...in patria sua

19.08.2016., petak

Jučer je danas bilo sutra (vlažni snovi prokrastinatora)

Glavni i jedini lik ove crtice probudit će se kroz koju minutu, u svoje uobičajeno doba za isplazak iz postelje. Dotle par razvodnih detalja. Njegovim se imenom neću baviti - kad si sâm, ne treba ti ime, jastvo je dovoljno. Imena su stvar društva, osim ako se ne radi o kolektivu, kad nema ni jastva ni imena, već samo bezb(r)ojne radilice. Isto tako, neću se baviti ni time što ovo pišem popodne, a ne ujutro. U svijetu koji sam izmislio sad je jutro, bliže sedam, negoli šest, ali dok naš lik ne pogleda prvo oko sebe, a potom na sat, nećemo znati ni točno vrijeme. Ono što ćemo ipak odmah doznati je da se lik budi prekosutra. Ne prekosutra kao za dva dana od ovog trenutka, već baš na prekosutra.
I evo ga, otvara oči na ho-ruk, traži po postelji predmet koji je u snu držao (igračka iz djetinjstva, ako koga zanima), razočarano odustaje od potrage shvativši da mu je predmet ostao u snu, rukom traži mobitel na stoliću kraj postelje, nalazi ga, gleda koliko je sati i vidi da je 6:47. Prekasno za odspavati još malo, prerano za čekati alarm koji će zvocnuti u sedam. Izvlači se iz postelje, navlači na sebe nešto odjeće, ne pali svjetlo jer je već dovoljno svijetlo, odvlači se do kupaone izvršiti jutarnju higijeniku, odlazi do kuhinje skuhati si čaj i odlučiti što će doručkovati te, jasno, oprati suđe od jučer.
Međutim, suđe je oprano i već posve suho. To nikako ne štima. Jučer ga je ostavio za sutra, a drugih ljudi ovdje baš i nema. Ili barem naš lik misli da ih nema. Jutarnji želucokrul odvraća mu misli od misterije i vraća ih na jestveni kolosijek. Lakše je mozgati punog želuca, jer inače sve misli odu u frižider pa se pothlade, zaključuje, a onda ode za njima do frižidera. Tamo, pored nevidljivih misli, čeka novo iznenađenje. Neke stvari koje je jučer ostavio za sutra više nisu tamo, a neke druge, koje je planirao (sutra) kupiti, već čekaju u frižideru. Ni to nikako ne štima. Što se to događalo jučer? Pio nije, ili se barem ne sjeća. A da je pio toliko da se ne sjeti, vjerojatno se ne bi probudio zdrave glave. Novo prenuće iz čuđenja bude zbog mobitela. Piskutavi signal javlja mu da je sedam te da bi trebao ustati, ako već nije. Misli, a tijelo za njima, odlaze k mobitelu da ga utišaju, a onda nazad hrani.
Putem nazad pažnju mu otima novo iznenađenje. Na stolu vidi nekoliko figurica na kojima je kao radio zadnjih nekoliko mjeseci, uglavnom si obećavajući da će ih zgotoviti sutra. Sad su dovršene. Dolazi do njih i gleda ih u čudu. Maknut je sav suvišan materijal, ubačeni sitni bitni detalji, površina izbrušena. Ali tko je to napravio? I kada? Od jučer do danas bila je samo jedna noć. Vrlo vjerojatno trijezna i vrlo vjerojatno prospavana, jer nije na sebi zamijetio nikakvih znakova neispavanosti. Promišljanje o sve većoj misteriji opet prekida kruljenje. Hrana je jedna od rijetkih stvari koje se ne može samo tako ostaviti za sutra. Pa čak ni za poslije.
Doručkovanje mu oslobađa misli od gladi, što misterija odmah iskoristi. Što se to događa? Tko je obavio sve te odgođene poslove? Ima li još iznenađenjâ? Očito, zadnje je pitanje jedino na koje se brzo može odgovoriti pa naš lik kreće u izvidnicu, punih ustiju. Mrtva žarulja u hodniku, koju je ostavljao za sutra od prošlog tjedna? Zamijenjena novom. Mrlje na prozoru prema dvorištu, koje čekaju dva tjedna? Obrisane. Nagnuta slika na zidu preko puta postelje, koje se sjeti samo kad legne pa ju ostavi za sutra? Poravnana. Ona knjiga o povijesti povjesničarenja, koja se pokazala toliko dosadnom da ju već mjesec dana ostavlja za sutra? Natrag na polici, očito pročitana. Ali onda bi je se trebao i sjećati. I sjeća se. Posljednja dva eseja vrte se oko toga da je povijest najegzaktnija tamo gdje se najmanje zna, u prapovijesti. Ljudi mogu lagati, ali njihove kosti ne. Kralj može narediti da se unište pisani dokazi o njegovom porazu u ratu, ali kosti će ostati i svjedočiti. Ali kako je uspio pročitati knjigu, a da se ne sjeća kad?
Odlazi do svog dnevnika, gdje između ostaloga bilježi i što i kad je pročitao. Nalazi tu knjigu i datum kad je počeo čitati, a umjesto završnog datuma samo kvačicu. Lista nazad do dnevnika i gleda datume. Svi su na broju, sve štima i nema nikakvih dodatnih upisa. Odlazi do mobitela i gleda koji je datum danas. I to štima. No, sve ovo moralo se dogoditi nekad. Stvari se ne popravljaju van vremena, sjećanja ne nastaju van vremena. Dok pokušava smjestiti sva ta dovršavanja nekamo, pada mu na pamet da ima još hrpa toga što je ostavio za poslije, za sutra. Pali kompjuter i provjerava tekstove na kojima je radio zadnjih tjedana, mjeseci ili godina. Sve dovršeno. Krene čitati jednu naopaku priču i brzo prestaje jer zna kako je išla. Pa on ju je napisao. Samo što ne zna kad i kako, osim da se to zbilo između jučer i sad. Odlazi do jedne napola dovršene zagonetke i već prije otvaranja zna da je sve na svojem mjestu. Ipak, otvara dokument i gleda dovršeno djelo. Lijepa je, točno kako si je zamišljao prije nego što bi ju ostavio za sutra. Nastavlja s pregledavanjem mapa i nalazi sve dovršeno. Odlazi od kompjutera i izlazi iz kuće. Trava je pokošena, trule daske na ogradi koje čekaju od prošle zime zamijenjene novima, nekoliko crijepova koje je skinula oluja natrag na krovu.
Vraća se u kuću, nedovršenom doručku. Sad kad je sve gotovo, mogu dovršiti i doručak, misli si. No, opet mu se vraća pitanje što se to događa. Ne zna. Na pamet mu padaju vremenski umeci, paralelni svemiri i onda konačno trivijalno rješenje da zapravo i dalje sanja. Odlučuje ne provjeravati.

- 16:25 - Rekoše (5) - Tnirp - ???