Koliko ovaj post ima veze s maskarama, toliko i nema, ali zapocet cu ga ipak s maskarama. Nikada u zivotu se nisam toliko veselila maskarama, fasniku, pokladama, karnevalu ili kako ih vec sve zovemo… kao ove godine. Cak niti kada sam bila dijete, nekako nikada to nije bio moj djir. Priznajem da mi se kao tinejdzerki uvijek bilo tesko maskirati, jer osim kaj sam to uvijek radila u zadnji tren, morala sam i izgledati lijepo, tako da klauni, ciganke, strasila i razne druge takve ne lijepe varijante nisu dolazile u obzir.

Ove godine jako sam se veselila maskarama, ali ne zbog sebe, vec zbog malog princa. Nekoliko tjedana ranije sam mu kupila kostimic koji sam bez bada i griznje savijesti platila 40 eura. Mm i ja smo se opet naravno odlucili maskirati u zadnji tren. U ovoj regiji Njemacke, citav tjedan prije sluzbenog Karnevala je ludi tjedan, a 3.3. cak je i neradni dan. Tjedan dana ljudi su hodali pod maskama, takvi su isli i na posao (ne samo oni koji rade u ducanima, vec i ekipa koja radi u uredima), a povorke su isto tako bile svakodnevne, dok je najveca odrzana u ponedjeljak, 3. ozujka.

Mi smo se u setnjicu uputili ipak u subotu i to u sljedecem sastavu: Mama Vrag (to mi je alterego), Tata Gusar i Sincic Bumbar. Mali bumbar bio je ljudima jako zanimljiv, naravno, takve male mrve, uvijek su najsladje. Ali bilo je i starije ekipe koja si je doista dala truda i kostimi su izgledali savrseno. Nije ni cudo, s obzirom da im je Karneval drugi veliki dogadjaj, nakon svima nam poznatog Oktober – festa.

U Hrvatskoj nema ovakvog Karnevala, niti blizu. Zasto? Ne znam, ne zelim ni pomisliti da je to mozda zato sto svaki dan nosimo maske, pa nemamo potrebu jedan dana u godini pretvarati se da smo nesto sto nismo. Mora postojati drugi razlog. Mozda zato sto zivimo na rubu egzistencije, pa nam do nicega nije, a kamoli do Karnevala. A to je zalosno…

Blizi se vrijeme mog odlaska iz Dusseldorfa i jako se veselim povratku kuci, ali s druge strane, ne mogu ne biti tuzna i razocarana kvaltitetom zivota koju u Hrvatskoj zivimo, sada kada znam za bolje. I znate sto? Ostala bih ovdje zauvijek, samo da su moji dragi ljudi sa mnom. Ali to nazalost nije moguce.

Vracamo se u Hrvatsku u kojoj je svaki novi dan, nova borba, u kojoj svaka druga mama ne vozi dijete u Bugaboo Camelon kolicima (cijena prava sitnica za nasa primanja, samo soma eura), u kojoj u ducanima rade 2 blagajne iako ih ima 10, u kojoj ljudi zive na kredit iako najam stana nije 1000 eura mjesecno kao ovdje, u kojoj ducani i shopping centri (citaj:ljudi) rade i svetkom i petkom, i tako dalje… i tako dalje! Idemo tamo gdje nije sve po mom, gdje je zivot maskembal, jer se svaki dan moras pretvoriti carabnjaka da bi prezivio. Ali bez obzira na sve, doma je DOMA!

Ljubim vas sve i vidimo se za tjedan dana!

Vec neko vrijeme pokusavam zavrsiti ovaj post. Prvo sam ga napisala u natuknicama, onda sam to pretvorila u kostur koji je trebao doradu i na koncu sam ga doradjivala i doradjivala i doradjivala… Da bih na poslijetku shvatila da nikada, ali stvarno nikada necu moci sve ono sto osjecam pretociti u rijeci. Da se nikada necu zahvaliti na svemu koliko god se trudila. Zato cu post jednostavno objaviti ovakav kakav je. Dakle ovo je post o najhrabrijoj ZENI ikada, najboljoj MAJCI na svijetu i KRALJICI mog srca.

Ne znam odakle bih pocela pricati ovu pricu, pa je njbolje da krenem od pocetka. Dijete sam rastavljenih roditelja, koje je sudskom presudom dodijeljeno na cuvanje i skrb majci. O svom biloskom muskom roditelju necu pisati, ovo je zapravo prva i posljednja recenica u kojoj cu ga spomenuti. Sada kada sam i sama majka, koja uz sebe ima supruga koji joj je podrska i u svemu joj pomaze, ne mogu se jos vise ne diviti majci koja dijete odgaja sama, svakoj majci, a pogotovo svojoj. Na svu srecu moja mama nije dugo bila sama, dobila je pojacanje u obliku mog ocuha, koji me je zapravo zajedno s njom postavio na noge i prihvatio kao vlastitu kcer i na tome cu mu zauvijek biti zahvalna. E sada kada su neke stvari jasnije, mogu nastaviti u lezernijem tonu...

Ja nisam bila najdivnije i najbolje dijete (citaj: tinejdzerka) na svijetu. I znam da sam grijesila i da sam ponekad bila gruba prema svojoj majci iako to nije zasluzila. Grozim se dana kada ce ova moja mala mrva uci u pubertet i podivljati, onako kao ja nekada. Mislim kako ne bih poludjela kada sam jedino valjda jos ja od cijelog svog drustva imala policijski sat i kada sam postala punoljetna? Mislim heloooo?!? Nebitno. Zelim reci da danas mislim da je moja mama bila u pravu. Bila stroga, ali i pravedna.

Zahvalna sam joj jer vjeruje u mene, cak i onda kada ja sama vise ne vjerujem u sebe. Jednako tako zahvalna sam na tome sto je podrzala svaku moju odluku, iako je mozda znala da je kriva. Nikada se nije mjesala u to, i pustila me da naucim iz svojih gresaka. A jednako tako nikada mi nije na poslijetku rekla: Rekla sam ti da ce tako biti! Zahvalna sam joj na svakoj kuni, jer znam da je ponekada bilo potrebno da nebo i zemlju okrene da bi dosla do nje, ne bi li njena jedinica dobila ono sto joj u tom trenutku bas hitno treba. Mozda i nema potrebe da napominjem, ali ipak budem, da mi je mama uvijek bila mama, ali da mi je bila i prijateljica, kojoj sam mogla bez straha sve reci i sve ju pitati. Mozda nisam to uvijek i cinila, ali dovoljno mi je bilo znati da mogu, to mi je davalo neku posebnu sigurnost. Kao sto sam na samom pocetku rekla, mogla bih se zahvaljivati u nedogled i napisati zid teksta samo o tome, i opet se ne bih zahvalila na svemu. Zato cu ovdje i stati. Jer vjerujem da ona sve zna. Zna koliko cijenim svaku njenu zrtvu koju je zbog mene podnijela i bez da joj ja to kazem.

Jednako tako znam da zna da ju volim, onako bezuvjetno, kao malo dijete. Da bih sve ucinila za nju i da sam uvijek tu ako me treba, i ako me ne treba. Iskreno se nadam da ce jednog dana moj mali princ isto moci reci za mene. Da cu u njegovim ocima ja biti ono sto je moja majka u mojima. Moja mama je velikim dijelom zasluzna za to kakva sam osoba postala. Nije na meni da hvalim samu sebe, naravno, ali mislim da sam ispala dosta dobro. Zasto? Zato sto sam covjek. A to se za mnoge medju nama ne moze reci.

Da ne duljim previse, da se ne bih pocela pekmeziti, to nije cilj ovog teksta, a ako nastavim u to ce se pretvoriti, sve ono sto sam htjela reci, zapravo stane u jednu jedinu recenicu, pa cu njome i zavrsiti:
Mama hvala ti i volim te!

Ovo mi se pitanje, uz mnoga druga, pocelo motati po glavi cim sam ugledala 2 dvije crtice na stapicu koji sam upravo popiskila. Naime, osim neopisive srece, uhvatila me i ogromna panika. Nasa mala mrva je tu i za samo 9 mjeseci (zapravo tada vec 8. mjeseci) ugledat ce svijet, ugledat ce svoju mamu i svog tatu. Mamu i tatu koji do sada jos nikada nisu bili mama i tata. Ugledat ce svoje roditelje koji nemaju pojma kako to biti. Mala mrva nije svjesna kaj ju ceka! A nismo ni mi!

Kao pravi streber nista nisam htjela prepustiti slucaju, pa sam upijala sve price, anegdote i savjete svojih prijateljica i poznanica koje vec jesu majke. Osim toga posezala sam za svom literaturom o roditeljstvu koja mi je dosla pod ruku, ne bi naucila, ne bi li se sto bolje pripremila... za ulogu zivota. Ulogu majke!

Svakim danom moj mali princ mi je sve vise davao do znanja da je vremena za pripremu i ucenje sve manje. Svakim njegovim udarcem toga sam bila sve svjesnija. A to sto je ona lubenica od mog trbuha nemilosrdno rasla, bio je podsjetnik koji je bilo nemoguce ne vidjeti. Iako mi je pred sam kraj trudnoce vec sve pocelo ici na zivce i htjela sam samo da vec jednom izadje van, da si konacno mogu sama obuti i zavezati tenisice (nisam mogla ni nakon sto sam rodila, ali iz drugih razloga, koji ovdje nisu tema), jedan mali dio mene ipak je htio da jos malo potraje, jer nisam jos sve naucila i nisam se dovoljno pripremila.

Spremni ili ne, kada beba odluci izaci van, nista ju u tome ne moze sprijeciti, niti bi to itko zelio. Mom princu je dosadilo cekati pa je odlucio izaci, jer je ocito i on shvatio da se njegovi mama i tata ne bi dovoljno pripremili sve i kad bi trudnoca trajala nekoliko godina. I tada bi nas opet nasao ne spremne.

Danas je dan kada je moj princ prije tocno godinu dana donio svoju prvu odluku, odluku o izlasku van. I znate sto? Njegovi mama i tata jos uvijek ne znaju kako biti mama i tata. Jos uvijek uce, i ucit ce cijeli zivot. Nije da mi ono sve sto sam procitala uopce nije bilo od koristi, svakako jest, ali djeca nas zapravo uce kako biti roditelji i kako biti bolje osobe. Do sada sam naucila kako se igrati do 4 ujutro, dok ti dusa spava, kako 500 puta ponoviti jednu te istu stvar i ne poluditi i poceti urlati, iako te taj kome govoris i dalje ne slusa, naucila sam sto znaci koji plac, a sto koja „rijec“... A osim svih tih „tehnickih“ stvari naucila sam sto je bezuvjetna ljubav i potpuna sreca, i to samo u godinu dana (ma i manje). Ja bih rekla da sam napredovala.

Ovdje cu zavrsiti prije nego sto se mali princ probudi i prije nego sto krenemo sa jos jednom lekcijom iz roditeljstva. Lekcijom koja se zove: Godina 2.