Kao sto rekoh u prethodnom postu, postoje 2 najvaznija dana u mom zivotu. Drugi je dan kada sam rodila nase malo cudo. Odmah na pocetku cu upozoriti da ovo nije jedna od onih divnih prica s poroda. Ovo je potpuno iskrena prica s poroda i nije za trudnice u visokom stupnju trudnoce. Iako sam planirala napraviti samo copy/paste svog posta sa jednog foruma na kojem sam ju napislala, shvatih da je mozda u njoj ipak „too much informations“, pa cu je ipak preraditi i postedjeti vas gnjusnih detalja.

Bila je nedjelja 10.03. u 10:00 sati ujutro, prema dogovoru, dolazim na kontrolu u bolnicu. Buduci da sam vec bila presisala termin, na kontroli sam bila i dva dana ranije. Tada su mi rekli da se u nedjelju pripremim za ostanak u bolnici, pa i jesam. Napomena: Pripremila sam se za ostanak, a ne za POROD!

Nakon ctga-a, pregleda i kratke cakule, doktor zakljucuje da ja ostajem i da cu danas roditi ?!?! Mislim si kak nema pojma i kud sam bas na njega morala naletjeti.
Izbacit cu dio o pripremama za porod u radjaoni.
U radjaoni nema nikoga, svi boksovi su prazni.
Ja trosim vrijeme na dopisivanje s prijateljicama, zovem Mm-a, secem po radjaoni i mislim si, kako ce me ipak poslati kuci, jer se i dalje nista ne dogadja.

14:30 sati ma tko kaze da ne osjecam trudove!?!?!

U 16:00 sati pustaju Mm-a k meni. Ja UMIREM u mukama, a on je skroz zgodan u onom zelenom odijelcu. (To znam jer sam ga vidjela na slikama poslije, tada nisam bas to mogla percipirati ). Koliko god sam se protivila njegovom prisustvovanju porodu, sada nisam sigurna kako bi izdrzala bez njega. Iskreno pojma nemam kaj mi je pricao, pojma nemam kaj sam mu odgovarala, znam samo da je bio ruka koju sam lomila dok sam umirala od boli. Epiduralna mi je pomogla do te mjere da sam se mogla koliko toliko koncentrirati da prodisem trud (prodisati znaci dahtati ko idiot). Ja sam, naivno, ocekivala da ce bol netragom nestati.

Prava akcija za mene krece oko 18:00 sati. Druga doza epiduralne vise ne prima. Tu zapocinje moja kalvarija u trajanju od SAT I 45 MINUTA! Govorim da ga vade van jer ja vise ne mogu! Doktor veli: Dajte ne pricajte gluposti, sada Vas najvise trebamo.
Odjednom shvacam da se nazire svijetlo na kraju tunela... Cupam posljednje atome snage i u dva stiska, u 19:45 sati nas princ je vani. Cujem ga kako place, a ja placem, smijem se i drhtim od uzbudjenja. Rodilo se nase cudo!!! Ispravak, ja sam rodila nase cudo. Zanimljivo je kako kada neka zena ostane trudna, svi govore, da ce oni dobiti bebu. Heloooo?!?! Nitko tu nece nista dobiti! Nego ce ta ista zena uz puno muke, bebu roditi! :-D
Da skratim pricu prezivjela sam...

Dok sam bila trudna, u nekoliko navrata su mi rekli da kada pomislis da ces umrijeti, onda rodis. E nije bas tako, kad pomislis da ces umrijeti onda jos jedno 2 sata i onda tek rodis! Bol je neljudska i iskreno se nadam da se doista s vremenom zaboravi. Ja nisam zaboravila, jos, ali nije ni vazno, jer nema toga sto jedna majka ne bi podnijela za svoje dijete. Jos uvijek ne razmisljam ni u ludilu da bih to sve ponovila. Ali da li je vrijedilo? Apsolutno da! Zasto? Zato jer sam danas ponosna majka najljepseg djeteta na svijetu...

Svoja piskaranja na ovom blogu zapocet cu sa jednim od 2 najvaznija dana u svom zivotu. Danom svog vjencanja.

Bilo je to prije nesto vise od godinu dana... I sama se zacudim kad to ovako napisem, jer ne mogu vjerovati da je vec toliko proslo. Mm i ja nismo imali pompozno veeeeliko vjenacnje sa 500 uzvanika. Zapravo sam se od malena grozila tih, kako ih ja zovem, „cirkusa“. Nase vjencanje je bilo malo, slatko i intimno. Bilo nas je svega 11... I to je ono sto sam oduvijek zeljela, da tog dana sa mnom budu, meni i Mm-u, najdrazi i najblizi ljudi.

Bez obzira na malo vjenacnje nije me zaobislo ludilo koje obicno pukne mladenke u tjednu prije vjencanja. U tom tjednu sve je islo naopako. Nakon burne Mm-ove momacke veceri, on je izgledao kao da su ga tamo namlatili, a ne napili i proveo tjedan u krevetu s temperaturom. Super! Sve je bilo na meni i sve sam morala sama! Nemojte misliti da je to bilo sve, a neeeee! I kuma je lezala doma s temperaturom, a ona cak nije imala izgovor u smislu lude djevojacke veceri. Naime curke su bile jako solidarne sa trudnom mladenkom, pa nisu bas pile. Prilikom preuzimanja mladozenjinog odijela, shvacam da je kupio krivo... Duboko disem i mislim si jos nek nesto krene niz brdo i obred ce biti u Vrapcu jer cu prosvikati. Ali i to sam pregrmila, nekako.

Dosao je i taj dan...Noc prije vjencanja spavali smo pod istim krovom, u istom krevetu. Nije bilo potrebe za glupiranjem, zivimo zajedno godinama i bili smo trudni, prema tome... Nismo se budili u ranu zoru, vec smo kao gospoda odspavali do 9.30h. Ja sam jos i usisala stan, obrisala prasinu, oprala kupaonu jer nisam stigla dan prije. Mm me gledao kao da sam skrenula. Wtf.? to sto se danas udajem nije opravdanje da mi stan bude u kaosu. Sve je islo po planu, napokon, nakon silne muke nista manje nisam ni zasluzila. Nisam cak bila ni nervozna i svega mi je par puta zasuzilo oko. Bez puno pretjerivanja, spremila sam se sama. Sminka i frizura bile su made by me, a i vjencanicu sam uspjesno skrivala do dana V. Bila sam zadovoljna sa svime, a Mm je bio odusevljen.

Svecana vecera i tulum bili su u restacu na zagrebackoj Tresnjevci. Jelo se, pilo i plesalo do dugo u noc. A ja u petom mjesecu trudnoce, napila sam se VODE ko nikad u zivotu. Zapravo ta noc tako brzo prodje i sve bih opet ponovila, samo bez onog tjedna ludila prije toga.

Obred je bio u gradskoj vijecnici i bio je kratak, ali meni najljepsi na svijetu. I ne, nije bilo kao u filmovima, nisam morala reci niti „DA“ niti „UZIMAM“, nego „PRISTAJEM“. I pristala sam! Bio je to dan kada sam se udala za pravog covjeka, u krivom odijelu.