Spolni razvoj djece
U 2011. godini Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti sudionik je kampanje „Jedno od pet“. Republika Hrvatska je potpisala Konvenciju Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog nasilja 25. listopada 2007. godine, a Konvencija je stupila na snagu 1. srpnja 2010. godine. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti se kao koordinator aktivnosti na nacionalnoj razini pridružuje provedbi Kampanje za zaustavljanje seksualnog nasilja nad djecom u Republici Hrvatskoj.
Kako bi mogli educirati o spolnosti, neprihvatljivim dodirima, važno je znati kako teče spolni razvoj djece, kako bi svom djetetu znali pristupiti na odgovarajući način, te kako bi znali prepoznati ponašanja koja, u spolnom razvoju, odstupaju od normale.
DOJENAČKA DOB (prva godina života)
Razvoj spolnog ponašanja kod djece odvija se kroz igru. Igra je često praćena istraživanjem vlastitog tijela. Najučestaliji oblik spolne igre usredotočen je na istraživanje vlastitog tijela i manipulaciju njime. Istražujući svoje tijelo, dijete spontano dodiruje genitalije te tijekom previjanja ili kupanja, kad je nago, slučajno doznaje kako dodirivanje, pritiskanje ili trljanje genitalija dovodi do ugodnih osjeta. Masturbacija se, dakle, otkriva sasvim slučajno, dok dijete spontano istražuje vlastito tijelo. Dječaci redovito imaju erekcije tijekom spavanja, a djevojčice lubrikaciju (vlaženje), što nije odgovor na erotsku stimulaciju nego prirodan odgovor na dodir, potrebu za mokrenjem, hranjenje, sisanje, pražnjenje crijeva, ali i reakcija na bliskost, kao svojevrstan odraz užitka koji ih prati.
RANO DJETINJSTVO (od druge do pete godine)
U dobi od dvije do četiri godine pojavljuje se veće zanimanje za "zahodske aktivnosti", obavljanje nužde i za razliku između spolova u pozama tijekom mokrenja. Djevojčice mogu pokušavati mokriti stojeći. S oko tri godine počinju učiti razliku između muškaraca i žena te proces identifikacije s jednim od spolova. Znaju jesu li djevojčica ili dječak i gotovo sva djeca mogu izraziti spolni identitet.
Uočavaju i između spolova. Prepoznaju, primjerice, ljude na fotografijama i na televiziji kao pripadnike muškog ili ženskog spola. Uče dijelove tijela, te primjećuju kako osobe različitog spola imaju neke organe drugačije – kako bi udovoljili svojoj znatiželji, vrlo često mogu viriti u kupaonicu vršnjacima ili odraslima dok obavljaju nuždu. Kako su s tri godine djeca orijentirana na svoje vršnjake puno više nego ranije, tako se i spolno istraživanje odvija „u društvu“. Vrlo često djeca u ovoj dobi postaju mali egzibicionisti ili voajeri – iz znatiželje tome kako drugi izgledaju, provode vrijeme zatvoreni s vršnjacima. Naglasak je na upoznavanju spolnih razlika i razlika u genitalijama.
Potaknuta snažnom znatiželjom vezanom uz dijelove tijela, djeca se s vršnjacima igraju "pokaži mi što imaš". Počinju i igre doktora, tijekom koje mogu ponoviti neka vlastita iskustva s pregleda, što može uključivati različite dijelove tijela. Takvo je istraživanje razlika bezazleno, usmjereno otkrivanju i nije povezano sa spolnošću odraslih ljudi. Uz to, rado čine stvari koje rade pripadnici suprotnog spola. U petoj godini djeca postaju sramežljivija. Češće se igraju "mame i tate". U toj igri mogu se međusobno grliti i ljubiti, ležati jedno pored drugoga u krevetu. To je prije svega igra oponašanja potaknuta promatranjem roditelja i iskustvom u obitelji.
Odnos roditelja prema spolnosti utječe na razvoj djetetova stava o njoj. Ako roditelj s lakoćom i opušteno pristupa pitanjima spolnosti, djeca će također biti opuštenija kad je posrijedi njihova spolnost. Bitno je ne osuđivati dijete, ne kažnjavati ga i ne pokazivati nelagodu zbog njegova spolnog ponašanja i istraživanja. U protivnom, dijete se može početi stidjeti vlastitoga tijela.
SREDNJE DJETINJSTVO (od pete do osme godine)
U ovoj dobi javlja se osjećaj srama, koji s godinama raste, pa se djeca dok su naga često skrivaju, pogotovo od brata ili sestre suprotnog spola. Zanima ih ljudsko tijelo i fotografije muškaraca i žena, ali pokazuju nelagodu i smijulje se ako vide kako se odrasli ljube. Istodobno ih i privlači i odbija otvoreno iskazivanje nježnosti. To može odražavati javljanje osjećaja privatnosti.
Počinju koristiti žargonske i vulgarne izraze za intimne dijelove tijela i opčinjeni su pričanjem "prostih" šala i viceva. U ovoj fazi imaju "cure" i "dečke" te se mogu držati za ruke ili izmjenjivati poljupce, donositi darove. Nisu više sklona pokazivanju vlastitih intimnih dijelova tijela te se skrivaju tijekom preodijevanja ili kupanja, ogrću se ručnikom, a mogu zahtijevati i da im se kuca prije ulaska u sobu.
Djeca postaju svjesna nepromjenjivosti spola, odnosno da će uvijek biti muškog ili ženskog spola i da to ne mogu promijeniti samom promjenom ponašanja. Dijete, primjerice, postaje svjesno da je i dalje dječak bez obzira na to što je odjenuo maminu haljinu. Šestogodišnjaci mogu postavljati pitanja o trudnoći, menstruaciji, spolnom ponašanju i o tome "kako se rade djeca". Zanima ih cijeli proces reprodukcije.
Roditelji trebaju imati na umu kako je spolnost prirodan dio života te biti spremni odgovarati na pitanja te pružiti informacije jednostavno i primjereno djetetovoj dobi. Bitno je ne izbjegavati pitanja o spolnosti, ne zastrašivati dijete te ni na koji način ne pobuditi sram zbog njegove spolnosti.
KASNO DJETINJSTVO (od osme do dvanaeste godine)
Osma godina je godina separacije u istospolne skupine. Dječaci i djevojčice ne druže se previše međusobno, što se odražava na to da djeca mogu imati simpatije, dečka ili curu, ali je to najčešće izvor srama i ne govori se nikome.
Deseta godina kod djevojčica je obično vrijeme romantične zaljubljenosti u starijeg mladića ili nekog odraslog muškarca i maštanja. Počinju pisati dnevnike, imati tajne te su okupirane romantikom i ljubavlju. To je i vrijeme kad obično počinje pubertet, razdoblje u kojem se javlja niz promjena koje završavaju postizanjem spolne zrelosti i sposobnošću reprodukcije. Djevojčicama rastu grudi, stidne dlačice te dobivaju mjesečnicu, dječacima se produbljuje glas, rastu genitalije i stidne dlačice. Povećava se svjesnost o vlastitom tijelu, pa djetetu može biti neugodno da ga roditelj ili osoba suprotnog spola vidi golog.
ADOLESCENCIJA (od trinaeste do šesnaeste godine)
Ovo je razdoblje života koje karakterizira povećan spolni interes. Za to postoji nekoliko razloga: tjelesne promjene, povećana razina spolnih hormona, povećano kulturološko naglašavanje spolnosti te vježbanje spolnih uloga odraslih. Spolno ponašanje sve više počinje poprimati značajke spolnog ponašanja odraslih osoba.
Spolnost sa sobom dovodi brojna pitanja, za koja je važno da mladi postave odrasloj osobi od povjerenja – to ne mora nužno biti roditelj, češće se odabiru tete, ujne, stričevi, kumovi…
Na fiziološkom planu razvijaju se sekundarne spolne karakteristike i kod dječaka i kod djevojčica, što postaje središtem njihova interesa. Ogledalo im je najbolji prijatelj i najgori neprijatelj. Neki postaju, upravo zbog toga, "popularni" u društvu vršnjaka.
Javlja se pojačano zanimanje za romantične veze i ljubavi prema vršnjacima, ali i prema nekim odraslim uzorima. Obično je to vrijeme prvih ljubavi koje se ne taje i oko kojih se otvoreno iskazuju emocije. Neki adolescenti uspostavljaju romantične veze ("hodanje") koje uključuju eksperimentiranje ljubljenjem, milovanjem preko odjeće, uzajamnu masturbaciju ili međusobno dodirivanje genitalija. Spolne aktivnosti obično se odvijaju u tajnosti, iako se mnoga iskustva prepričavaju u vršnjačkim skupinama.
Korišteni izvori:
materijali Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba
Vasta, haith, Miller: Dječja psihologija
_____________________________________________
članak napisala: Sandra Matošina Borbaš, prof. psihologije
stručna radnica - psihologinja
preuzeto od Obiteljskog centra Virovitica
13.03.2011. u 18:32 sati | 1 Komentara | Print | Link | Na vrh
Dan žena potreba ili....
Pisati o Danu žena danas i iz ove perspektive djeluje isprazno jer se sve svodi ili na ponavljanje poznate faktografije ili na kritiku prošlih vremena ( naravno onih socijalističkih) koja u „estradnom“ obilježavanju „8. marta“ simboliziraju karanfili ženama, sindikalne fešte i pijani muževi.
Od prvog skupa o ženskim pravima 1848. godine u Seneca Fallsu u SAD-u na kojem je donijeta “Deklaracija o pravima i osjećajima“ kojom su žene tražile pravo raspolaganja svojom imovinom, starateljstvo nad djecom u slučaju razvoda, proširene mogućnosti razvoda braka, bolji pristup obrazovanju i mogućnost zaposlenja te pravo glasa, preko pokreta sufražetkinja od sredine 19. stoljeća, uhićenja Emmeline Pankhurst u veljači 1908. i velikog protesta žena 8. ožujka 1908. u New Yorku, obilježavanja prvog Dana žena 28. veljače 1909. godine u SAD-u deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike, preko Prve međunarodne ženske konferencije koja je održana 1910. godine u Kopenhagenu u organizaciji Clare Zetkin kojom prigodom je ustanovljen “Međunarodni dan žena“ te njegova obilježavanja 1911. godine sa više od milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj pa preko neobilježavanja tog Dana na zapadu od tridesetih godina prošlog stoljeća zbog njegovog povezivanja s komunizmom i konačno modernog feminističkog pokreta koji počinje klasičnim feminističkim djelom čuvene Simone de Beauvoir “Drugi spol“ 1949. godine te rasplamsavanjem tog pokreta šezdesetih godina prošlog stoljeća klasičnim djelom tog doba “Spolne politike“ Kate Millett koja je postavila onu suštinsku distinkciju po kojoj se spol kao biološka kategorija razlikuje od roda kao društvene konstrukcije koju uspostavljaju tradicija, kultura i odnosi u društvu, do službenog od Ujedinjenih naroda priznatog Međunarodnog dana žena koji se počeo obilježavati 1975. godine koja je i proglašena Međunarodnom godinom žene i modernog feminističkog pokreta danas, dug je put od 163 godine.
Što su žene u svojim zahtjevima postigle i što danas znači Dan žena? Položaj žena na Zapadu nisu izmijenili pokreti sufražetkinja ni odlučnost žena da budu same gospodari svojih sudbina, već je do promjena došlo tijekom Prvog svjetskog rata kad su milioni muškaraca odlazili na frontu, a žene preuzimale njihove uloge za materijalnu brigu o porodici, njihove poslove u tvornicama i uredima. Žene upravljaju plugovima i automobilima, izrađuju oružje u tvornicama, upravljaju novcem, primaju plaću i odlučuju o njenom trošenju, prosvjeduju za povećanje plaća, kreću se, puše, daju sebi slobodu. Jednostavno, uslijed povijesne kataklizme one se emancipiraju.
Novi Zeland je prvi 1893. godine ženama dao pravo glasa, a to pravo kao nagradu za ratni trud nakon prvog svjetskog rata daju Velika Britanija (1918) te Poljska i bivši SSSR. Njemačka 1919. Weimarskim ustavom daje ženama pravo glasa, a nakon dolaska na vlast Hitler to ukida nazivajući emancipaciju žena simptomom izopačenosti koje je posljedica frustracije i neispravnosti spolnih žljezda i zabranjuje im politički rad jer je ženska dužnost rađanje brojne djece na kojima počiva arijevski san.
Sjedinjene Američke Države ženama daju pravo glasa 1920. godine, a francuskinje su to pravo čekale do kraja drugog svjetskog rata kada žene i drugdje masovnije dobivaju pravo glasa. No, ubrzo se ispostavilo da pravo glasa nije bitnije izmjenilo društveni položaj žene. Prvi ulazak žene u politiku amerikanke Victorie Woodhull koje se 1872. kandidirala za predsjednicu, koja je bila prvi posrednik Wall Streeta i prva žena koja je govorila u kongresu završio je neslavno. U svojoj kampanji za predsjednicu države zagovarala je osamsatno radno vrijeme, programe o društvenoj skrbi, jednako obrazovanje za žene i treba li naglasiti, pravo glasa. U svojim je zahtjevima bila daleko ispred svog vremena, a podršku od žena na izborima nije mogla dobiti jer one nisu imale pravo glasa, a i da je bila izabrana ne bi ju mogli proglasiti predsjednicom jer nije imala 35 godina, što je uvjet za predsjednika SAD-a. Svoju je kampanju sama financirala dok nije bankrotirala, a nakon toga je postala nacionalni skandal i predmet poruge.
Danas se žene za svoja prava bore organizirano putem svojih udruga i feminističkih pokreta i to kako na političkom tako i na kulturnom planu. Žene danas čine 1/3 radne snage u svijetu, a za to primaju samo 10% ukupnog svjetskog prihoda i vlasnice su 1% svjetskog posjeda. Iako su na zapadu žene u drugoj polovici 20. st. postigle najveći napredak nego u proteklih nekoliko tisuća godina muškarci još uvijek imaju vodeću ulogu u zakonu, politici, poslovanju i industriji.
Po najnovijim podacima iz Europske komisije uoči 5. ožujka Dana jednakih plaća žene u Europskoj uniji zarađuju prosječno 17,5% manje od muškaraca. Jednake plaće za isti rad jedno je od temeljnih načela EU još od Rimskog sporazuma iz 1957. godine. Unatoč tome raskorak u plaćama se sporo smanjuje. Prema podacima iz 2008. godine najmanji je u Italiji 5%, a najveći u Estoniji 30%, a taj problem se odražava i na mirovine pa je više starijih žena suočeno sa siromaštvom.
Suvremeni feministički pokreti kao društveni pokreti koji se zalažu za jednaka prava i isti status kakav imaju i muškarci, kao i slobodu žena da same odlučuju o svojoj karijeri i o uređenju svog života, kao temeljno pitanje postavljaju pitanje borbe protiv patrijarhije, dominacije muškaraca nad ženama, što smatraju osnovnom vrstom ugnjetavanja. Ova dominacija provlači se kroz sve. Tvrde da su žene određene rodnom ulogom od rođenja što ih vodi do podređenog društvenog položaja, jer ih uče prihvatiti podjelu rada prema rodnim ulogama gdje žene kuhaju i peru, a muškarci odlaze na posao. Žene su unutar takvih obitelji vlasništvo muškaraca, a ženine institucionalizirane uloge dobro odražavaju osnovnu strukturu moći u društvu - muškarac kao gospodar, žena kao sluškinja i djeca kao vlasništvo.
Također žene su, smatraju feministkinje, svugdje objekti i vlasništvo, komadi, statusni simboli, sve samo ne ljudi. Čak i kada su uključene u ljevičarske grupe, gleda ih se kao na potencijalni sex, a ne kao na potencijalne aktivistkinje i prijateljice. Patrijarhat kao politički sistem se odražava prvenstveno ideološkim sredstvima i to tako što u institucijama društva socijalizira svoje članove oba spola na takav način da oni prihvaćaju spolnu nejednakost kao prirodnu i normalnu.
Jedna od najznačajnih predstavnica feminističkog pokreta danas Carole Pateman u svom članku „Feminizam i demokracija” navodi: “Niti jednake šanse liberalizma niti aktivno, sudjelujuće demokratsko državljanstvo svih ljudi ne može se postići bez radikalnih promjena u osobnom i kućnom životu. Borbe organiziranog feminističkog pokreta posljednjih 150 godina postigle su mnogo toga. Jedna izuzetna žena može sada postati predsjednica vlade - ali taj posebni uspjeh ostavlja nedirnutu strukturu društvenog života neizuzetnih žena, žena kao društvene kategorije. One ostaju u neizvjesnoj poziciji kao individue, radnice i državljanke, a pučko mnijenje kao odjek ponavlja Rousseauovu izreku da je sama priroda odredila da žene.... trebaju biti prepuštene milosti nuškarčeve prosudbe.”
Stoga feminizmu kao političkoj teoriji i praksi za oslobođenje svih žena odnosno za ostvarenje jednakih prava i legalne zaštite za žene, bez obzira na njegov bezubi karakter danas, a čini nam se i samim ženama koje nisu opterećene političkim, sociološkim i inim teorijama već pukom egzistencijom, Dan žena bez obzira na svoju međunarodnu etabliranost, nije ništa drugo doli puka “estrada“. Ali i takav postojat će dokle bude postojalo pitanje ženskih prava, ako ništa drugo, prisjećanja radi.
Literatura: 1. Carol Pateman: “Feminizam i demokracija”
2. Zdenko Lešić: Feminizam, feministička teorija i kritika
Priredio: Boris Poljanac
preuzeto od Obiteljskog centra Virovitica
08.03.2011. u 11:59 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh
