...in patria sua
14.07.2018., subota
U, kvar, tu u kvartu!
|
Prvo bih molio naletioce da dva naslovna "U" zaredom nipošto ne dožive kao aluziju na trenutnu atmosferu u državi i ne puno šire. Slučaj je naprosto htio da mi upravo takve igre riječima padaju na pamet dvije subote zaredom. Činjenicu da sam ja uočio što sam slučajno napisao ne bih nazvao slučajem. Jednostavno, neizbježno je da povežem viđeno u nekakvu cjelinu. A sad mogu na temu. Koje po običaju nemam. A možda i imam. Vidjet ću kad prestanem pisati, što sam to napisao. Negdje u pričuvi imam svu silu riječî koje se mogu sklopiti u zanimljive komade teksta, ali posložene su asocijativno, a ne linearno i pričoprično, tako da i dalje strpljivo čekam onu čudesnu provokaciju uslijed koje odjednom počnem pisati i onda se par godina kasnije probudim kao autor nekoliko desetaka knjiga koje ne bi ni pas s maslom pojeo. To me, naravno, ne nervira previše jer sve bi one bile negdje po diskovima i služile samo kao primjer apsolutnog čitateljskog hipsterluka: pročitao bih ih samo ja, i to dok sam ih još pisao. Istina, to već vrijedi za gomilu stvari koje stvarno jesam napisao. A radio sam i par pokusa u kojima sam napisao nešto točno za jedno čitateljče. Radio bih i sad, ali čitateljče me već mjesecima odgađa, čitajući umjesto toga bilo što drugo, pa čak i ništa. Tako da se okrećem sebi kao idealnoj publici. Čitanjem se, naime, stvara posebna veza između pisca i čitatelja: jedan priča, a da to i ne zna, a drugi sluša, upija, komentira, promišlja, a da prvi to i dalje ne zna. Ako su pisac i čitatelj pak ista osoba, onda se ono neznanje poništava i pisac-čitatelj priča sam sebi, odnosno sâm sa sobom. Kako je k tomu tekst nužno pisan prije čitanja, onda će čitatelj-pisac čitajući upoznati samoga sebe, vlastite misli, strahove ili nadanja u vrijeme kad je bio nešto mlađi, pa makar i nekoliko minuta. Zbog toga se čitanjem vlastitih napisotina ne ujedinjuju samo pisac i čitatelj, nego i introspekcija i retrospekcija, čime se dobiva pogled unutra i unazad. Ponavlja li se to godinama, pisac-čitatelj postupno će samog sebe upoznati dublje nego bilo tko može spoznati bilo koga, pa i sebe samog. Sve one iluzije koje obični ljudi gaje o sebi, od umišljene veličine, preko umišljenih sjećanja pa do zaboravljenih zabluda, čitatelj-pisac davno je prepoznao kao takve i pokrpao rupe na vlastitoj osobnosti. A ako i, vjerojatnije, nije, sigurno je svjestan da su one tu. Zbog toga iznenadnu lakoću bivanja sobom nikad neće prepoznati kao duhovni let, nego kao znak da je propao kroz neku karakternu rupu i da će se uskoro stropoštati u kal stvarnosti. Pisac-čitatelj, dakle, nije sretna osoba, ali on i to zna i pokušava se zbog toga ne previše nervirati. Jednostavno, samim time što previše zna o sebi osuđen je na to da će svako veselje odmah pobuditi sumnju. Jer možda je to samo iluzija, a svakako neće dugo trajati. I onda stvarno ispadne tako nekako. A kad ispadne, čitatelj-pisac se smiri, skoro pa zadovoljan što kasnije neće ispasti još nesretniji. Pisac-čitatelj je, dakle, zadovoljan sa svojom nesrećom. No, ne previše zadovoljan. On, naime, zna da sigurnost od velikih i groznih iznenađenja nije apsolutna. Koliko god on sumnjao u ono što vidi, a osobito u ono što će tek vidjeti, stvarnost je prevelika da ne bi našla načina da ga nekako zaskoči i udesi. Zbog toga čitatelj-pisac uzima bušilicu i prosvrdla si glavu. Tada se stvarno može smiriti. |
