08.05.2010.
Od te noći, u stvari, ostale su samo oči. Plave, isprane suzama, iskrene kao poezija napisana ranom zorom dok je surova stvarnost dana još ne pokvari. Jer, baš tako je i bilo. Njihov susret, tek četvrti i već četvrti, nije bilo popodne provedeno u hotelskoj sobi sada već dobro poznatog hotela. Nije to bila ni noć prepuna nježnosti i smijeha koji je vjerojatno budio goste u susjednim sobama. Nisu se žalili... tko još ima smjelosti da se žali na smijeh luckastog para kojem je to sve što imaju? Par sati sitnih radosti... Njihov susret bile su te uplakane oči u kojima je vidjela cijeli svoj svijet. Nikada kao tada i gotovo kao uvijek.
Nekako su oboje znali... Ponekad znaš. Ponekad osjetiš da slijedeća staza ne vodi nikuda. Znala je da bi trebala plakati. Ali nije mogla. Gledajući njegove suze i očaj u njegovim očima, po prvi put u životu znala je da ovo više nikada neće imati, ma koliko života živjela. Plakala je danima poslije... Ali ne tada. Plakala je zbog ljubavi koju je pustila, plakala je zbog ljubavi koju nije mogla zadržati ili nije znala... Plakala je zbog svih propuštenih sumraka... zbog svih zora kojima će se buditi sama... bez plavih očiju... Plakala je zbog usamljenosti... bez nade... Plakala je zbog svega što nikada neće imati... A najviše, od svega najviše, plakala je zbog njihove djece koja se nikada neće roditi.
Kažu da kitovi u cijelom svom životnom vijeku imaju samo jednog partnera. Kada ga izgube, nikada više ne pronalaze drugog. Nekako je razumijela... Ma mogla bi ona... Mogla bi... pronaći nekoga da je zagrli i poljubi, da je vodi svim onim mjestima gdje je željela otići s njim... Mogla bi... Ali, tko će je toliko voljeti? Koga bi ona mogla toliko voljeti? I tko bi, ikada, ma koliko života živjela, plakao tako očajno Jer zumbul je zumbul, al' ruža je ruža, pa da na kraj sveta iznikne...