29

srijeda

listopad

2014

Ljubljana & Ljubljeni

Prošle sam godine svoj prvi polumaraton posvetila Njoj, jednom prerano prekinutom životu, velikom prijateljstvu i Smrti.
Ove godine isto mjesto, ista kilometraža, ali obrnutim smjerom trčim svoj treći polumaraton.
Ove godine utrku posvećujem jednoj nježnoj i iskrenoj Ljubavi, razumjevanju, Životu, posvećujem ga Njemu.

Ljubljanski maraton se smatra jednim od najljepših maratona u Europi i iz godine u godinu broji sve veći broj sudionika. Odlika ovog maratona je odlična organizacija, kružna staza koju svi trkači vole i, ono najvažnije, fenomenalna publika koja te, doslovno, "nosi" od starta do cilja, svaki metar.

Obavezno je da se jedan ovakav maraton planira mjesecima unaprijed - plaćanja startnine, planiranja smještaja i putovanja, fizičke pripreme i treninzi, pa smo tako i mi već unaprijed znali da na put krećemo dan ranije i da noćimo u hotelu u središtu grada.

S fizičkim pripremama sam ove godine dobro zakazala iz više razloga, no startnina je bila plaćena, sve je bilo isplanirano i nije bilo smisla da ne trčim.
Svjesna da ovaj puta neće biti prilike za rušenje vlastitih osobnih rekorda, unaprijed sam se pripremila na rezultat koji će biti ispod mojih realnih mogućnosti i odlučila se, možda i prvi puta na nekoj utrci, prepustiti uživanju trčanja i osjetiti energiju ljudi oko mene, posebno publike.
Promjena prehrane dva mjeseca prije polumaratona bio je jedan od razlog zapostavljanja teninga. To je bila odluka donešena preko noći, a razlozi su bili zdravstveni. Prilagodba na novu prehranu trajala je tjednima, a kroz to vrijeme osjećala sam jaku iscrpljenost i nedostatak energije, pa nisam imala volje za treninge.

Nervoza prije utrke je uvijek prisutna, a ove godine me prvi puta obuzeo strah od ponavljanja scenarija sa polumaratona na Plitvicama gdje sam zbog ozljede lijeve noge doslovno hodala zadnja tri kilometra. Tada uz mene nije bilo nikoga, nisam osjetila ni stazu, ni publiku i prvi puta sam poželjela odustati. Poželjela sam da nestanem sa staze na dva kilometra prije cilja. Ipak sam stisnula zube i završila jedan od, za mnoge iskusne trkače, najtežih (polu)maratona u Hrvatskoj sa vremenom 2:22:54.

To jutro ustali smo dovoljno rano da obavimo sve pripreme prije utrke i da doručkujemo na vrijeme. Dragi je potpuno smireno ležao na krevetu i gledao TV dok sam ja nervozno po hotelskoj sobi hodala lijevo-desno.

"Strah je dobar za tebe", rekao je.

Pitala sam:"Zašto?"

"To ću ti reći kada otrčiš"

Krenuli smo na utrku pola sata prije, računajući da je start "iza ugla" kao i prošle godine. No ovaj puta start je bio pomaknut, pa nam je trebalo dobrih dvadeset minuta da se kroz gužvu probijemo do željene zone.
Strah je postupno nestajao, a nakon što je oglašen početak utrke nestao je i potpuno.

Kilometre smo nizali s lakoćom i sa smješkom na licu. Pogotovo Ljubav koji je ove godine došao na utrku puno pripremljeniji od mene. Ipak, dogovorili smo krenuti lagano, oko 6,5min/km, pa ako bude sve u redu s mojom nogom da ćemo ubrzati nakon 13.km.

Prvih deset kilometara prošli smo iznad sata, pa je bilo logično očekivati da ćemo, čak i ako ubrzamo u drugoj polovici, svejedno završiti nakon više od dva sata.
Sve je teklo savršeno, čak nas je i Nebo blagoslovilo Suncem. Iako sam vjerovala da će otići, da će otrčati po svoje najbolje vrijeme, jer je mogao, On je ipak ostao uz mene. Trčao je uz mene, pjevao mi, zabavljao me i grlio me. Ostao je uz mene i onda kada me u dva navrata zaboljela noga, na 17. i 19.kilometru.

U cilj smo utrčali zajedno, držeći se za ruke, nakon 2 sata i 13 minuta.

Iako ovo nije bilo niti moje niti Njegovo najbolje vrijeme, složili smo se da nam je to bila najljepša i najemotivnija utrka ikada, a Ljubljanski je maraton, barem meni, tako postao Ljubljenski maraton.

Hvala Ti što si uz mene, što si mi podrška, motivator, utjeha, što uvijek nađeš načina da me nasmiješ i oraspoložiš i što mi pružaš toliko mnogo bezuvjetne ljubavi i topline.

Sretan Ti rođendan od srca.

"I onda, hoćeš li mi sada reći zašto je strah dobar za mene"

"Strah mobilizira energiju, a to tebi treba. Da sam ti to rekao prije utrke, ne bi bilo isto."

17

petak

listopad

2014

Strpljen spašen

Kada sam tek počela pisati ovaj blog, prije gotovo četiri godine, dala sam mu ime "Blog o keramici".
Želja mi je bila da na njemu pišem o onome što najviše volim raditi i da prikazujem ono što iz te ljubavi nastaje.

U početku nisam imala uvijeta za ovakvu vrstu izražavanja, a nisam imala niti peć.
Radila sam kućice od raznih sintetičkih materijala na koje sam lijepila stakalca koja su prikazivala prozore. Jedino zajedničko tim kućicama i drugoj imenici u nazivu bloga bila je što su one bile napravljene na keramičkim pločicama.
Polagano sam nabavljala materijal i pronašla 'Onu koja ima peć', te morala putovati oko 160km da bi dobila finalni proizvod. Jasno je da taj hobi nije bio nimalo financijski isplativ. Uostalom, koji hobi je financijski isplativ?
No nastavila sam se baviti time jer me, osim ljubavi koju osjećam prema ovakvoj vrsti umjetnosti, rad s glinom opuštao od svakodnevnog stresa i pomogao da se razvijam u osobu kakva želim biti (što još uvijek nisam) i da upoznam ljude s kojima želim biti (što uglavnom jesam).

Kada sam tek počela pisati ovaj blog, nisam znala da ću se zaljubiti u sport. Vjerovala sam da trčanje nije stvoreno za mene, niti da sam ja stvorena za trčanje.
Biciklizam je druga stvar, on mi je genetski urođen.

Već neko vrijeme moji postovi nemaju nikakve veze s keramikom, pa sam počela razmišljati da promijenim ime bloga, ali kako je popis mojih interesa prilično dugačak, ne mogu smisliti nikakav adekvatan naziv. Stoga sam prestala razmišljati o tome.
Na koncu, zar ne bismo sam život mogli usporediti s umjetnošću? S glinenim predmetom čiji se oblik i boja mijenjaju godinama - iskustvom, učenjem, odnosima s drugim ljudima, doživljajima...

Nakon što sam prevalila stotine kilometara, i vjerojatno ostavila duboke kolotrake na relaciji Maksimir-Zaprešić, pronašla sam i 'Onu koja ima peć broj 2', samo par stotina metara od moje kuće. Iz jedne krajnosti u drugu, sve za ljubav i malo zadovoljstva.

Gotovo dvije godine bila sam bez posla, pa sam počela raditi i prodavati svoje predmete kako bi bar malo olakšala egzistenciju.
U toj svojoj silnoj "nezaposlenosti", zaposlila sam misli i počela više pisati, a manje stvarati rukama. Što opet nema veze s imenom bloga (propria manu (lat.) - vlastitom rukom).
Više nego ikada razmišljala bi o sebi, svojim ciljevima i dosadašnjim (ne)uspjesima, a istovremeno sam trenirala i više bila posvećena djeci. Što, u jednu ruku, i nije bilo tako loše. Bilo je samo teško.
Čak se i Junior zainteresirao za isti sport, pa smo skupa krenuli na treninge. A to je zbilja neopisiva sreća.
A onda, baš kada mi je sinula sjajna ideja, zaposlila sam se.

Neočekivano zaposlenje mi je malčice poremetilo planove.
Svoju sam ideju pospremila u ladicu pod nazivom "Kada za to dođe vrijeme".
Po prirodi sam nestrpljiva i kada nešto želim, želim to 'sada' i 'odmah'. Rođena sam takva. Ne znam da li to ima veze s horoskopskim znakom, planetama, privlačnom silom Mjeseca ili nečim četvrtim, samo znam da je jedna od bitnijih lekcija koju moram svladati - strpljenje.
To je još jedan ukras koji moram dodati na svoju glinenu posudu.

Radila bi i maštala. Sve manje sam zalazila u svoj podrum, pogotovo zimi, i sve me više napuštala kreativnost.
Sve do jednog dana, negdje pred ovo ljeto, kada je suprug 'One koja ima peć br.2' pitao:"Kad ćemo tečajeve raditi?"
Na spomen toga svi kotačići u meni su se počeli vrtiti, sve lampice blinkati i svi remenčići škripati.
Odmah smo krenuli u potragu za prostorom, počeli smo pripremati skripte, skupljati materijal, štampati letke...Prostor smo pronašli u rekordnom roku, a prije mjesec dana počeli smo s radom - otvorili smo Malu školu keramike

Kada sam počela pisati ovaj blog jedina želja mi je bila da radim i pišem o onom što najviše volim.

06

ponedjeljak

listopad

2014

Sjećanja

Prošlo je otprilike osam mjeseci otkako sam se zadnji puta penjala tim stubištem.
Nikada ono nije bilo uže, hladnije, mračnije i tužnije kao toga dana.
Na vratima me dočekala njezina sestra. Zagrlila me i suznih očiju dodala:"Hvala što si došla. Trebalo je hrabrosti za to."
Nisam ništa rekla.

U stanu se osjetio ustajali zrak. Stvari su bile po svuda. Neke već uredno razvrstane u kutije na kojima je pisalo: Knjige. Cd-i. Staklo...
Na početku hodnika je soba. Ona soba. Prošla sam kraj nje, nisam pogledala. Željela sam što prije proći kroz hodnik u dnevni boravak.
Sjela sam u pletenu fotelju u kojoj sam običavala sjediti. Pogledala sam na trosjed kraj sebe na kojoj bi Ona sjedila kada smo bile skupa.
Samo udubina na jednom kraju trosjeda. Ostatak trosjeda bio je prekriven stvarima, ali udubina nije. To mjesto bilo je njezino, ali Ona nije bilo tu.
Oči su mi se napunile suzama. Pogledala sam prvo okolo po sobi, pa Sandru, pa niz hodnik do vrata one sobe. Brzo sam odvratila pogled.

Kroz vrata balkona je dopirao svježi proljetni zrak. Na zidovima obrisi slika. Na klaviru knjige.
Cijela soba bila je ispunjena jezivom tišinom.
"Želiš nešto popiti? Sok?", upitala me sestra.
Grlo mi se steglo od tuge i nisam mogla gutati, ali svejedno sam rekla:"Može, hvala"
Nastavila sam promatrati sobu dok je Sandra pripremala sok u kuhinji.
Mislila sam da više nikada neću kročiti u taj stan, tužno sam u sebi rekla. Niti da ću ikada više sjediti u toj fotelji, a evo me, sada sam tu.
Nisam mislila da ću ikada više imati hrabrosti doći ovamo, no ipak jesam.

Neko smo vrijeme sjedile i pričale. Osjetila sam odjednom nevjerojatnu povezanost sa sestrom iako smo se zadnji puta vidjele tek na kratko onoga dana, a prije toga prije mnogo godina, dok sam bila dijete.
Povela me u spavaču sobu i rekla:"Uzmi što god želiš. Uzmi sve ako želiš. Ima još i u onoj drugoj sobi".
"U drugoj sobi". Dugo mi je ta rečenica odzvanjala u ušima.
Nekoliko sam se puta, dok sam prebirala stvari, rasplakala. Sandra me ponudila vinom. Prihvatila sam.
I sa Njom bi pila vino, ponekad bi me ponudila nekim slatkim alkoholnim pićem. Ona to nije pila, ali znala je dobro da ih ja volim.
Sjedile bi i pričale. Ona bi frkala one svoje tanke cigarete i pušila. Uvijek bi i mene ponudila iako je znala da nisam pušač.
Ponekad bi zapalila s njom, bio mi je gušt. Baš kao što sam zapalila i onoga dana kada smo se zadnji puta vidjele.
Na današnji dan prije godinu dana.

Utjeha

Nije istina!
Vidjela sam ju još nekoliko puta.
Ne sjećam se koji je datum bio.
Stajala je preda mnom i smješila se.
Kao i uvijek, bila je lijepo obućena i našminkana.
Nakon što smo razmjenile nekoliko rečenica, upitala sam ju:"Zašto češće ne dođeš?"
Odgovorila je pitanjem:"Kako da dođem kada ne znam kada si doma?"
"Ma daaaaj, pa dobro znaš da sam uvijek doma i da uvijek možeš doći", odgovorila sam.

Jednom smo se vidjele i kod nje u stanu. Sjedile smo obje na onom istom trosjedu, Ona u svojoj udubini na kauču, ja kraj nje.
Stolna lampa obasjavala je jedan dio sobe, a sjene mačjih figura raspršile su se po zidu.
Zagrlila sam ju čvrsto i tiho rekla:"Volim te!"

To je bio naš posljednji susret. Moj posljednji susret s njom.

Još samo ponekad prepoznam njezine oči u očima drugih ljudi, potpuno nepoznatih. Ili njezinu kosu, osmijeh ili hod u hodu slučajne prolaznice, potpuno nepoznate.
Svaku večer prije spavanja ponadam se da ću ju ponovno vidjeti ili da ću čuti njezin glas, no to nikako da se dogodi.
Možda misli da nisam doma ili da smeta. Tko zna.

Još samo ponekad vidim njezin lik na mramornoj i hladnoj ploči, među tisućama sličnih ploča na kojima su tisuće i tisuće lica, potpuno stranih i nepoznatih.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se