Nasilje kod djece
by Annabelle
Ne pretvaram se da znam kako treba s djecom, želim napomenuti da iako djece još uvijek nemam (još mi se nije posrećilo, ali radim na tome), da sam često na poslu u situaciji da dajem savjete o roditeljstvu. Također, jasno mi je da će mene djeca bolje slušati nego svoje roditelje, ali pošto me ova tema zanima, najviše sam znanja o njoj (i ideja) pokupila od prijatelja koji imaju djecu. Ja ustvari nemam niti jedne prijatelje čija su djeca neodgojena i nasilna kako se djeca u Hrvatskoj često prikazuju, a djeca su različite dobi, od par mjeseci do 13-14 godina (prave tinejdžere još nemaju) i dolaze iz raznih familija, neka su usvojena, neka su djeca su mladih roditelja ili starijih, jedinci ili imaju braću i sestre, dolaze iz engleskih ili doseljeničkih familija, bogatijih ili siromašnijih. Jedina grupa koja tu nedostaje su djeca iz familija sa problemima alkohola, nasilja, i dugotrajnom nezaposlenošću koji su sami po sebi, po mom mišljenju, uzrok neprimjerenom ponašanju kako djece tako i roditelja.
No htjela sam dati jedan osvrt na fenomen jako neposlušne, razmažene, bezobzirne djece koji po pisanju mnogih blogera i mišljenju ljudi, postaje veliki problem u Hrvatskoj, i s pravom se svrstava u kontekst ratnog i poslijeratnog perioda i promjene u divlji kapitalizam koje je donijelo poremećaj vrijednosti i puno teže uvjete za većinu familija.
Po mom mišljenju, najveći problem koji je zadesio odgoj djece je ogromna stopa nasilja u društvu, pa ću ju kronološki raščlaniti u nadi da će to objasniti ono što nam se događa:
1. Nasilje u porodici – “Batina je iz raja izašla”
Iako svi poznamo ljude svog uzrasta koje roditelji nikad nisu tukli, (ovdje govorim o ljudima koji su sada roditelji preko 30 godina starosti, znači najmlađa generacija rođenih 1980-tih) ipak je u naše vrijeme “dobiti ćušku” bilo sasvim normalno. Nije to bilo sve do četvrte godine na medicini, na forumu u kontekstu psihijatrije, govorili smo o jednom slučaju, detalji nisu važni, gdje je pacijentica odgajana batinama iako ju iste nikad nisu poslale u bolnicu. I dok su svi vrlo ozbiljno diskutirali o tome, ja sam tipično balkanski ispalila osmijeh i nama svima jako poznat argument da je određeni intenzitet batina prihvatljiv, recimo, ako dijete gura ruke u struju i ne možeš mu objasniti da prestane treba mu dati po prstima ili po turu da bi shvatilo tj. da tu aktivnost negativno asocira. Reakcija mojih kolega je bila zgražanje. Profesor je iskoristio tu priliku da objasni da se takav stav prema odgoju djece još uvijek nažalost tolerira u nekim društvima koja inherentno imaju problem s nasiljem, i guess what - naše društvo je upravo takvo!
Nasilje nad toliko slabijom osobom kao što je dijete nikad nije prihvatljivo, pogotovo fizičko nasilje, jer je u suštini toliko nepravedno da kao odgojna mjera ne uči dijete da donosi svoje dobre odluke nego da se boji i da traži način da ipak radi što želi a da ga se ne uhvati na djelu, pa iz toga dobijamo onu staru "tko laže taj i krade, tko krade" itd. Kad sam spomenula problem guranja ruku u struju, odgovor je bio: pa naravno da nećeš imati otvorene utičnice u stanu sa djecom. Tada sam prvi put saznala da postoji milijun načina da se djeca zaštite od oštrih kuteva, vrele vode i zloglasnih utičnica, koje ne uključuju batine nego investiciju i trud roditelja.
Uz to, ma koliko neki ljudi tvrdili da tuku djecu kad nisu ljuti, mislim da većina zna da ako nismo ljuti ne bi nam na pamet palo da to maleno dijete udarimo. Dakle, to su zablude. A kad se udara u afektu, nesreća nije daleko, i ozbiljne ozljede se dogode lakše nego što mislite.
Dodajmo uz to oblike nasilja nad djecom koji se godinama nisu ni svrstavali pod nasilje – emocionalne ucjene tipa “završit ćeš ti u domu za napuštenu djecu” ili “u grob ćeš me otjerati”, psihičko nasilje od kojeg je najbolnije ponižavanje “kravo, debela, stoko, ljenčino, glupačo, idiote, niškoristi, kurvo” i slično, dobijemo sliku djetinjstva koje je u stvari puno nasilja.
Odgovarajućih kazni za neposluh ima jako puno, i sve i jedna se mogu provesti bez ljutnje, ali i bez popuštanja jer je konzistentna disciplina najvažnija – da dijete doista od roditelja nauči što smije a što ne. Tu mržnja, egoizam i batine uopće nisu potrebne, ako se ove nenasilne metode koriste od najranijeg djetinjstva.
No, nažalost, ogromnu većinu roditelja koji su odrasli u našem kaosu nasilja, nitko nikada nije naučio niti im demonstrirao te metode pa se oni i dan-danas pozivaju na batine i govore potpune nebuloze tipa da je razlog lošem ponašanju djece to što ih se ne tuče dovoljno, i ismijavaju i krive zakone koje djecu štite od nasilja za vlastite propuste u odgajanju djece.
Oni ne razumiju da je problem sasvim druge prirode – nasilne metode su oduzete roditeljima jer je to prvi korak ka boljoj budućnosti, ali ih se nije naučilo drugim, nenasilnim metodama koje bi zamijenile ono što oni znaju. Mnogi od njih su moja generacija, ljudi koji su sebi obećali da nikad dijete neće udariti jer su i sami tako odrastali. Odjednom se dogodilo da su odgojili djecu bez ikakve konzistentne discipline, u svemu im popuštali i nikada ih nisu adekvatno korigirali jer nisu znali kako.
S druge strane, društvo je odbilo suočiti se sa vlastitom nasilnom prošlošću i time odbilo mogućnost zrele tranzicije iz jednog sistema u drugi. Ali to je već nasilje na državnom nivou, što je tema sljedeće stavke.
2. Nasilje u državi – "U ratu je sve dozvoljeno"
Hrvatska je država apologeta. Ako ste živjeli u Hrvatskoj tijekom 90-tih, znate da je crno u stvari bijelo i da su Hrvati, a posebno hrvatski političari, bezgrešni. Iako je tisuće ljudi mučki ubila vlada i policija, nemojmo se svađati sad oko toga, svi Zagrepčani i Osječani znaju točno o čemu pričam, to se ne samo zataškavalo nego se agresivno negiralo. Pravda za te žrtve nikad nije dobijena jer država i dan danas naveliko ignorira njihovo postojanje. Mnoge od tih stvari su se događale i prije nekih pokolja na koje se svi pozivaju kao opravdanje (iako je suština da opravdanja nema), što hoću reći, hrvatska država je potpuno negirala vlastito nasilje u svom najnasilnijem periodu, dok je od sebe napravila stopostotnu žrtvu. Nitko ne govori da nije bilo i jednog i drugog, ali to silovanje zdravog razuma kojem su svjedoci bili milijuni ljudi je dovelo do ethosa da ako si siledžija, ne moraš nužno za to odgovarati, samo trebaš negirati, ismijavati, prebaciti krivicu na drugoga i izigravati žrtvu i bit ćeš ne samo ok nego heroj. A oprost će ti dati crkva i ne moraš se bojati ni pred Bogom zbog svega lošeg što znaš da si radio ili radiš.
Iz toga se izrodila potpuna konfuzija što je dobro, a što loše, ljudi su zanemarili ogromno nasilje nad narodom koje takva državna politika u stvari promovira, jer upravo zbog tih stavova evo već 20 godina mi nemamo način da odredimo tko je za što kriv u Lijepoj Našoj, a lopovi i hohštapleri, nacisti i ratni zločinci pljačkaju i bogate se, jer je na državnom nivou crno još uvijek bijelo.
3. Nasilje u zakonu - "You asked for it"
Naši zakoni su sve samo ne moderni. Recimo, jednostavan primjer: zakon o zabrani pristupa na koji se svaka osoba u situaciji nasilja oslanja da zabrani pristup svom napadaču, uopće ne funkcionira. Ako dublje pročeprkamo po zakonu, vidjet ćemo da se nasilje i nasilnici štite a žrtve izlažu opasnosti uslijed potpunog nedostatka razumijevanja i praktične protekcije, dok se oni zakoni koji su uvedeni iz Europe da reguliraju ovu pojavu - ne poštuju. Neke stvari koje u zapadnom društvu nikad ne bi prošle su hrvatska svakodnevica. Recimo, susjed koji puca iz puške svaki dan i godinama terorizira susjedstvo. U UK on ni svoju slobodu, a ni pušku ne bi imao dugo. No taj slučaj (a ima ih mnogo) je u Hrvatskoj problem već 10 godina, u vezi kojeg “nitko ništa ne može napraviti”.
To jest, može ali neće, jer se toleriranjem svih vrsta nasilja narod zastrašuje do te mjere da su krađa i manipulacija vladajucih struktura postale prava epidemija koja ne jenjava jer ih nema tko zaustaviti.
4. Nasilje političkog sistema – "Divlji kapitalizam"
U bilo kojem političkom sistemu, ugovor između zaposlenog i zapošljavatelja je da će zaposleni dolaziti na posao i obavljati dužnosti u razmjenu za sredstva (novac, olakšice i slično) koja su potrebna da on i njegova familija prežive. Kada zaposleni tu naknadu ne dobije, on nema od čega živjeti. U iznimno teškim vremenima recesije, ekonomske blokade, nejenjavajućeg rata taj odnos se poremeti u smislu da taj ugovor nije više valjan, ali tada postoji razumijevanje o kompromisu, tj. i zapošljavatelj i zaposleni rade sve što mogu da doprinesu boljoj situaciji.
Ovo u što se naša ekonomija izrodila je nešto sasvim drugo. U ime rata koje je odavno prošao, zapošljavatelji maltretriraju zaposlene. Ne isplaćuju im plaće, a inzistiraju da se radi. Ako se ne radi, prijeti im se otkazom i bahatost zapošljavatelja je dostigla toliki nivo da ogromna većina građana radi ni za šta ili crkavicu u strahu da će oni biti taj "penzić koji kopa po smeću da bi preživio". To je ujedno i razlog zašto se penzioneri drže na rubu egzistencije, jer svi mi također radimo da bismo zaradili za koliko-toliko sigurnu budućnost kada se budemo umirovili. Tako da je sada u Hrvatskoj normalno da plaća kasni po 3-4 mjeseca dok radnik i dalje radi 10 sati na dan, a šef se bogati, kupuje nove aute, vikendice i šalje djecu na studiranje u inozemstvu. Sve to, sto puta više se događa na državnom nivou gdje država bankrotira, a ogromna većina političara ima basnoslovne iznose na privatnim inozemnim računima.
To je također nasilje. U ovom kontekstu, onaj nad kim se nasilje vrši razvija tendenciju ka sabotaži – ne radi puno, zabušava, mrzi, i ispoljava pasivno agresivno ponašanje. Kada taj isti dođe kući, pasivno stanje u kojem je na poslu, pretvara se u nekontroliranu agresiju gdje se maltretiraju ukućani kako bi se kompenzirao osjećaj nemoći.
To je još jedan način na koji uvjeti u Lijepoj Našoj potenciraju nasilje u obitelji.
5. Nasilje u medijima - "Grand Theft Auto"
Ovo je problem koji ima svako društvo, nasilje stvara ovisnost o adrenalinskoj reakciji koja se osjeti dok nasilje gledamo, na isti način na koji promatranje seksa i golotinje stvara ovisnost, oboje egzistiraju u istom dijelu mozga, a ujedinjeni su u pojmu pornografije koja reprezentira mahom neki, makar i nevješto prikriveni oblik seksualnog nasilja.
Pornografije i nasilja na tv je uvijek bilo, no u nedostatku protuteže u vidu nenasilja, koje bi virtualno nasilje na tv, igricama i family-friendly internet portalima kao što je recimo dnevnik.hr stavilo u neki socijalni kontekst, postalo je previše lako djeci i odraslima simulirati nerealno nasilje u pravom životu. Svi smo iskusili aspekte muškog fiksiranja na pornografiju i negativnih posljedica na njihov seksualni život, kao i fiksiranja djece na nasilne video igrice, filmove i video spotove i negativnih posljedica na njihovo ponašanje. Biti “gangster iz crnačkog geta” je postalo popularno kod djece koja nikad nisu proveli ni trenutka u pravom getu gdje bi vidjeli da je takav život toliko mučan da su “gangsta’s” u stvari djeca koja nemaju izlaza pa su stvorili nešto u što mogu pobjeći kad već ne mogu pobjeći iz geta. No nasilje države koja potencira bajke o hrvatskom narodu kao bezgrešnoj žrtvi se odlično uklapa u ovu dinamiku gdje djeca koja devedesetih nisu bila ni rođena, a njihovi roditelji su uredno išli u škole na Tuškancu, sada pljuju u lice odraslima tvrdeći da su, u najmanju ruku, osobno oslobodili Vukovar.
Ponašati se kao ghetto gangsta usred Zaprešića u ovom kontekstu stvara male psihopate koji nemaju nikakav osjećaj časti, smisla ili borbe za bolje nego idu uokolo i maltretiraju druge iz čiste obijesti i jer ih nitko nije naučio drugačije.
A možda je to samo njihov način da imitiraju one oko sebe, i da problem nasilja u kojem egzistiraju i oni i njihovi roditelji već dugi niz godina dovedu do stupnja koji čak ni naša država više ne može ignorirati ili opravdati.
Time will tell...
18.12.2009. u 10:35 sati | 34 Komentara | Print | Link | Na vrh
KAKO SE OBRANITI OD NASRTLJIVACA?
by Annebelle
Kako da se nosimo sa nasrtljivcima? Od dosadnjakovića na internetu, do wannabe stalkera, bullying šefova pa sve do pravih siledžija sa oružjem u ruci, svatko je više puta u svom životu uletio u neke od ovih situacija.
Kad smo odrastali, roditelji su nas učili da se potučemo sa svojim bullyjem jer će nas onda ostaviti na miru, i u kontekstu nekog dječjeg društva, možda to ima neke logike. No pravilo je da se nasilje nasiljem ne izbija, jer to je kao dolijevanje ulja na vatru.
Kad god se spomene nenasilni protest, svi odmah pomisle na Mahatmu Ghandija koji je pokazao čitavom svijetu da je nenasilni protest puno jači nego što se to na prvi pogled čini, no za tako nešto trebaju zaista velika muda i veliki broj ljudi koji se kreću kao rijeka, koji zakrče cijeli centar grada tako što jednostavno sjednu.
U većini situacija nasilja mi ćemo biti sami. Ili će nas nasilnik uloviti nasamo, jer nasilnici su kukavice, idu na najslabijeg i boje se otpora, a ako i budete napadnuti javno, vrlo vjerojatno ćete naići na šutnju i nereagiranje okolice. Dakle, uzdaj se u se i svoje kljuse.
Najbolji način da se obranite od nasilja je ako ste o tome već prije razmišljali.
Preventiva. Roditeljsko učenje ili u školama, na tečajevima ili jednostavno promatrajući druge, koje sve opcije imamo da se odbranimo. Kao tipični tečaj samoobrane, gdje vam instruktor pokaže kako da se izvučete iz pozicije kad vas netko davi, kad sjedi na vama, kad ima nož uperen u vaša leđa, tako postoje i suptilnije metode u slučajevima napada, pogotovo verbalnog, koje možete iskoristiti da dobijete pomoć i jasno siledžiji date do znanja da vas ne može maltretirati.
Prvo samo da izdvojim situacije gdje nam je tjelesni integritet ugrožen. Recimo u slučajevima roditelja ili muža/žene, koji vas iz dana u dan maltretiraju u kontekstu domestic abuse. Također situacije gdje vas netko pokušava silovati, pretući i slično. To su iznimno opasne situacije u kojima stav i razgovor ne pomažu previše, već je najvažnije preživjeti i prvom prilikom pobjeći na sigurno.
Jedna od posebno stravičnih situacija je silovanje i napad na ulici, pa pođimo od toga što možemo napraviti da budemo pošteđeni tog iskustva (naravno, nekad svi naši napori ipak ne urode plodom, ali ovo su neke sugestije):
1. Manijaci su kao lovci, oni svi imaju istančan nos za najlakšu žrtvu. U zatvorskim studijama liječnici su dobili vrlo konzistentne odgovore od silovatelja, zašto biraju određene žrtve. Kao prvo, mršavije, manje i slabije žene, kao i one sa dugom kosom spadaju u omiljene jer ih je lakše savladati. Duga kosa se može povući dok žena bježi, ili čini žrtvu dezorijentiranom ulijećući joj u oči, tako da ako ste sami na cesti, stavite kosu u šal ili tako nešto samo neka ne leprša okolo. Također, štikle i suknje usporavaju ženin bijeg i stoga, iz čisto praktičnog razloga silovatelji biraju žene koje se tako obuku, kao i one koje hodaju nesigurno, gledaju u pod i odaju nedostatak samopouzdanja. Najrjeđe žrtve su one žene koje hodaju u hlačama i ravnim cipelama, zavezane i nedostupne kose, slobodnih ruku i kreću se samouvjereno gledajući ravno ispred sebe.
2. Najveća frekvencija napada je oko 6 – 6:30 popodne kad se većina ljudi umorna vraća s posla jer im je tada obrana niska i manje su sposobni primijetiti ako ih netko prati.
3. Također, kada idete prema autu, nemojte se zatrpati vrećicama iz kupnje, jer to je još jedan način da vas manijak izabere, jer su vam obje ruke zauzete.
4. Imajte ključ pripremljen u ruci i držite ga tako da ako vas netko napadne možete mu ključeve zabiti u ruku, nogu ili lice. Iznimno je bolno i može vam dati šansu da pobjegnete.
5. Mobitel ima i svoje dobre namjene, pogotovo ako vam se dogodi da vam je auto negdje stao ili da bježite pa možete pozvati policiju. Ako ste sami u autu, i netko vas udari, najbolje vam je da nastavite voziti do prve policijske postave i tamo razmijenite podatke u prisustvu policije, nemojte izlaziti sami van.
6. Ako možete, obavite tečaj iz samoobrane makar jednom svake dvije godine. Ako se nedajbože nađete u lošoj situaciji, ono što ste tamo naučili bit će vam biti od neprocjenjive vrijednosti.
Što se tiče situacija konstantnog maltretiranja supružnika ili roditelja, to je prevelika tema za ovaj post, o njoj imate puno literature na netu. Najvažnije je nekome se povjeriti, jer ako nikome ne kažete, nećete vas nitko podržati da se iz situacije spasite. Sigurnost je na prvom mjestu tako da kada odlučite nekome reći, napravite čvrst plan i pazite da se ne uvalite u još opasniju situaciju tipa, rekla sam policiji ali sam se onda sažalila na njega i ipak otišla s njim doma. Tada se najveći postotak ozbiljnog nasilja događa i trebate pod svaku cijenu izbjeći takve situacije.
Što se tiče uvjetno rečeno “blažih” oblika nasilja, tu je naša šansa da kao društvo reagiramo i pošaljemo najjaču poruku da nasilje nećemo tolerirati. Ovo su najčešće situacije, maltretira vas šef, učitelj ili dijete u razredu. Možda vas gnjavi neka budala na blogu ili netu, kolegica vas konstantno trača i sabotira, možda vas blagajnica obezvrijeđuje u trgovini ili vas medicinska sestra psuje jer joj se ne da raditi njen posao.
Mi kao društvo i pojedinci imamo odgovornost da to ne trpimo. Situacija je trenutno toliko loša, nasilja ima toliko da se čini kao da je to nemoguća misija. Ljudi polako gube svaku nadu ne shvaćajući da im nitko neće pomoći ako si sami ne pomognu.
Netko vas tlači? Znajte svoja prava, bila to blog prava, prava na žalbu na radnom mjestu, u bolnici ili trgovini, zakonska prava, ili zakon o stalkiranju. Naravno da sada, u ovakvoj klimi, svi su malodušni, ali negdje se mora početi.
Ako dovoljno jasno date svojoj okolini do znanja da nećete tolerirati nasrtljivce, ubrzo će vas takvi početi izbjegavati. Ako sljedeći put podržite nekoga tko se brani od nasrtljivaca, već se dvoje ljudi bori za istu stvar. Nadajmo se da će ostali, s vremenom, razviti osjećaj samouvjerenosti i samopoštovanja i radije nego pričati, u stvari početi raditi isto.
Dakle, prvo što treba učiniti je dati nasrtljivcu jasno do znanja da njegovo ponašanje nećete tolerirati. Netko vas proganja na blogu ili vam šalje neukusne poruke i ljubavna pisma, stari dečko vas proganja, kolegica vas ogovara iza leđa i širi laži? Najbolje je jasno i javno, bez obzira na mlaku reakciju okolice, opisati im u facu što rade i zahtijevati da odmah prestanu. Pred svima. Pa kad ovi počnu glumiti žrtve (jer uvijek nasrtljivci pokušavaju okriviti svoju žrtvu i čak najčešće tvrde da one njih u stvari maltretiraju, jer nasrtljivci su prirodno iznimno uspješni manipulatori), ostati pri svome bez da na ikakav način s njima raspravljate. Samo ponavljajte osnovnu rečenicu tipa: ”Ti lažeš i moraš to odmah prestati raditi”. Nikako ne zašutiti, nikako im ne dozvoliti da vas maltretiraju jer to nasrtljivce samo ohrabruje. Naravno kad kažemo da ih trebamo ignorirati i ne pridavati im pažnju, to uključuje sve rasprave sa njima. Ali osnovno inzistiranje da prestanu, pred svjedocima, je najbolji način da ih se riješite, a NE šutnja.
Ako to ne upali, svakako skupljajte dokaze. Sve poruke, neželjene poklone ili dokaze laganja i ocrnjivanja čuvajte, ali na to nikako nemojte odgovarati osim inzistiranja da prestanu. Ako vam neko prijeti u četiri oka, probajte predvidjeti kada će to sljedeći put napraviti pa uključiti snimanje glasa na mobitelu, stavite mobitel u džep i snimite razgovor bez znanja nasrtljivca ili povedite kolegicu ili prijatelja na razgovor tako da imate svjedoka. Kada skupite dovoljno dokaza, već unaprijed odredite sve metode prijavljivanja, od nadležnih na poslu do nadležnih u. policiji te krenite tim putem. Ogromna većina situacija nikada ne eskalira tako daleko jer, sjetite se, nasrtljivci su kukavice i kad im na taj način pokažete zube idu tražiti lakši plijen, ali je važno na vrijeme se pripremiti u slučaju da ih zbilja morate nekome prijaviti.
Svi odmah padnemo u iskušenje da se riješimo dokaza, bacimo neželjene poklone, obrišemo uvredljive ili prijeteće komentare i poruke. Ne, treba ih, ma kako mučno to bilo, sačuvati jer će vam možda kasnije trebati. Previše žrtava nasilja je došlo u situaciju da su takav materijal bacili ili uništili pa policija ili nadležni ih nisu mogli zaštititi uslijed nedostatka dokaza.
Nasilje se spriječava na svakom koraku, samo zato što vam netko nije slomio ruku, dao otkaz ili vas silovao ne znači da niste u neugodnoj situaciji gdje vas netko napada. Uvijek stanite u svoju odbranu i odbranu drugih, naravno ne tako da sebe dovedete u opasnost, ali ignoriranje, šutnja, trpljenje i negiranje nisu opcija ako doista želimo sebe i društvo zaštititi od nasilja i napraviti bolji svijet, ako ni za kog drugog, onda za svoju djecu.
p.s. ovo nam je 100-ti post !!!
13.12.2009. u 16:28 sati | 11 Komentara | Print | Link | Na vrh
Dijete je osoba
Napisala marchelina
Dijete je osoba-Sekta
Jako mi je zanimljivo pratiti komentare na ovaj serijal koji pišem. Koliko god me taština na momente pogura prema opciji "Odgovori na komentar", uspjela sam se ophrvati tom porivu. Razlog je taj što ove tekstove, priče, iskustva ne pišem s namjerom da bilo koga uvjeravam u svoju vlastitu, niti u Lucovu pamet. Ne želim držati lekcije iz roditeljstva, a još manje dokazivati bilo što, bilo kome. Kao i kod većine drugih spoznaja u životu, čovjeku se dogodi onaj famozni "klik" onda kada je na to spreman, a ako nije spreman, pokušati ga uvjeriti da promijeni svoje, ili usvoji tvoje stavove, predstavlja, po meni, čistu agresiju i nepristojnost.
Meni se taj "klik" dogodio možda i zato što sam, kad je riječ o relacijama između odraslih i djece, cijeloga života osjećala da tu nešto debelo ne štima. Tražila sam odgovore, pa, kao što to navodno bude i sa vjernicima koji traže odgovore o svojoj vjeri, neke odgovore i dobih.
Lekcije o "Aktivnom slušanju" su bile otkriće novog svijeta, nove dimenzije.
Ja sam laik, profesionalno sam tisuću milja udaljena od ove teme, pa ću vam prepričati moje dojmove i sjećanja upravo tako, laički, jer drugačije i ne mogu.
Aktivno slušati nekoga znači dakle: Slušati. Samo to. Ne zauzimati poziciju savjetnika, kritičara, gurua, spasitelja, suca.
Aktivno slušati znači pretvoriti se u posudu u koju će osoba koju slušate izliti svoje emocije, nadanja, strahove, strepnje. To također znači postati svjestan svog vlastitog ega, tog razarača mnogih razgovora u životu.
Taj ego nas tjera da dajemo savjete, jer , kada dajemo savjete, sami se sebi činimo mudrima, pametnima, iskusnima. Taj ego također čini da slušamo, a ne čujemo. Kako to? Lijepo. U većini slučajeva, dok slušamo osobu preko puta nas, mi već u sebi smišljamo repliku. Ako smišljamo repliku, to znači da ne čujemo tu drugu osobu. Ne trudimo se uživjeti, ne pokušavamo zaista shvatiti doživljaj te osobe, jer ima nešto što nam je u tom trenu važnije, a to je, najčešće, "biti u pravu". Kao da nam svaki put život ovisi o tome jesmo li odnijeli "pobjedu", a pogotovo kada razgovaramo sa osobama potpuno suprotnih stavova i razmišljanja.
Slično se ponašamo i kada netko od nas treba pomoć. Ovaj put to radimo iz dobre namjere, jer mislimo da se od nas očekuju savjeti, lekcije, pouke i naravoučenja. Nasuprot tome, osoba kojoj je teško, od nas najčešće očekuje samo jednu stvar: Da je čujemo.
Tehnike koje sam učila o "aktivnom slušanju" su poprilično jednostavne, a da ne bi opet napisala kilometarski tekst, navest ću par konkretnih, pojednostavljenih, banalnih primjera.
Prijateljica/prijatelj vam se žali:
- Poludjet ću! Potpuno ću poludjeti!
- Da, vidim da si jako nezadovoljna/nezadovoljan u zadnje vrijeme...
- Upravo to, nezadovoljna/nezadovoljan sam! Kuća, posao, krediti, ne mogu više, ne mogu više!
- Imaš osjećaj da ti je previše svega?
- Da, baš tako! Kao da ću puknuti!
- Kao da će ti popucati svi šavovi...?
Itd, itd.
Dijete vam se žali:
- Ljut/a sam na Marka! Danas me je jako naljutio!
- Vidim da te to jako pogodilo?
- Da, jako! Kako mi je mogao to učiniti?
- Razočaran/a si?
-Jesam, jako sam razočaran/a!
Itd, itd...
Radi se u biti o jednostavnom potvrđivanju emocija koje dotična osoba izražava. Tako jednostavno, a tako...nepojmljivo? Tako se meni činilo, nepojmljivo. Pa sam odlučila, sramežljivo, isprobati ovu tehniku u svojoj svakodnevici, u komunikaciji sa prijateljima, djetetom, roditeljima. Na moje iznenađenje i oduševljenje, tehnika je djelovala. Što sam više nekome potvrđivala njegove emocije, to je ta osoba više tih emocija izbacivala iz sebe.
Primjer koji me se najviše dojmio dogodio se upravo sa mojim sinom, nakon rastave, kada se bio povukao u sebe i zašutio. Nijednom nije zaplakao, nijednom. Školska psihologica mi je rekla da upravo taj izostanak suza pokazuje koliko je duboko dijete potišteno i pogođeno.Prijelomni trenutak je bio kada je njegov tata jednom trebao doći po njega, a nije došao. Sin mi je samo rekao:
- Tata nije došao.
To je bilo sve. Samo suhoparno iznošenje činjenice, bez trunke emocije u glasu. Sjetivši se nekih stvari dakle koje sam čula od kolega iz organizacije za koju sam radila, potisnula sam u sebi poriv da sinu počnem opravdavati tatu. Nije uopće ni bitno da li je postojalo opravdanje ili ne. Također, nisam mu rekla ono što bi mu inače sigurno rekla nekad prije, a to je ono famozno "Nemoj biti tužan".
To dječaka ne bi nimalo utješilo, njegove emocije razočarenja, a i bijesa bi i dalje bile tu. Pa sam rekla:
- Sigurno si jako tužan...
Vidim njegov zatečeni pogled.
- Nisam! (što su emocije teže i jače, strastvenije ih poričemo, ponekad)
- Znaš, ako si ljut na tatu, imaš pravo biti ljut. Jer znam da si se radovao njegovom dolasku. Svatko bi na tvom mjestu bio ljut, pa i bijesan.
Reakcija koju je izazvao taj moj pokušaj profesionalnog pristupa je nešto što ću pamtiti cijeloga života. Nastupila je prava provala bijesa, ljutnje, optužbi, a potom i suze. Plakao je pola sata u mom zagrljaju, i isplakao sav bijes i tugu djeteta kojemu su odrasli preokrenuli život bez da su ga pitali i bez šanse da on na to imalo utječe. Znala sam da je tada oplakivao i sebe i nas, znam da je bio podjednako ljut i na tatu i na mene, što je i normalno.
Smiješno je da je "Nemoj plakati" rečenica koju najčešće koristimo kada netko kraj nas plače, smiješno je kad znamo koliko olakšanja taj plač donosi osobi koja pati. Plač je znak zdravlja, plačem izbacujemo nakupljenu tugu, bol, bijes, razočarenje.
Uz tečaj aktivnog slušanja, Francuzi su mi prikazali i jedan trosatni film pod naslovom "Dijete je OSOBA".
Sve se fino nadovezalo, aktivno slušanje, film o djetetu-osobi, moje vlastito majčinstvo tj. roditeljstvo, sredina u kojoj živim...Film koji sam tada odgledala zauvijek je promijenio moje stavove o odgoju i o svemu do tada "naučenom" u vezi sa relacijama dijete-odrasli.
Nemam namjeru prepričavati tri sata filma, reći ću samo da poslije njega više ništa nije bilo isto. Više nikada nisam udarila svoje dijete. Više nikada nisam nikom dopustila da to napravi ispred mene. Više nikada nisam pomislila da je moje dijete
bezrazložno "zločesto", "razmaženo", "sebično", "tvrdoglavo" i što sve ne... Naime, kada se čovjek u sebi složi sa idejom da je dijete osoba, tada shvati da ga nema pravo, kao ni bilo koju drugu OSOBU u životu, udarati, kažnjavati, vrijeđati, nazivati svakojakim imenima, ucjenjivati...Kada dijete postane osoba za nas, to znači da smo mi u sebi opet probudili dijete.
Dijete, kao sinonim za čistu ljubav.
Svaki put, ili skoro svaki put, kada sam pokušala nešto od naučenog podijeliti sa ljudima oko sebe, tretirali su me kao da sam u najmanju ruku pripadnica neke čudnovate sekte. U početku sam zbog toga bila bijesna, a onda sam se jednostavno pomirila sa činjenicom da je svijet o kojem ja sanjam, znači svijet u kojem ćemo čuti našu djecu i prema njima se ophoditi kao prema osobama koje imaju svoje dostojanstvo, osobnost, ponos i pravo na sve emocije, još daleko, skoro pa utopija.
Svijet u kojem ćemo se zgražavati kada netko digne ruku na dijete. Ako me snovi o takvom svijetu čine sektašicom, onda jesam u sekti. Malobrojnoj, čini mi se. Temeljna postavka moje sekte je ova: Nijedno dijete na svijetu ne rađa se zločesto. Drugim riječima, NEMA ZLOČESTE DJECE.
A sada me slobodno spalite.....:)
p.s. Nakon svih ovih novih saznanja, ne umišljam sebi da sam postala puno bolja osoba, niti savršeni roditelj. Samo sam postala svjesna nekih mehanizama u ljudskoj, u mojoj vlastitoj prirodi. Ti mehanizmi su nasljedstvo od mojih roditelja, okoline, kulture, mentaliteta. Nažalost, to što sam postala svjesna nekih "grešaka", ne čini me imunom na ponavljanje istih. O da, uspjela sam recimo više nikada fizički ne kazniti dijete, ali ponekad je ono što psihički radimo djeci gore i od batina. To je ono kada zbog vlastitih strahova, trauma, frustracija, prema djetetu zauzimamo stav kao da ga trebamo "krotiti" i oblikovati prema opće zadanim kriterijima. To je nešto sa čime je teže boriti se, i još ću puno puta pogriješiti, znam. Ali sam zadovoljna jer sam bar postala svjesna tih grešaka. Mali korak za čovječanstvo, ali veliki za...dijete.
13.12.2009. u 14:23 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh
Trud i zalaganje se ne cijene, agresijom se dolazi do cilja
Trud i zalaganje se ne cijene, agresijom se dolazi do cilja
preneseno s dnevnik.hr
Zagreb, 08.12.2009., 13:20
Ulice gradova noću se sve češće pretvaraju u poprišta obračuna koja završavaju smrtnim ishodom.
Ubojstvo u Rijeci (Dnevnik.hr)
Ubojstvo studenta s Cresa potreslo je cijelu Hrvatsku (Dnevnik.hr)
Protekli vikend Rijeku je šokirala strašna vijest. Život mladića skončan je nakon verbalnog sukoba koji je završio tučnjavom Napadači su studenta s Cresa ostavili na cesti, gdje se ugušio vlastitom krvlju. Zbog čega mladi sve više pribjegavaju nasilju te što to ruši njihove pragove tolerancije, pokušali smo doznati od nekoliko stručnjaka.
>> Rijeka: Oprosti nam, Aleksandre!
Dr. sc. Mirjana Nazor, psihologinja koja se bavi proučavanjem divijantnih ponašanja kod mladih, za Dnevnik.hr kaže da je problem kompleksan i da je dugo nastajao. 'Prvo u čemu je stvar jest činjenica da ih odrasli nisu naučili kako se rješavaju problemi i kako se s njima nosi. Mirno i civilizirano rješavanje problema i put bez sukoba su socijalni modeli kojima se djecu treba učiti od malih nogu, a ne u 16 godini ili kada nešto krene po zlu', pojašnjava dr.sc. Nazor. Dodaje kako je druga bitna stvar koju treba napomenuti je to da odrasli, bilo roditelji, bilo učitelji, su djeci i mladima jako loši modeli.
'Poruka je da se trud ne isplati'
'Ni mi se nekada ne ponašamo na način koji je ispravan i kojim bi trebali učiti djecu. Nažalost, često se ispostavi da je agresija jedini put do cilja jer nekada pravdom i mirnim putem, uz sav trud, ne ide. A dodatna stvar koju mladi primjećuju je da na agresiju nema kazne i sankcija' kaže mr. sc. Nazor. Objašnjava kako su se u današnjem društvu potpuno promijenili prioriteti i mjerila te je postati slavan postala jako bitna stvar. 'Djeca dobivaju poruku da neće puno napraviti ako su dobri u školi i na fakultetu ili ako marljivo sviraju klavir godinama. No, ako nekoga pretuku, već drugi dan pune naslovnice. Znači, poruka je da se trud ne isplati', dodaje Mirjana Nazor.
Kaže i kako su mediji u velikoj mjeri odgovorni za porast nasilja jer daju preveliku pozornost toj temi. Na upit kako ćemo riješiti to što smo godinama stvarali, psihologinja Nazor jednostavno je pojasnila. 'Odgojem djece, moramo se vratiti na početak i djecu od malih nogu početi odgajati, ne ih puštati da rastu kao divlja trava. Previše je lošeg odgoja i zanemarivanja. S djecom treba razgovarati, pitati ih što ih smeta i što im zadaje probleme, uvažavati njihovo mišljenje i posvetiti im se. Nažalost, danas više nitko nema vremena', zaključuje psihologinja Nazor.
Kućni red samo za ukras
'Kućni red koji visi na zidovima mnogih institucija postao je samo ukras, nitko se na njega ne obazire niti čita sadržaj', zaključuje mr. sc. Esmeralda Sunko
Razloga za porast nasilnog ponašanja i kriminalnih djela među mladeži je mnogo, no da je među najbitnijima kućni odgoj, misli mr. sc. Esmeralda Sunko, direktorica Lige za prevenciju ovisnosti. 'Djeca ono što gledaju kod kuće uče i tako se ponašaju te šire to ponašanje, prvo na školu pa onda dalje na društvo' kaže mr..sc. Sunko. Dodaje da je tragedija da se nasilno ponašanje počelo percipirati kao normalno. 'Profesori i nastavnici ne reagiraju jer se boje i ne shvaćaju da imaju odgovornost prema svakom djetetu osobno', dodaje.
Naglašava da su svagdje oko nas agresivni modeli ponašanja, u svim sferama društva. 'Vidimo kada netko dođe u gradsko poglavarstvo i prijeti bombom i tek mu tada bude ispunjen zahtjev, na lijep i civiliziran način, znači, nije išlo', primjernom pojašnjava voditeljica Lige za prevenciju protiv ovisnosti. Dodaje kako je kućni red koji visi na zidovima brojnih institucija samo ukras, nitko se ne osvrće na njegov sadržaj.
>> Vrijeme je da prestanemo okretati glavu!
'Djeca su se uvijek tukla, toga će stalno biti, ali roditelji su ti koji moraju odrediti 'Kada bi samo svi odrađivali svoj posao alatima koji su socijalno prihvatljivi, od roditelja, učitelja, profesora, policije, pravosuđa, takve se stvari ne bih u tolikoj mjeri događale', kaže mr. cs. Esmeralda Sunko. 'Djeca su potpuno izgubila osjećaj za poštovanje prema starijima. Evo, nedavno je bio slučaj da su osnovnoškolci gađali starice kruhom. Kada bi se neka od žena okrenula i potrčala prema njima, oni su to snimali mobilnim telefonom, što je izazivalo salve smijeha', govori i dodaje kako je riječ o potpunom nepoštivanju starijih. Naglašava da odgovornost leži u svima nama.
Obratiti pažnju na osobne karakteristike
'Prvi doticaj s nasiljem većina mladih nasilnika doživi u vlastitoj obitelji, najčešće od starijih i odgovornih članova obitelji. Nasilje se u obitelji smatra oblikom odgoja, a često je prihvatljivo 'dati samo malo po guzi', kaže psihijatar Janović
Psihijatar Špiro Janović upozorava kako i osobne karakteristike osobnosti mogu imati značajnu ulogu u nasilnom ponašanju. 'One su dijelom naslijeđene, a djelom stečene pod utjecajem okoline. Roditelji ih često ne prepoznaju ili im ne pridaju pažnju nekim upozoravajućim znakovima da dijete ima problema s kontrolom agresivnosti ili ljutnje. Radi se o učestalom gubitku kontrole nad sitnicama, fizičkom obračunu u kojima sudjeluje ili ih provocira, uništavanju stvari u ispadima, nošenju oružja, planovima za neki nasilni čin', navodi psihijatar Janović za Dnevnik.hr.
Dodaje kako bi roditelji tada trebali za dijete potražiti stručnu pomoć, psihijatra ili psihologa, i omogućiti djetetu da nađe zdravije načine rješavanja sukoba i problema, čak ako to uključuje i promjenu lošeg ponašanja u obitelji. Objašnjava kako će to biti od velike važnosti kada dijete dođe u drugi doticaj s nasiljem u svojoj okolini, odnosno u školi, susjedstvu, parku. 'Ovisno o osnovnim porukama o nasilju, koje je naučilo u svojoj najužoj okolini, dijete bira svoje ponašanje. Sociološki gledano, obitelj predstavlja društvo. Kada je u društvu sve dozvoljeno, i u obitelji je sve dozvoljeno, i obratno. To se odnosi na nasilje, laganje, nepravdu, krađu i ostale oblike devijantnog ponašanja, ali i na reakciju na te pojave, koja može biti isto nasilje. I odnos društva i zajednice prema nasilju je bitan', tvrdi psihijatar Janović i ističe da ukoliko je nasilje dopušten oblik ponašanja, biti će izvjesno, pogotovo ako kazna za to ponašanje nije izvjesna.
Američki tinejdžeri izdvojili uzroke nasilja
Psihijatar Špiro Janović navodi rezultate jedne američke ankete u kojoj su mladi izdvojili sljedeće uzroke nasilja. Bili su to mediji, droge, bande, nezaposlenost, oružje, siromaštvo, pritisak vršnjaka, raspad obitelji, loše susjedstvo, netolerancija i ignoriranje. 'U svim je ovim kategorijama moguća određena korekcija ) ili pružanje pomoći i podrške (npr. psihološke pomoći, nalaženje zaposlenja), a u tome sudjeluju svi, uključujući roditelje, institucije, zajednica i društvo. Oblici nasilnog ponašanja, osim ubojstava i samoubojstava, su i tučnjave, nošenje i korištenje oružja, pripadanje bandama, neoprezna vožnja, nesiguran seks, nasilje u emocionalnoj vezi, psihološko zlostavljanje i dr', dodaje Janović.
'Po mom mišljenju, pravi je put upravo osvještavanje i prepoznavanje što je nasilno ponašanje. Stav o tome treba biti jasan i snažan, svaki oblik nasilja je nedopustiv, a treba biti zastupljen na osobnoj odnosno individualnoj, obiteljskoj, društvenoj i političkoj razini, istovremeno i istoznačno', jasno poručuje psihijatar Janović. Dodaje kako agresivnost kao ljudska karakteristika, ima i svoj biološki karakter i svoju evolucijsku ulogu, koja s pozitivnim usmjerenjem postaje značajni čimbenik napretka čovjeka. 'Ako se energija usmjeri na pozitivne radne i društvene sadržaje, odnosno sublimira, kako to nazivamo u psihologiji ličnosti, ona donosi dobrobit za pojedinca i čitavu zajednicu', poručuje Janović.
11.12.2009. u 10:38 sati | 3 Komentara | Print | Link | Na vrh
Tata prvašice dealer droge
preuzeto s Vecernjaka: Autor: Tanja Božić 04.12.2009
Tata prvašice školarcima prodavao drogu LSD na dječjem igralištu
U 2008. godini čak je 7506 mladih liječeno od ovisnosti o opojnim drogama. Istraživanje je pokazalo kako se djeca s drogom prvi put susreću sa 12 ili 13 godina - izdvojila je potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešič.
- Od droge ti lupa srce, raste ti tumor, od droge ti je super, ali i haluciniraš, buši ti mozak... od droge - umireš - interpretirali su ulomak iz svoje predstave "Droga" Vedran i Matko, učenici Osnovne škole Dragutin Domjanić. Tinejdžeri iz Gajnica vjerojatno su publici, među kojom je sjedila i potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešič, prikazali svoje viđenje utjecaja droge na život mladog čovjeka.
Na cugu zbog potvrde
Vedran i Matko gostovat će među vršnjacima, a ako treba i u vrtićima, a Đ. Adlešič planira idućih mjeseci obići sve veće gradove kako bi promicala projekt Vlade kojim se žele educirati roditelji ne bi li na vrijeme, odgajajući djecu, upozorili ih na štetnost koju uživanje opijata donosi, ali i prepoznali prve simptome izleta u svijet narkotika.
- Nazvao me ravnatelj jedne škole kako bi upozorio da se na igralištu nešto neobično događa. Policajci iz ophodnje ubrzo su stigli i zatekli muškarca koji je učenicima prodavao ecstasy i LSD, šarene bombone koji trajno spaljuju mozak. I što je najtragičnije, riječ je o ocu djevojčice, učenice prvog razreda te iste škole - ispričao je Borovec.
Jeftine ‘navlakuše’
Upravo su ecstasy, LSD, naljepnice i marihuana droge "navlakuše" s kojima se na mala vrata , za 20 do 30 kuna po bombonu ili naljepnici, ali sigurno ulazi u svijet ovisnosti. Osim ovisnosti o opijatima Adlešič je okupljene roditelje upozorila i na poražavajuću rasprostranjenost alkohola, pa već i alkoholizma, među djecom osnovnoškolskog uzrasta.
- Čak 84 posto djece priznalo je da je pilo alkohol, a 43 posto ih je priznalo pijanstvo. No, ove zabrinjavajuće podatke prate još gori razlozi; 25 posto pilo je iz znatiželje, 27 zbog društva, 12 iz zabave, a po 6 posto kako bi se potvrdili pred društvom i iz dosade.
Svega 4 posto pilo je zbog problema u obitelji. Roditelji, vi ste na potezu, a mi ćemo pomoći, poručila je.
04.12.2009. u 15:29 sati | 6 Komentara | Print | Link | Na vrh
