...in patria sua
11.07.2016., ponedjeljak
Sretnik
|
Trajalo je to godinama, dok netko nije shvatio da se uvijek radi o istoj osobi, a ne hrpi različitih. Recimo, pričalo se da je neki lik igrao pikado zavezanih očiju, zatim brojke koje je pogodio zaokružio na listiću za loto i na kraju dobio milijune. Pričalo se i da je neki kemičar došao pijan u labos, zamiješao u tikvici par tekućina koje su ga u tom času najviše tjerale na povraćanje, a ujutro, kad se trijezan vratio na posao, otkrio da je sadržaj tikvice tvrđi od bilo koje poznate plastike, a k tomu savršeno proziran. Patent je prodao za sedmeroznamenkastu cifru i onda izgradio vlastiti labos. Pričalo se i da se netko svojedobno uspio zaključati u aerodromskom zahodu i tako zakasniti na avion. Međutim, taj je avion već sat kasnije bio u komadima, kao i svi putnici u njemu, skupa s posadom. A bila je i priča o tomu kako je netko u šumi pilio drva pa u deblu našao kost, ljudsku. Drugi dan je došao s lopatom i otkrio da je ispod željeznodobna grobnica. Poslije je dovukao sa sobom i arheologe, a danas je to mjesto jedno od najvažnijih nalazišta latenske kulture. Zatim je tu bila priča o liku koji je bio milijunti kupac u tri različita dućana. U nju isprva nitko nije vjerovao i čak je bila mala korupcijska afera dok se konačno nije raščistilo da je sve stvarno savršeno slučajno. Sumnja da se stalno radi o istoj osobi pojavila se kad je netko, opet slučajno, listao stare novine i na slici prepoznao lice nekog starog sretnika. Bilo je vrlo slično onomu iz priče od prošlog tjedna, u kojoj je netko našao torbu s pola milijuna nečega i potom ju vratio vlasniku (koji je prvo obilato nagradio nalaznika, a potom završio u zatvoru, jer je ispalo da je to bila otkupnina za nekakvu otmicu, tako da je nalaznik poslije nagrađen i za pomoć u istrazi). To neobično podudaranje nagnalo je čitatelja da počne sustavno skupljati sve što može o tim sretnicima. Ne može se reći da mu je išlo osobito brzo. Na listanje starih novina potrošio je nešto preko tri godine, prošavši gotovo pola stoljeća raznih tiskovina, a u međuvremenu se zbio još jedan sretan slučaj, kad je netko opelješio kladionicu s osam rezultata koji su svi odreda bili skroz nevjerojatni. U sitnom članku dobitnik (opet s istim licem!) je izjavio da se zapravo kladio da ne može ništa pogoditi pa, eto, skroz promašio. Među starijim člancima isto se lice pojavilo još dvaput, a na par mjesta bilo je i ime, ali svaki put različito, valjda da se identitet zaštiti od potencijalnih razbojnika. Uglavnom, moglo se zaključiti da neke od tih slučajeva povezuje ista osoba, ali ne i tko je to, a osobito ne gdje ga naći. Naš čitatelj zbog toga počinje obilaziti novinare. Pokazuje im članke i slike, ali oni se osmjehuju, odsmjehuju i pokušavaju promijeniti temu. Za podatke vele da ih ne mogu i ne smiju dati, čak i kad bi ih imali. Ne žele ni prenositi poruke, čak i kad bi znači komu. K tomu, ubrzo je shvatio i da novinari komuniciraju, jer su mu neki, i prije nego što bi ih išta pitao, poručili da mu ne mogu pomoći u potrazi. Odlučuje se stoga vratiti skupljenim člancima i pokušati locirati gdje sretnik živi, pa makar to bila i regija. Članci uglavnom nisu korisni. Ponekad se spominje glavni grad, ponekad veći gradovi istoka. No, i to isključuje oko pola države. U nekom času čitatelj se nađe zuriti u sliku iz kladionice i shvaća da bi mogao pokušati prepoznati prostor. Ideja je, naravno, naivna. Sretnik je mogao otići bilo kamo, ne nužno u vlastiti ili najbliži grad, a mogli su ga isto tako i bilo gdje uslikati. A opet, ako nitko ne zna da je to uvijek ista osoba, možda se i nema razloga skrivati. Ili barem ne osjeća potrebu. S druge strane, slika je gotovo beskorisna. Kladionica ima posvuda, namnožile su se kao vodena kuga. I vjerojatno su sve iste. Kako da iz jedne loše slike prepozna koja bi to bila i gdje se nalazi? Nova taktika opet ga vraća ljudima. Ovaj put kladioničarima. Grešku s novinarima ne želi ponoviti, tako da tek tu i tamo teme razgovora pokuša pogurnuti prema klađenju, a onda kao slučajno spomenuti tog nekog blesana koji je dobio jer je sve krivo zaokružio. A dalje samo sluša. Ispada da svi znaju za priču, ali nemaju pojma gdje i kad se zbila. A znaju i hrpu drugih takvih priča, osobito onih gdje oni dobiju. No, u sveopćem šumu ipak se pojavljuju i nekakve pravilnosti. Jedno ime kladionice ponavlja se češće od ostalih, iako ga u članku uopće nema. A ponavlja se i nekoliko mjesta s istoka zemlje. To znači izlete na istok. I smucanje po kladionicama. I kladioničarenje, da ne bi djelovao sumnjivo. Počinje ulagati malene iznose, ne skriva svoje početništvo i ubrzo se nađe slušati savjete "iskusnih". Kao i sa svojim poznanicima, opet tu i tamo spomene "onog lika" koji je sve stavio bezveze i slučajno dobio. I ovdje znaju za priču, ali opet pobjeđuje šum. Mijenjaju se gradovi i adrese, a jedan od sugovornika čak veli da je cijela priča izmišljena da se privuku ljudi u kladionice. No, kao i prije, neke se stvari ponavljaju, i to malo preciznije nego prije. Jedan grad i jedna tvrtka pojavljuju se taman toliko češće od ostalih da možda to i nije slučajno. Stoga naš istraživač fokusira svoju potragu i sve se više drži baš toga grada (o tomu koliko ga sve skupa košta radije nećemo). I konačno dolazi do nečega stvarno opipljivog. Dok uplaćuje neki blesavo pozaokruženi listić, govoreći da prakticira metodu onog lika koji je bezveze sve pogodio, djevojka mu dobaci da će ostati bez posla ako joj se to ponovi. Dakle, to je to mjesto. Dok izlazi van gotovo se tresući, pokušava zapamtiti kako točno mjesto izgleda, da može usporediti sa slikom. Do doma mu sjećanje ipak spadne na razinu beskorisnog, a k tomu opet shvaća koliko je slika zapravo nejasna. Ipak, na njoj ne vidi ništa što bi mu jasno reklo da to nije to mjesto. Idući dan vraća se tamo sa slikom i uspoređuje. Ono malo što se dade razlučiti poklapa se s onime što vidi. No, u tom času glavni znak da je pogodio ipak je izjava djevojke unutra. Tj. djevojke koja je bila unutra, jer danas je netko drugi. Dok odlazi, razmišlja što dalje. Kroz tri i pol godine prošao je od sulude ideje da se uvijek radi o jednom te istom sretniku pa do mjesta blizu kojeg ovaj vjerojatno živi, ili se barem po njemu kreće. Naravno, ako je to uopće taj lik. I ako se uopće misli ikad ovamo vratiti. Jer onih nekoliko slučajeva, koje sigurno može povezati s njim, bilo je različito iako su se dogodili u rasponu od trideset godina. Jedino što ih povezuje isto je lice i slaba vjerojatnost. U razmišljanju zaboravlja pratiti kud se kreće i kroz petnaestak minuta nađe se na rubu naselja. Staje i gleda oko sebe, dijelom osjećajući se izgubljeno, dijelom ipak svjestan da se u tako malom gradu ne može stvarno izgubiti. Sve što treba je ići u krug dok ne prepozna neku zgradu. Može, doduše, i pitati prolaznike za put, ali time bi sebi morao priznati da ipak jest zalutao. Dok polako hoda uokolo, sad s novom temom na pameti, prene ga smijeh iz nekog dvorišta. Staje i osluškuje. Ubrzo se začuje zvuk kotrljanja kocki i potom opet smijeh. Očito se netko uspijeva zabaviti samo s kockama, i to sam, jer se ne čuje ništa drugo. Bez puno promišljanja uvlači se u dvorište kroz ovlaš pritvorena vrata tarabe. Ušavši, nađe se ispred starinske kuće, pred njom drvenog stola, a za njim sijedog, ali mladolikog muškarca kojeg je dotad vidio samo na nekoliko novinskih slika. Dok još zuri u prizor, ovaj diže glavu od svojih kocki i pita kako ga je našao. Čista sreća, odgovara naš nalaznik. |
