...in patria sua

22.07.2017., subota

Šalterski ping-pong i emergentna osmica

- Da biste mogli dobiti potvrdu o zahtjevu za izdavanje potvrde o dozvoli za potvrđivanje svoje utvrde kao utvrdnog objekta, trebat će vam pečat službe za tvrde upite - to možete dobiti ovdje - i ispunjeni formular za zahtjev za potvrdu o zahtjevu za izdavanje potvrde o dozvoli za potvrđivanje svoje utvrde kao utvrdnog objekta - a za to ćete opet morati kod moje kolegice. Ona je, ako se sjećate, tu, u prvom šalteru zdesna.
Skupivši sad već pozamašnu gomilu papirâ s pulta, Hrizogen se još jednom zahvalio službenici, okrenuo i krenuo prema šalteru zdesna. Pred tim je šalterom već, odnosno još, stajalo desetak ljudi, neki s većim, neki s manjim hrpama raznih zahtjeva, potvrda, formulara i neidentificiranih ležećih objekata te čekalo na svoj red da ih se, vjerojatno, pošalje opet u drugi red. Teško je reći koliko je to trajalo. Dok je ulazio u zgradu, bilo je nekih osam, možda pola devet, i sunce je taman počinjalo pržiti. Sada se već osjećalo kako izvana u umalo klimatizirani prostor navire zrak sličan onomu iz pećnice, samo manje privlačnog mirisa. Moglo je biti podne, mogla je već biti i večer, preda vjerojatno još nije prošlo niti jedanaest sati. Spora šetnja od jednog šaltera do drugog, tamo pa opet nazad, postupno je umrtvila osjećaj za vrijeme, a potom i onaj za stvarnost. Zrak je, što od vrućine izvana, što od razbucanih misli, što od snenog disanja gomile, počeo biti gust i ljepljiv, kao med.
Bogatiji za tri lista i siromašniji za dva, Hrizogen se od šaltera zdesna krenuo vraćati na onaj slijeva - zbog greške u koracima trebao je novi pečat i potvrdu za izdavanje ponovljenog pečata (odredba od lani, e kako se ne bi trošilo previše pečatne tinte). Zbog greške u koracima, jer sad mu se počeo gubiti i osjećaj za ravnotežu, koraknuo je pravo u stup, taktički smješten između dvaju šaltera. Brzo se ispričao stupu, naklonio i krenuo u novi pokušaj da dođe u lijevi red. Uto se zgrada zatresla. Činilo se da je i sâm prostor počeo gubiti osjećaj za stvarnost jer je stup pokušavao također se izvinuti i k tomu skinuti kapitel kao što starija gospoda skidaju šešire. Okrenuvši se od stupa, Hrizogen se umalo opet zabušio u nešto, ovaj put u živu osobu. Redovi obaju šaltera spojili su se i ukrižili u osmicu: gdje je jedan stao, počeo bi drugi.
Nije samo Hrizogen šetao od šaltera do šaltera. I on i drugi šetači nesvjesno su sudjelovali u šalterskom ping-pongu, zapravo u velikom turniru koji se protezao ne samo kroz tu zgradu, nego i kroz cijelu državnu infra- i intrastrukturu. Parovi službeni(c/k)a za šalterima slali bi ljude jedno drugom i pokušavali stvoriti petlju, tako da ljudi što dulje budu zarobljeni između njih. Brojilo se i koliko ljudi ostane zarobljeno, i koliko dugo, i koliko ih se puta prebaci. Bodove se gubilo onda kad bi netko mogao otići na treći šalter, a svatko kod koga bi netko zapravo napravio što je htio i onda otišao kući ispao bi iz igre. I naravno, sve je moralo biti po zakonu. Nitko nije smio smisliti novi formular ili novu potvrdu, osim ako ne bi postojala rupa u zakonu, koja bi to omogućila. Naravno da je bilo puno rupa.
Hrizogen je sad u čudu - laganom, zbog umrtvljenog osjećaja za stvarnost - gledao ispred sebe. Bio je u redu bez početka i kraja, samo s jednim križištem i dvije točke koje bi ga vječno pomicale. Birokratski perpetuum mobile! S druge strane pregradâ, službenice su osjećale da su postigle nešto više od pukog zadržavanja ljudi. Nisu samo vodile u igri, one su stvarale novu igru. Jer jedno je vozati ljude od šaltera do šaltera, a drugo ukrstiti redove i pustiti ljude da se sami kreću - ili stoje, ako im je po volji.
Dok su isto razmišljale, u glavama ili se rodila ista misao: Bi li ljudi nastavili ići od šaltera do šaltera, pogurnuti onima iza i povučeni onima ispred, i kad bi one otišle na pauzu? S istom mišlju na pameti, ustale su u isti čas i gotovo uglas rekle da je vrijeme za pauzu. Slučajno ili ne, stvarno je bilo vrijeme za pauzu. No, istoga trena čarolija je prestala. Ljudi su se stali okretati oko sebe, pa u šaltere, pa u svoje papire, za koje nisu više imali pojma što će im. Zrak je počeo gubiti svoju medastu narav, a onaj stup naglo se umirio - taman kad je već napola bio skinuo svoj kapitel.
Taj dan nitko nije poginuo od birokracije, ali o turniru će se još dugo pričati.



P.S. Inspiracija dolazi od pametnog zuba, a ne ovosvjetskih iskustava s redovima.

15.07.2017., subota

Vol voli voluminozne voluharice

Glavni lik ove nazovicrtice bio je gladan, gladan kao vuk. Zato je pristavio ražanj da na njemu ispeče zeca, ali onda je shvatio da mu je zec u šumi. Otišavši u šumu, našao je umjesto zeca lisicu pa ju je krenuo tjerati, da mu ne plaši zeca. No, tjerajući lisicu, istjerao je vuka. A taj je vuk, premda je imao novu dlaku (sezonsko sniženje, nije mogao odoljeti), imao i dalje istu ćud. A ta je ćud bila ona jedna jedina vučja, a ne neka nasumična, kao u ljudi, gdje njih stotinu ima isto toliko ćudî. Shvativši u kom grmu leži zec, glavni se lik dao u trk jer je sad prema njemu jurio vuk, ljut kao ris što ga je ovaj omeo u odmoru nakon ručka. Dok je bježao, priznao je glasno da je pogriješio, nadajući se da će mu se tako barem pola oprostiti. No, vuk ga je nemilice nastavio ganjati jer je bio već sit svega (ne samo ručka), a sit gladnu ne vjeruje. Osjetivši da polako ostaje bez daha, glavni se lik okrenuo i pitao vuka:
- Pa dobro, što je tebi, čovječe?
- Kako čovječe?
- Ponašaš se prema meni kao neki vuk, a ako je čovjek čovjeku vuk, a ja čovjek, onda si ti jamačno čovjek.
To je vuka toliko zbunilo da je napola stvarno postao čovjekom.
Tako su nastali vukodlaci.
Hvala na pažnji.



P. S. Odgovor na nagradno pitanje (nagrada je to da smijem objaviti post) ovaj je put "čovjek". Ili mi blog stvarno čita misli, ili ja ne znam što pisati pa inspiraciju tražim na krajnje čudnim mjestima.

08.07.2017., subota

Rimska kuhinja

(Taman napišem dugo smišljani i pomno smišljeni naslov, kadli primijetim da me blogomjen pita: "Glavni grad Italije je...?". Znakovito, znakovito.)

Mama Salama i tata Salata u kuhinji uglavnom rade nekakve brzo-zdrave improvizacije, tako da zadovolje i budžet, i manjak vremena, i svoju zdravstvenu savjest, a i želuce. Znajući da su stalno u žurbi pa često zaborave nešto bitno, teta Vegeta im rado dođe u posjet, da malo začini stvari. Kadšto ih posjeti i kuma Kurkuma pa donese malo okusâ s Istoka. Stric Vic tu i tamo donese krekere, a strina Kupina raznog voća. Ujak Nabujak uvijek donese nekakav kolač, a ujna Bujna barem pola od toga sama pojede. Djed Med i baka Žvaka više vole da im se unuci vesele, nego da se zdravo hrane, pa uvijek donesu gomilu slatkarija. Slično razmišljaju i djed Sladoled i baka Musaka, s tim da se barem napola drže i nešto konkretnijih jestvina. Poneku nedjelju u posjet im dođe prijatelj Kelj s cekerom svježeg povrća, a za njim se znade dovući i kum Durum, da ih uvjeri u blagodati neke nove žitarice. Sve u svemu, u familiji Vaniliji nema gladi.


01.07.2017., subota

Hrabar čin čile činčile

Nikad nećete pogoditi što je činčila učinila kako bi načela ulična načela koja su se dotad činila čeličnima.
A neću ni ja jer sam opet, odnosno i dalje polumrtva tvar.
Ali živa polovica je i dalje živa.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se