subota, 23.09.2006.

Because the hurting is so painless.

Gledala sam kroz onaj slatki prozor pod nastavom i osjetila se jadno, maleno, nebitno i smireno.
Sve ono što su me učili sve ove godine bilo je korisno u tome što me vodilo svojim zaključcima-nikad ništa konkretno korisno.
Svaki put kad su me roditelji upozorili na nešto bio je samo pokušaj da me se nauči sveopćem normalnom ponašanju. Nisu uspjeli, bojim se, jer počela sam primjećivati u ovim "prosvjetljenim godinama" razliku između ljubavi i naučenoga.
I to me ubijalo. Sve do danas, sve do sada. Upravo sada idemo kroz vrijeme i nadam se da će ovo pročitati netko kome je žao za sve spasitelje djece i općenito etiketirano-ludih ljudi.
Jako me boli činjenica da malo tko uopće razmišlja o nečemu, da postoje ljudi kojima je razmišljanje sramota-nepoznanica. Nisam nikad bila nešto posebno, no sve što sam upijala kroz godine ispreplelo se u jednu veliku košaru punu kontradikcija koje nisam znala objasniti.
Nisam dobila ni odgovore.
Vidjela sam prosvjetljene ljude koji ne znaju objasniti svoju vjeru. Vidjela sam nezainteresirane žene kako hodaju cestom u svojim prestarim puloverima i novim detaljem, gledajući ga u prozirnim izlozima. Vidjela sam mlade cure u new age sranjima kako gledaju starije i meni poznate dečke želeći dobiti barem jedan pogled, ali ne i vezu.
Parove koji se ljube otvorenih očiju.
Ljude koji su sami i plaču u sebi.
Običnu djevojku običnog stila u običnom stavu i običnog pogleda.
Neotesanca. Prljave. Humoristične. Dosadne. Pune suosjećanja. Pretjerane. Forsere.
Prosvjetljene-ponovno pronađene. Upišance. Djecu...tužan pogled i posljednji okretaj.

...........

Sa svakom novom osobom sam se nadala da ću pronaći izlaz, odgovore na neke od silnih pitanja u glavi..."Ako je normalno ono što radi većina, znači li da je normalno dobro?", "Koliko dugo trebaš čekati da zaslužiš potpunu ljubav?"
"Zašto se svi povlače u osamu kad umiru?"
"Koja je definicija -ispravnoga- ?"...... i za kraj, "gdje odlaze patke iz jezera kad dođe zima?"-Holden nije znao.
Ne znam ni ja...Ni itko zapravo. Znaju oni neki ljudi, negdje tamo daleko.
Sve je tako izmiješano. I svaka sitnica me gura samo korak nazad, samo korak bliže konačnoj
odluci da to učinim.
Prije sam imala nešto što me sprječavalo, sad više nemam. Mislim da se puno toga dogodilo u zadnje vrijeme sa razlogom da proživim dosta toga prije konačnog kraja.
I nadam se da ću uspjeti ne gorjeti u paklu, da ću se smiriti i veseliti kad to dođe.
Jer straši me pomisao da razmišljam kao zreo šizofreničar. Ne želim se uhvatiti da opet pijem tablete sa serotoninom.

........................

Can you see what you've done to my heart...?

Pozdrav svima...vjerojatno neću pisati neko vrijeme i sorry što ne komentiram. Izgubila sam smisao komentiranja i više nisam sretna u sebi.
Neću brisati blog, no ako prestanem pisati, ne brinite jer to je samo put naprijed...


- 00:09 - Leave me here... (6) - Without you... - I'm nothing.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.