Prosječni život običnog smrtnika https://blog.dnevnik.hr/prosjecnizivot-obicnogsmrtnika

petak, 28.10.2016.

Izgledaš mi kao lutkica iz Trsta

Poduže razdoblje nepisanja je iza mene. Nadala sam se da ću imati vremena tokom sezone zapisivati sve komične i frustrirajuće situacije, no ipak se pokazalo, kao i uvijek, da sezona ostavlja malo do nimalo slobodnog vremena, osim za spavanje, posao, i pokoja veselica sa kolegama u nastojanju opuštanja živaca. No eto me sada tu, i iako je bilo i više nego dovoljno situacija vrijednog spomena ovo ljeto, ipak bih se sada osvrnula na nedavne događaje koji su me ostavili bez riječi.

Odlučila sam nakon sezone da neću sjediti doma u Gorskom kotaru i proučavati kako mi se smanjuje brojka na računu, već da ću seliti u Rijeku i potražiti neki poslić dok pišem svoj famozni diplomski rad. Sa rođakinjom koja je već duže vrijeme tamo sam sredila stan, i postadosmo cimerice. Kada sam stigla, krenula je moja potraga za poslom. Već drugi dan mog života u Rijeci sam išla na razgovor u jedan caffe bar/noćni bar, oglas je napominjao da traže konobaricu za isključivo jutarnju smjenu. Odlično, baš nešto za mene. Razgovor je protekao dobro, dva dana nakon toga, u petak, je i prvi probni rad prošao dobro, pokazala sam da dobro radim svoj posao. Tada me potencijalni gazda pitao da li bi mi bio problem odraditi subotu od 9 ujutro do 9 navečer, taj dan bi mi odmah bio isplaćen i to bi bila svojevrsna potvrda da dobivam posao. Budala kakva jesam, pristala sam.

U subotu ujutro pristigla sam pola sata prije radnog vremena, nazvala čovjeka za kojega su rekli da zovem kako bi mi otključao i ušla čekati kolegu koji će taj dan biti sa mnom. Nakon 10 minuta postalo je očito da je kolega zaspao, pa sam odlučila na svoju ruku postaviti i pripremiti sve za rad. Mogu reći da sam u tom trenutku bila ponosna na samu sebe. Kolega je dotrčao nakon početka radnog vremena, mlad dečko od 18 godina, simpatičan, te mi usput počeo pričati o gazdi i o poslu tamo. Nimalo lijepe priče, moram dodati.
Nakon nekog vremena stigli su gazda i njegova cura koja također radi tamo. On ima 45 godina, ona ima 28. Veza puna ljubavi, sigurna sam.
Sve je bilo u najboljem redu, dok me gazda nije zvao da stanem ispred njega.
''Mala, dođi malo ovamo! Stani tu i okreni se.''
Malo čudan zahtjev ali okrenem se oko svoje osi. Ovdje još napominjem kako sam isključivo za rad tamo kupila crne majice svoje normalne veličine koje su pratile oblik mojeg tijela.
''Morat ćeš prestati nositi te šlampave tri broja veće majice. Trebat će ti uža majica.''
Ostajem u čudu, ali nasmijem se, sigurno se šali. Nailazi njegova cura koja je bila na zahodu, ja joj kroz smijeh govorim što mi je on rekao, računajući na neku žensku solidarnost, na što ona odgovara: ''pa može to još uže''. Sada se više ne smijem.
Nakon par sekundi ponovno kreću pitanja:
''Da li stalno nosiš kosu u repu?''
''Pa ne uvijek, ali došla sam na posao, konobarice trebaju imati podignutu kosu.''
''Ajde spusti kosu da te vidim.''
Sve više mi je neugodno. Molim da ne spuštam sada kosu jer mi je zalizana i zalakirana, kako nijedna dlaka ne bi upala nekome u kavu.
''Ajde, ajde. Da te vidim.''
Bez izbora, spuštam kosu i želim propasti u zemlju. Sada me i ona i on gledaju i smješkaju se.
''Nema više repića na poslu. Ima da dolaziš spuštene kose.''
''U redu.''
''Jesi razmišljala da nosiš leće možda?''
''Ne, ideja da guram nešto u oči mi nije baš privlačna.''
''Mhm.''
Tu su me konačno pustili na miru, nakon što su mi na indirektan način rekli da nisam dovoljno lijepa i da sam šlampava. Samopouzdanje mi je bilo na razini kišne gliste.
''Mala, jel' bi ti bio problem kad bi te zamolio da koji put odradiš popodnevnu smjenu?''
''A može, samo da nije noćna smjena.''
''Zašto, što ti smeta kod noćne smjene?''
''Poslije 2 ujutro mi se mozak gasi i ne znam više raditi svoj posao.''
''Mhm.''
Kada su konačno otišli ostala sam u ''blagom'' šoku, a kolega mi je samo nastavio pričati sve 'divote' koje mogu očekivati kada počnem za ozbiljno raditi.

Ne moram ni pričati da je tokom cijele smjene konstantno bilo posla, i da su nas u jednom trenutku napali neki stranci, njih 15-ak, koji su se po cijeloj terasi razmiljeli i dozivali svaki put kada bi izašla na terasu. No i to je prošlo.
Jedva sam dočekala tih 9 sati navečer, bila sam slomljena fizički i nestabilna psihički. Do tada je došla polagano ta noćna smjena, cure toliko našminkane da ih rođena majka ne bi prepoznala. Također je stigla i cura od gazde koja je iz mog novčanika uzela 600 kuna i rekla da si to zapišem. U redu.
Otečenih nogu sam sjela i krenula brojati promet. Pet puta sam brojala, i svaki put je brojka bila ista. 200 kuna manjka. Baš divno. Dolazim do nje, govorim joj to i kažem da ću u ponedjeljak donesti 200 kuna jer ih sada nemam. Ona mi govori da ne moram donositi ništa.
''Eto, ti si svoj probni rad odradila, haha. Počinješ u ponedjeljak ujutro, dođi u 6.30.''
Brzo sam se spremila, pozdravila se i krenula prema autobusnoj stanici. 12 sati besplatnog rada. Kada sam stigla do stana, suze su već tekle. Uplakana sam zaspala, ujutro se probudila i poslala poruku da neću doći u ponedjeljak raditi, lagavši da sam dobila bolju ponudu. Srećom, nije bilo nikakvog odgovora.

Eto, tako mi je započeo život u Rijeci. Ipak, čini mi se da se stvari okreću na bolje. U srijedu me čeka još jedan probni rad, bliže Opatiji nego Rijeci, i čini mi se da su ljudi tamo normalniji, i da cijene radnika prema njegovim radnim sposobnostima, a ne po izbačenim sisama, koje, usput budi rečeno, ja nemam. Pa sada ostaje da vidimo kako će moj život dalje teći.

Oznake: I'm a barbie girl

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog sam otvorila iz jednostavnog razloga da podijelim svoje skromne misli sa ostatkom svijeta u nadi da će se pronaći pokoji istomišljenik. Dakle, ništa drugo do mojeg pogleda i perspektive na svakodnevni tok života.

The way I see it, every life is a pile of good things and bad things. The good things don't always soften the bad things, but vice-versa, the bad things don't necessarily spoil the good things and make them unimportant.

The universe is big. It’s vast and complicated and ridiculous. And sometimes, very rarely, impossible things just happen and we call them miracles.