...in patria sua

14.07.2018., subota

U, kvar, tu u kvartu!

Prvo bih molio naletioce da dva naslovna "U" zaredom nipošto ne dožive kao aluziju na trenutnu atmosferu u državi i ne puno šire. Slučaj je naprosto htio da mi upravo takve igre riječima padaju na pamet dvije subote zaredom. Činjenicu da sam ja uočio što sam slučajno napisao ne bih nazvao slučajem. Jednostavno, neizbježno je da povežem viđeno u nekakvu cjelinu.

A sad mogu na temu.

Koje po običaju nemam. A možda i imam. Vidjet ću kad prestanem pisati, što sam to napisao.

Negdje u pričuvi imam svu silu riječî koje se mogu sklopiti u zanimljive komade teksta, ali posložene su asocijativno, a ne linearno i pričoprično, tako da i dalje strpljivo čekam onu čudesnu provokaciju uslijed koje odjednom počnem pisati i onda se par godina kasnije probudim kao autor nekoliko desetaka knjiga koje ne bi ni pas s maslom pojeo.
To me, naravno, ne nervira previše jer sve bi one bile negdje po diskovima i služile samo kao primjer apsolutnog čitateljskog hipsterluka: pročitao bih ih samo ja, i to dok sam ih još pisao. Istina, to već vrijedi za gomilu stvari koje stvarno jesam napisao. A radio sam i par pokusa u kojima sam napisao nešto točno za jedno čitateljče. Radio bih i sad, ali čitateljče me već mjesecima odgađa, čitajući umjesto toga bilo što drugo, pa čak i ništa.
Tako da se okrećem sebi kao idealnoj publici. Čitanjem se, naime, stvara posebna veza između pisca i čitatelja: jedan priča, a da to i ne zna, a drugi sluša, upija, komentira, promišlja, a da prvi to i dalje ne zna. Ako su pisac i čitatelj pak ista osoba, onda se ono neznanje poništava i pisac-čitatelj priča sam sebi, odnosno sâm sa sobom. Kako je k tomu tekst nužno pisan prije čitanja, onda će čitatelj-pisac čitajući upoznati samoga sebe, vlastite misli, strahove ili nadanja u vrijeme kad je bio nešto mlađi, pa makar i nekoliko minuta. Zbog toga se čitanjem vlastitih napisotina ne ujedinjuju samo pisac i čitatelj, nego i introspekcija i retrospekcija, čime se dobiva pogled unutra i unazad.
Ponavlja li se to godinama, pisac-čitatelj postupno će samog sebe upoznati dublje nego bilo tko može spoznati bilo koga, pa i sebe samog. Sve one iluzije koje obični ljudi gaje o sebi, od umišljene veličine, preko umišljenih sjećanja pa do zaboravljenih zabluda, čitatelj-pisac davno je prepoznao kao takve i pokrpao rupe na vlastitoj osobnosti. A ako i, vjerojatnije, nije, sigurno je svjestan da su one tu. Zbog toga iznenadnu lakoću bivanja sobom nikad neće prepoznati kao duhovni let, nego kao znak da je propao kroz neku karakternu rupu i da će se uskoro stropoštati u kal stvarnosti.
Pisac-čitatelj, dakle, nije sretna osoba, ali on i to zna i pokušava se zbog toga ne previše nervirati. Jednostavno, samim time što previše zna o sebi osuđen je na to da će svako veselje odmah pobuditi sumnju. Jer možda je to samo iluzija, a svakako neće dugo trajati. I onda stvarno ispadne tako nekako. A kad ispadne, čitatelj-pisac se smiri, skoro pa zadovoljan što kasnije neće ispasti još nesretniji.
Pisac-čitatelj je, dakle, zadovoljan sa svojom nesrećom. No, ne previše zadovoljan. On, naime, zna da sigurnost od velikih i groznih iznenađenja nije apsolutna. Koliko god on sumnjao u ono što vidi, a osobito u ono što će tek vidjeti, stvarnost je prevelika da ne bi našla načina da ga nekako zaskoči i udesi.
Zbog toga čitatelj-pisac uzima bušilicu i prosvrdla si glavu. Tada se stvarno može smiriti.


07.07.2018., subota

U, ta kmica!

(Za nekajkavce: kmica je isto što i mrak.)

Za kraljevinu Khvartas karakteristično je da se sav njezin život vrti oko velikih, sudbonosnih događaja, poput pomrčina Sunca ili Mjeseca, rođenja dvoglavih kozlića ili igara kraljevske metlometne ekipe u završnici međukraljevinskog kupa. Iako se s kraljevinom zapravo ništa bitno ne događa već desetljećima, njezino pučanstvo svejedno na takove događaje gleda kao na nešto što će im posve promijeniti živote. I, naravno, zaboravlja na njih čim prođu.
Da uđemo malo dublje u tu zanimljivu osobinu kraljevine Khvartas, iskoristit ćemo činjenicu da upravo dok ovo pišemo traje veliki međukraljevinski kup u metlometu, u kojemu je khvartaški tim neuobičajeno uspješan. Svojim su vještim metlanjem, naime, iz turnira pomeli već dvije suparničke ekipe i sad izlaze na megdan idućoj, koja ih dijeli od borbe za prva tri mjesta. Takav je uspjeh khvartaški tim doživio samo jednom u cijeloj povijesti kraljevine i zato sad svi Khvartašani željno iščekuju idući ogled svoje ekipe.
Prvo što će putnik nenamjernik uočiti ako se u ovom trenu nađe u kraljevini Khvartas sveopće je oduševljenje. Ljudi plešu po ulicama odjeveni u khvartaške prugaste odore i licâ namazanih u boje kraljevskog grba, iz taverni se čuje pobjednička ratnička muzika, sav je prostor okićen barjacima, pa čak i kočije. Glasnici više i ne donose drugih vijesti, osim o metlometu, a ako i donose, to im nitko ne sluša. Oni koji su pak na glasu kao razumniji ili učeniji Khvartašani bave se time kako će povijesni uspjeh metlometne ekipe kraljevinu učiniti najboljom kraljevinom uopće. Neki tako raspredaju da će se duh pobjede razliti poljima pa će biti bolji urod. Drugi vele da će nakon pobjede svi krajevi osim Khvartasa imati redovite pomrčine Sunca, Mjeseca i Venere, dok će u Khvartasu biti posvjetline. Treći promišljaju o tomu treba li lokalne svece početi štovati kao zaštitnike metlometa, a četvrti već računaju koliko će to podići prinose od hodočasnikâ.
Tu i tamo nađe se ipak poneki zlobnik pa kaže da se ne živi od metlometa, nego od rada, ali takve Khvartašani umoče u katran pa u perje i onda na šini iznesu iz kraljevine pa neka onda zloguče susjedima. Susjedi se, začudno, ne bune zbog tih deportacija i općenito vrlo rado prihvaćaju pribačenike unatoč inače vrlo strogim politikama po pitanju slobodnog kretanja. Još začudnije, ne samo da ih prihvaćaju, nego im odmah nude da se uposle kao učitelji te da im preko granice doprave i familiju, ako ih se nije odrekla.

Da se razumijemo, gledat ću utakmicu i bit će mi draže ako pobijede južni Slaveni, negoli oni istočni. Samo ne očekujem puno od svega skupa, osim zabave s emocionalnim ulogom. Kad to prođe, ja ću i dalje imati isti posao za napraviti kao i prije, samo što ću imati manje vremena. A možda i dođu po mene s katranom, perjem i šinom.


30.06.2018., subota

Slijepo štene s lije poštene

Da, da, sintagma iz naslova je besmislena. U njezinu obranu reći ću ipak da ona nikad nije ni mislila imati nekog smisla, nego samo dvaput ponoviti ista slova u drugačijem značenjima. Nasuprot njoj, izjave što ih daju naši dični vlastodršci i vlastotrašci svim se silama trse djelovati kao da imaju smisla, premda su u svojoj suštini isprazne i zapravo tek pokušaji da se istovremeno kaže ono što raja želi čuti i da se ne kaže ništa. Jer kad kažete nešto, to se može propitkivati, kritizirati, napadati, kuditi i suditi, dok se za ništa može tek reći da nije ništa, a dalje će kritikanti biti još dosadniji od vas.

Ipak, tu i tamo ti pokušaji namjesto dosadom i umornim odobravanjem dežurnih odobravatelja te još umornijim neodobravanjem još dežurnijih neodobravatelja završe tako da se o njima ima što reći. Tako je nekidan naš dični premijer izjavio da bi u Africi mnogi vapili za našim standardom. Na stranu sad što su mu iz Afrike odvratili da baš i ne bi. Sâma je ideja upravo genijalna: nemate se što žaliti ako je nekome još gore. Pogotovo ne onomu koji je izravno kriv za to što vam je sve gore. Uzmu li se pak u obzir i pređašnje izjave istog bića, da smo previše pesimistični, da previše pažnje pridajemo "atraktivnim" požarima i sličnim katastrofama, uključujući tu i one ekonomske, počinje se kristalizirati premijerova politička filozofija: vama je super, a ako nije, razmislite još jednom.

Iako se svim silama trudi djelovati kao da mu kontrira, predsjednica svojom filozofijom zapravo ide ruku pod ruku s premijerom. Dok on priča da nam je super, samo što to ne želimo priznati, ona problem vidi u tomu što bježimo van, a ne u tomu zbog čega bježimo van. Tako je predsjednica u samo nekoliko dana prvo izjavila da je sloboda kretanja problem Eunije, a onda da ne smijemo mlade prvo obrazovati, a onda ih pustiti da odu van. Iz toga se sasvim jasno može zaključiti kakva je predsjedničina politička filozofija: obrazovanje treba ukinuti, a granice zatvoriti, tako da se svi ovi nezadovoljnici lakše mogu uvjeriti da im je baš super.

O oporoj oporbi napisat ću nešto kad se konačno udostoji postojati.

Za sve koji su čitali tekst pa požalili zbog toga evo jedne lijepe pjesmice, upravo plenkolindasto umirujuće.


23.06.2018., subota

Recepti za uspjeh

Vidim da svako malo negdje iskoči što članak, što knjiga, što već, a sve na temu kako biti uspješan, što razlikuje uspješne od neuspješnih, kako postati uspješan, a ne neuspješan, kako postići uspjeh, zašto su uspješni uspješni, a neuspješni neuspješni i tako dalje, koliko već dopuštaju vokabular i gramatika. Pa si sve mislim da je krajnje vrijeme da i ja tako nešto napišem pa da isto postanem uspješan, pod uvjetom da mi se napisotina dobro proda.

Dok to meganedjelo ne bude megagotovo, evo nekoliko brzih recepata za uspjeh:

- snizite kriterije za uspjeh
- povisite kriterije za neuspjeh
- rodite se bogati i oprezni
- imajte puno sreće
- snađite se već nekako
- uzmite pola kile brašna, 20 dag šećera, četiri jaja, dvije vanilije, jedan prašak za pecivo, pola litre mlijeka, a dalje pitajte mamu

Usput budi rečeno, u svim pričama o uspjehu redovito se uspjeh izjednačava s bogatstvom ili moći. Uzme li se u obzir to da se sve te priče temelje na karakteristikama onih koji su bogati ili moćni, rekao bih da je temeljna njihova svrha osiguranje poniznosti kod onih koji to nisu, slično kao i kod biografija svetaca, koje isto nisu pisane za buduće svece, nego za priprost puk. U biti, razlika između biografija svetaca i knjiga s receptima za uspjeh je to što jedne obećavaju raj na onom, a druge na ovom svijetu. Zajedničko im je pak to što je raj jednako nedostižan, a cilj da raja bude poslušna i mirno radi za one na vrhu.

Da sad prijeđem u posve ozbiljnu zajefrkanciju, o uspjehu ili neuspjehu nekog htijenja odjednom odlučuje više stvari pri čemu pojedinac kontrolira samo neke od njih. Konkretno, neke aspekte vlastite osobnosti. Sve ostalo je takoreći nasumično i zbog toga se redovito događa da će nekima ići bolje, a drugima gore, iako su se trudili jednako. Zbog toga recepti za uspjeh i ne mogu nego biti laži. Istina je da nema apsolutne sigurnosti i da najviše možete napraviti na sebi, pri čemu čak ni tu ne možete napraviti sve. Ustroj društva osigurat će pak da će nekima već u startu biti puno lakše, a nekima puno teže.

Ovo nije primjer uspješnog posta, tako da će muzika biti nevezana.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.