27.08.2010.
Možda bi trebala pričekati par dana, pa tek onda pisati o tome. Ali, Provi nikada nije znala biti strpljiva. Iako, ako njega pitate, on će vam reći da je ona najstrpljivija osoba na svijetu. Koja zna čekati.
Ipak, kada je došla u taj grad ranije od dogovorenog, svaka minuta čekanja bila je teška i duga kao godina. Kada je konačno izišao iz svog auta, naoružan onim svojim osmjehom, u jednom trenu sjetila se zašto ga toliko voli. Pričali su. Satima. Isprepletenih prstiju i sretni kao djeca. Nedostajati ćeš mi... mislila je dok ga je gledala. Cijeli život. Jer došla je tu da završi priču i pokuša od onog što ostane učiniti dovoljno za ostatak života.
Kada je konačno skupila hrabrosti, rekla mu je... Posljednji je put. Odgurnuo je od sebe i okrenuo joj leđa. Rekla je, molim te... Pričaj sa mnom... On je šutio. Kiša koja je neprekidno padala tom ljubljanskom ulicom, činila je šutnju nepodnošljivom. A ipak, prošao je cijeli sat prije nego mu je dotakla rame i rekla da ga voli. Onako puno. Onako kako se voli samo jednom. Rekla mu je da ga voli od prvog trena. Da ga je voljela i prije nego je znala da postoji. Dodirivala je madeže na njegovim leđima, a u glavi joj je bila ona pjesma... o tajnoj mapi... i zvijezdama... mazila se tražeći pjesmu... On je šutio. Kako možeš biti tako hladan?... pitala je. Pogledaj me!... viknula je. Kada je konačno okrenuo svoje uplakano lice prema njoj, njegovie su oči bile sive, kao posute pepelom. Ne mogu zamisliti da te nikada više ne vidim... rekao je. Ne mogu... Mislila je da ga ne može voljeti više. Ali, tada, u polumraku sobe, uz bubnjanje kiše po prozorskom staklu (ili je to bilo njeno srce), dobila je onu pjesmu. I nikada ga nije voljela više.
Ljubili su se kao nikada do tada. Valjda zato što su oboje znali. Njegov zagrljaj bio je gotovo bolan, kao da će je, ako je pusti tada, izgubiti zauvijek. A ona? Ona je željela samo jedno. Da vrijeme stane. Stani, vrijeme... molila je. Stani. Stani. Stani. Nekoliko sati kasnije hladna ljubljanska kiša obrisala je poljupce s njenog tijela. Goodbye - rekao je. Goodbye - rekla je.
Nedostajati ćeš mi... šapnula je. Cijeli život. Još nije prestala plakati.
28.08.2010. u 12:56 | 3 comments
u susret ljubavi?
Od posljednjeg puta, dugo je pamtila samo oči. A onda su te oči zamijenile svakodnevne prepirke, ponekad praćene dugim šutnjama, onim šutnjama koje govore tisuću riječi. Te neizgovorene riječi čupale su srce iz njenih grudiju, polako, ostavljajući je da grca u vlastitoj smrti. Svaki dan iznova rekla je sebi da taj dan neće biti njegova. Ne više. Pretvarali su se u strance s tek nekoliko blijedih uspomena, ne pronalazeći više one lijepe nježne riječi jedno za drugo. Zar je moguće da se ljubav pretvori u ovo? - pitala se. Je li me ikada zaista volio? Jesam li ja njega ikada zaista voljela?
Tisuću pitanja koje se više nije usudila pitati i jednako toliko odgovora koje nije željela izgovoriti. A i kako bi? Ubijala ih je hladna online komunikacija s tek ponekim telefonskim pozivima u kojima je jezična barijera uzimala svoj danak. Nesporazumi. Nerazumijevanja. Prekidi i nova vraćanja. Agonija. Sve češća slika njih dvoje zajedno u njenoj glavi. Druga ga ima - govorila je sebi. Druga. Ne ja. Najbolnije je bilo u trenucima kada bi pronašla neko savršeno mjesto prepuno boja koje je željela pokazati njemu. A on je bio s njom.
I kada šutim, u meni si, u mojim mislima i mojem srcu... uvijek, anđele! - govorio je u rijetkim trenucima kada nije mrzio njene pokušaje da ga mrzi. Svakog drugog odavno bih ostavio - rekao je nakon što mu je po stoti put rekla da žali što ga je upoznala i potrošila vrijeme na njega. Čitala je da je to najbolnije što možeš nekome reći. Ne, nikada to nije zaista mislila. I da je mogao vidjeti njene oči u tim trenucima kada je zabijala noževe u njegovo srce, znao bi... upoznati njega bilo je najbolje što joj se dogodilo u životu.
Jučer su započeli jednu od svojih besmislenih svađa koje su bile sve kraće, jer su oboje bili umorni jedno od drugog. Zaspali su sinoć svatko na svojoj strani svijeta, uvjereni da su potrošili ljubav i da više nema smisla pokušavati oživjeti ono što je umrlo. Jučer je odlučila da nitko, pa ni on, nije vrijedan njenih samotnih uplakanih noći. A danas... Danas će sjesti u auto, prijeći granicu između dvije države i utopiti se u njegovim očima. Zaspati će u njegovom naručju upijajući miris njegovog tijela, slušajući njegovo disanje, osjećajući njegov dah na svom licu. Vrijedno je. Svake samotne uplakane noći u kojoj ogrnuta uspomenama svu svoju ljubav još uvijek šalje njemu.