Ovo mi se pitanje, uz mnoga druga, pocelo motati po glavi cim sam ugledala 2 dvije crtice na stapicu koji sam upravo popiskila. Naime, osim neopisive srece, uhvatila me i ogromna panika. Nasa mala mrva je tu i za samo 9 mjeseci (zapravo tada vec 8. mjeseci) ugledat ce svijet, ugledat ce svoju mamu i svog tatu. Mamu i tatu koji do sada jos nikada nisu bili mama i tata. Ugledat ce svoje roditelje koji nemaju pojma kako to biti. Mala mrva nije svjesna kaj ju ceka! A nismo ni mi!

Kao pravi streber nista nisam htjela prepustiti slucaju, pa sam upijala sve price, anegdote i savjete svojih prijateljica i poznanica koje vec jesu majke. Osim toga posezala sam za svom literaturom o roditeljstvu koja mi je dosla pod ruku, ne bi naucila, ne bi li se sto bolje pripremila... za ulogu zivota. Ulogu majke!

Svakim danom moj mali princ mi je sve vise davao do znanja da je vremena za pripremu i ucenje sve manje. Svakim njegovim udarcem toga sam bila sve svjesnija. A to sto je ona lubenica od mog trbuha nemilosrdno rasla, bio je podsjetnik koji je bilo nemoguce ne vidjeti. Iako mi je pred sam kraj trudnoce vec sve pocelo ici na zivce i htjela sam samo da vec jednom izadje van, da si konacno mogu sama obuti i zavezati tenisice (nisam mogla ni nakon sto sam rodila, ali iz drugih razloga, koji ovdje nisu tema), jedan mali dio mene ipak je htio da jos malo potraje, jer nisam jos sve naucila i nisam se dovoljno pripremila.

Spremni ili ne, kada beba odluci izaci van, nista ju u tome ne moze sprijeciti, niti bi to itko zelio. Mom princu je dosadilo cekati pa je odlucio izaci, jer je ocito i on shvatio da se njegovi mama i tata ne bi dovoljno pripremili sve i kad bi trudnoca trajala nekoliko godina. I tada bi nas opet nasao ne spremne.

Danas je dan kada je moj princ prije tocno godinu dana donio svoju prvu odluku, odluku o izlasku van. I znate sto? Njegovi mama i tata jos uvijek ne znaju kako biti mama i tata. Jos uvijek uce, i ucit ce cijeli zivot. Nije da mi ono sve sto sam procitala uopce nije bilo od koristi, svakako jest, ali djeca nas zapravo uce kako biti roditelji i kako biti bolje osobe. Do sada sam naucila kako se igrati do 4 ujutro, dok ti dusa spava, kako 500 puta ponoviti jednu te istu stvar i ne poluditi i poceti urlati, iako te taj kome govoris i dalje ne slusa, naucila sam sto znaci koji plac, a sto koja „rijec“... A osim svih tih „tehnickih“ stvari naucila sam sto je bezuvjetna ljubav i potpuna sreca, i to samo u godinu dana (ma i manje). Ja bih rekla da sam napredovala.

Ovdje cu zavrsiti prije nego sto se mali princ probudi i prije nego sto krenemo sa jos jednom lekcijom iz roditeljstva. Lekcijom koja se zove: Godina 2.