...in patria sua

19.11.2017., nedjelja

Uhodana uhoda na uho da nam priča.

Ne sjećam se da mi se ikad dogodilo da su mi se ideje (na tjednomjesečnoj skali) pojavljivale sporije nego što bih ih pretvarao u gotova nedjela. Nisam siguran koliko je to jer sporo radim, a koliko jer brzo mislim. Neovisan podatak o brzini mišljenja može se dobiti ako (makar i sporo) promislim o tomu kako mi je jednom trebalo oko pet godina da shvatim jednu rečenicu, a oko deset za neku drugu. Neovisan podatak o brzini rada može se pak dobiti ako promislim o tomu kako sam danas (jučer, odnosno dok je još bio dan), nadam se konačno, zgotovio znanstveni rad koji pišem od proljeća 2011.

Nasuprot prethodnom nesjećanju, sjećam se da sam povremeno prolazio kroz neobična razdoblja u kojima bih se, umjesto time kakav sam (lijen i nesposoban), bavio nečim konkretnim. Zadnjih godinu dana takvih razdoblja nije bilo previše, ali ne bih želio iz toga ništa ekstrapolirati. Tek ću donekle zadovoljno primijetiti da sam ovime (opet?) otišao korak dalje pa se, umjesto da se bavim samim sobom, bavim bavljenjem samim sobom. Nisam siguran može li se dalje od toga. Svijest može biti svjesna nekog opažaja ili apstrakcije, a može biti svjesna toga da je nečega svjesna. Ako je svjesna toga da je svjesna da je nečega svjesna, rekao bih da to samo znači da je svijest svjesna svoje svjesnosti i da se svaka nadgradnja (svjesnost o svjesnosti o svjesnosti... svoje svjesnosti) može svesti na to.
Doduše, i za svijest o svjesnosti rekao bih da je samo hvatanje koraka za samim sobom. Naime, prilično je sigurno da je svijest po naravi proces, dakle ne nešto što jest, već što biva. Mjesto gdje svijest biva zove se mozak, a preciznija lokacija možda i ne postoji. K tomu, nije nužno da mozak ima samo jednu svijest. Već to što psiholozi pričaju o svijesti i podsvijesti, kao i to što uglavnom ne upravljamo svojim snovima, govori nam da svjesnih procesa ima više. Oni se vjerojatno tu i tamo preklope (pa imamo snove, deja vu, sjećanja itd.), ali generalno funkcioniraju zasebno. Ipak, izvjesno je da samo jedan od tih procesa ima određeni prioritet, ili se barem specijalizira za osjete. Taj proces ono je što nazivamo sobom, iako nam identitet zapravo proizlazi iz djelovanja svih naših svijesti.

Ovdje ću priču zaključiti jer su mi se počele sklapati oči. To da mi zaspu čitatelji sasvim je u redu, ali malo bode u oči ako zaspem dok sâm sebi pričam.
A nekako sumnjam da ću sutra lako nastaviti isti posao.


11.11.2017., subota

11. 11.

Još da pričekam da bude večernjih 11:11, pa da objavim novu subotnju poslanicu...
- Mogao si to izvesti u jutarnjih 11:11, pa da ne moraš vaditi se na polovična tumačenja.
Mogao sam to izvesti i u 22:22, pa da imam i malo varijabilnosti među brojkama.
- Mogao si se izvesti i malo na zrak danas, pa da ti ne prođe cijeli dan pred ekranom.
Želio sam otipkati nekolicinu tekstova, pa da ih ne tipkam u nedjelju.
- Mogao si onda to i dotipkati, pa da ti ne ostane njih nekoliko za nedjelju.
Možda proglasim nedjelju neračunalnom, pa da malo odmorim oči.
- Mogao bi se tu i tamo držati onoga što najavljuješ navečer, pa da ne moraš to opet najavljivati iduću večer.
A mogao bih sad, kad je stvarno došlo večernjih 11:11, zaključiti ovo, pa da sutra vidim što će biti od najave.




04.11.2017., subota

Gemišt za gemištom

Dan je inače bio koristan. Ili barem ja u njemu.


21.10.2017., subota

Tko pjeva zlo, ne misli dobro.

Svakih par tjedana smislim ideju za novu knjigu koju vjerojatno neću nikad napisati. Ako tako nastavim do kraja života, bit ću vjerojatno najplodniji neostvareni pisac u povijesti ako već ne svijeta, a onda svoga sela.
Zadnja ideja se, naravno, vrti oko imena. Glavni se lik zove po jednoj rijeci, a kraj knjige je umjereno optimističan. Ono između početka i kraja je monolog. Zamislio sam napismeno pričati sa sobom, ali tako da se pravim da netko drugi priča sa sobom.
Sa sovom, predložio mi je tipfeler, što sam ljubezno odbio, ali ipak primio kao dosta duhovitu upadicu, uzme li se u obzir da joj izvor uopće nije živo biće, nego slučaj.
Jasno, slučaj može biti i cijela država, ali ovdje sam mislio baš na splet okolnostî koji nije bio očekivan.
Idem napisati predgovor za knjigu koju neću napisati.
Kad s njime budem gotov, možda odem na predgovor za knjigu koju možda hoću, a sigurno moram napisati.



(Naslov se ne odnosi na muziku koju sam slušao u zadnje vrijeme, osim ako me vlastita podsvijest nije nasamarila.)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se