sanjala sam noćas da ga imam
Kao da su amputirali dio mene. Eto, tako se osjećam. Ali krivi dio mene. Bol ne prestaje. Imala sam sreću, imala sam najboljeg... Zašto sam ga pustila? Zašto se nisam borila? Zašto? U inat svima... trebala sam... u inat svima koji su govorili da mi nikada ne bi uspjeli. Možda... Ali nismo ni pokušali.
Ne pričam o njemu, nikome. Rekao je Đole da se prave ljubavi ne spominju nikada. Ma daj. Ne spominjem ga, jer i sama misao o njemu boli. Ne spominjem ga, jer ne znam što bih rekla. Da mi nedostaje? Nedostajanje je samo mali, malecki djelić onoga što osjećam. Golema čežnja. Bol. Strah. Ogroman strah da me neće pronaći, da me neće prepoznati, da će zaboraviti... Ne volim kada pitaju za njega. Ne znam odgovoriti. Kako bi itko razumio? Tu je, nikada nije otišao... Nema ga, nikada ni nije bio tu... Bio je moj kao nitko nikada prije... Nikada nije bio moj... Volio me je i nije me volio dovoljno... Strah. Užasan strah. Da neću izdržati. I još veći, još stvarniji, još gori strah da ću izdržati. I da ćemo umrijeti u ovoj tišini, čekajući se, tražeći se. Mjesec, dva, godinu... I više nećemo imati što jedno drugom reći.
Ne da se izbrisati iz sjećanja... ni dozvati... Sanjala sam noćas da ga imam. Tako jasno da sam ga jutros pogledom tražila na praznom jastuku kraj sebe. Nisam ga našla. Sanjala sam da me voli. Svjesno. Sanjala sam da može birati. I da bira mene. Sanjala sam noćas da ga imam... a danas sam ga opet zauvijek ostavila drugoj.
Nadam se da je dobro negdje tamo daleko. Nadam se da je sretan. "I uvek ostaje ona osoba koje ćeš biti željan celoga života i onaj strah dok brojiš pobede i poraze... Nekim pričama o ljubavi uvek fale poslednje stranice..." E moj Đole...