Plati pa se rugaj!

06 kolovoz 2014

Primjetih da je u posljednjih par mjeseci oko mene sve vise i vise trudnica. Ne, to nije zato sto sam se pocela samo s njima druziti, vec zato sto su jednostavno svi oko mene polako dosli u fazu da planiraju obitelj. Sve moje prijateljice i poznanice koje sada nose svoje prvo dijete su naravno pune pitanja i strahova, kao sto sam i ja bila. Jedan od najvecih strahova u trudnoci jest svakako onaj od poroda. I neovisno o tome radjate li prvi ili ne znam koji put, jednako se bojite. Ok, mozda se cak prvi put najmanje bojite.

Bas sam prije kojih mjesec dana razgovarala s jednom poznanicom o porodu, osoblju u bolnici i svim tim za porod vaznim faktorima. I glavno pitanje je bilo otici u privatno ili u drzavno rodiliste? I meni samoj se to svojevremeno motalo po glavi, ali eto odlucila sam se za drzavno, kud puklo da puklo. Ali ono sto me zalosti, jest to sto o tome uopce moram razmisljati na taj nacin!

Moramo li doista odvojiti 20 000-30 000 kn, koje vecina od nas nema, da bi si na porodu obezbijedile ugodnu atmosferu, ljubaznost, pravovremenu reakciju u slucaju bilo kakvih komplikacija? Trebamo li doista platiti kako bi se osjecale sigurnije? Na koncu, ako je odgovor da, sto je onda s onim parovima koji doista nemaju nikakvu mogucnost odvojiti taj novac?

Govoreci iz svog iskustva sa prvog poroda, rekla bih da nema potrebe davati toliki novac. Ali to je bio moj prvi i jedini porod i prosao je bez komplikacija, trajao je 10 sati, imala sam divno osoblje i dijete mi je rodjeno zivo i zdravo.

Statisticki gledano privatno rodiliste ima manji postotak komplikacija pri porodu, ali isto tako statisticki gledano, obavljaju manji broj porodjaja, bas zbog tog financijskog faktora. Pitam se bili statistika bila na njihovoj strani kada bi obavljali isti broj porodjaja koji se obavi u jednoj drzavnoj bolnici? To vjerojatno necemo nikada znati, jer cisto sumnjam da ce se ekonmoske prilike u Hrvata ikada toliko popraviti da si svatko moze priustiti porod u privatnom rodilistu!

Ono sto me ljuti u cijeloj prici jest to sto, grubo receno, adekvatna skrb o rodilji i bebi tokom poroda, te ljudskost osoblja prilikom proda u Hrvatskoj ima svoju cijenu. I ona nije mala! Cast izuzecima, primaljama, doktorima i sestrama, koji rade u drzavnim bolnicama i divni su, bez da im za porod ostavis ogromne novce. Ali mora li kod nas doista sve biti po principu: Plati pa se rugaj!?

Ja sam prvi put imala srece i dobila odlican tretman, ali nije posteno da moram razmisljati kako ce mi drugi puta pasti grah i hoce li mi se na drugom porodu „naplatiti“ i prvi. Zlostavljanje na porodu (a i nakon njega) postala je ocito svakodnevica u drzavnim bolnicama i zbog svega toga vjerujem da cu drugi puta jos vise vagati, prije nego odlucim gdje cu roditi. Poznanica s pocetka ove price u medjuvremenu je rodila, u privatnom rodilistu. S veseljem ocekujem njene dojmove koji ce mi vjerujem pomoci u teskoj odluci koju cu danas, sutra morati donijeti.

Svim buducim mamitama u slatkom iscekivanju zelim kraljevski tretman pri porodu, bio on u drzavnom ili privatnom rodilistu!


XOXO,
ProudMomy


SAMO mama!

25 srpanj 2014

Prije cetiri mjeseca moj mali princ napunio je godinu dana. Prema nekom „normalnom“ slijedu dogadjaja taj bi cin sa sobom vukao i mamin povratak na posao. No stvari nisu uvijek „normalne“ i idealne. Buduci da mi suprug ima posao zbog kojeg je cesto i dugo odsutan iz zemlje, a ja pak imam posao na kojem se radi od jutra do mraka i svetkom i petkom, stvari su se malko zakomlicirale. Zasto? Zato sto nazalost nemamo na raspolaganju tzv. „baka servis“ i slicne varijante. Vrtic koji radi kako ja radim ne postoji, a kada bih i pronasla tetu cuvalicu koja je spremna toliko raditi (koliko ja radim i vise), vjerojatno bih ju morala platiti vise nego sto i sama zaradim. I onda nakon dugog vijecanja donesete odluku... Ostajem doma s djetetom dok se stvari ne „unormale“ (citaj: dok se suprug ne vrati u Hrvatsku). Osobno mi ta odluka nije pala tesko, naprotiv jako sam sretna sto mogu i dalje uzivati svaki dan sa svojim malim princom. Ono sto mi, ajmo reci, pada tesko su reakcije okoline na tu odluku. Zapravo reakcije okoline me vise nerviraju, nego sto mi tesko padaju. Pod okolinu, u ovom slucaju, svrstavam poznanike, a ne nama bliske osobe, naravno. Svakodnevno slusam tri ista pitanja i po nekoliko puta na dan na ta ista pitanja smireno i lezerno odgovaram. A nakon sto odgovorim slusam naravno i predavanja.

1.pitanje: Kako to mislis ne mozes trenutno raditi?
Kako mislim? Pa bas tako kako sam rekla, trenutne okolnosti mi to ne dozvoljavaju. Nisam ni nesposobna ni maloumna i dobro sam odvagnula sve stvari. I tocno je tako kako kazem, trenutno ne mogu raditi jer mi nema tko cuvati dijete. Obicno mi tada pocnu bacati sve moguce prijedloge i varijante cuvanja, kao da nisam sve skupa sama dobro proucila i prostudirala prije nego sto sam dosla do vec navedenog zakljucka.

2.pitanje: Pa dobro od cega cete vi zivjeti?
Ovo mi je pitanje vrlo „drago“ jer u njemu nema obicno ni traga iskrenoj brizi. U ocima govornika vidim sazaljenje, a pitanje je postavljeno ironicno i s podsmjehom. Ocito ljudi misle da cemo sada biti kruha gladni jer, eto, ja izmisljam i ne mogu raditi. Opet se postavljaju kao da nisam sama vec sve stavila na papir i kao da ne znam da si to trenutno mogu priustiti. Na koncu konca nije mi bas ni jasno sto se to nekog tice, ali dobro.

3.pitanje: I kaj sad ces biti samo mama?
Ovo pitanje je moj osobni favorit. SAMO mama? Necu ni spominjati da ovo pitanje dolazi gotovo uvijek iz usta osoba koje nisu mame uopce ili eventualno od nekog tate. Znate kako na njega odgovaram? Kratko i jasno: Da, bit cu SAMO mama! Jer doista nema potrebe za daljnjim objasnjavanjem, kad ljudi koji me to pitaju ni tada to ne bi razumjeli.

Na kraju dana, zapravo me i nije briga za to sto si ti ljudi misle i sto im je u glavi. Ono sto je bitno jest sreca i zadovoljstvo moga djetata i mene. I supruga! Njega ne smijem zaboraviti. A nama doista nista ne fali, uzivamo u svakom trenutku i ne brinemo tudje brige. Uzivajte i vi!
Do sljedeceg puta pozdravljaju Vas Mali princ, tata na sluzbenom putu i SAMO mama!

XOXO,
Proud Momy

Anonimne ili javne, gluposti su gluposti!

23 svibanj 2014

Lijena, lijena i lijena... Eto samo tako mogu objasniti ovo zatisje na svom blogu. Ako ima ekipe koja me jos cita i prati, ovim se putem ispricavam i obecajem da cu se popraviti i da necu vise ljencariti.

Moram priznati da mi i dalje podosta slobodnog vremena kradu forumi, jer kako sam vec negdje napisala, jednom forumasica, uvijek forumasica (ovim putem pozdravljam svoje kokosi s foruma na kojem prvodim jako puno svog slobodnog vremena. Ljubim vas.) A kad sam vec kod Interneta, nastavit cu ovaj post u istom tonu.

S obzirom da sam vec neko vrijeme u inozemstvu Internet mi je eto posato oblik svakodnevne komunikacije sa svima mojim prijateljima, rodbinom i poznanicima. To naravno ukljucuje i sveprisutni Face. Face je izvrstan za takve stvari, kao i za pronalazak dragih ljudi koji su spletom okolnosti nestali iz nasih zivota. O losim stranama drustvenih mreza, necu pisati, barem ne sada. Sada cu se osvrnuti na koncentraciju gluposti koju tamo mozemo naci.

Naime jos u trudnoci sam lajkala mnoge stranice koje su imale veze s bebama, majcinstvom i sl. Izmedju ostalih i jednu, kojoj ovdje necu navesti naziv, vec cu samo reci da se radi o stranici na koju mame, zene, djevojke mogu poslati svoja pitanja i zamoliti da se objave na zidu, anonimno ili javno, kako bi dobile savijete ili odgovore na vazna zivotna pitanja, od potpuno nepoznatih ljudi. Svakog dana home page bio mi je pun objava upravo sa te stranice i nekima sam se doista od srca nasmijala. Citajuci to vidjela sam da je zapravo jako malo zena sretno u svom braku, a te koje su sretne u braku nesretne su sa svekrvom. A ove nesretne ponekad traze savijet kako ostaviti muza zbog drugog muskarca ili kako uopce naci tog drugog dok je jos trudna s ovim prvim. Kao sto rekoh nasmijala sam se do suza...

Ono sto mi nije bilo smijesno jest to sto sam shvatila da vecina tih zena zapravo trazi i savijete vezane za to sto napraviti s bolesnim djetetom. Zdrav razum nalaze ti da ga odvedes doktoru, ali ona ce ipak prvo pitati na Faceu, dok joj se dijete bori s temperaturom 40. Ili npr. jedna gospodja uporno pokusava svoje dijete od 4 mjeseca sopati kasicom, i dijete joj tu istu kasicu vec tri dana povraca, a ona na Faceu pita zasto. I to 3 dana za redom... Dijete od 4 mjeseca ne zna govoriti, ali mislim da je jasno dalo do znanja sto misli o kasici. Zatim trudnice s bolovima u trbuhu, traze savijete od „doktorica“ sa Facea, umjesto da takva pitanja postavljaju tamo gdje sav normalan svijet postavlja takva pitanja, u lijecnickoj ordinaciji. Da ne nabrajam ovakve primjere u nedogled, jer ih je bilo doista poprilicno puno, ovjde cu stati. Ako sam neku hvale vrijednu glupost zaboravila, duboko se ispricavam.

Ja se sada pitam kako bi sve te zene i majke radjale i odgajale svoju djecu, da nema Facea? Kako su to zene radile godinama prije, bez silnih samoprozvanih „doktorica“, savjetodavki i dezurnih dusebriznica? Doista ne znam. I cudi me da je moja generacija uspjela prezivjeti s obzirom da nam mame nisu imale Face. Kao sto mozete primjetiti ono sto me moze podosta izbaciti iz takta, jest ljudska glupost. I koliko vidim ona nema granicu. Pogadjate da sam ubrzo kliknula dislike gumbic na istoj toj stranici, jer me kolicina gluposti pocela uzasno umarati. Jer kako sam vec u naslovu rekla, bile one anonimne ili javne, gluposti su gluposti!

XOXO,
ProduMomy

Svugdje je lijepo, ali doma je najljepse!

22 travanj 2014

Nije me dugo bilo! Sto da vam kazem, od kad smo sletjeli u Zagreb, ne stizem bas nista. Dva tjedna su prosla, a da se nisam ni okrenula i evo vec treba polako pakirati Mm-a za povratak u Njemacku. I nisam ni malo sretna zbog toga...

Ali ajmo krenuti iz pocetka… Zadnjih tjedan dana u Dusseldorfu proveli smo u ciscenju, pakiranju i nadanju da ce piloti Lufhase prestati strajkati do naseg leta. I jesu! Tog jutra, sve je krenulo nekako naopako. Po dolasku na aerodrom, Mm shvaca da je iphone ostavio u stanu. Divno! Chekiramo kufere i mali princ i ja idemo na kavu, a Mm u taksi i pravac u stan po mobitel. Stize na vrijeme i krecemo. Ali znate kako kazu ljudi, kada kreces na put, nije se dobro vracati... Ta izreka pokazala mi se i vise nego tocna.

U Frankfurtu presjedamo na let za Zagreb. Dolazimo na gate, ukrcamo se u autobus, i nakon sto smo 15 minuta cekali da krenemo, glas sa razglasa govori da se moramo iskrcati i pricekati 50 minuta jer nesto nije u redu s avionom i moraju ga promjeniti. Super! Necu ni spominjati da sam kod ulaska u autobus predala kolica, koja su vec prevezena do aviona i ne mogu ih dobiti natrag, pa se moram 50 minuta boriti s malim princom, koji mi skace po glavi i silno zeli lizati rukohvate stolica u prostoru za cekanje. Sa nesto vise od sat vremena zakasnjenja polijecemo iz Frankfurta. Prvi avion imao je problem s vratima i puknuti krov, pa eto sva sreca da nismo s njim poletjeli.

Slijecemo u Zagreb, skupljamo kufere i sjedamo u taksi. Jadan taksist nas je cekao vise od sat vremena. U stanu samo na brzinu ostavljamo stvari, odemo pozdraviti susjede i onda u shopping, jer naravno da u stanu nemam ni zlicu secera. Ako ste pomislili da su ovo jedine stvari koje su krenule naopako, varate se, ima toga jos. Naime, kada sam konacno krenula navecer raspakirati stvari, shvacam da jedan od tri kufera izgleda isto kao nas, ali nije nas. Zovemo odjel „Izgubljeno nadjeno“ i skruseno ispovjedamo da smo nekome slucajno ukrali kufer. Mm ga vraca na Pleso i uzima nas kufer. I kao slag na kraju, kada je mali princ zaspao, idem spustiti rolete u boravku i imam sto i vidjeti...razbijen prozor! Ajd zamislite da vas nema doma 5 mjeseci i da vam tog dana kad se vratite i samo odete u ducan netko razbije prozor?!? Toga doista nema nigdje, samo kod nas. Lijepi moji, to ja zovem dobrodoslicom! Wellcome to Croatia!

Necu spominjati da od kad smo dosli se ne mozemo okrenuti, a da nam iz dzepa ne izbiju bar 500 kn. Plati servis auta, plati privatnog zubara, jer nemas vremena cekati da te naruce kod socijalnog, kupi autosjedalicu za malog princa koji raste ko gljiva i jaje moze samo gledati, a o tome da sjedne u njega moze sanjati, ... i naravno jos uz to sve plati i prokleto staklo na prozoru u dnevnom boravku.

Najzalosnije je kad nakon sto si 4 dana za redom u gradu od jutra do mraka i sredjujes stvari ne bi li imao sto vise slobodnog vremena, shvatis da se u ta dva tjedna, koliko Mm ostaje ovdje, necete stici vidjeti sa svim prijateljima, pa to moras pretvoriti u jedno veliko grupno druzenje.

Sve je tako ubrzano i stresno i koliko god se trudis opet nista ne stizes. Moram priznati da sam zaboravila zivjeti ovaj tempo zivota. Ali bez obzira na sve, doma je doma! I mogu mi razbiti jos 10 prozora, ali meni ce i dalje biti drago sto sam se vratila.



XOXO,
Proud Momy

Zivot je maskembal!

31 ožujak 2014

Koliko ovaj post ima veze s maskarama, toliko i nema, ali zapocet cu ga ipak s maskarama. Nikada u zivotu se nisam toliko veselila maskarama, fasniku, pokladama, karnevalu ili kako ih vec sve zovemo… kao ove godine. Cak niti kada sam bila dijete, nekako nikada to nije bio moj djir. Priznajem da mi se kao tinejdzerki uvijek bilo tesko maskirati, jer osim kaj sam to uvijek radila u zadnji tren, morala sam i izgledati lijepo, tako da klauni, ciganke, strasila i razne druge takve ne lijepe varijante nisu dolazile u obzir.

Ove godine jako sam se veselila maskarama, ali ne zbog sebe, vec zbog malog princa. Nekoliko tjedana ranije sam mu kupila kostimic koji sam bez bada i griznje savijesti platila 40 eura. Mm i ja smo se opet naravno odlucili maskirati u zadnji tren. U ovoj regiji Njemacke, citav tjedan prije sluzbenog Karnevala je ludi tjedan, a 3.3. cak je i neradni dan. Tjedan dana ljudi su hodali pod maskama, takvi su isli i na posao (ne samo oni koji rade u ducanima, vec i ekipa koja radi u uredima), a povorke su isto tako bile svakodnevne, dok je najveca odrzana u ponedjeljak, 3. ozujka.

Mi smo se u setnjicu uputili ipak u subotu i to u sljedecem sastavu: Mama Vrag (to mi je alterego), Tata Gusar i Sincic Bumbar. Mali bumbar bio je ljudima jako zanimljiv, naravno, takve male mrve, uvijek su najsladje. Ali bilo je i starije ekipe koja si je doista dala truda i kostimi su izgledali savrseno. Nije ni cudo, s obzirom da im je Karneval drugi veliki dogadjaj, nakon svima nam poznatog Oktober – festa.

U Hrvatskoj nema ovakvog Karnevala, niti blizu. Zasto? Ne znam, ne zelim ni pomisliti da je to mozda zato sto svaki dan nosimo maske, pa nemamo potrebu jedan dana u godini pretvarati se da smo nesto sto nismo. Mora postojati drugi razlog. Mozda zato sto zivimo na rubu egzistencije, pa nam do nicega nije, a kamoli do Karnevala. A to je zalosno…

Blizi se vrijeme mog odlaska iz Dusseldorfa i jako se veselim povratku kuci, ali s druge strane, ne mogu ne biti tuzna i razocarana kvaltitetom zivota koju u Hrvatskoj zivimo, sada kada znam za bolje. I znate sto? Ostala bih ovdje zauvijek, samo da su moji dragi ljudi sa mnom. Ali to nazalost nije moguce.

Vracamo se u Hrvatsku u kojoj je svaki novi dan, nova borba, u kojoj svaka druga mama ne vozi dijete u Bugaboo Camelon kolicima (cijena prava sitnica za nasa primanja, samo soma eura), u kojoj u ducanima rade 2 blagajne iako ih ima 10, u kojoj ljudi zive na kredit iako najam stana nije 1000 eura mjesecno kao ovdje, u kojoj ducani i shopping centri (citaj:ljudi) rade i svetkom i petkom, i tako dalje… i tako dalje! Idemo tamo gdje nije sve po mom, gdje je zivot maskembal, jer se svaki dan moras pretvoriti carabnjaka da bi prezivio. Ali bez obzira na sve, doma je DOMA!

Ljubim vas sve i vidimo se za tjedan dana!



XOXO,
Proud Momy


Zena, majka, kraljica

28 ožujak 2014

Vec neko vrijeme pokusavam zavrsiti ovaj post. Prvo sam ga napisala u natuknicama, onda sam to pretvorila u kostur koji je trebao doradu i na koncu sam ga doradjivala i doradjivala i doradjivala… Da bih na poslijetku shvatila da nikada, ali stvarno nikada necu moci sve ono sto osjecam pretociti u rijeci. Da se nikada necu zahvaliti na svemu koliko god se trudila. Zato cu post jednostavno objaviti ovakav kakav je. Dakle ovo je post o najhrabrijoj ZENI ikada, najboljoj MAJCI na svijetu i KRALJICI mog srca.

Ne znam odakle bih pocela pricati ovu pricu, pa je njbolje da krenem od pocetka. Dijete sam rastavljenih roditelja, koje je sudskom presudom dodijeljeno na cuvanje i skrb majci. O svom biloskom muskom roditelju necu pisati, ovo je zapravo prva i posljednja recenica u kojoj cu ga spomenuti. Sada kada sam i sama majka, koja uz sebe ima supruga koji joj je podrska i u svemu joj pomaze, ne mogu se jos vise ne diviti majci koja dijete odgaja sama, svakoj majci, a pogotovo svojoj. Na svu srecu moja mama nije dugo bila sama, dobila je pojacanje u obliku mog ocuha, koji me je zapravo zajedno s njom postavio na noge i prihvatio kao vlastitu kcer i na tome cu mu zauvijek biti zahvalna. E sada kada su neke stvari jasnije, mogu nastaviti u lezernijem tonu...

Ja nisam bila najdivnije i najbolje dijete (citaj: tinejdzerka) na svijetu. I znam da sam grijesila i da sam ponekad bila gruba prema svojoj majci iako to nije zasluzila. Grozim se dana kada ce ova moja mala mrva uci u pubertet i podivljati, onako kao ja nekada. Mislim kako ne bih poludjela kada sam jedino valjda jos ja od cijelog svog drustva imala policijski sat i kada sam postala punoljetna? Mislim heloooo?!? Nebitno. Zelim reci da danas mislim da je moja mama bila u pravu. Bila stroga, ali i pravedna.

Zahvalna sam joj jer vjeruje u mene, cak i onda kada ja sama vise ne vjerujem u sebe. Jednako tako zahvalna sam na tome sto je podrzala svaku moju odluku, iako je mozda znala da je kriva. Nikada se nije mjesala u to, i pustila me da naucim iz svojih gresaka. A jednako tako nikada mi nije na poslijetku rekla: Rekla sam ti da ce tako biti! Zahvalna sam joj na svakoj kuni, jer znam da je ponekada bilo potrebno da nebo i zemlju okrene da bi dosla do nje, ne bi li njena jedinica dobila ono sto joj u tom trenutku bas hitno treba. Mozda i nema potrebe da napominjem, ali ipak budem, da mi je mama uvijek bila mama, ali da mi je bila i prijateljica, kojoj sam mogla bez straha sve reci i sve ju pitati. Mozda nisam to uvijek i cinila, ali dovoljno mi je bilo znati da mogu, to mi je davalo neku posebnu sigurnost. Kao sto sam na samom pocetku rekla, mogla bih se zahvaljivati u nedogled i napisati zid teksta samo o tome, i opet se ne bih zahvalila na svemu. Zato cu ovdje i stati. Jer vjerujem da ona sve zna. Zna koliko cijenim svaku njenu zrtvu koju je zbog mene podnijela i bez da joj ja to kazem.

Jednako tako znam da zna da ju volim, onako bezuvjetno, kao malo dijete. Da bih sve ucinila za nju i da sam uvijek tu ako me treba, i ako me ne treba. Iskreno se nadam da ce jednog dana moj mali princ isto moci reci za mene. Da cu u njegovim ocima ja biti ono sto je moja majka u mojima. Moja mama je velikim dijelom zasluzna za to kakva sam osoba postala. Nije na meni da hvalim samu sebe, naravno, ali mislim da sam ispala dosta dobro. Zasto? Zato sto sam covjek. A to se za mnoge medju nama ne moze reci.

Da ne duljim previse, da se ne bih pocela pekmeziti, to nije cilj ovog teksta, a ako nastavim u to ce se pretvoriti, sve ono sto sam htjela reci, zapravo stane u jednu jedinu recenicu, pa cu njome i zavrsiti:
Mama hvala ti i volim te!



XOXO,
Proud Momy

Hocemo li znati biti mama i tata?

10 ožujak 2014

Ovo mi se pitanje, uz mnoga druga, pocelo motati po glavi cim sam ugledala 2 dvije crtice na stapicu koji sam upravo popiskila. Naime, osim neopisive srece, uhvatila me i ogromna panika. Nasa mala mrva je tu i za samo 9 mjeseci (zapravo tada vec 8. mjeseci) ugledat ce svijet, ugledat ce svoju mamu i svog tatu. Mamu i tatu koji do sada jos nikada nisu bili mama i tata. Ugledat ce svoje roditelje koji nemaju pojma kako to biti. Mala mrva nije svjesna kaj ju ceka! A nismo ni mi!

Kao pravi streber nista nisam htjela prepustiti slucaju, pa sam upijala sve price, anegdote i savjete svojih prijateljica i poznanica koje vec jesu majke. Osim toga posezala sam za svom literaturom o roditeljstvu koja mi je dosla pod ruku, ne bi naucila, ne bi li se sto bolje pripremila... za ulogu zivota. Ulogu majke!

Svakim danom moj mali princ mi je sve vise davao do znanja da je vremena za pripremu i ucenje sve manje. Svakim njegovim udarcem toga sam bila sve svjesnija. A to sto je ona lubenica od mog trbuha nemilosrdno rasla, bio je podsjetnik koji je bilo nemoguce ne vidjeti. Iako mi je pred sam kraj trudnoce vec sve pocelo ici na zivce i htjela sam samo da vec jednom izadje van, da si konacno mogu sama obuti i zavezati tenisice (nisam mogla ni nakon sto sam rodila, ali iz drugih razloga, koji ovdje nisu tema), jedan mali dio mene ipak je htio da jos malo potraje, jer nisam jos sve naucila i nisam se dovoljno pripremila.

Spremni ili ne, kada beba odluci izaci van, nista ju u tome ne moze sprijeciti, niti bi to itko zelio. Mom princu je dosadilo cekati pa je odlucio izaci, jer je ocito i on shvatio da se njegovi mama i tata ne bi dovoljno pripremili sve i kad bi trudnoca trajala nekoliko godina. I tada bi nas opet nasao ne spremne.

Danas je dan kada je moj princ prije tocno godinu dana donio svoju prvu odluku, odluku o izlasku van. I znate sto? Njegovi mama i tata jos uvijek ne znaju kako biti mama i tata. Jos uvijek uce, i ucit ce cijeli zivot. Nije da mi ono sve sto sam procitala uopce nije bilo od koristi, svakako jest, ali djeca nas zapravo uce kako biti roditelji i kako biti bolje osobe. Do sada sam naucila kako se igrati do 4 ujutro, dok ti dusa spava, kako 500 puta ponoviti jednu te istu stvar i ne poluditi i poceti urlati, iako te taj kome govoris i dalje ne slusa, naucila sam sto znaci koji plac, a sto koja „rijec“... A osim svih tih „tehnickih“ stvari naucila sam sto je bezuvjetna ljubav i potpuna sreca, i to samo u godinu dana (ma i manje). Ja bih rekla da sam napredovala.

Ovdje cu zavrsiti prije nego sto se mali princ probudi i prije nego sto krenemo sa jos jednom lekcijom iz roditeljstva. Lekcijom koja se zove: Godina 2.



XOXO,
Proud Momy

Kako ce VAM se zvati dijete?

28 veljača 2014

Kada neki par ostane trudan, jedno od prvih pitanja ljudi iz okoline jest ono: Kako ce VAM se zvati dijete? I koliko god se cinilo bezazleno, odgovor na to isto pitanje, izaziva svakakve reakcije. Zasto? Zato sto ljudi zaboravljaju kako su uopce postavili pitanje, tj. da se radi o NASEM djetetu.

Prije nekoliko dana pricam (citaj chatam) sa svojom prijateljicom koja je trudna. Friska je trudnica i jos ima one lijepe velike ruzicaste ocale na okama, koje sam i sama nekada nosila, jer ne zna kaj ju sve ceka, buduci joj je ovo prvo dijete. Ali to nije tema ove price... Naime, vidno uznemirena, prica mi kako je odluku, u dogovoru sa suprugom (tada jos deckom), o imenima njihove djece, donijela davno prije nego sto su ta djeca bila u planu. Sto je u tome lose? Apsolutno nista! Medjutim ima problem sa okolinom, koja ju kritizira u vezi sa izborom imena za NJEZINO dijete.

Odmah se prisjecam sebe. Ja sam, isto tako, davno donijela svoju odluku, prije nego sto sam uopce upoznala svog Mm-a. Vec tada sam znala da ce mi se kcer, ako cu je ikada imati, zvati Scania (znam da je to naziv kamiona i molim vas suzdrzite se od bilo kakvih komentara na tu temu, jer me NE zanimaju). Mm-u se ime svidje, meni se ime svidja i to bi jedino trebalo biti bitno. Dok sam bila trudna, odlucili smo, da cu ako bude djevojcica ime dati ja, a ako bude djecak, ime ce izabrati Mm. Ovaj put je Mm imao vise srece! Buduci da je htio da se dijete zove kao on i kao njegov pokojni otac, moram priznati da ni tu okolina nije bas najsretnije reagirala. Ali opet nisu bili ni blizu bezobrazni, kao kad je ime Scania bilo u pitanju. Kada sam saznala da nosim djecaka, okolina je odahnula (ma sto oni imaju odahnuti, molim vas lijepo?), jer kao barem necu kceri unistiti zivot?! Mislim da se svi ti ljudi i danas nadaju da nikada necu imati zensko dijete, sto je jako zalosno...

I sad vas ja pitam od kad selo bira ime MOM djetetu? Od kada? Od kuda ljudima pravo uopce da vrijedjaju i da se petljaju u nesto sto je samo nase?

Vracam se na svoju prijateljicu... Ne razumjem kako netko tko vam se zove prijateljem i od koga ocekujete bezuvjetnu podrsku moze u tolikoj mjeri istresirati jednu trudnicu, da ona u suzama posumnja u svoju odluku, koju je donijela jos godinama ranije... Trudnicu, koja je tako i tako hiperosjetljiva ne sve zivo i nezivo, netko ide tako pokolebati. Nikada to necu razumjeti...

Jesam li se ja ikada mijesala u izbor imena za VASU djecu? Nisam, i nikada necu! Jer kako se ne mijesam u odgoj vase djece, je je to iskljucivo vasa stvar, tako se necu mijesati ni u ovo, jer je i to... sto? Pa vasa stvar! Mozete me pitati za misljenje i ja cu vam ga iskreno reci. Ili mi se svidja ili ne svidja, ali dalje od toga necu ici. I sigurno necu sipati komentare tipa: „A kaj ti ne znas da je to kamion?“ ili „Znas moj muz je kamiondzija, pa ti je meni to presmjeno!“ I meni najdrazi: „Ti stvarno nisi normalna, unistiti ces curi zivot!“

Moj sin na kraju nije dobio tatino i djedovo ime, nego potpuno drugo. Naime tata se 3 dana prije poroda predomislio. Ni s tim imenom nismo naisli na osmjehe bas svuda. Jer smo, kao, pomodni, pa izmisljamo djetetu ime. Ali iskreno da vam kazem, nije me briga. Hoce li me biti briga kada ponovno budem trudna i ako cu jos na zalost mnogih nositi djevojcicu? Vjerujte da hoce. I budite sigurni da ce me u tom stanju svaki ruzan komentar jako zaboljeti. I budite sigurni da cu i suzu pustiti, jer to trudnice rade. Tako da prije nego sto nesto kazete, molim vas razmislite, kako bi vam bilo da to netko kaze vama.
Budimo ljudi i brinimo svoje, a ne tudje brige, jer vjerujem da ih svi imamo i previse. A kako ce se zvati susjedovo, prijateljevo ili ne znam vec cije dijete, to nije na popisu mojih briga.



XOXO,
Proud Momy


Jedan sasvim obican dan u zivotu jedne sasvim obicne mame

18 veljača 2014

8.30 je ujutro, a moj princ tocan je kao sat. Ma-ma, maaaaaa-maaaaaaa, maaaaaaaaaaaaaa-maaaaaaaaaa!- vice iz svog krevetica i gleda me preko ogradice. Sine ajde jos 5 minuta. Kod njega to ne pali, on nema snooze gumb, kao moj iphone. Ustajem, ali jos ne vidim. Na zmirecki dizem roletu jednom rukom, dok drugom uzimam cistu robicu, pelenu i kremu. Krece prva borba, pod nazivom presvlacenje i prematanje. Od kad je postao mobilan to je lakse reci nego napraviti. Uz nekoliko pokusaja bjega od strane princa, uspjevam ga presvuci iz pidjame u dnevnu odjecu i staviti mu cistu pelenu. Pokusavam ga ostaviti u kreveticu da bih se umila, oprala zube i malo upristojila, ali ne, moje usi ne podnose tu frekvenciju zvuka koji poizvodi. Poslije cu, ima vremena...

Slijedi dorucak, za njega, ne za mene, naravno, ja stignem jesti, poslije, ima vremena. Dorucak pojedemo bez pol muke, kao i svaki drugi obrok, jer je izjelica samo takva. Hmmm, da se sad probam umiti, oprati zube i ne daj Bog popisati? Ne, i drugi pokusaj iste radnje, neuspjesan.

Ok, nista, ajmo se igrati. Najsmjesnija stvar na svijetu je gurati svoju dudu mami u usta, ali nakon par neuspjelih pokusaja da mi ju stavi u usta, glasno protestira i ljuti se. Tuce me i vristi... Trazim igracku kojom cu mu skrenuti paznju sa sebe. Spas pronalazim u psicu sveznalici. Mali princ ga grli, ljubi i mazi se s njim, ravno pola minute. Naaaapad na mamu! Daje mi pusu. Puse djeteta te dobi znaju itekako boljeti, jer osim kaj vas zaslini preko cijele face na kraju vas jos i ugrize. Ali sve je to od ljubavi! cerek Dusa mamina!

Razmisljam o jos jednom pokusaju odlaska u kupaonu, ali odustajem od istog, dok mi se kao priljepak vjesa za nogu. Shvacam da se ukakao i da je vrijeme za jos jednu borbu oko mijenjanja pelene. Borbu sam dobila, uz nesto suza. Okruzujem ga svim mogucim i nemogucim igrackama, ne bi li uhvatila 5 minuta mira. I uspjelo je, zaigrao se. Sa salicom vec hladne kave sjedam za laptop. Iako sam to napravila potpuno necujno, nekako sam aktivirala neki njegov senzor i evo ga vec mi visi na stolcu i pruza ruke da ga uzmem. Dobro, vrijeme je za pricu, danas cemo pricati, recimo, Snjeguljicu. Sjedi i slusa me ravno 5 minuta, a nakon toga pocinje kruziti oko mene, ali suti i prati, ja mislim, ali samo on zna.

12:00 vrijeme je za rucak. Sjedi u inproviziranoj sjedalici za hranjenje i pljesece rucicama. To kakvo odusevljenje predstavlja hrana, tesko je opisati rijecima. Samo jedna zlica koja je od slinog mahanja rucicama i nozicama odletjela po meni, je veliki uspjeh! Zna ih biti i nekoliko, ako nisam dovoljno brza! Brisem narancastu kasicu sa svoje bijele majice.

Mozda je sada doslo vrijeme za moj odlazak u kupaonu...Na koncu konca, trebala bi se i presvuci, ali jok. Kisa trenutno pljusti, van ne mozemo, nista, ajmo se opet necega igrati. Ja se igram, a on? On se penje na komodu na kojoj stoji tv. Maksim ne penji se! Nabaci nasladji smile na lice i nastavlja po svom. 2. put Maksim ne penji se! Pogleda me sa suzama u ocima i opet nastavlja po svom. Sad vec vicem: MAKSIM NE PENJ...popeo se! Skidam ga dolje! Tako protjece sljedecih sat vremena. Gledam na sat. Jos samo 15 minuta pa ide spavati.

13.30 vrijeme je za popodnevni odmor i za njega i za mene. sretan Jos jednom izlazim na kraj sa promjenom pelene. Uspjesno ga uspavljujem i iz spavace sobe idem ravno u kupaonu. Krasno! 15 do 2 popodne je, a ja tek perem zube. Sjednem za laptop ne bi li konacno popila onu smrznutu kavu od jutros. Nakon 10 minuta stavljam salicu u sudoper i odmah ostajem kod istog i perem sudje. Pocinjem kuhati rucak. Doruckovala nisam, pa najbolje da nista ni ne jedem do rucka, koji je btw. u 17 sati kada Mm dodje s posla. 15.30 rucak skuhan, sudje oprano, mama umivena, jos uvijek u prljavoj majici, vec nervozno ceka kada ce se princ probuditi. Fali mi moja dusa mala. cerek

15.45 Mama! Maaaa-maaaa! Zove me iz spavace sobe... Ajmo se jos jednom izboriti s mjenjanjem pelene. Tek se probudio pa ovaj puta to obavljamo puno lakse.

Vocna uzina protjece, kao sto vec pogadjate, bez ikakvih problema. Kisa vise ne pada, pa se spremamo i idemo pred tatu. Zabundala sam dijete, zabundala sam sebe, krecemo. U jednoj ruci dijete od cirka 12 kg, u drugoj ruci kolica od cirka 10 kg i preko ramena torba od jedno 3 kg (tko zna sto ce mu trebati vani). Mogu ja to, samo je 8 stepenica do lifta! Uspjevam sve utrpati u lift, pravac prizemlje! Opet 8 stepenica! Preznojila sam se! Jednom rukom drzim dijete, drugom rasklapam kolica i glasno odahnem kada ga smjestim u njih. Zakopcam ga, avijaticar je spreman, vrijeme je za polazak.

Maksim ne skidaj rukavice! Maksim ne mozes se sad dic! Maksim ne izuvaj cipelu! U tim i slicnim mojim sto molbama sto naredbama dolazimo pred tatu. Tata preuzima kolica! Obavljamo ducan i secemo lagano prema doma. Kad je Mm s nama nema borbe s kolicima po stepenicama do litfa, ne moram puno teglit. Juuupiiiiii! Mislim kakva je to fucking zgrada kojoj lift ne ide na svaki kat, vec na medju-katove? Kaj mi to znaci kad opet moram po stepenicama... Nebitno!

Mm i ja rucamo na smjenu. Trebam li napomentui da mi je to prvi obrok u danu? I sada slijedi pravi show, od srece sto mu je dosao tata, ne zna sto bi sa sobom. Na plafon bi se popeo... Divljanje se nastavlja do 19:00 kada je vecera.

Nakon vecere slijedi i posljednja bitka zvana kupanje! Skidanje obavljamo nabrzinu, nekad uz vise nekad uz manje dreke, sto s moje, sto s njegove strane. U kadi je. Maksim nemoj se dizat! Maksim sjedni dolje, past ces! Maksim pusti taj gel za tusiranje! Maksim sjedni dolje! Makism ... Maksim... Makism... Sva sam mokra, ali bitno da je dijete okupano, to je bio cilj. Uz malu borbu ovaj puta zajednickim snagama Mm i ja ga uspjevamo obuci. Ajde Maksim daj tati pa-pa! Uspavljivanje...

20.15 spava, a ja jedva stojim na nogama!

20.45 place, uspavljivanje No. 2

21.00 spava

22.00 place, slijedi uspavljivanje No.3

23.00 konacno tisina

E mislim da je sada doslo vrijeme da se konacno skinem iz ove uflekane majice i bacim pod tus. Legnem kraj Mm-a i znate o kome pricamo? O malom princu! On je centar naseg svijeta! Nasa ljubav, nasa sreca... cerek cerek cerek

24.00 vrijeme je da legnem u krevet, jer sutra slijedi jos jedan sasvim obican dan u zivotu jedne sasvim obicne mame!



XOXO,
Proud Momy

Dragulji su zenini najbolji prijatelji!

13 veljača 2014

Ma hajde molim Vas? Budimo realni, jesu li doista? Ja nemam dragulje, ali i da imam... Nekako i dalje vjerujem u ljude. Iako su me puno puta iznevjerili i dalje vjerujem da postoje i oni dobri. Dokaz za to da sam u pravu su dva ljuda, odnosno dvije ljudice u mom zivotu. One su moje najbolje prijateljice. Smatrala sam da uz moja dva princa, o kojima vec pisem, uz moje roditelje, o kojima cu tek pisati i njih dvije zasluzuju svoj post na mom blogu. Nakon svega sto su prosle sa mnom, barem toliko im dugujem. Njih dvije, jedna krace, jedna duze, zauzimaju posebno mjesto u mom zivotu, u mom srcu. Ovdje ih necu imenovati, zvat cemo ih D i M, ali nadam se da ce se prepoznati... (Bar na slikama, ako vec ne u tekstu)

Moja M je moja prijateljica od malih nogu. Znate kako se kaze, znam ju od kad znam za sebe. I doista je tako, od kada pojmim sebe i svijet oko sebe, ona je bila tu. Vec nesto manje od 30ak godina. Prosla je sa mnom sito i reseto. Zajedno smo se igrale s barbikama (do 1. srednje cak, ali necu to priznati ni pod prijetnjom smrcu), zajedno smo prosle prve izlaske, prva pijanstva, prva zaljubljivanja... Zajedno smo odrasle, uozbiljile se i konacno se i skucile. Moja M bila je i moja kuma na vjencanju. Tko bi drugi mogao stajati uz mene toga dana osim osobe koja me poznaje u dusu? Osobe koja je vidjela ono najbolje od mene i ono najgore od mene, a ipak je ostala i nije pobjegla glavom bez obzira. Nadam se da ce do konca ove godine i ona uploviti u bracnu luku i zelim joj svu srecu u tom novom poglavlju njezina zivota, jer ju ona svakako zasluzuje.



Druga ljudica (ovo druga nije redni broj, one dijele isto mjesto u mom srcu), je moja D. Ona je u mom zivotu krace, tek nesto vise od dvije godine. I nije kao M dobila ovu pocasnu poziciju rodjenjem, ona se za nju morala izboriti. Morala se izboriti s etiketom Umisljene Bitch, koju sam joj prikacila prvog trenutka kada sam je vidjela. A istini za volju, nisam ni ja njoj bila bas draga. Splet okolnosti je nasa druzenja ucinio cestima, pa sam vrlo brzo shvatila da sam ju zavoljela. Ona puno laje i nema dlake na jeziku, ali nije bitch. S vremenom mi se uvukla pod kozu i jednostavno je uvijek bila tu kad ju trebas, i kad ju ne trebas. Nismo prosle zajedno puno toga, ali kroz najvaznije i najljepse trenutke mog zivota bila je uz mene. Bile smo si podrska i u teskim situacijama, kojih je nazalost i u mom i u njenom zivotu bilo. Ona tek trazi svoju sigurnu luku, a ja joj zelim da ju sto prije pronadje i bude sretna barem kao ja.



Ove dvije snazne zene su moj veliki oslonac u zivotu, njihov uspjeh je i moj uspjeh, njihova sreca je i moja sreca, a njihova tuga je i moja tuga i svaka njihova suza i mene boli. Samo one (osim Mm-a i moje mame) mogu me kritizirati, a da im to ne zamjerim. Samo one mogu mi reci da nisam u pravu kad se ljutim na Mm-a, a da im njusku ne razbijem. Jer sam uvijek u pravu!

Curke ljubim vas i znajte da mi jako nedostajete.

Da se vratim na pocetak... Ako slucajno i dalje vjerujete da su zenini najbolji prijatelji dragulji, onda su M i D moji dragulji, u ljudskom obliku.

XOXO,
Proud Momy

<< Arhiva >>