom trenutku uspije me iznenediti činjenica da smo po inteligenciji najviši u rangu postojanja na ovoj planeti (barem se sami hvalimo time obzirom da nema nikog drugog da to učini)i da bi tim statusom trebali znati kako vladati sobom ,kako se ponašati,kako voljeti,što raditi,ili prenositi naše znanje na mlađe generacije.Opet pobliže gledano na pitanje priznanja inteligencije nije majka priroda ,koja nas je stvorila ,kriva što ne govori ,što nema mobitel,radio ili bilo kakvo drugo sredstvo umjetne inteligencije pa da se sama promovira kao što to čini ljudski rod.No,da slučajno ima bilo što od napomenutog, bi li šutjela o tome tko je pametniji.Zanemarimo li činjenicu da se uporno hvalimo nečim što uopće nije naše ,što mi to uopće imamo?Itekako smo svjesni kako izgledamo i tko to vidi i kako reagira na nas.Često,možda prečesto,gledamo i slušamo tuđe mišljenje o nama te se ponašamo u skladu s tim.Bitnije nam je tuđe mišljenje o nama nego zadovoljstvo samim sobom makar i ne bilo po mjeri društvene ljestvice.Doveli smo se u stanje opće pripravnosti gdje čekamo kad će netko dati znak da se možemo početi na sve moguće načine koji nam padnu na pamet izboriti da budemo najbolji.Utrke za ludilom,tako bih to mogla nazvati,jer ako nemam veliku plaću,najskuplji auto ili stan,kuću onda neću imati prijatelje.Ako ne nosim najskuplu garderobu svi će mi se rugati.Kakva glupost!U Njemačkoj djeca misle da je krava ljubičasta!Smijemo se tome,a znaju li naša djeca kakve su krave?Nismo ni svjesni čime filamo mozak svoje djece a one prave vrijednosti,prava znanja guramo od njih kao da smrde.Neki dan sam bila na dječjem igralištu.U moje vrijeme nije ni bilo igrališta ,igrali smo se na livadi.Ali igrali smo se.Družili smo se bili prijatelji.A danas na tri ljulačke sjede tri djevojčice svaka sa mobitelom u ruci bez osmjeha niti bilo kakve komunikacije među njima.Možda su se dopisivale međusobno jer ne znaju razgovarati...ne znam.Tužno i jadno.Naša koljena su vječno bila krvava,kosa raščupana,odjeća prljava ali svi smo se smijali i bili smo sretni.Možda me hvata paranoja od toga svega ali imam pitanje:Protiv koga se mi u stvari borimo?Moja djeca su još nosila platnene pelene,pa kad su se zapišali pelena je toliko bila teška da su je sami poskidali i trčali bi goli i to im je bilo najveće veselje u njihovim malim životima.Danas djeca ni ne znaju što rade u pelene jer njihove su guze vječno suhe...Ne znam ,mislim da se veslimo krivim stvarima,gledamo a ne vidimo ništa što nas okružuje ...Priroda nas je stvorila,ona nas još uvijek hrani a mi je ne cijenimo dovoljno.!Možda ja to shvaćam preosobno jer potičem iz generacije koja je živjela bez tehnologije i bili smo sretni!A možda sam samo u tim godinama kad su sjećanja najljepši dio života.Ne znam....