03.12.2008., srijeda

Vladin nastup na zagrebackom Interliberu

Vlado Franjevic Od 15. studenog prošlo je gotovo mjesec na. A ja u mislima nosim toliku hrpu zgusnutih događaja tog dana, sve redom lijepih događaja, da sam se cijelo vrijeme veselila, jako veselila pisanju ovog teksta.

Na natječaj HMI – podružnica Rijeka, koji Matica raspisuje svake dvije godine, prijavilo se 23 kandidata iz Europe i Sjeverne Amerike. Vjerujem da su i ostali radovi bili vrlo dobri, no, najbolji je prema ocjenjivačkom kolegiju bio rad “Slike” Dragice Rajčić i vjerujem dakle da je za to svoje djelo zasluženo odnijela 1. nagradu za prozu.

Vlado Franjević je istom prigodom postao prvonagrađeni za poeziju.

Voditeljica Podružnice HMI – Rijeka je gđa. Vanja Pavlovec, razigrana gospođa, za koju sam mislila, čitajući njezine mailove o dodjeljenoj nagradi da je mlađahna, možda nekih 30 ljeta. Nakon upoznavanja shvatila sam zašto sam to mislila – mlada je duhom, što samo dokazuje tezu da ako volimo posao koji radimo – on nas pomlađuje. Gđa. Vanja je vrlo uspješno prikupila sve radove, vodila posao oko korespodencije sa svim kandidatima, a na Interliberu veselo čestitala pobjednicima. Usput, ispričala nam kako je Vlado poslavsi svojih 10 pjesama, koje su bile propisane natječajem, popratio slanje istih komentarom:

”Šaljem Vam svoje pjesme za natječaj te se nadam da ću na istom – pobjediti”
O skromnosti – ime ti je Vlado!

Povjerenstvo koje je imalo tešku zadaću odabrati najbolje radove, činile su tri žene: prof.emeritus dr.sc. Katica Ivanišević, prof.dr. Branka Kalogjera i prof.dr. Estela Banov. Njima sam neizmjerno zahvalna, jer su potvrdile moju prosudbu, kad sam Vladi uputila obavijest o Natječaju, da će pobjediti. sretan
A zašto je baš Vlado izabran kao najbolji međ pjesnicima najbolje oslikavaju riječi gđe Ivanišević, predsjednice Povjerenstva:

“Po tematici on pripada suvremenoj hrvatskoj peziji i versifikaciji pod čijim utjecajem stvara, ali isto tako stvara pod utjecajem europske poetike. Ipak, njegova poezija nosi osobni, autentičan pečat i prepoznatljivost. Njezino obilježje je razumijevanje kao dokaz čovječnosti. U pjesmi “Kad bih barem imao još jednu ruku” taj stav dolazi do punog izražaja “...kad drugi u redovima stoje/ da dozvoljeno im bude/ onim ljudima/ da nas vole i maze”. Franjević koji živi u Liechtensteinu, kroz pisanje poezije oslobađa svoj intelektualni potencijal, pa iako su mu pjesme tematski hermetične one su istovremeno i metaforične, ispunjene vlastitim doživljajem novog okruženja.”

Nadalje, bila je tu nezaobilazna, meni se činilo u isto vrijeme na više mjesta prisutna mr.sc. Vesna Kukavica – žena nabijena energijom, koja nije eksplodirala, nego ju jednostavno - vlastitu energiju - ravnomjerno ispušta na sve strane i drži pod kontrolom. Žena koja drži sve konce u svojim rukama. I koja je puna znanja i ljubavi prema vrlo zahtjevnom poslu odnosno poslovima koje obavlja. Svaka joj čast.

Na stolu, okruženi novim lijepim izdanjima knjiga (Izložba nakladničke djelatnosti hrvatskih iseljenika i zemalja u kojima žive hrvatske autohtone manjine te BiH), počivala su dva mala, gotovo identična “Gnijezda rođenja” – rad akademskog kipara Josipa Diminića. Jedina razlika međ njima bile su dvije male pločice s imenima ovogodišnjih laureata.. Točno u podne, te subote 15.11. – predzadnjeg dana 31.Interlibera, započela je svečanost dodjele nagrada. Oko štanda tiskalo se mnoštvo ljudi. Bilo je tu slučajnih znatiželjnih prolaznika, ali još više poznatih “faca” – poznatih iz javnog života, poput glavnog ravnatelja Nacionalne i sveučilišne biblioteke – gosp. Tihomila Maštrovića, predsjednika HKD “Napredak” iz Sarajeva – gosp. Franje Topića preko učiteljica koje su predavale Vladi u Čazmi, prof. Ivanka Buković i Marija Tkalec, pa do tajnika udruge Branitelja Vodoopskrbe i odvodnje – gosp. Bože Vujanića (gosp. Božo bio je tu jer je Vladi prije uručenja nagrade za poeziju, uručio medalju – zahvalu ispred svoje Udruge – za jedno Vladino skromno doniranje), bila je tu i ekipa HRT-a, razni novinari, foto-aparati su neprekidno “škljocali” i bilježili svaki moment...

Posebne Vladine i moje gošće tog dana na štandu bile su gđa. Kata Dumbović sa kćerkama koje su došle predstaviti projekt na kojem je radio pokojni prof. Ivan Dumbović: Enciklopediju “Hrvati u svijetu” prikupljajući građu za istu od 1971. pa sve do svoje smrti 08.10. ove godine.



Nakon uvodnog pozdravnog govora gđe. V. Pavlovec i V. Kukavica, nagradu je pobjednicima uručila predsjednica HMI – Danira Bilić. Ista se ujedno zahvalila prisutnim predstavnicima Švicarskog Veleposlanstva koje je poduprlo Matičin Projekt HKH omogućivši boravak Dragice Rajčić na Interliberu. Uslijedilo je čestitanje, a nakon toga, laureati su čitali svoje nagrađene radove.
Prva je čitala Dragica Rajčić a na kraju čitanja nije izostao oduševljeni pljesak.

Zatim je svojih “pet” minuta dobio Vlado, te je započeo tihim, nazalnim glasom, protkanim mnogim emocijama čitati svoje pjesme. Kako sam svaku od tih pjesama znala gotovo naizust, nisam njegovo čitanje pažljivo slušala, skakutala sam okolo i foto-aparatom bilježila sve što se zbivalo. Tim više me zateklo spominjanje mojeg imena... ups, i sad nisam sigurna što je pjesnik točno rekao, upućeno meni, nešto u vezi sa zahvalom jer sam ga uputila da se javi na natječaj?! Znam samo da su se sve oči uprle prema meni, a ja sam fino pocrvenila, želeći se nekamo sakriti... A onda je uslijedila pjesma meni najdraža:

volim te samo

mješajući pigmente tvojih plavih očiju
i mojih sivozelenih
boje se ne bi čak nit promjenile
tek nijanse

trljajući moju kožu tvojom
moja bi se možda izlizala prije
i lakše pri tom propuštala u se žar strasti

to su pretpostavke
zbog kojih se ništa novog ne može dogoditi
zbog kojih ništa neće biti kao prije
volim te samo

(2007, Vaduz, Liechtenstein)

Hm, ako se ne varam, prošlo je puno više od 5 minuta kako je Vlado čitao, a publika gusto natiskana okolo štanda i dalje je pažljivo osluškivala. To mi je bilo jako zanimljivo gledati. Jer mi je prije same dodjele nagrada gđa. Kukavica rekla da namjerno nisu stavljali mikrofone, jer se onda samo izazove kakofonija zvukovlja s ostalim, susjednim štandovima. Ispalo je doista zanimljivo. Stvorila se neka intimna atmosfera i nekoliko lijepih trenutaka, dogodio se čarobni fluid između pjesnika i slušatelja. Slušatelja koji su iz udaljenijih djelova napinjali sluh, ne bi li ulovili svaku riječ. Mene, ljubiteljicu pisane riječi, takvi trenuci uvijek iznova raznježe... Tako je bilo i taj put – gotovo da sam se rasplakala od sreće. Spriječila me samo jedna pomisao – debelo namazna maskara na mojim trepavicama. nut

Nakon Vladinog čitanja i opet je uslijedio gromoglasan pljesak – potvrda pjesniku da je zasluženo dobio ovo priznanje.

Nastala je zbrka, dobrodušni stisci ruku poznatih i nepoznatih. Obradovala sam se kad sam vidjela da je došla i gđa. Vinka Jelić-Balta, voditeljica knjižnice “S. Kolar” iz Čazme.

No, tada su nam pobjednike uzurpirali novinari. Ekipa HRT-a je intervjuirala oboje prvonagrađenih. Krasno, pomislih, lijepo da su se sjetili zabilježiti ovaj događaj. Kasnije sam upitala Vladu kad će se prikazati i na kojem programu njegov intervju, a on nije znao – zaboravio je pitati. Čula od nekoliko prijatelja da je prilog o njegovom nastupu na Interliberu bio prikazan u “Znanstvenoj petici” i u emisiji “Glas Domovine”. Da li je zbog toga i Z1 prikazao prilog Varaždinske TV kuce o Franjeviću i njegovom životu u Kneževini Liechtenstein prošlog tjedna – nije mi poznato. Vladin se najbolji prijatelj već počeo šaliti na taj račun: koji god program “stisnem” – naiđem na Vladu headbang

Imala sam priliku čuti na TV, u mnogobrojnim televizijskim emisijama posvećenim kulturi, razne kritike na račun Interlibera, te loša organizacija, te nije to baš dobro zamišljeno, premalo se pažnje posvećuje piscima, previše nakladnicima i prodaji, itd. No, pažljivo prateći događanja na štandu Matice iseljenika, kroz svih pet dana, moram priznati da su imali vrlo dobro organizirana razna događanja, da su svakodnevno predstavljali posebnog gosta (pisca, autora) i da su sve u svemu vrlo profesionalno i korektno odradili svoj posao.
Završila bih ovaj svoj zapis zato riječima Predsjednice HMI – gđe. Danire Bilić:

“Matična zemlja je ponosna na mladež hrvatskih iseljenika diljem Europe, koji su marljivošću i obrazovanjem, te umjetničkim stvaralaštvom, stekli ugled u društvima europskih zemalja – čijem su bogatstvu različitosti darovali i svoj hrvatski pečat.”

U potpunosti se slažem s njezinim riječima, osobito imajući na umu doprinos Dragice Rajčić u kulturi Švicarske, te Vlade Franjevića u Kneževini Liechtenstein, gdje su oboje, svak na svoj poseban, specifičan način dali pečat i kulturnom stvaralaštvu tih zemalja. Kao primjer toga navela bih i “Almanah udruge profesionalnih umjetnika Liechtensteina" u kojem između 44 autora svoje ravnopravno mjesto zauzima i Vlado. Isti je “Alamnah” – prvi put promoviran ove godine na Frankfurskom sajmu knjiga. Vlado je isti poklonio predsjednici HMI – gđi.Bilić, kao znak sjećanja na ovaj lijep događaj na 31.Interliberu.

- 14:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.12.2008., ponedjeljak

Vlado Franjević i Damir Poša u Čazmi

Vlado Franjevic i sansonijer Damir Posa na zajednickom nastupu u Cazmi Mjereći kilometre tog petka 14.11. od Zagreba do Čazme, po četvrti put u jednom tjednu, premetala sam glavom podatke o Čazmi. Palo mi je na pamet na primjer da je maratonska utrka od Zagrebačkog do Čazmanskog kaptola najduža cestovna atletska utrka u Hrvatskoj - duga je 61km i 350m, i među najstarijim je sportskim manifestacijama u državi. Trči se od 1974. godine i samo se jedne godine nije održala, i to zbog neposredne ratne opasnosti. U najvišem je rangu natjecanja po Hrvatskom atletskom savezu. Od 2002. godine održava se prve nedjelje u proljeću.

Pitala sam se, još pomalo snena, koliko snage i volje treba jednom čovjeku upustiti se u takav jedan izazov. Onda sam je sjetila da poznajem jednog takvog, Franju Matešina, slikara iz Bojane, koji je doista rijetka pojava, ne samo u kraju oko Čazme, te sam se počela veselo smijuljiti, znajući da se tih 61 km i nekaj sitnog za Franju vjerojatno čini kao samo jedan izazov u svim životnim izazovima, sjetila sam se i njegovog najnovijeg projekta “Amfiteatra” u Bojani i prekrasnog koncerta Lidije Bajuk kojem sam bila i ja nazočna....sjetila sam se sjaja u njegovim očima dok mi je pokazivao što je sve napravio oko svoje Galerije, i u noj, a što još planira, i bilo mi je baš toplo oko srčeka – drago mi je jer poznajem tog čudnovato talentiranog čovjeka, slikara, pjesnika, zidara po potrebi, električara, graditelja....i veselila se jer sam znala da ću i tog poslijepodneva osjetiti toplinu njihovog doma i dobrodošlicu cijele obitelji.

Oh, kamo sam sad odlutala, s maratona u Bojanu, a ustvari, htejdoh pisati o još jednom prekrasnom događaju koji se te večeri trebao održati u knjižnici Slavko Kolar u Čazmi.

Te večeri očekivalo me dvostruko zadovoljstvo: čitanje poezije Vlade Franjevića i nastup kantautora i “čovika s juga” - Damira Poše.

Djelomično sam znala da će biti jako zanimljivo i lijepo, no, nisam znala gotovo ništa (na svoju sramotu) o Damiru Poši. Blaženi internet, pomišljam po ne znam koji put, te sam da ne bih baš nepripremljena došla te večeri malo istraživala. Dakle, sami superlativi o Damiru i njegovim nerazdvojnim pratiteljicama: gitari i usnoj harmonici, kombinacija instrumenata koju i ja posebno volim.

Čitajući tako o Damiru, navodim riječi urednice u Glazbenom programu Hrvatskog radija, gđe. Ljiljane Gajski koja je, očito oduševljena slušanjem tugaljivih zvuka s juga i sama nadošla na briljantne izraze pohvale:

“Trenutak sadašnjosti podariti za vječnost! Na svim meridijanima pjesnici traže izgubljenu sintezu pjesme i poezije koja dokazuje da pjesma nije dokolica izabranih.”

Da, prekrasno rečeno, evo priznajem, zamislila sam se nad ovih par riječi. Prisjećajući se sada s blagom vremenskom distancom od događanja te večeri, moram priznati da je bilo tako nekako i da sam doista doživjela večer za pamćenje.

Gradska knjižnica? Knjižnica? To je ime koje mi osobito puno znači. Sjećanja me vuku u rane dane djetinjstva, i moje hodočašćenje u knjižnicu u kvartu, u mojoj dragoj Dubravi. Sate i sate provodila sam u toj staroj, maloj, skučenoj, a tako toploj prostorijici, uvijek s istim poznatim mirisom, mirisom starih knjiga. Tek sam prije 2 godine otkrila jednu nevjerojatnu činjenicu, da je moj omiljeni knjižnjičar – “Striček z bradom” (tako sam ga nazivala u mislima) bio ustvari vrlo poznat slikar i pjesnik, jedan od “Šestorice autora” – Vlado Martek. Slučaj ili igra sudbine? No, gospodin Martek je oblikovao moj čitalački ukus na jedan sasvim čudan, ali upečatljiv način. Kad sam dakle izabrala knjige koje sam naumila pročitati, a to sam gotovo uvijek radila nekakvim svojim šašavim izborima (na primjer, ako me se dojmila nasumično pročitana rečenica iz iste) obavezno sam se otputila baš prema svom “Stričeku z bradom” da me “zatefteri” u dužnike. A onda bi on bacio pogled na moj izbor, i samo kratko prokomentirao videći naslov, i pitao:

"Kaj buš Tooo čitala?"

To mi je bilo dovoljno, rado sam svaki put “Tooo” ostavila na stolu, a njega zamolila da mi preporuči nešto po svom izboru. Vjerojatno, kad bi sad čitao ove retke, ne bi se sjetio jedne male pjegave, pomalo zbunjene djevojčice, ali evo, koristim priliku da mu se zahvalim. Zahvalim za njegovo strpljenje, lijepe riječi i mogu s ponosom reči: čitalački ukus koji je s godinama postajao sve zahtjevniji i probirljiviji. U knjigama sam pak pronašla objašnjenja mnogih stvari, ljudi i pojava koje su me u to vrijeme, teško vrijeme odrastanja mučile.
Knjižnica? O, kako to dobro zvuči! zujo

Knjižnica Slavka Kolara osnovana je 1946. godine, a svoje korijene ima još u 1880. kad je u Čazmi utemeljena Hrvatska čitaonica. Na prostoru od 220 m2 nalaze se odjeli za odrasle, dječji i studijski odjel te dnevna čitaonica i kutak za mlade. Rad knjižnice u potpunosti je informatiziran, korisnicima su na raspolaganju dva računala, 18000 knjiga, dnevne novine. U knjižnici se redovito održavaju susreti s književnicima, publicistima i znanstvenicima. Da bi sve to fino “hodalo”, bilo dobro organizirano, a knjižnica bila dobro posjećena brine se voditeljica iste, gđa. Vinka Jelic-Balta.

Nastup dvojice pjesnika – poete i kantautora tog petka, 14.studenog, organiziran je u suradnji Knjižnice i Centra za kulturu Čazme, ispred kojeg je i opet nevjerojatnom energijom i smislom za organizaciju nastupila gđa. Jadranka Kruljac-Sever, održavši uvodni govor – najavu nastupa prvog “dokazatelja da pjesma nije dokolica izabranih” – Vlade Franjevića.

Biranim riječima se osvrnula na Vladin umjetnički put, a onda nazočnima, koji su ispunili knjiznicu, predstavila publikaciju čiji je nakladnik upravo Centar za kulturu “Slavko Kolar” Čazma: “Improvizacije Vlade Franjevića – Interpretacije Rajke Poljak”. Priznajem, bila sam zatečena kad sam od Vlade saznala da je i moje interpretacije nekih njegovih pjesama uvrstio za tiskanje. Drago mi je dakako, da se u tom malom, slatko spakiranom dokumentu našlo i nešto mojeg. Najviše me ipak dirnuo dio jednog mojeg pisma Vladi, a koji je objavljen na kraju, gdje sam u biti i sebi i Vladi pokušavala objasniti zašto je za njega tako važno imati u sebi “martinčanske brazde”:

"Možda si doista u nekim momentima života imao potrebu pobjeći od “martinčanskih brazda” u sebi. No, pada mi sad na pamet, kak su te brazde ustvari “dvosjekle” – sve dobro i sve zlo koje si u tom malom Martincu doživio, mislim da te trajno oblikovalo, urezalo svoj pečat, i bilo bi jako bedasto da od toga pokušavaš bježati – jer to bi zbilja onda bio bijeg od samog sebe. I istinski gledano, puno si više dobrih biljega dobio, nego loših. Jedna bitna stvar je recimo bakina i djedova ljubav – to si jednostavno upio u sebe, i to te čini sretnim čovjekom. A ona dio u tebi, koji je možda nezadovoljan, nazivam nezadovoljan uvjetno, zato jer je to onaj tragatelj u tebi, onaj koji istražuje, traži prauzroke, uzročno-posljedične veze i sve ono što zanima svakog istinskog tragača, taj dio tebe je drukčiji. Ti jesi drukčiji od većine običnih ljudi, ne zato što te obilježio Martinac ili njegovi stanovnici, ti si drukčiji jer si samim rođenjem, pokupio one goene, koji te svrstavaju u vječite istražitelje (umjetnički geni)... To je ta dvosjekla brazda koja te tjera da budeš u stalnoj potrazi, istraživanju novih vidika, novih svjetova, a istovremeno priželjkuješ, pokušavaš ostvariti ili ostvaruješ i običan život kao i svi mi ostali smrtnici – ljubiš, voliš svoju djecu, majku, baku.... i sve ono radiš što i ostali rade. Tebi je ustvari puno teže, nego običnim ljudima....jer stalno voziš dva ili više paralelnih svjetova i to dosta uspješno...”

U momentu, dok je gđa. Jadranka dovršavala svoju najavu, načula sam iz reda iza sebe razgovor dviju posjetiteljica (kasnije se ispostavilo da su to bile Vladine učiteljice u srednjoj školi):

“Rajka Poljak – zar ona nije radila u našoj školi?”

Haha, nisam odoljela, a da im ne kažem: Na žalost, nisam radila u Vašoj školi, a rado bih da jesam sretan na što su one prvo začuđeno podigle obrve, a onda se slatko nasmijale, jer su povezale ime s likom, mojim likom smijeh



U pomalo uskomešanoj atmosferi knjižnice, konačno je svoje čitanje započeo Vlado. Tihim, blago promuklim glasom. Da li zahvaljujući tihom glasu, il ipak zanimanju koje je izazvao svojom pojavom, iz publike se u momentu nije čulo ni slovca, ni šaptaja, utihlo je sve, samo se mogao čuti glas pjesnika koji niže stihove o vječnim temama: ljubavi, ratu, mukama stvaranja – teme koje su doista vječne, al ovaj put ipak obrađene na sasvim jedan nov način, način pjesnika koji slika, slikara koji stihove piše. “Zagonetka” mi je jedna od posebnijh:

novi junak u novom filmu
novi film u starom kinu
staro kino u srušenoj zgradi
pitanja glase
koliko je zaradio glavni glumac
tko je režirao život u filmu
čije su bombe srušile zgradu

prenapet stih
nezanimljiva tema
nezadovoljen
i ne popušen
pjesnik

Pjesma je nastala u Vaduzu, 06.09.2008. uslijed tko zna kojih novih slika rata i ratnog razaranja.

Koliki su pjesnici do sada pjevali pjesme protiv rata, koliko je stihova napisano, a čini se uzalud! Jer ratovi i dalje pustoše najudaljenije kutke ove naše male Zemlje. Ne osjeća li se zbog toga i pjesnik u Vladi “nezadovoljeno” i “nepopušeno”? Kao da su svi stihovi napisani protiv ubijanja – pisani uludo, u prazno? Ne, ne vjerujem da je tako. Uvjerena sam, da svaki stih napisan s namjerom da se ukaže na bezrazložnost ubijanja, ratovanja nađe bar jednog pomnog čitatelja, na bar jednog koji se zamisli, nad samim sobom, nad svijetom. A to je već onda dobar put ka boljem svijetu.

Pjesmom “Najljepši komplimenti” pjesnik se duhovitom igrom riječima, naizgled poigrava samim sobom i svojim osjećajima:

Napisala si i rekla najljepše komplimente
meni pjesniku
meni umjetniku
umjetniku strasti
meni ljubavniku
meni ocu
ocu djece koju nisi rodila
ljubila si me najstrastvenije od svih
a ja sam i dalje sumnjao
sumnjao u kakvoću vina
s kojim sam napisao ovaj stih.

Završavajući svoj nastup, Vlado je možda malo uzbuđen, uzdrhtalih tanahnih onih umjetničkih žica u njemu, pomalo savladan nabijenom atmosferom koja se osjećala u zraku, kratko zaključio:

Nadam se da ćemo se sutra vidjeti na Interliberu... gdje ga je čekao još jedan nastup...

Knjižnicom se prolomio pljesak, zadovoljan, odobravajući, ohrabrujući, srdačan i topao. Njegova svojta, njegovi ljudi su mu po drugi put tog tjedna izrazili svoju podršku, svoje odobravanje na posve lijep, prostodušan način: pljeskanjem dlana o dlan.

Večer se nastavila na najljepši mogući način. Kratkim uštimavanjem ozvučenja, svoj nastup je započeo gospodin Damir Poša, vješto prebirući žice gitare, još vještije izmjenjujući usne na usnoj harmonici s pjevanjem. Čovjek u crnom šeširu, visok, tih, samozatajan, u trenu je opet uskomešanu publiku prikovao za stolce, zapljuskujući nas dalekim mirisom “škoja” nad morem, ali i oštro pričajući o surovoj svagdašnjici:

Drž se zida
Govorili su meni
Svi oni mudraci
Kad su me slomit htjeli
Drž se zida, drž se zida
Govorili su meni

Drž se zida
Kad je čovjek čovjeku brat
Ne vjeruj
Sve su to naklapanja
Drž se zida, drž se zida
i nikad ga ne puštaj.....

gdje se čovjek čovjeka mora bojati, a trebalo bi biti da je doista čovjek čovjeku – brat. Svojim hrapavim, a opet, čudnovato umilnim glasom, Damir nam je pružio nevjerojatni užitak u toj toploj atmosferi knjižnice, nesvakidašnji užitak slušanja zvuka gitare i usne harmonike, pjevajući o svakodnevnici na samo sebi svojstven način. Naravno da je “Čovik s juga” u toj prohladnoj, gotovo prvoj pravoj zimskoj večeri, zagrijao srca svih prisutnih. Naravno da se i nakon njegovog nastupa prolomio oduševljeni pljesak.

Dvojica njih, poeta i pjesnik, slikar i gitarista, svak na svoj način tu su večer učinili doista posebnom, i mada vjerujem da im to možda i nije bila namjera, podarili su nam trenutak sadašnjosti za vječnost!
- 17:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Vlado Franjević čitao na proslavi Martinja

Vlado Franjevic sa bakom Terezijom Ban MARTINAC – komadić izgubljenog i ponovo pronađenog raja

Tijekom svog života proslavu Martinja uvijek sam vezala uz pune čaše, uz ispijene te iste čaše, uz crna izvješća slijedećeg dana zbog prometnih nesreća izazvanih prevelikom količinom alkohola u pojedinim vozačima... uglavnom, nisam baš pretjerano bila oduševljena proslavom dana Sv. Martina. O samom pak svecu nisam znala gotovo ništa. Drago mi je da sam ove godine, 11.studenog doživjela posve drukčiju proslavu Martinja u malom selu Martinac kraj Čazme, koje je svoje ime dobilo po Sv. Martinu.

Vozeći se tog jutra iz Zagreba, preko Čazme do Martinca iznova sam u sebi otkrivala radost djeteta, odraslog i ljuljuškanog zagorskim lepim bregima. Onih 13 kilometara podosta izglodane, stare ceste od Čazme do Martinca nisu ni malo umanjili užitak u pogledu koji se nudio. Bilo je prohladno, pravo jesenje jutro. Penjući se blago, zavojitom cestom zastali smo nekoliko puta, ne mogavši odoljeti zovu uspavane šume, tajnovito obavijene maglom. Tu je nastalo nekoliko lijepih fotografija. Došavši pak u samo selo, nekako se iz svih kuća osjećala užurbanost, ljudi su bili u svojim dvorištima, veselo nam mašući, neke su starije gospođe i bake već bile pred Crkvom. Obučene u svoje nedjeljne odore,svečane rupce i s posebnom pažnjom uglancane cipele, strpljivo su tapkale na mjestu, smješeći se i pritiščući glave zajedno, o nečemu važno pripovjedale.

Iznad samog ulaza u crkvu, urezana slova HVALIEN ISUS privukla su moju pažnju, te sam se upitala na glas:

"A Marija? Gdje je ostala?"

Jer uobičajeni pozdrav je Hvaljen Isus i Marija. No, ne znam kad je taj običaj uveden, možda puno kasnije. Jer Crkva Sv. Martina u Martincu prvi se puta spominje još daleke 1091. godine. Pomisao na tu godinu, u meni je izazvala strahopoštovanje, pred tom u biti malenom građevinom, dimenzija 13x7, 5x5 m, izvorno građene gotičkim stilom, kako smo kasnije saznali iz uvodnog predavanja gdje. Jadranke Kruljac-Sever. O tome svjedoči dovratnik glavnog ulaza na zapadnom pročelju. Ušavši u samu Crkvu, pogled odmah privlači glavni oltar Sv. Martina iz 18. stoljeća, dakle baroknog tipa tzv. tabernakul. U sredini dominira kip sveca Martina uz čije skute stoji guska. A na stropu je anđeo koji drži svečevu (biskupovu) mitru. To je jedan od rijeđih prikaza ovog sveca, kojeg se najčešće prikazuje kako siječe svoj plašt kako bi ga dao siromahu. Cijela unutrašnjost Crkve je barokizirana. Lijevo i desno od glavnog oltara su još dva pomoćna, tirolske izrade. Žalosne poglede izazivaju slike (freske) na zidovima kapele, koje gotovo da se i ne mogu više restaurirati zbog oštećenosti.

Upravo zbog dotrajalosti i trošnosti Crkve u cijelosti, pokrenuta je akcija proslave Martinja baš u Martincu, kako bi se prikupila sredstva za njezinu obnovu. Ali i oživjeli stari običaji, koji bi opet privukli ljude da se vrate svojim korijenima, bar povremeno, kad ih je potraga za boljim životom već odvela iz sela. Podatak da se broj stanovnika od 1951. (507 stanovnika ) do 1971. (283 žitelja) gotovo prepolovio, zapanjio me, no brojka od 118 žitelja u 2001. godini zvoni na alarm. Još jedan alarm koji nas upozorava da naša lijepa sela izumiru. Tim više je ovaj pokušaj, da se proslava Dana Martinca tj. Martinje, tradicionalno slavi u selu, svake iduće godine, vrijedan je pokušaj grada Čazme i Centra za kulturu Čazme.

Vladi Franjeviću je iskazana osobita čast jer je baš njemu dano da bude prvi od umjetnika koji će svojim nastupom i doniranim grafikama, pomoći da ovaj projekt zaživi i postane jedan od okosnica budućih kulturnih zbivanja u kraju oko Čazme.

Nije nikako loše za znati, da je zahvaljući Franjeviću za Martinac saznala čak i nama gotovo nedostižna Philadelphija, točnije jedan njezin stanovik, filozof i pjesnik Alexander K. Rei čije oduševljene riječi ovdje uzimam si za pravo, objavljujem u cijelosti:

Vlado, dragi prijatelju!

Blagoslovljen sam dobitkom ovog „.hr“ linka. To je najblagovremenije ostvarenje.

Čestitam ti na tvom obuhvatu perspektive koji je tako krasan jer prosi pitanjem nužnosti autonomno svaku osobu, -- istovremeno, na svakom stupnju interakcije -- tvoja tradicija poniznosti i preciznog predstavljanja tvog bića, izvezena sviješću o samobrisanju humornog lukavstva -- nadahnjuje me.

Kako jest, ja sam svečani zagovornik Glokalizma: koji je upravo ono što ti najznačajnije predstavljaš ovdje, dovodeći Čazmu meni (u Philadelphiju).

Glokalizam je za mene jednostavno ideja, koju lokalne, tradicionalne, „sekte“ postojanja – prikazuju stotinama i stotinama godina povijesne sedimentacije, a služi kao divne i inspirirajuće muze apstraktnom Globalnom Društvu, čiji su članovi raspoređeni u svim zadanim točkama lokalnih zajednica – ali često ne cijene ljepotu mogućnosti – koja prvo leži u konceptualizmu, a potom se manifestira, do veličine brzine, kao kad skupljeni osjećaj uzbuđenja povlači za sobom racionalnost.

Prije nego „Svjetski Poredak“ ili bilo kakva posredna sila Zakona, -- jednostavno pozicionirano upoznavanje, s poštovanjem i promišljanjem, -- elegantno zamijećeno i unaprijeđeno od stručnjaka za fine umjetnosti i zaljubljenika u život bilo kada i bilo gdje -- isprepleteno prikladnom svrhom, može donijeti dalekovidan uzlet melema "Sadašnjosti", čista čarolija, promišljanje i dizajn -- takav plodan poduhvat interlokucije (rasprava) u i od sebe donosi pojavu koju je nemoguće zaustaviti, trošnost uništenja ljepote nastale iz trenutka sanjarenja (što je nemoguće).

Za mene, ta prirodnost, sloboda, ta šema mogućnosti, predstavlja prispijeće Novog Optimizma. Ja, kao građanin Amerika, zahvaljujući tebi Vlado -- i tvojoj predivnoj Čazmi -- sam sretan u ignoriranju uokvirenih, negrađanskih i lažnih monopola perspektiva, što mi u Amerikama moramo trpiti.

Čak i dok sjedim u Filadelfiji na svojoj skromnoj svjedočanskoj pletenoj stolici, svjedočim romansi koja vrije daleko u gradu Čazmi. Ja neću znati da li građani Čazme vide što ja vidim, ali ću govoriti o čovjeku poznatom kao Vlado Franjević, koji mi je donio Čazmu i zato će uvijek biti "Virtualni Gradonačelnik Čazme". Uzbuditi ću se i ohrabriti to uzbuđenje da se uobliči. Istražiti ću to. Naučiti o tome. Maštati to. Kada drugi učine isto, Čazma će premašiti i svoju ideju o ljepoti i zauvijek redefinirati grubu, dijelom planinsku, čupavu zemlju Hrvatsku, - meni znanu iz prošlosti po lijepoj filatelističkoj robi (poštanske marke) i besprijekorno ugraviranim centralnim europskim novčanicama.

Naravno, s ovom jednostavnom interakcijom, Prijatelju, daleko od jeftinih reklama i suštinski više stvaran od plastičnog manekena s reklamnog postolja, -- riskirao si, zaveo, izvršio i vjerojatno isprovocirao u veličini skoro muzičke skale realnosti, prirodnu i glavnu hijerarhiju mogućnosti, što manje perceptivan um niti nije u mogućnosti vidjeti.

Najdraži prijatelju, ako mogu ponoviti riječi koje ti neprestano primijenjuješ u djelu: Ništa nije više prosvjetljujuće od same izloženosti svjetlu! Ništa čvršće neće nikad postojati od samospoznaje unaprijeđene vlastitim bićem, kao Slobodan – smjelo iskren. Cilj pisanog lukavstva, ćudi poštene ekonomije, mjera i količina Zakona, može imati važnost i kredibilitet samo ako je kompletno i ako odgovara realnosti trenutka u kojem osoba kaže: "Ah! Vidim sam!" Bilo koji aparat, izražavatelj, ilustrator, dizajner ili ambasador koji može služiti kao emisar Glavnoj Dobroj Volji Izbora samog, bez drugih ili trećih primisli, u čistoj namjeri dijeljenja ili određivanja mogućeg -- nedjeljivog udaljenošću neopterećenog vremenom (kako si i učinio tu na Facebook-u) -- omogućava da počne plodni ritual sa Umom samim koji će nebrojeno puta kvanticirati i množiti Obilje Stvarnosti dalje od poimanja programa razmatranja uma.

Svaka čast! Svaka čast! Svaka čast!

Da bismo vidjeli tvoj Grad Čazmu, ti nas ohrabruješ, posebno one među nama koji smo skloni izgubiti se u depresivnim doktrinama lokalnog realizma -- koji se može pojaviti za neke beznadne granice mašte u bilo kojoj fazi da potakne koncept mogućnosti (koji će uvijek ostati beskonačan kao bogatstvo, kao um koji to shvaća); ti si nas, bez sumnje, inspirirao. Ostavio si takvu Čazmu u nama, koja će uvijek biti prisutna u nama.

Pokazao si nam, kao Istinski Umjetnik, Ljepotu samu. Pokazao si ulice, iskustva, krajnji dah pojavnosti. Za mene, to je čisto i izravno iz Filadelfije. I to je sada Filadelfija.

Vlado, dragi prijatelju, združimo ruke u prikladnom trenutku, oslobađajući čovječanstvo najvećeg izvora slabosti: njegovog kapaciteta hranjenja ispraznošću, i pijanstva rezignacije, da više ne bude u mogućnosti piti vlastiti otrov i umrijeti.

Moderno shvaćanje Mogućeg (posebno u Amerikama zadnjih dana) je možda najštetnija kontradikcija modernog postojanja: Ogroman horizont pristupa kroz sredstva putovanja i tako dalje leži cijeli u nemiru i nesrazmjeran, beskrajan stupanj nezainteresiranosti za putovanja u Sjeverno-Američkim apatičnim masama, danas, stalno samoudovoljava zamor od straha, od fatalizma od samrtne vjerojatnosti.

Čazma i Filadelfija su dva grada - dva epa koji premašuju povijesti koje ih sakate i pravilo koje im "garantira" -Poljupcem šapata jednog Umjetnika drugome -- rastu Istinski, kao Svagda.

Mali, vrlo mali dio nečega koji je potpuno Ti. I kada skupimo sve te dijeliće, imati ćemo neprocjenjivi biser, kao što bi jedino Ljudska Duša bila u Istinskom Štovanju. Iz moje Vječne Čazme tvojoj, Dragi Prijatelju - prijateljski, u oduševljenju i reciprocitetu,

Tvoj Prijatelj, Alexander

+++

Prijevod s engleskog: Tomislav Crnugelj, direktor Hrvatskog centra za razvoj i poduzetnistvo d.o.o, Trnovec

+++

Glokalizam umjesto lažne globalizam/lokalizam alternative. Kalifornjani su ti koji su 90-tih godina prošlog stoljeća stvorili ovaj novi izraz, kao rezultat spajanja dviju riječi, iako često greškom suprostavljane jedna drugoj: globalizam i lokalizam. Naime, nitko ne može biti globalan, a da u isto vrijeme nije i lokalan. Termin „glokalizam” brzo se raširio: u veljači 2006.godine ova se riječ pojavila na Internetu 170 000 puta i to na sedam različitih jezika, a u današnje vrijeme već se taj izraz uvriježio.

+++

Obzirom na Franjevićevu sveprisutnu ulogu na mnogim svjetskim internetskim platformama nije zgorega znati da koristi svaku priliku, a kako bi ukazao na ljepotu kraja iz kojeg dolazi, na njegovo bogato kulturno-povijesno nasljeđe, kao i na dobrotu i gostoljubivost tamošnjeg stanovništva. Stoga možda ne treba ni čuditi, da je povodom njegovog nastupa u Martincu i kasnije u Čazmi, grad Čazma u suradnji s Centrom za kulturu Čazme, tiskao publikaciju: “Improvizacije Vlade Franjevica – Interpretacije Rajke Poljak”, a za nakladnika je fungirala vrijedna gdja Jadranka Kruljac-Sever. Osoba rijetko zaljubljena u svoj posao, puna zanimljivih informacija, priča i legendi o svom kraju, no i osoba koja vrlo stručno a skromno, obavlja mnogobrojne poslove vezane uz kulturno-znanstvene i ine projekte Centra za kulturu. Tiskarski obrt “DTSL” vlasnika Ivana Lukovečkog je sa svoje strane učinio ogroman doprinos jer je spoznorirao dio Franjevicevih tiskanih promidžbenih materijala.
Moram priznati, cijela priprema oko dolaska Vlade Franjevića u Martinac i njegov nastup tamo, protekao je u nevjerojatno pozitivnom ozračju. Svaki od sudionika dao je svoj obol, nesebično i s ljubavlju, profesionalno obavljajući zadane dužnosti. Cijelo je ovo događanje održano pod pokroviteljstvom grada Čazme a to podrazumijeva važnu ulogu gradonačelnika prof. Dinka Piraka, Mjesnog odbora, Turističke zajednice – dakle svih društveno-političkih institucija toga kraja. Primjer za pohvalu! Organizacija ovog i sličnih događanja svijetli je primjer kako politika i kultura i te kako mogu zajednički djelovati, a da se radi na općem boljitku.
U svemu tome, ne treba zaboraviti vrijedne ruke seoskih žena, koje su svojim radom doprinijele tome da crkva bez obzira na trošnost zablista u svom svojem sjaju, pobrinule se za njezinu čistoću, ukrasile raznobojnim svježim cvijećem svaki njezin kutak, zbor koji je od početka mise svojim uvježbanim nastupom dao naslutiti sate i sate vježbe i velike ljubavi.

Misa je započela u 12 sati, u prepunoj Crkvi. Slijedeći tisućljetnu tradiciju, cijeli je obred misnog slavlja trajao nešto manje od sat vremena. Osobitu pažnju posvetila bih propovijedi starijeg od dvojice svećenika a koja je bila vrlo nadahnuta, toploljudska i prije svega uputila je poruku mira i ljubavi, međusobnom pomaganju i potpori. Dojmila me se svećenikova rečenica:

”Nije važno graditi crkve i hramove na svakom koraku, važno je sijati ljubav, poštenje i pomagati bližnjemu svom. To je osnovni nauk Isusa Krista i njegovih učenika, budite poput njih”.

Usput, napomenula bih, pozivajući se na izvor: “Sveti Martin – Kult sveca i njegova tradicija u Hrvatskoj” autice Antonije Zaradija Kiš, da je

“propovijed, koliko god bila znana ili neznana, važan čimbenik u usmenom i pisanom kontinuitetu književnoga izričaja općenito pa tako i u kulturološkoj hrvatskoj stvarnosti. Stoga joj valja obratiti posebnu pozornost, osobito kada je riječ o propovijedi kao književnoj vrsti, redovito protkanoj egzemplima, a ponajprije namijenjenoj puku. Zbog toga propovijed odabire jasan i neposredan jezični iskaz koji, u suštini slijedeći antičku tradicionalnu retoriku, izgrađuje hrvatski pučki govorni jezik u usmenoj književnoj tradiciji”

Propovijed spomenutog svećenika taj dan vjerujem nikog nije ostavila ravnodušnim. Pred kraj mise, slijedeći tradiciju rekao je riječi, koje su me još od djetinjstva neobično veselile:

“pružite ruku jedan drugom, kao znak pomirenja i opraštanja”

što smo mi i učinili, rado djeleći stiske ruku s prvim susjedima te izgovarajući tako lijepu rečenicu:

“mir s tobom”.

Tako ispunjeni posebnom nekom toplinom i veseljem, dočekali smo završetak mise i početak djela programa kulturnog sadržaja. U uvodnom smo djelu imali prilike saznati, iz izlaganja gdje. Jadranke Kruljac-Sever malo poznate činjenice iz povijesti sela i Crkve.



Nakon toga priliku da nastupi pred svojim selom, pred svojim seljanima, dobio je Vlado.
Nije bilo teško primjetiti da je obuzet mnogobrojnim emocijama. Moglo se na njegovom licu iščitati i dječačko čuđenje, i trema, ali i ponos, jer evo na taj dan, on, kao svjetski putnik, internacionalno poznati umjetnik, staje pred svoje ljude (najstrože kritičare) i čita poeziju, nastalu u dramatičnim previranjima njegove osjetljive duše. Pažljivom promatraču, nije moglo promaknuti koliki je emotivni naboj prisutan u pjesnikovom glasu, čim je započeo čitati svoje pjesme, ali nije promaknuo ni muk, koji je nastao nakon svake pročitane pjesme. Kasnije sam čula zanimljiv komentar:

"Pogodio si ih u srce, u dušu, onaj muk između svake pjesme, govori više od najjačeg pljeska."

Doista, hodajući potiho Crkvom, fotografirajući, primjetila sam da su svi, od najstarije bake do mladih, tek procvalih djevojčica uprli svoje oči u pjesnika – nekadašnjeg suseljana pred sobom i pažljivo upijali svaku njegovu riječ. Nije bilo ni jednog šaptaja, ni jedne glavi prignute drugoj glavi, svi su sa zanimanjem i začuđeno slušali što to njima Vlado čita. Posebne minute, posebni momenti, momenti za sjećanje. Svemirski je lijepo bilo biti dijelom te u biti intimne atmosfere na svetom tlu, na tlu koje je ostavilo trajni pečat na pjesniku i slikaru. Čitao je pjesme nagrađene od Hrvatske Matice iseljenika nagradom “S.S.Kranjčević” a koju je tek trebao preuzeti za 4 dana. Jedna od tih pjesama bila je “Kad bih imaro barem još jednu ruku”.
To je pjesma s kojom je završio svoje čitanje tog dana pred ljudima bliskim, ljudima koji su ga poznavali kao malog, uplašenog dječačića, pred ljudima koji su znali svaku njegovu tugu, veselje i bol dok je odrastao. Dovršavajući čitanje te pjesme, savladale su ga duboke emocije – činilo se – pjesnika je pobjedio mali dječačić i tu je završio pjesnik svojim nastupom. Duboko ganuti, dirnuti u srce, svi su ustali i prvim, snažnim pljeskom izrazili svoje odobravanje, prihvaćanje i ponos zbog toga jer je Vlado pjesnik iznjedren baš iz njihove sredine. Pjesma ova inače je jedna od 10 koje su nagrađene nagradom HMI – podružnica Rijeka – o tome ću opširnije pisati vec uskoro.

kad bih imao barem još jednu ruku
volio bih da ista bude ruka pomirenja
da se prvo rukuje sa drugim mojim
rukama

da znamo da smo jedno
ruke moje
i ja

kad drugi u redovima stoje
da dozvoljeno bude
onim ljudima
da nas vole i maze

da budemo jedno
kad nam žile režu

kad bih imao barem još jednu ruku
prepustile bi sve ruke moje ostale
toj ruci nježnoj
komandu nad samostimulacijom

(19.4.2004. Triesen, Liechtenstein)

Nakon tog doista posebnog doživljaja, dogodilo se nešto još čudnovatije. Svi do jednog pohrlili su Franjeviću, tražeći - autogram! I sam je autor time bio zapanjen. Nisam odoljela a da ne dobacim veselo: zvijezda je rođena! naughty No, zvijezda je rođena prije puno godina. Prije 45 godina i nešto sitno dana, prošla mnoge teške pute, mnogo truda, znoja i odricanja uloženo je bilo u svaki njegov korak, koji ga je evo, na kraju, doveo tamo gdje je i počeo. Na najljepši mogući način – s veseljem podijelivši svoje stihove s Martinčanima i pridošlim ljudima iz Čazme i Bjelovara, uručivši na dar grafike kako bi se njihova mala, a tako dragocjena Crkva mogla obnoviti. Zanimljiva je bila i reakcija na nekoliko slika s motivima Martinca, koje su tom prilikom bile izložene – reakcija na prepoznavanje običnih, malih ljudi, koji tamo još uvijek žive ili su već pokojni, a koji su se nekim čudom našli na slikarskim platnima umjetnika koji živi daleko od Martinca, u Lihtenstajnu. Izrazi nevjerice, čuđenja u početku, bili su zamjenjeni odobravanjem i ponosom – jer eto, jedan od njih se proslavio!

U međuvremenu, ispred Crkve osvanuli su stolovi ispunjeni domaćim kolačima, te vinima i proizvodima domaćih vinara i voćara, te se tako odala počast i svecu zbog kojeg je cijelo selo dobilo ime. A našao se tu i jedan vokalno-instrumentalni sastav, kojem na žalost nisam saznala ime, ali koji je doprinio na najbolji mogući način završetku tog lijepog događanja, svirkom i popjevkama iz tog kraja.

Kasnije, da bi se ipak održala tisućljetna tradicija odavanja počasti biskupu “krivom” za mnoge popijene čaše, pojedene guske i općenito hedonističke užitke, svi uzvanici ugošćeni su najfinijim domaćim specijalitetima i vinima u restoranu “Daj-dam” u Čazmi .

Autorica ovih redaka može ustvrditi sa zadovoljstvom da je tog dana dobila svaki vid hrane, duševnu, duhovnu i svjetovnu. Eh, kad bi svako Martinje bilo takvo! party
- 10:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #