nedovoljno
Danas sam te vidjela. Ma jesam. Imao si bijelu majicu i traperice. I još manje kose nego posljednji put. Hodao si ispred mene, sam, s rukama u džepovima, pomalo pognut, ma znaš... baš onako kako samo ti hodaš. Još uvijek ljepši od svake ljepote. Ti mene nisi vidio, naravno. Kako bi mogao? Često te tako vidim, ne samo u snovima. Zaustavim te i pričam ti. Pričam ti o tome kakav mi je bio dan, kako su djeca, posao... Kažem ti da sam sretna i da te više ne čekam. Nikada ti ne kažem da mi nedostaješ. Nikada ti ne kažem da te volim jednako kao i prvog dana.
Danas te nisam zaustavila. Pustila sam te da odeš. Opet. Bojala sam se ako me pogledaš u oči, vidjeti ćeš... Jer danas je jedan od onih dana kada ne bih mogla sakriti prazninu koja me bode sa svih strana i uvijek iznova podsjeća da te nemam. Danas su mi oči sive, pune one magle... I možda bih plakala dok ti govorim da sam sretna. Zato sam danas šutjela i pustila te da odeš. Uz pomoć one male plave tabletice, danas se više nećeš vraćati. Bolje je tako, ne bih podnijela. Čak ni u ovom svijetu koji sam izmislila samo za nas dvoje, danas ne bih mogla pogledati u tvoje oči. Ne bi bilo dovoljno. Nije dovoljno. Nije.