...in patria sua

19.08.2016., petak

Jučer je danas bilo sutra (vlažni snovi prokrastinatora)

Glavni i jedini lik ove crtice probudit će se kroz koju minutu, u svoje uobičajeno doba za isplazak iz postelje. Dotle par razvodnih detalja. Njegovim se imenom neću baviti - kad si sâm, ne treba ti ime, jastvo je dovoljno. Imena su stvar društva, osim ako se ne radi o kolektivu, kad nema ni jastva ni imena, već samo bezb(r)ojne radilice. Isto tako, neću se baviti ni time što ovo pišem popodne, a ne ujutro. U svijetu koji sam izmislio sad je jutro, bliže sedam, negoli šest, ali dok naš lik ne pogleda prvo oko sebe, a potom na sat, nećemo znati ni točno vrijeme. Ono što ćemo ipak odmah doznati je da se lik budi prekosutra. Ne prekosutra kao za dva dana od ovog trenutka, već baš na prekosutra.
I evo ga, otvara oči na ho-ruk, traži po postelji predmet koji je u snu držao (igračka iz djetinjstva, ako koga zanima), razočarano odustaje od potrage shvativši da mu je predmet ostao u snu, rukom traži mobitel na stoliću kraj postelje, nalazi ga, gleda koliko je sati i vidi da je 6:47. Prekasno za odspavati još malo, prerano za čekati alarm koji će zvocnuti u sedam. Izvlači se iz postelje, navlači na sebe nešto odjeće, ne pali svjetlo jer je već dovoljno svijetlo, odvlači se do kupaone izvršiti jutarnju higijeniku, odlazi do kuhinje skuhati si čaj i odlučiti što će doručkovati te, jasno, oprati suđe od jučer.
Međutim, suđe je oprano i već posve suho. To nikako ne štima. Jučer ga je ostavio za sutra, a drugih ljudi ovdje baš i nema. Ili barem naš lik misli da ih nema. Jutarnji želucokrul odvraća mu misli od misterije i vraća ih na jestveni kolosijek. Lakše je mozgati punog želuca, jer inače sve misli odu u frižider pa se pothlade, zaključuje, a onda ode za njima do frižidera. Tamo, pored nevidljivih misli, čeka novo iznenađenje. Neke stvari koje je jučer ostavio za sutra više nisu tamo, a neke druge, koje je planirao (sutra) kupiti, već čekaju u frižideru. Ni to nikako ne štima. Što se to događalo jučer? Pio nije, ili se barem ne sjeća. A da je pio toliko da se ne sjeti, vjerojatno se ne bi probudio zdrave glave. Novo prenuće iz čuđenja bude zbog mobitela. Piskutavi signal javlja mu da je sedam te da bi trebao ustati, ako već nije. Misli, a tijelo za njima, odlaze k mobitelu da ga utišaju, a onda nazad hrani.
Putem nazad pažnju mu otima novo iznenađenje. Na stolu vidi nekoliko figurica na kojima je kao radio zadnjih nekoliko mjeseci, uglavnom si obećavajući da će ih zgotoviti sutra. Sad su dovršene. Dolazi do njih i gleda ih u čudu. Maknut je sav suvišan materijal, ubačeni sitni bitni detalji, površina izbrušena. Ali tko je to napravio? I kada? Od jučer do danas bila je samo jedna noć. Vrlo vjerojatno trijezna i vrlo vjerojatno prospavana, jer nije na sebi zamijetio nikakvih znakova neispavanosti. Promišljanje o sve većoj misteriji opet prekida kruljenje. Hrana je jedna od rijetkih stvari koje se ne može samo tako ostaviti za sutra. Pa čak ni za poslije.
Doručkovanje mu oslobađa misli od gladi, što misterija odmah iskoristi. Što se to događa? Tko je obavio sve te odgođene poslove? Ima li još iznenađenjâ? Očito, zadnje je pitanje jedino na koje se brzo može odgovoriti pa naš lik kreće u izvidnicu, punih ustiju. Mrtva žarulja u hodniku, koju je ostavljao za sutra od prošlog tjedna? Zamijenjena novom. Mrlje na prozoru prema dvorištu, koje čekaju dva tjedna? Obrisane. Nagnuta slika na zidu preko puta postelje, koje se sjeti samo kad legne pa ju ostavi za sutra? Poravnana. Ona knjiga o povijesti povjesničarenja, koja se pokazala toliko dosadnom da ju već mjesec dana ostavlja za sutra? Natrag na polici, očito pročitana. Ali onda bi je se trebao i sjećati. I sjeća se. Posljednja dva eseja vrte se oko toga da je povijest najegzaktnija tamo gdje se najmanje zna, u prapovijesti. Ljudi mogu lagati, ali njihove kosti ne. Kralj može narediti da se unište pisani dokazi o njegovom porazu u ratu, ali kosti će ostati i svjedočiti. Ali kako je uspio pročitati knjigu, a da se ne sjeća kad?
Odlazi do svog dnevnika, gdje između ostaloga bilježi i što i kad je pročitao. Nalazi tu knjigu i datum kad je počeo čitati, a umjesto završnog datuma samo kvačicu. Lista nazad do dnevnika i gleda datume. Svi su na broju, sve štima i nema nikakvih dodatnih upisa. Odlazi do mobitela i gleda koji je datum danas. I to štima. No, sve ovo moralo se dogoditi nekad. Stvari se ne popravljaju van vremena, sjećanja ne nastaju van vremena. Dok pokušava smjestiti sva ta dovršavanja nekamo, pada mu na pamet da ima još hrpa toga što je ostavio za poslije, za sutra. Pali kompjuter i provjerava tekstove na kojima je radio zadnjih tjedana, mjeseci ili godina. Sve dovršeno. Krene čitati jednu naopaku priču i brzo prestaje jer zna kako je išla. Pa on ju je napisao. Samo što ne zna kad i kako, osim da se to zbilo između jučer i sad. Odlazi do jedne napola dovršene zagonetke i već prije otvaranja zna da je sve na svojem mjestu. Ipak, otvara dokument i gleda dovršeno djelo. Lijepa je, točno kako si je zamišljao prije nego što bi ju ostavio za sutra. Nastavlja s pregledavanjem mapa i nalazi sve dovršeno. Odlazi od kompjutera i izlazi iz kuće. Trava je pokošena, trule daske na ogradi koje čekaju od prošle zime zamijenjene novima, nekoliko crijepova koje je skinula oluja natrag na krovu.
Vraća se u kuću, nedovršenom doručku. Sad kad je sve gotovo, mogu dovršiti i doručak, misli si. No, opet mu se vraća pitanje što se to događa. Ne zna. Na pamet mu padaju vremenski umeci, paralelni svemiri i onda konačno trivijalno rješenje da zapravo i dalje sanja. Odlučuje ne provjeravati.

14.08.2016., nedjelja

Ide vrijeme

Idem i ja.


15.07.2016., petak

Prava istina o pravim istinama (pokušaj pokrivanja logičkih rupa retoričkim smicalicama)

(Nastavljam prethodni post.)

- Kako ste me našli?
- Čista sreća. Nego, zašto mislite da bi vas itko tražio?
- Toliko znam o sebi.
- Je li vas već tko prije našao?
- I da i ne. Javim se novinarima svaki put, znam da ih to veseli. I znam da će izgubiti interes za mene čim kažem jednu rečenicu više nego što su me pitali.
- A pljačkaši?
- Čini mi se da baš i nemaju sreće sa mnom.
- Kako sam vas onda ja našao?
- Sami ste rekli da imate sreće.
- Znate li uopće zašto sam ovdje?
- Znate li vi?
- Malo slučajno, malo namjerno. Privukli su me smijeh i kocke.
- Hoćete reći da ste se posve slučajno našli pred mojom ogradom?
- Priznajem, malo sam zalutao.
- To znači da niste odavde. Što vas je dovelo u ovaj grad?
- Pretpostavljam da to možda ipak znate.
- Lako za mene, znate li vi?
- Pokušavao sam vas naći zadnje četiri godine.
- Zašto?
- Da se uvjerim da stvarno postojite.
- Kako biste znali da me nema, da me niste našli?
- Krenuo sam od lica koje je povezivalo par neobično sretnih slučajeva. Nešto je iza toga moralo biti. Makar i samo osoba koja se dala uslikati.
- Ili vrlo vješto nacrtan portret.
- Malo previše vješto. A eto mu i stvarnog dvojnika.
- I dalje mi nije jasno što točno tražite.
- Što sam našao.
- A što ste našli?
- Ako je za vjerovati onomu po novinama, vi ste osoba koja vrlo često ima suludu sreću.
- Novine svašta pišu.
- Hoćete reći da ste sve izmislili i dali se uslikati s lažnim pričama?
- Ponekad pretjeruju. Uopće nisam igrao pikado zavezanih očiju, nego sam žmirio na jedno oko. I nisam dobio nikakvu nagradu od policije za onog otmičara.
- Znači, u oba slučaja radilo se o vama. Jeste li vi i onaj kemičar koji je otkrio nekakvu varijantu pleksiglasa?
- Taj je umro prije pola stoljeća. Ne mogu baš sve biti ja.
- Ali očito možete puno toga.
- Dogodi se.
- Dogodi se?
- Da. Zašto ne?
- Zašto ne drugima?
- Nemam pojma. Valjda neka statistika.
- Imate li oduvijek sreće?
- Ne postojim baš oduvijek, ali za onaj period u kojem me ima nemam se na što žaliti.
- Htio sam pitati prate li vas suludo sretni događaji otkad znate za sebe.
- Definirajte suludo.
- Mislim na nesvakodnevne stvari. Dobici na lutriji, milijunta mušterija čega god, slučajno otkrivanje pretpovijesne grobnice, nalaženje zaboravljene torbe pune novaca.
- To su sve odreda vrlo materijalne stvari. Zašto ne pitate za kašnjenje na avion koji isto kasni, nalijetanje na davnog prijatelja u gradu u kojemu ste obojica jedino taj dan unutar nekoliko godina, boravak u pustinji baš kad padne prva kiša u cijelom desetljeću, slučajan odlazak u noć baš kad zabljesne najjača polarna svjetlost u pola stoljeća, otvaranje slučajne knjige na slučajnoj stranici i nalaženje misli koja je upravo u tom času bila na pameti?
- Hoćete reći da vam se i to događa?
- Ne volim se hvalisati. Zašto ste spominjali samo materijalno?
- Prenosim iz novina. Ovog drugog tamo nema.
- Promislite onda što je to uopće sretan događaj.
- Očito sve pozitivno što ima vrlo malu vjerojatnost da se dogodi, a na što ne možete bitno utjecati.
- Lijepo, rječnički.
- I dalje niste odgovorili na pitanje.
- Nisam siguran što želite čuti.
- Istina bi bila sasvim u redu.
- Mislim da se sretne stvari događaju svima, samo što ih ne primijete.
- Ne primijete da su dobili na lotu?
- Ne igraju loto.
- Vi ste redovit igrač?
- Bio sam taj jedan put.
- I dalje tvrdite da se to događa svima?
- To ne, ali druge stvari da.
- Ali vi ih ste ih svejedno doživjeli više.
- Mislim da se radi o distribuciji. Netko je slučajno vidio albino lastin rep i mislio da je kupusov bijelac. Ili čak ni to. Netko uvijek u minutu pogodi koliko je sati. Netko svaki put pokupi zadnji primjerak nečega. Meni se dogodilo nešto više toga gdje izađem dosta bogatiji.
- I to vas ne čudi?
- Mislim da ne bi trebalo.
- Mislite li da će vam se takove stvari nastaviti događati?
- Ne znam.
- Pokušavate li doznati?
- Zašto bih? Stvari će biti kakve budu, osim onih koje će biti kakvima sam ih napravio.
- I dalje mi ne ide u glavu vaša ravnodušnost prema silnoj sreći koju ste dosad imali.
- Možda će vam biti lakše ako se prisjetite kad ste sve vi imali ludu sreću.
- Možda. Imate li iza sebe kakvih silno nesretnih događaja?
- Ne sjećam se. Možda su mi samo kriteriji suviše niski. A možda i tu imam sreće.
- Vidim da jedino nemate sreće s kockama. Sve su vam jedinice.
- Uvijek dobivam jedinice. Tu valjda ispucavam nesreću.


11.07.2016., ponedjeljak

Sretnik

Trajalo je to godinama, dok netko nije shvatio da se uvijek radi o istoj osobi, a ne hrpi različitih. Recimo, pričalo se da je neki lik igrao pikado zavezanih očiju, zatim brojke koje je pogodio zaokružio na listiću za loto i na kraju dobio milijune. Pričalo se i da je neki kemičar došao pijan u labos, zamiješao u tikvici par tekućina koje su ga u tom času najviše tjerale na povraćanje, a ujutro, kad se trijezan vratio na posao, otkrio da je sadržaj tikvice tvrđi od bilo koje poznate plastike, a k tomu savršeno proziran. Patent je prodao za sedmeroznamenkastu cifru i onda izgradio vlastiti labos. Pričalo se i da se netko svojedobno uspio zaključati u aerodromskom zahodu i tako zakasniti na avion. Međutim, taj je avion već sat kasnije bio u komadima, kao i svi putnici u njemu, skupa s posadom. A bila je i priča o tomu kako je netko u šumi pilio drva pa u deblu našao kost, ljudsku. Drugi dan je došao s lopatom i otkrio da je ispod željeznodobna grobnica. Poslije je dovukao sa sobom i arheologe, a danas je to mjesto jedno od najvažnijih nalazišta latenske kulture. Zatim je tu bila priča o liku koji je bio milijunti kupac u tri različita dućana. U nju isprva nitko nije vjerovao i čak je bila mala korupcijska afera dok se konačno nije raščistilo da je sve stvarno savršeno slučajno.
Sumnja da se stalno radi o istoj osobi pojavila se kad je netko, opet slučajno, listao stare novine i na slici prepoznao lice nekog starog sretnika. Bilo je vrlo slično onomu iz priče od prošlog tjedna, u kojoj je netko našao torbu s pola milijuna nečega i potom ju vratio vlasniku (koji je prvo obilato nagradio nalaznika, a potom završio u zatvoru, jer je ispalo da je to bila otkupnina za nekakvu otmicu, tako da je nalaznik poslije nagrađen i za pomoć u istrazi). To neobično podudaranje nagnalo je čitatelja da počne sustavno skupljati sve što može o tim sretnicima. Ne može se reći da mu je išlo osobito brzo. Na listanje starih novina potrošio je nešto preko tri godine, prošavši gotovo pola stoljeća raznih tiskovina, a u međuvremenu se zbio još jedan sretan slučaj, kad je netko opelješio kladionicu s osam rezultata koji su svi odreda bili skroz nevjerojatni. U sitnom članku dobitnik (opet s istim licem!) je izjavio da se zapravo kladio da ne može ništa pogoditi pa, eto, skroz promašio. Među starijim člancima isto se lice pojavilo još dvaput, a na par mjesta bilo je i ime, ali svaki put različito, valjda da se identitet zaštiti od potencijalnih razbojnika. Uglavnom, moglo se zaključiti da neke od tih slučajeva povezuje ista osoba, ali ne i tko je to, a osobito ne gdje ga naći.
Naš čitatelj zbog toga počinje obilaziti novinare. Pokazuje im članke i slike, ali oni se osmjehuju, odsmjehuju i pokušavaju promijeniti temu. Za podatke vele da ih ne mogu i ne smiju dati, čak i kad bi ih imali. Ne žele ni prenositi poruke, čak i kad bi znači komu. K tomu, ubrzo je shvatio i da novinari komuniciraju, jer su mu neki, i prije nego što bi ih išta pitao, poručili da mu ne mogu pomoći u potrazi. Odlučuje se stoga vratiti skupljenim člancima i pokušati locirati gdje sretnik živi, pa makar to bila i regija. Članci uglavnom nisu korisni. Ponekad se spominje glavni grad, ponekad veći gradovi istoka. No, i to isključuje oko pola države. U nekom času čitatelj se nađe zuriti u sliku iz kladionice i shvaća da bi mogao pokušati prepoznati prostor. Ideja je, naravno, naivna. Sretnik je mogao otići bilo kamo, ne nužno u vlastiti ili najbliži grad, a mogli su ga isto tako i bilo gdje uslikati. A opet, ako nitko ne zna da je to uvijek ista osoba, možda se i nema razloga skrivati. Ili barem ne osjeća potrebu. S druge strane, slika je gotovo beskorisna. Kladionica ima posvuda, namnožile su se kao vodena kuga. I vjerojatno su sve iste. Kako da iz jedne loše slike prepozna koja bi to bila i gdje se nalazi?
Nova taktika opet ga vraća ljudima. Ovaj put kladioničarima. Grešku s novinarima ne želi ponoviti, tako da tek tu i tamo teme razgovora pokuša pogurnuti prema klađenju, a onda kao slučajno spomenuti tog nekog blesana koji je dobio jer je sve krivo zaokružio. A dalje samo sluša. Ispada da svi znaju za priču, ali nemaju pojma gdje i kad se zbila. A znaju i hrpu drugih takvih priča, osobito onih gdje oni dobiju. No, u sveopćem šumu ipak se pojavljuju i nekakve pravilnosti. Jedno ime kladionice ponavlja se češće od ostalih, iako ga u članku uopće nema. A ponavlja se i nekoliko mjesta s istoka zemlje.
To znači izlete na istok. I smucanje po kladionicama. I kladioničarenje, da ne bi djelovao sumnjivo. Počinje ulagati malene iznose, ne skriva svoje početništvo i ubrzo se nađe slušati savjete "iskusnih". Kao i sa svojim poznanicima, opet tu i tamo spomene "onog lika" koji je sve stavio bezveze i slučajno dobio. I ovdje znaju za priču, ali opet pobjeđuje šum. Mijenjaju se gradovi i adrese, a jedan od sugovornika čak veli da je cijela priča izmišljena da se privuku ljudi u kladionice. No, kao i prije, neke se stvari ponavljaju, i to malo preciznije nego prije. Jedan grad i jedna tvrtka pojavljuju se taman toliko češće od ostalih da možda to i nije slučajno.
Stoga naš istraživač fokusira svoju potragu i sve se više drži baš toga grada (o tomu koliko ga sve skupa košta radije nećemo). I konačno dolazi do nečega stvarno opipljivog. Dok uplaćuje neki blesavo pozaokruženi listić, govoreći da prakticira metodu onog lika koji je bezveze sve pogodio, djevojka mu dobaci da će ostati bez posla ako joj se to ponovi. Dakle, to je to mjesto. Dok izlazi van gotovo se tresući, pokušava zapamtiti kako točno mjesto izgleda, da može usporediti sa slikom. Do doma mu sjećanje ipak spadne na razinu beskorisnog, a k tomu opet shvaća koliko je slika zapravo nejasna. Ipak, na njoj ne vidi ništa što bi mu jasno reklo da to nije to mjesto.
Idući dan vraća se tamo sa slikom i uspoređuje. Ono malo što se dade razlučiti poklapa se s onime što vidi. No, u tom času glavni znak da je pogodio ipak je izjava djevojke unutra. Tj. djevojke koja je bila unutra, jer danas je netko drugi. Dok odlazi, razmišlja što dalje. Kroz tri i pol godine prošao je od sulude ideje da se uvijek radi o jednom te istom sretniku pa do mjesta blizu kojeg ovaj vjerojatno živi, ili se barem po njemu kreće. Naravno, ako je to uopće taj lik. I ako se uopće misli ikad ovamo vratiti. Jer onih nekoliko slučajeva, koje sigurno može povezati s njim, bilo je različito iako su se dogodili u rasponu od trideset godina. Jedino što ih povezuje isto je lice i slaba vjerojatnost.
U razmišljanju zaboravlja pratiti kud se kreće i kroz petnaestak minuta nađe se na rubu naselja. Staje i gleda oko sebe, dijelom osjećajući se izgubljeno, dijelom ipak svjestan da se u tako malom gradu ne može stvarno izgubiti. Sve što treba je ići u krug dok ne prepozna neku zgradu. Može, doduše, i pitati prolaznike za put, ali time bi sebi morao priznati da ipak jest zalutao. Dok polako hoda uokolo, sad s novom temom na pameti, prene ga smijeh iz nekog dvorišta. Staje i osluškuje. Ubrzo se začuje zvuk kotrljanja kocki i potom opet smijeh. Očito se netko uspijeva zabaviti samo s kockama, i to sam, jer se ne čuje ništa drugo.
Bez puno promišljanja uvlači se u dvorište kroz ovlaš pritvorena vrata tarabe. Ušavši, nađe se ispred starinske kuće, pred njom drvenog stola, a za njim sijedog, ali mladolikog muškarca kojeg je dotad vidio samo na nekoliko novinskih slika. Dok još zuri u prizor, ovaj diže glavu od svojih kocki i pita kako ga je našao. Čista sreća, odgovara naš nalaznik.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se