Kada neki par ostane trudan, jedno od prvih pitanja ljudi iz okoline jest ono: Kako ce VAM se zvati dijete? I koliko god se cinilo bezazleno, odgovor na to isto pitanje, izaziva svakakve reakcije. Zasto? Zato sto ljudi zaboravljaju kako su uopce postavili pitanje, tj. da se radi o NASEM djetetu.

Prije nekoliko dana pricam (citaj chatam) sa svojom prijateljicom koja je trudna. Friska je trudnica i jos ima one lijepe velike ruzicaste ocale na okama, koje sam i sama nekada nosila, jer ne zna kaj ju sve ceka, buduci joj je ovo prvo dijete. Ali to nije tema ove price... Naime, vidno uznemirena, prica mi kako je odluku, u dogovoru sa suprugom (tada jos deckom), o imenima njihove djece, donijela davno prije nego sto su ta djeca bila u planu. Sto je u tome lose? Apsolutno nista! Medjutim ima problem sa okolinom, koja ju kritizira u vezi sa izborom imena za NJEZINO dijete.

Odmah se prisjecam sebe. Ja sam, isto tako, davno donijela svoju odluku, prije nego sto sam uopce upoznala svog Mm-a. Vec tada sam znala da ce mi se kcer, ako cu je ikada imati, zvati Scania (znam da je to naziv kamiona i molim vas suzdrzite se od bilo kakvih komentara na tu temu, jer me NE zanimaju). Mm-u se ime svidje, meni se ime svidja i to bi jedino trebalo biti bitno. Dok sam bila trudna, odlucili smo, da cu ako bude djevojcica ime dati ja, a ako bude djecak, ime ce izabrati Mm. Ovaj put je Mm imao vise srece! Buduci da je htio da se dijete zove kao on i kao njegov pokojni otac, moram priznati da ni tu okolina nije bas najsretnije reagirala. Ali opet nisu bili ni blizu bezobrazni, kao kad je ime Scania bilo u pitanju. Kada sam saznala da nosim djecaka, okolina je odahnula (ma sto oni imaju odahnuti, molim vas lijepo?), jer kao barem necu kceri unistiti zivot?! Mislim da se svi ti ljudi i danas nadaju da nikada necu imati zensko dijete, sto je jako zalosno...

I sad vas ja pitam od kad selo bira ime MOM djetetu? Od kada? Od kuda ljudima pravo uopce da vrijedjaju i da se petljaju u nesto sto je samo nase?

Vracam se na svoju prijateljicu... Ne razumjem kako netko tko vam se zove prijateljem i od koga ocekujete bezuvjetnu podrsku moze u tolikoj mjeri istresirati jednu trudnicu, da ona u suzama posumnja u svoju odluku, koju je donijela jos godinama ranije... Trudnicu, koja je tako i tako hiperosjetljiva ne sve zivo i nezivo, netko ide tako pokolebati. Nikada to necu razumjeti...

Jesam li se ja ikada mijesala u izbor imena za VASU djecu? Nisam, i nikada necu! Jer kako se ne mijesam u odgoj vase djece, je je to iskljucivo vasa stvar, tako se necu mijesati ni u ovo, jer je i to... sto? Pa vasa stvar! Mozete me pitati za misljenje i ja cu vam ga iskreno reci. Ili mi se svidja ili ne svidja, ali dalje od toga necu ici. I sigurno necu sipati komentare tipa: „A kaj ti ne znas da je to kamion?“ ili „Znas moj muz je kamiondzija, pa ti je meni to presmjeno!“ I meni najdrazi: „Ti stvarno nisi normalna, unistiti ces curi zivot!“

Moj sin na kraju nije dobio tatino i djedovo ime, nego potpuno drugo. Naime tata se 3 dana prije poroda predomislio. Ni s tim imenom nismo naisli na osmjehe bas svuda. Jer smo, kao, pomodni, pa izmisljamo djetetu ime. Ali iskreno da vam kazem, nije me briga. Hoce li me biti briga kada ponovno budem trudna i ako cu jos na zalost mnogih nositi djevojcicu? Vjerujte da hoce. I budite sigurni da ce me u tom stanju svaki ruzan komentar jako zaboljeti. I budite sigurni da cu i suzu pustiti, jer to trudnice rade. Tako da prije nego sto nesto kazete, molim vas razmislite, kako bi vam bilo da to netko kaze vama.
Budimo ljudi i brinimo svoje, a ne tudje brige, jer vjerujem da ih svi imamo i previse. A kako ce se zvati susjedovo, prijateljevo ili ne znam vec cije dijete, to nije na popisu mojih briga.