28

petak

rujan

2012

Mit o baki

Već sam pisala o svom djedu.
Umro je početkom lipnja ove godine. Pisala sam da nisam bila previše vezana za njega, ali je on ipak do smrti nosio moju sliku u novčaniku. Samo ponekad se sjetim da ga više nema. Samo ponekad pogledam u galeriju fotografija u svom mobitelu i u mnoštvu
dragih lica ugledam i njegov lik.

O svojoj baki ne mogu pisati jer je nemam. Postoji žena, biće, individua, osoba koja je rodila moju majku, ali ona nije moja baka. Bake su dobre, drage ženice koje vole svoju djecu, ali iznad svih vole svoju unučad. Tako su barem opisane u knjigama, opjevane u pjesmama i tako pričaju o njima. Baka je svetica. Bake peku kolače i pletu svojim unucima i unukama lijepe pulovere. Na slikama su prikazane kako sjede u naslonjaču, noge su im prekrivene lijepom kariranom dekom, a u krilu im leži mačka. Zadovoljno se ljuljaju dok oko njih na podu sjede unučići.
To je slika bake kakvu sam zamišljala kao dijete.
S vremenom ta je slika izblijedila, a baka je iz svetice pretvorena u mit.

Tu ženu nazivali smo bakom, no ta joj je tituala nametnuta već samim našim rođenjem. Ona ju je prihvatila jer je mislila da može biti baka, da je dostojna tog naziva i zato jer se to od nje očekivalo, a mi smo ju prihvatili jer smo htjeli imati baku.
Ali nije ona znala da se baka ne postaje preko noći i nečijim rođenjem. Da bi se postala baka, prvo se treba biti - majka.

Ne volim zadržavati crno-bijele fotografije svoje prošlosti, draže su mi one išarane veselim, vedrim i toplim bojama.
Takve slike pamtim i zbog njih mogu reći:"ja sam sretna osoba".
Takvi me i ljudi privlače; nasmijani, vedri, veseli...
One druge, vječne mrgude, nesretne, patetičare koji stalno jadikuju nad svojom sudbinom, izbjegavam. Ne želim ih u svojoj blizini. Nisu dobrodošli.

Jedna od njih je i ona.
Zbog nje neke slike nikada ne mogu biti izbrisane.
Ne mogu a da se ne sjetim onih teških riječi koje mi je svakodnevno govorila o mojoj majci, o svom dijetetu.
Ne mogu a da se ne sjetim domaćih trešanja koje nam je branila jesti jer ih je naumila prodati. A mi smo samo bili djeca.
Ne mogu a da se ne sjetim kada me zaključavala u sobu i branila mi da se idem igrati.
Branila mi je da čokoladu podijelim s prijateljima. Govorila je:"Tebi sam kupila tu čokoladu, pojedi ju sama". Ali ja bih joj odgovorila:"Ako si ju meni kupila onda je moja i ja ju mogu podijeliti s kim me volja".

Branila nam je da budemo sretni - i mama, i brat i ja.
Željela je da svi budemo nesretni poput nje. Da svi skupa sjedimo u mračnoj sobi sjećanja, pretumbavamo po crno-bijelim fotografijama i oplakujemo vlastite živote koje ne bismo živjeli.
To je uspjela napraviti samo djedu. Oduzela mu je snove, kistove i boje. Zabranila mu je da bude ono što je - da bude On.
A on joj se s lakoćom predao. I tada je umro prvi puta.

Samo povremeno se sjetim da djed sada spava negdje drugdje, a da baku nikada nisam ni imala.
Ali zato imam život i sve što s njim dolazi - i crno-bijele fotografije, ali i puno više onih u boji.
I da sam sretna osoba.

10

ponedjeljak

rujan

2012

Život na dva kotača

Malo tko ovdje zna da se u slobodno vrijeme rekreativno bavim sportom.

Oduvijek sam voljela bicikle i vožnju na dva kotača, dva kotača koje pokreče ljudska sila.
Kada sam bila dijete, često sam s tatom odlazila na vožnje biciklom i biciklijade.
Godinu za godinom...sve do jedne nezgode. Tada smo prestali skupa voziti bicikl. Od tada je tata više vozio auto.
Skoro svaki vikend odvezao bi se autom u Toplice, a ja bi ostajala sama sa svojim biciklom.
Izgleda da mi je bicikl obilježio život, mnoge su se bitne životne promjene događale baš zbog njega.
Stalno mi se to događa.

Tako smo prije nešto više od 3 tjedna nekoliko mojih prijatelja i ja krenuli biciklima u Bosnu.
Krenuli smo iz Zagreba u 6:15 ujutro i prvo stajanje napravili smo u Sisku nakon 64km.
Nakon pauze od sat i pol, krenuli smo dalje prema Kostajnici i tek 20km pred Dvorom ponovno stali.
Okrijepili smo se uz Radlere, sendviče i predivan pogled na Unu.
Od Siska do Dvora put je bio vrlo naporan - preko 70km vrlo teškog terena sa mnogo zavoja i uzbrdica.
Meni je vjerojatno bio još naporniji nego mojim kolegama jer imam teži čelični bicikl i tada nisam imala opremu (poput pedala i posebnih tenisica) za takvo putovanje.
No krenula sam na taj put, iako prilično iscrpljena od prethodnog tjedna, vjerujući kako će mi društvo i fizička aktivnost pomoći da u sebi nađem toliko potreban mir.
Vozeći uzbrdo, znojeći se da dođem do vrha i sustignem prijatelje, formirala sam prvo, i za sada jedino, svoje osobno pravilo brdskog biciklizma koje glasi: kada voziš uzbrdo, nikada ne gledaj vrh jer je puno teže ako znaš koliko još moraš pedalirati i što te sve čeka.

(Drugo pravilo bi moglo biti: iza svake uzbrdice dolazi nizbrdica, a treće pravilo: kada se spuštaš nizbrdo čvrsto drži kočnice...i nadaj se da su ispravne.)

Nakon ukupno 8 i pol sati, od čega je 5 sati i 40 minuta vožnje, ostavljamo iza sebe oko 140km asfalta i u 14:45, 18.dana mjeseca kolovoza, godine gospodnje 2012., ulazimo u Dvor na Uni.

U Dvoru su nas dočekali ugodni domaćini - Tijana, Ana i Dejan.
Nakon okrijepe otišli smo na rijeku Unu gdje smo planirali napraviti roštilj. Ali prvo kupanje!
I to u brzacu rijeke.

Volim plivati, to mi je omiljena disciplina, ali ipak u nešto mirnijim vodama.
Volim vodu. Voda je život, voda čisti tijelo izvana i iznutra. U vodi mogu zaplakati, a da to nitko ne primjeti.

Ana, Dejan i Tijana, koji su rođeni na rijeci, su nam objasnili kako da se spustimo niz brzac. Stajali smo na riječnoj sedri i slušali instrukcije naših domaćina. Zapamtila sam osnove: noge moraju biti na površini. Pomislih, ovo ne može biti teško.
Spuštali su se jedno za drugim - Ana, Tijana, Goran...
Na kraju je došao red i na mene. Ostala sam još neko vrijeme na stijeni od kalcita, zureči u fantastičnu vodenu silu prema kojoj sam sve više osjećala strahopoštovanje.

Ajmo, pomislila sam, samo jedan skok i gotovo je. Zapamti, ponavljala sam si, noge na površinu!
1,2,3 i...hop! Za tren sam bila pod vodom. Za tren sam bila cijela pod vodom u brzacu. Greška! Ajme koja glupa greška. Uskočila sam u sam brzac rijeke i nisam stigla izroniti. Voda me povukla.
Napravila sam 140km biciklom da bi se sada utopila u rijeci. Ja, plivač...utopljena u rijeci. Koji paradoks! Koji idiot!

Mnogo toga mi je u životu obilježio bicikl, pomislila sam, možda mi obilježi i smrt.
Ipak sam nakon nekoliko trenutaka uspjela doći do površine i udahnuti zrak. Ugledala sam poznata lica nedaleko od mene i zadnjim atomima snage doplivala do obale. Ana i Tijana bile su blijede i izbezumljene. U jednom su me trenu vidjele na sedri, a u drugom me više nije bilo.

Ustala sam, doteturala do hladovine i pomislila:
Volim vodu, u vodi možeš plakati a da to nitko ne primjeti.
Moćna je ova rijeka, ali suza je ipak moćnija.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se