lorem ipsum
Povraća mi se od istinosti posljednjih riječi upućenih njemu.
Bijah okrutna? Možda.
Prizemljenje je zapravo bilo osvježavajuće.
I nimalo jeftino, kao sve dobre stvari.
Nekako mi nikada nije išlo pretvaranje...
niti to sjedenje na oblaku i vjerovanje u dugu.
Pa ipak...
Kada toliko puta čuješ da si posebna, povjeruješ.
Nema posebnih ljudi.
Svi smo mi isti i na kraju grcamo u istoj bljuvotini.
Vlastitoj, uglavnom.
21.10.2010. u 02:28 | 2 comments
nakon ljubavi...
Dugo sam mislila da smo mi pobjednici. Mi, kojima se dogodila Ljubav. Je li uopće ikada bilo bitno na koliko suza je sagrađen taj imaginarni svijet? Je li ikada bilo bitno je li moralno? Ponovo vlastiti izmišljeni zakoni koji vrijede samo za nas... Ljutila sam se na Boga, a zašto bi ga uopće bilo briga za mene? Kao da sam ja ikada marila...
Koji je to trenutak bio kada sam odustala? Kada sam zaista pustila od sebe? Ono kišno poslijepodne kada sam pokušala zadržati dah dovoljno dugo da nikada više ne udahnem ovaj zrak u sebe? Potekle su suze. Bez ijedne riječi Ljubav je zalupila vratima. Tišina je kriknula iz svakog kutka sobe. Ovako će biti od sada, bubnjalo je u mojoj glavi. I prije sam poznavala tišinu, ali ovu koja je ostala iza njega osluškivala sam po prvi put. Kao, uostalom, i sve što je donio u moj svijet. Sve njegovo bilo je veličanstveno. Sve je bio prvi put za mene.
Bio je moja najveća ljubav. Jedan od onih savršenih muškaraca koje svaka žena upozna jednom u životu. Ako ima sreće... Netko s kim ću uspoređivati svakog drugog muškarca koji na bilo koji način dotakne moj život. I nikada niti jedan neće biti to što je bio on. Kažu mi da bih trebala zaboraviti? Kako da zaboravim taj udah života i osjećaj da sam konačno bila voljena? Mogu obećati da ću udisati ovaj zrak, koračati ponovo, sve što se od mene očekuje u ovom mehaničkom životu koji slijedi... ali ne mogu obećati da ću zaboraviti. Ne ide to tako...
Što ostaje nakon ljubavi? Tišina. Gorak okus vlastitog poraza u ustima. Nijemi jecaj. Tupi pogled u ogledalu. Nedostajanje. Nevjerica. Tuga. Golema teška tuga. I pitanje: je li moglo biti bolje? Moglo je. Ali, čemu? Naša svrha ionako nije bilo trajanje. Nakon ljubavi ne ostaje - Ništa.