proljeće u mom gradu
Ulice su ponovo natrpane ljudima, užurbane i vrele. Proljeće je. Nevjerojatno kako se brzo izmjenjuju godišnja doba kada su protkana tvojim očima. Tu si... I bio si jesenas... i zimus... I nekako poželim da potraješ još neko vrijeme... Godinu? Dvije? Koliko želiš... Ne, ne moraš obećati, jer ako obećaš, mogao bi lagati... i onda ću te morati mrziti kada skreneš pogled u stranu i nemoćno slegneš ramenima. A ti nisi nemoćan. Ti si jak. Čak i kada izmišljam razloge da te povrijedim, kao ranjeni pas uzvraćaš bijesne ugrize i boriš se. Ali razumiješ. Uvijek. Znaš zašto sam ponekad šutljiva, znaš zašto ponekad skrivam pogled, a ponekad ti pružam ruke i cijeli svoj svijet u njemu. Volim te. Toliko te volim da se sve prije tebe čini nevažno. Svaki korak, svaka riječ, svaka misao... sve je oduvijek vodilo prema tebi.
Proljeće je. Dok koračam vrelim asfaltom žureći prema prvoj terasi u hladu, pitam se je li proljeće stiglo i u tvoj grad. I opet poželim da si tu. Da koračaš uz mene... Znaš, dozvolila bih ti da me primiš za ruku, to tako dugo nikome nisam dopustila... I možda bih te poljubila pred svima, onako sočno, zvučno... ili pak nježno, blago... da svakim osjetom zapamtim po jedan milimetar tvojih usana... Rekla bih ti da te volim... sasvim sigurno... jasno i glasno... onako kako moje srce govori, a u njemu je već dugo sve jasno...
Voljela bih da si tu. Ne moraš me primiti za ruku... ni poljubiti me ne moraš... Samo dođi i diši kraj mene. Budi tu.
*Posvećeno Zvjezdici i jednom gradu...