Opis Bloga

Blogerska akcija:
Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Objavljeni tekstovi

Dijete je osoba. Nema zloceste djece!

NASILJE
Nasilje kod djece

Kako se obraniti od nasrtljivaca?

Zlostavljanje i posljedice

Fenomen zlostavljanja djece
Fenomen zlostavljanja djece

O nasilju
Što je nasilje?

O pasivnoj agresiji
Tiha voda brege dere

PTSP
Bijes kao pogonsko gorivo

VRŠNJAČKO ZLOSTAVLJANJE - BULLYING
Deklaracija iz Kanderstega protiv bullyinga

1. Kada djeca zlostavljaju djecu - Bullying: sto je bullying i sto bullying nije?

2. Bullying 2 Moje je dijete zrtva, sto mogu uciniti

3. Bullying 3 Moje je dijete bully (zlostavljac) (plus mali dio o tzv. cyberbullying)

KAŽNJAVANJE
O tjelesnom kažnjavanju
Tjelesno kažnjavanje djeteta s teškoćama u razvoju

Alternativa kažnjavanju djeteta

Batina je iz Raja izopćena - o odgoju bez tjelesnog kažnjavanja

Kazna, pravo ili nasilje?
Kazna, pravo ili nasilje?

Kako kazniti nasilnike u obitelji
Kako kazniti nasilnike?

O nasilju nad ženama
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Pasivna agresija

KAKO PORADITI NA NENASILJU:

Dijete je osoba

ODGOJ
GRANICE i POSTAVLJANJE PRAVILA - Osnova odgoja nenasilnog djeteta

1. Nedostatak granica potiče agresiju

2. Trebaju li djeca granice? Kako reći NE?

3. Zločin i kazna

4. Metode koje djeluju na dijete bez vikanja i udaranja

Roditeljstvo i obitelj

Dijete samo u kuci? Ne prije 10. godine

Kako djetetu objasniti smrt?

Kako voljeti svoju obitelj?

Bracni sukobi

Nezaposlenost i obitelj

Obitelj: prava vrednota?

Nauciti razgovarati

Aktivno roditeljstvo: "Igraj se samnom!"

Topla roditeljska priča: Što smo im prenijeli?

Kada početi s odgojem djeteta, kada započeti preventivu nasilja?
Kada početi?

Prekritični i prezahtjevni roditelji: Budi u svemu samo NAJ NAJ NAJ

Utjecaj medija:
Utjecaj medija na djecu

Hiperaktivna djeca (ADHD i drugi poremećaji pomanjkanja pažnje)
Hiperaktivna djeca

Aktivno nenasilje
Govor žirafa – upotrebljavati govor srca

Suosjećanje, jos jedna od osnova ne-nasilnog odgoja
Suosjećanje


ŠKOLE i ŠKOLSTVO
Uz svjetski dan ucitelja:
Profesore, ovo je izmedju Vas i djece.

Dijete prijetilo BOMBOM u skoli

Nadzorne kamere u skolama: uspjeh u sprecavanju nasilja?

Nagraditi svako dijete koje je cinilo dobro

Par razmišljanja o radnim navikama i povjerenju
Radne navike, povjerenje i drama?

Učiteljski osvrt i recenzija odličnog filma "Unutar zidina/Učionica"
Mikrokozmos u učionici
O jednoj osnovnoj školi u Austriji
Stampedo za znanjem

O Vijeću roditelja
O Vijeću roditelja - mogu li roditelji nešto promijeniti?


ZA VIŠE RAZUMIJEVANJA I TOLERANCIJE:
RAZNI TEKSTOVI O OSOBAMA S TJELESNIM OSTECENJIMA (INVALIDITETOM) ILI POSEBNIM POTREBAMA

Vase dijete ima dijabetes?

Ovo se moze dogoditi i tebi: slijepi, gluhi i oduzeti!

Nepokretan: Zakljucan u vlastitom tijelu

Down Sindrom - ono sto niste znali i niste se usudili pitati

Inkluzija osoba s invaliditetom

Edukacija i senzibilizacija drustva potrebni?

Heroji Domovinskog mira - post o osobama s tjelesnim oštećenjima i sličnom

RAZNO

Dan zena, potreba ili...?
O ovisnosti
Prevencija samoubojstva

Besplatan prirucnik o sigurnosti djece na internetu

Farmakoterapija za maloljetne delikvente: Osmijeh nije dovoljan

Alkoholizam i posljedice

O ljubavi:
O ljubavi, uz Valentinovo

Od urednica:
3. Hrabro i uporno protiv vjetrenjača

2. Pismo urednica: S osmijehom u Novu 2009, planovi i želje

1. Trebamo VAŠU POMOĆ

Dobitnica nagrade Kiklop, Julijana Adamović, piše o ženama odnosno osobama "koje previše vole"

Žene koje previše vole

Do posljednjeg daha: umrla Miriam Makeba, veliki borac za ljudska prava + jedan zanimljiv poziv blogera Kanuny-a

PISMA čitatelja/blogera
Pismo čitateljice: Otvoreno pismo Ministru Milinovicu: Kako dostojanstveno umrijeti - nehumanost na djelu

Pismo premlaćenog čitatelja br.1 Pismo (premlaćenog) čitatelja:Vaguely-maglovito

Pismo premlaćenog čitatelja br. 2 Invisible kid

Pismo br.3 Roditeljski ping-pong djecom

Priča jedne blogerice čiji je sin napadnut u školi
Škola - mjesto opasnog življenja

Predstavljamo obiteljski centar iz Virovitice:
Biti nenasilan znači biti aktivno nenasilan, a ne pasivan

Aktivno nenasilje

KAMPANJE I AKCIJE
Uz Dan potrosaca - I djeca su potrosaci

DAN CRVENE RUKE - 12.2.2009.

Kampanja "Trebam ljubav" protiv tjelesnog kažnjavanja djece

Prijedlog za osnivanje udruge "Smijeh za mir"
Smijeh je najbolji lijek

Blogerica Rudarka s bloga Seoska idila napisala je i objavila knjigu "Vaše dijete ima dijabetes?". U knjizi je, između ostalog, opisala svoja iskustva kao roditelja u borbi s ovom bolesti od koje boluje njena djevojčicaBesplatan prirucnik za sigurnost djece na internetu. Nije medicinske struke, ali vjeruje da će njena knjiga zainteresirati obitelji koje imaju djecu dijabetičare, ali i stručnu javnost da o dijabetesu pročitaju iz kuta roditelja: Vase dijete ima dijabetes?

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.
Julijanin post "Kada dijete mora na sud i brošura LUKA NA SUDU


Što je ovom blogu cilj?



Vratimo Hrvatskoj osmijeh!

Pridružite nam se, možemo uspjeti samo ako svi prionemo na posao!

Ono što želimo je: doprinijeti jednom boljem i tolerantnijem zajedničkom životu, dobrim idejama ukazati na probleme i naći im uzrok, ali i predložiti konkretna rješenja.

Mi želimo vratiti Hrvatskoj osmijeh na lice. Lice koje je trenutno tužno i čemerno od zabrinutosti zbog sadašnje situacije, koje je u strahu za vlastiti život i koje je namrgođeno jer ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Pisat ćemo o tome kako uspostaviti više međuljudskog poštovanja, kako pokušati izliječiti agresiju po školama i u obitelji itd. Bit će tekstova o mladim delikventima, o utjecaju televizije na agresivnost, a u pripremi je i tekst o tzv. Giraffensprache tj. Jeziku žirafa, načinu nenasilnog komuniciranja.

Ovom blogu nije cilj samo isprazno debatirati o raznim vidovima nasilja i onome što bi se trebalo činiti da se ono spriječi. Neće kukati zbog loše situacije ili nedostatka sredstava jer to nisu razlozi zbog kojeg dolazi do ovoliko nasilja. Dat ćemo konkretne prijedloge kako da se neke ideje provedu u praksu, sad i ovdje! Neće se na primjer, predlagati oštrije kažnjavanje delikvenata ili postavljanje kamera po školama. To neće riješiti izvorni problem. Ne, za iste novce se može u te iste škole poslati stručne ljude koji s djecom razgovaraju ili im daju konkretnu obuku za sprečavanje konflikata. Nedavno je objavljen odličan članak o posjeti njemačke policije: Ne treba pričati o huliganima, nego s njima. Naravno da će biti obrađeni i konkretni primjeri te možda i uspješni načini rješavanja u nekim drugim zemljama.

Bit će i prijedloga za provođenje sveobuhvatne medijske kampanje koja bi osvještavala stanovništvo o problemima mladih nasilnika, siromašnih, starih i nemoćnih te invalida. Pripremamo i konkretne akcije na terenu.

Sve se može, samo to treba dovoljno željeti.

Želimo udahnuti nadu i snagu, ali i vjeru u bolje, kako bismo se ojačani zajedno počeli suprotstavljati nasilju i trenutnoj depresiji društva.

Što je ovom blogu cilj?

Da to sve netko "tamo negdje" pročita i da se krene u ofanzivu u svim vidovima društva, od vrtića do škola, od bolnica do raznih institucija. Da se mladima, ali i starijima pruži nada. Da se možda otvore mjesta po kvartovima gdje se mladež može okupljati bez da baulja ulicama, opija i nasmrt premlaćuje druge. Djeca se ne rađaju zla, ona to postaju.

Cilj je i da ljudi smognu snage nasmiješiti se jedni drugima čak i kad su loše volje ili loše plaćeni. Da smognu snage jedni za druge imati dobru riječ, a ne samo psovke. Da smognu snage sjetiti se poštovati druge jednako kao što to priželjkuju od tih drugih za sebe.

Samo ovako se može ozdraviti društvo. Uz jednu formulu načinjenu od ljubavi, poštovanja i tolerancije.

Sudjelovati možete i VI, samo se javite na mail sa strane.

“Ne pitajte što država može učiniti za vas, pitajte se što vi možete učiniti za državu!” John F. Kennedy

Ne možemo čekati da netko naše živote učini boljima. Sami se moramo potruditi za to!

Igraj se samnom!


Podnaslov:
Kako stvoriti nenasilno dijete?

U prošlim smo postovima načeli nekoliko tema koje imaju veze s nasiljem ili agresijom a danas započinjemo temu aktivnog roditeljstva, kroz članak blogerice Kućanica u Japanu .

Aktivno roditeljstvo smatramo jednom od baza za spriječavanje nasilja odnosno osnovom za odgajanje nenasilne i stabilne djece. Roditelji su prvi i najvažniji odgojitelji vlastite djece. To nisu niti vrtić niti škola a niti Televizor ili Ulica.

Da li se smatrate aktivnim roditeljem ili je TV omiljena dadilja vašeg djeteta? Primjećujete li da vaše dijete nakon duljeg buljenja u neki od ekrana postaje agresivno i neposlušno? Znate li gdje i kako vaše dijete provodi svoje slobodno vrijeme? Poznajete li njegove prijatelje ili vas nije briga? Pokazujete li istinsko zanimanje za NJEGOV život, za školu ili probleme? Kada ste zadnji puta zajedno bili u kinu ili na klizanju, samo VI i vaše dijete? Ne sjećate se ili vas niti ne zanima? Nemate kontrole nad djetetom i nikakve prijetnje ili kazne ne pomažu u pokušajima odgoja? Pročitajte onda barem jedan od postova na temu aktivnog roditeljstva.

Odgoj djece je najuspješniji kada se zasniva na dobroj međusobnoj komunikaciji.

Pokušat ćemo kroz seriju postova o aktivnom roditeljstvu, a kasnije i o postavljanju granica, pokazati da je upravo ovakvo roditeljstvo način da se odgaja nenasilnu ali aktivnu i stabilnu djecu, bez batina naravno. Volite i poštujte svoje dijete! Pokažite svoju ljubav kroz akcije, hvalite ga i za sitnice. Potičite ga i govorite mu da SVE doista može postići, samo ako se dovoljno trudi. Rezultati bi vas mogli iznenaditi!

Mare





Kućanica u Japanu:

Igraj se sa mnom!



Kad su me urednice ovog bloga zamolile da napišem prilog o aktivnom roditeljstvu (active parenting), u prvi mah malo me zbunio taj pojam.

Je li riječ, pitala sam se, o nekoj novoj krilatici o kojoj bruji Europa, a koja je do mene na drugom kraju svijeta doprla sa zakašnjenjem?

Jesam li aktivni roditelj onda kada vodim glavnu riječ i jedina imam autoritet u odnosu prema svom djetetu, ili je naša komunikacija dvosmjerna?

Je li aktivno roditeljstvo nešto samo po sebi razumljivo i od prirode dano, ili je to umijeće koje se stječe 'u hodu', učeći i upoznavajući vlastito dijete?

Pokušala sam pristupiti tome obrnuto i zapitati se: može li se biti pasivni roditelj?

Znamo da se djeca ne odgajaju sama, i da su od trenutka svog rođenja ovisna o našoj brizi i njezi. Čim malo poodrastu, počinjemo ih podučavati i usmjeravati prema svijetu koji ih okružuje. U kasnijoj fazi slijedi školsko učenje i obrazovanje, i opet smo kao roditelji spremni da u svakom trenutku priskočimo u pomoć. Tu, onda, biti roditelj doslovno znači biti aktivno angažiran oko djeteta, i biti u tome nezamjenjiv.

Roditeljima koji se svojom djecom bave i s njima provode vrijeme, razgovor o aktivnom roditeljstvu možda će se učiniti neobičnim. Tako je kada pokušavamo razgovarati o stvarima koje bi se trebale činiti najprirodnijima na svijetu - ili smo ih barem prije držali takvima, pa za njihovo propitivanje nije bilo potrebe.

Danas, ipak, živimo u drugim vremenima. Onima poljuljanih vrijednosti, u kojima se dinamika društva mijenja i stalno postavlja nove izazove, naročito pred nas roditelje. Čini se kao da nikad nije bilo teže podizati djecu nego u ovo nemirno doba bez čvrstog moralnog oslonca. Vrijeme koje bi mnogi roditelji rado proveli s djecom, očevima i majkama danas hlapi kroz prste poput pijeska. Kako zadržati najsvjetlija zrnca?

Nije isto provodimo li svoje vrijeme uz dijete, radeći usput i druge stvari koje već moramo ili želimo obaviti, ili svjesno rezerviramo nekoliko slobodnih trenutaka jedino i isključivo za dijete. Često se čuje da je od svih darova koje djetetu možemo dati, najvrijedniji poklon - pažnja. A ona je često i jedino što dijete od nas treba.

Mi roditelji u svojoj prezauzetosti često poželimo obaviti više stvari istodobno, pa povedemo kćer ili sina u kupovinu, k liječniku, u posjet prijateljima. Koliko god se trudili, mi se za vrijeme tih aktivnosti nećemo moći u potpunosti posvetiti djetetu. Ono će možda na svoj način pokušati signalizirati da želi nastaviti igru s tatom ili mamom. Možda će biti neposlušno, plačljivo ili namjerno tražiti pažnju. Ako ga i kod kuće predugo vremena prepustimo samom sebi, iskazivat će ljutnju, frustraciju ili se povući u sebe. Što se više roditelj fizički i mentalno udaljava od djeteta, to je slabija ta važna poveznica topline i prisnosti između njih dvoje.

Za razliku od toga, roditelj koji svoju pažnju i svoje vrijeme (odgajatelji kažu: barem 30 minuta dnevno) usredotoči jedino i samo na dijete, bilo u igri, razgovoru ili zajedničkoj aktivnosti koju je dijete samo odabralo, a za vrijeme koje postoji interakcija između njih dvoje (ne pred televizorom...), djetetu daje cijelog sebe i pruža mu osjećaj sigurnosti i ljubavi. Kao mama ili tata, vi ste u tim trenucima nezamjenjivi, a vaše dijete raste naočigled. Ono osjeća da vas zanima što ono radi i kako to radi, da ga prihvaćate onakvim kakvo jest i da uživate u njegovu društvu samo zbog njega samog.

Moglo bi se, onda, zaključiti da aktivni roditelji, oni iskreno zainteresirani za osjećajni i doživljajni svijet svog djeteta, odgajaju isto takvu aktivnu, znatiželjnu, zainteresiranu i angažiranu djecu, i da se tim roditeljima uložen rad i trud s djetetom nagrađuje višestruko.

Spremna sam vjerovati kako ta tvrdnja stoji. Kao majka šestogodišnje djevojčice koja trenutno polazi vrtić, prolazim kroz sve lijepe i one manje ugodne razvojne faze tog dragog malog bića koje me naučilo svemu što znam kao roditelj. Užitak je odgajati dijete tako veselo, zaigrano i žedno znanja kao što je Mala. Za Malu je život igra, a igra život. U svaku svoju aktivnost unosi cijelu sebe i istinski uživa u njoj, kao što to samo djeca znaju.

Od najranije dobi naše kćeri suprug i ja mnogo s njom pričamo, igramo igrice i izmišljamo sitne zanimacije, nastojeći u djetetu pobuditi intelektualnu znatiželju bez forsiranja. Mala odlično reagira na takav input i prihvaća nas roditelje kao svoje najbolje učitelje o svijetu i životu. Za dosadu joj nikad nismo ni davali puno razloga, a male njezine nepodopštine tumačili smo kao izraz želje za dodatnom pažnjom, koju smo naravno uvijek pružali koliko je to bilo moguće.

Naša me djevojčica poučila da ni najljepše igračke ne vrijede puno ako se s njima ne poigra i mama. Tata je onaj koji s Malom najbolje slaže Lego kocke, igra igre pogađanja i uči je svirati klavir. Mama više voli šetnje, duge razgovore, listanje knjiga i čitanje priča. Naravno da ima i dana kad smo suprug i ja preumorni za igru skrivača, više nam se ne češljaju lutke, ili smo prehlađeni i nije nam do šetnje po vjetrovitom parku. Događa se da Mala tada, kao da nas želi podsjetiti na pravo koje joj po rođenju pripada, stane nasred sobe prepune igračaka i poviče: 'Danas se još nismo igrali!'

Da ne bude zabune: isto to dijete odlično se zna satima igrati samo, i čak protestira kada je u tome netko pokuša prekinuti. Od nas je naučila da i mi odrasli ponekad imamo iste potrebe. Naša kći dobro zna da tata i mama nisu na njezinom raspolaganju neograničeno, već da imaju i svoje obaveze i interese kojima se žele posvetiti. Princeza se za to vrijeme igra sama i u tišini.

Odgoj naše Male pokazao se zahtjevnim zadatkom koji je meni, a možda i mom suprugu, počesto zadavao glavobolje. Primjerice, Mala je toliko puna energije i tako je čvrste volje da to u igri ponekad iritira drugu djecu. Naši mali japanski prijatelji brzo se iscrpe i odustanu od natjecanja s Malom, dok ih ona razočarano poteže za rukav moleći: 'Igraj se sa mnom...

S našom živahnom djevojčicom provodim većinu vremena tijekom dana. Od početka se propitujem radim li ja to dobro, zašto ne mogu još bolje, i osjećaju li se ponekad i druge mame i drugi tate iscrpljeno i obeshrabreno kao i ja.

Ispada da takvo aktivno dijete kao što je Mala, hoćeš-nećeš, zahtijeva i aktivne roditelje. Dodam li tome našu specifičnu situaciju (privremenog) života u stranoj kulturi, u kojoj smo osim civilizacijskih i jezičnih izazova suočeni i s nepoznanicama drukčijeg odgojno-obrazovnog sistema, vjerujem da suprug i ja nismo ni mogli drugačije nego osmisliti odgojnu strategiju u kojoj ćemo od nove kulture prihvatiti najbolji dio, a u isto vrijeme pokušati ostati vjerni vlastitom kulturnom identitetu, načelima i vrijednostima i kao takve ih prenijeti na našu kćer. A ona već sad ima posve drukčije djetinjstvo od onoga svojih roditelja.

Kad je Mala prije tri godine krenula u privatni vrtić, koji funkcionira kao predškolska ustanova i u kojem se nastava izvodi posve na japanskom, te vlada za naše pojmove relativno rigidna disciplina, osjetila sam koliko je važno da dijete nakon pola dana provedenog u nepoznatoj sredini, tijekom popodneva kod kuće ima svoj mir. Iako mi novi život kućanice u početku nije uvijek bio po volji, smatram sretnom okolnošću što sam se u tom početnom periodu prilagođavanja japanskoj svakodnevici mogla u potpunosti posvetiti svom djetetu.

Dijete koje je pola dana slušalo nepoznati jezik, bilo okruženo novim ljudima i učilo nove stvari, trebalo je ta naša mirna popodneva za šetnje i igru u parku i slobodnu igru kod kuće bez pritiska sa strane. Iako je u Japanu normalna pojava da majke još sasvim malu djecu upisuju na razne tečajeve i radionice slobodnih aktivnosti, meni nikad nije bilo stalo do takvog načina 'korisnog' provođenja vremena. Mala i ja usredotočile smo se na običnu 'kućnu radinost' kakva nam je objema najbolje odgovarala. Vjerujem kako je to našoj djevojčici pomoglo da se otvori prema svijetu oko sebe. Nakon prvih šest mjeseci, Mala je od povučenog i nesigurnog djeteta koje je svakog dana u vrtić stizalo plačljivo i stišćući uza se svoga plišanog zeku, postepeno postajala sve sigurnija u sebe. Danas je to vrlo samosvjesna trojezična djevojčica koja, kao i većina njezinih malih prijatelja iz razreda, vlada čitavim nizom vještina primjerenih svojoj dobi, voli surađivati s drugima, a svoje tete odgajateljice obožava.

Osim kognitivnih i motoričkih znanja, uprava vrtića naše kćeri veliku pozornost poklanja razvoju vrijednosti i navika koje i u našoj obitelji držimo važnima, kao što su pristojno ponašanje i pozdravljanje, osobna higijena, odgovornost i radne navike. Pa iako mi u ove tri godine pojedine odgojno-obrazovne metode vrtića nisu uvijek bile razumljive, a ni simpatične, u krajnjoj liniji mogu s olakšanjem konstatirati kako je vrtić svo ovo vrijeme bio moj saveznik u odgoju kakav kod svoje kćeri želim postići, te da je i to bila iznimno sretna okolnost.

Čak i kad nemam toliko vremena za igru nakon vrtića, popodne još uvijek obavezno sjednem s Malom i dok ona jede svoju užinu, raspitujem se kakav je bio njezin dan. Nije važno što je njezin odgovor svaki dan vrlo sličan: zanimaju me stvari koje je proživjela, i želim od nje saznati kako ih je proživjela. Tu zapažam koliko se percepcija djeteta s vremenom mijenja i koliko ono brzo sazrijeva pričajući o svakodnevnim stvarima. Ujedno se trudim i malo smiriti dijete, vratiti ga u naš 'kućni mode' nakon dana u vrtiću ispunjenog uzbuđenjima i nestašlucima.

Nekoliko puta tjedno vodim Malu u park, koji nam je omiljeno odredište s obzirom da živimo u velikom gradu i u stanu bez vrta. Mala se vrlo veseli vožnji biciklom i trčkaranju na svježem zraku. Koje su promjene u prirodi od naše zadnje šetnje, ima li lijepog šarenog lišća, kako žive sitne životinje zimi, hoće li večeras izaći pun mjesec... beskrajne su teme o kojima se može razgovarati s Malom. Naravno da mi nije toliko važno što ćemo raditi u parku; više mi je stalo do boravka i kretanja izvan kuće. Park shvaćam kao svoje radno mjesto. Za park treba imati volje i energije - jer kakva nam je alternativa?

Tužna je činjenica da u japanskim gradovima živi mnogo djece koju majke rijetko ili nikad ne odvode u park ili šetnju, i koja nakon vrtića ili škole ostaju čamiti u svojoj sobi zureći u neki ekran. Upravo objavljeni rezultati istraživanja japanskog ministarstva obrazovanja pokazuju da oko 30% japanske vrtićke djece (dob 3-6 godina) ima oslabljen vid - vrlo vjerojatno uslijed predugog gledanja televizije i igranja video-igrica - dok oko 3% djece pati od astme, tipično za djecu koja premalo vremena provode na svježem zraku.

Izlazim li s Malom, za cilj naše šetnje najradije biram park ili javni vrt, a povremeno i zoološki vrt ili prirodoslovni muzej. Dok sam s djetetom, izbjegavam posjete kupovnim centrima i robnim kućama. U zemlji u kojoj je, kako je to netko jednom lijepo rekao, 'jedina organizirana religija konzumerizam', ekspedicije s Malom na takva mjesta dosad su prečesto završavale neželjenom kupnjom igračaka i nepotrebnih sitnica - čin koji kod djeteta stvara pogrešne zaključke. Trudim se objasniti Maloj da za poklone imamo Svetog Nikolu, Djeda Božićnjaka i njezin rođendan u listopadu. U našem omiljenom restoranu više se ne snebivaju kada plativši račun, uljudno odbijemo pripadajući bon za 'besplatnu' igračku za dijete. Hvala i dođite nam opet.

Držim kako su i obiteljski rituali i pravila vrlo važni kako bi dijete spoznalo granice svoga ponašanja i prihvatilo obaveze, ali i ostvarilo topliji odnos s roditeljem.

U našoj kući nema izričitih zabrana, ali zato ima ograničenja. Na primjer, kao i sva djeca, Mala obožava crtiće. Dopustim li joj gledanje crtića bez prethodnog dogovora koliko će to trajati, dobivam recept za obijest. Stoga ovih dana pokušavam naučiti Malu da treba prvo pitati smije li i kad uključiti televizor. Nepisano pravilo da nema gledanja TV-a prije 16 sati, kada počinje dječji program, već je na snazi. Kao i to da nema gledanja televizije nakon 20 sati, kada opasno pada razina kultiviranosti programa japanskih TV-postaja.

Dok gleda televiziju, maloj obavezno tutnem u ruke kakav slatkiš ili grickalicu. To je zdravo. Naročito ako je u malim količinama (blažena minijaturna japanska pakiranja...), i dovoljno udaljeno od trenutka kada će na stolu osvanuti svježe skuhana večera. Vuk sit, koza cijela i nema zanovijetanja za još malo čokolade.

Naša obitelj, kao i tolike druge u Japanu, preko tjedna nažalost rijetko sjeda za večeru kompletna - očevi su prezaposleni i vraćaju se najčešće kasno. Utoliko više mi je stalo da Mala i ja jedemo večeru zajedno, bez buke televizije, te da se i u tome zna red. Prije spavanja Mala katkad sama, a katkad uz moju pomoć pospremi sobu, prostre krevet (Japanese style) i opere zube. Prije spavanja obavezno joj pročitam neku kraću priču; vikendom je na tome angažiran tata.

Pogriješim li u slijedu obavljanja tih radnji, ili izvršim li malu varijaciju, Mala će protestirati i tražiti da to uradim onako kako smo to navikli.

Za četiri mjeseca Mala kreće u prvi razred osnovne škole. Svjesna sam kako se približava kraj jedne male epohe, i kako će se dosta toga u našoj obiteljskoj rutini promijeniti. Djeca rastu, male brige postaju velike, a velike se povećavaju. Mala će uskoro steći nove prijatelje, a ja ću vjerojatno upoznati neke nove mame. Poznato je koliko su japanske majke angažirane u odgoju i školovanju svoje djece, pa vjerujem kako će biti zanimljivo ponešto naučiti od njih. Možda udruženim snagama nastavimo raditi ono u čemu ja već uživam s djecom svojih prijateljica: igranju igrica i čitanju priča iz slikovnica, kada se čak i živahni osmogodišnjaci pretvaraju u oko i uho, odlažući na trenutak svoje Pokémon albume.

A možda i neće biti tako sjajno. Možda moja djevojčica u školi neće biti cool, jer još ne igra video-igrice i nema Tamagotchi; umjesto toga ona se još zabavlja origami papirom i ljepljivom trakom. Možda ću ja doista biti među onim rijetkim mamama koje drže kako Wii nije prikladan božićni dar za sedmogodišnjaka, i koja je čvrsto zasjela na poklopac PlayStationa kao da je Pandorina kutija.

Možda ćemo suprug i ja, kad je riječ o odgoju naše kćeri, morati iscrtati novu mapu svijeta i ponovno se prilagoditi okolnostima. Imam povjerenja u svoje snage i aktivno gazim naprijed. Sve bi trebalo biti moguće, sada kad me se još pita.

Kućanica u Japanu



Sad je red na vama, dragi čitatelji. Kakva su vaša iskustva u odgoju? Smatrate li se aktivnim roditeljem ili su pak TV ili Playstation omiljene dadilje za vaše dijete?

Smatrate li da bi se aktivno roditeljstvo trebalo AKTIVNO promovirati u cijeloj državi a kako bi se spriječilo sveprisutno i sve češće nasilje?

Što mislite o ovome i imate li prijedloge za način promocije? Nešto uz slogan: “Trgovački centar nije dječje igralište” ?


I za kraj, link na post-priču o dječaku koji je pokušao kupiti jedan sat očevog vremena.


16.12.2008. u 21:25 sati | 13 Komentara | Print | Link | Na vrh

<< Arhiva >>

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?


Protiv Nasilja

Napravi svoju značku

Web Counter
Web Counter
UREDNIŠTVO
Mare
Bugenvilija
- Posebni projekti:
Kućanica u Japanu
- Lektura:
Zlica od Opaka
- Prijevodi sa njemačkog:
Mag. Sanja Jović
- Prijevodi razni:
Kućanica u Japanu
Image Hosted by ImageShack.us
Buketić za Sanju, Zlicu i Kućanicu u Japanu

E-Mail
protiv.nasilja@gmail.com

BANERI AKCIJE
Podržite našu akciju, preuzmite banere te ih stavite na vlastiti blog
ili web stranicu.
Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us



LINKOVI i AUTORI OBJAVLJENIH TEKSTOVA

Julijana Adamović, blogerica Zona O'Zona, je ponosna autorica ilustrirane brošure za djecu u "kojoj je jednostavnim i njima razumljivim rječnikom objašnjeno što je to sud, svjedok, sudac i ostali sudionici (i gdje sjede), što je to kazneno djelo i, najvažnije, što je to svjedok i koliko je on važan". Danas sva djeca koja moraju na Općinski ili Županijski sud u Vukovaru imaju priliku dobiti i pročitati ovu brošuru. Ponosne smo što je Julijana odabrala upravo ovaj blog za predstavljanje brošure Luka na sudu.


Image Hosted by ImageShack.us


KORISNI LINKOVI:

Pravobranitelj za djecu:
Pravobranitelj za djecu
Što radi pravobranitelj za djecu:
Dužnosti pravobranitelja
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH - Lista svih centara socijalne skrbi
Centri socijalne skrbi u RH
Besplatna pravna pomoć, link na brošuru. Tko ju dobiva, tko ju pruža itd.
Besplatna pravna pomoć
Ministarstvo unutarnjih poslova
Nasilje u obitelji: zaštitne mjere i mjere opreza, sudionici nasilja, znakovi na žrtvi, znakovi i posljedice nasilja u obitelji kod djece, dužnost policije, savjeti žrtvi i ostalo na ovom linku: MUP o nasilju u obitelji
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika:
Kriminalitet na štetu djece i maloljetnika
Maloljetnička delikvencija (uključujući savjete roditeljima, nestanak maloljetnika iz roditeljskog doma i ostalo): Sve o maloljetničkoj delikvenciji
Udruga Tić - Zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja.
Tić - zaštita djece od zlostavljanja i zanemarivanja
Humanitarna udruga "Mala Anja", roditelja koji nikad ne odustaju.
Humanitarna udruga Mala Anja
Blog Zaklade Ana Rukavina
ŽELIM ŽIVOT - blog Zaklade Ana Rukavina
Odlično mjesto za skupljanje ideja za borbu protiv nasilja:
Obiteljski centar Virovitica (ovoga bi trebalo biti više)

Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja

Humanitarac Đus
Đus
Izvrsni tekstovi iz školstva, iz perspektive jednog profesora
Gospon Profesor


Blogeri i autori koji su dosada objavljivali tekstove na ovom blogu:


Brunhilda
Annabelle
primakka
Plava brazda
Irish Coffee
Lion Queen
Danica Cvorovic
vierziger
Dillusion
tičerica
Alkion
Zona O'Zona - Julijana Adamović
Katrin Karall-Semler, MA
Invisible kid
Kućanica u Japanu
Vaguely - maglovito
Tyche
Mala Anja
Mare
Gospon Profesor
Rudarka
Gustirna
Smijeh je trazila iliti marchelina
Đus
Kanuny
JJA

Želimo objaviti i listu onih koji su voljni sudjelovati u akcijama "na terenu" kada do njih dođe.

Za sada objavljujemo listu VAS koji podržavate ovu akciju iako možda još ne pridonosite tekstovima i ime vam se ne nalazi na gornjoj listi. Bilo je dosta podrške po komentarima ali voljele bismo kad biste nam se još jednom posebno javili i naglasili da želite da se na ovom mjestu nalazi link na vaš blog.

Koraljna
Fotoprica blog
Pjesak u gaćama
Kinky Kolumnistica
Vierziger
DolphinA
Dipl. kućanica
Dillusion
Alkion
Bookeraj
Anita
Mala Anja
Julijana7
Invisible kid
Mini Maxine
Brunhilda
Lion Queen
Čiovka
Champs-Eysees
Bijela Muzika

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se