24.09.2008., srijeda

“MAGIJA VODE” - Rell / Liechtenstein

Ne mogu a da ne pomislim da je idejni začetnik i kreator Spiralnog kanala pao pod utjecaj istog, jer njegovi ga spiralni vrtlozi doista vode na gotovo nemoguća mjesta. Od prvog usamljenog Kanala, u nama tako dalekoj Estoniji, a koji je zaživio na rubu šumarka, pričajući o ljudskoj izolaciji uz šum vjetra samotnjaka, preko duboko zaoranog drugog, u žilavoj zemlji Srbije, ispunjenog na kraju živim ljudskim tijelima koja su u svemir slala poruku Kad bih bio Srbija – bio bih prijatelj tijesno povezan s cijelim svijetom, dokazujuci tu tvrdnju u Bosni i Hercegovini na obali Une još postojanije i tvdoglavije – kopajući treći kanal samo svojim snagama, boreći se s gustom spiralom korijenja i pobjedivši ga, tvorac toga sad već mogu s punim pravom tvrditi, Povezujućeg Spiralnog kanala, odveden je istim u zemlju koja mu već punih 15 godina pruža najtoplije gostoprimstvo, koja mu je postala druga domovina.
Dakle, 4.spiralni kanal zaživio je u Kneževini Liechtenstein u prekrasnom gradiću Rellu koji se smjestio blizu obale Rajne, a sa svih strana nadvisuju ga planinski vrhunci od kojih svaki priča svoju prastaru priču.



U tako prelijepom ambijentu 12.09.2008. u prostorima “Küefer Martis Huus” – kulturne institucije općine Rell, Kneževina Liechtenstein, u sklopu jednogodišnjeg kulturnog događanja posvećenog Magiji vode, otvorena je izložba Vlade Franjevića koja će se moći pogledati do 05.10.2008.

Ovu je izložbu, uvodnim govorom vrlo lijepo predstavio i otvorio Stan Lafleur, pjesnik, autor, novinar, reziser iz Kölna, obuhvativši na sebi svojstven duhovit i poetski način, sve segmente same izložbe. Koja je dakako višeslojna. U prvom redu, tu je već poznati nam Spiralni kanal – i opet s novim nekim dodacima, na koje ću se vratiti kasnije.
Drugi je segment izložbe, novi ciklus slika, nastao inspiriran magijom vode, usudila bih se nazvati ga Plavo zelena rapsodija. Svojim jedinstvenim “bojopisom” Franjević priča priču o magičnom utjecaju vode, slikajući plavim i zelenim tonovima, nježne latice cvjetova zarobljenih atomima kisika i vodika, usuđuje se u iste atome smjestiti i oči, oči koje nam govore o nama samima, našoj dubokoj povezanosti s vodom koja je svuda oko nas, ali i u nama samima, koja nam život daje. Njegove “Vodene oči” pričaju nam priču o svemu proživljenom, doživljenom, te oči nas gledaju, pomalo prijeteći, upozoravajući nas da je voda ogledalo naše duše, najskrivenijih naših misli i namjera... kao da nas upozoravaju da moramo biti pažljiviji u postupanju s vodom. Tako da bih ovu sliku “Vodene oči” nazvala upozorenjem, svima koji nepromišljeno i bahato troše i zagađuju vodu – što je svakako i jedna od poruka cjelokupnog događanja u Rellu u periodu od 18. travnja 2008. do 29. ožujka 2009.godine.

Treći segment izložbe jest gotovo poseban projekt, na kojem je Franjević radio kontinuirano 3 zadnja mjeseca. Naime, svojom poznatom magijskom sklonošću povezivanja svijetova, pozvao je poznanike – umjetnike iz više zemalja, da svojim fotografijama i razmišljanjima na temu: Voda je... i magija vode je... i sami budu sudionici ovog lijepog događanja. Tako je magija vode, vođena znalačkom rukom majstora mrežnog povezivanja dotaknula i umjetnike primjerice u Egiptu, Velikoj Britaniji, Hrvatskoj, Austriji... Svoje su priloge poslali iz Njemačke Stan Lafleur, iz Hrvatske Sanja Pilić, Donata Dumičić, Elfrida Matuč-Mahulja, Bojan Bonifačić i Djuro Fabjanović, iz Srbije Vera Stanarčević, iz Norveške Jette van der Lende , iz Austrije Gerd Gschwendtner i Dr. Wieslaw Piechocki, iz Egipta Mohammed Abdul Kareem, Ahmed Nagy i Ahmed Talal und iz V. Britanije Gina Mansour.

Sve njihove misli, fotografije i digitalne grafike o vodi i magiji iste, govore o dubokoj ljudskoj povezanosti s vodom. Navodim misao Elfride Matuc-Mahulja koja čini mi sadrži u sebi poruku vodilju svih sudionika: “Voda je od Boga izabran govor. Razgovarajmo s njim!”

No, moram se vratiti 4. Spiralnom kanalu koji je čudnovato lijep zaživio u zelenilu trave ispred samog kulturnog centra “Küefer Martis Huus”. Ovaj je put, Franjević imao dva pomoćnika u kopanju, jer ga je viša sila spriječila da se sam uhvati u koštac s kopanjem. No, dakle, moram primjetiti, vjerojatno zbog mekoće i podatnosti zemlje, kanal izgleda gotovo savršeno pravilno. A to me podsjetilo na preciznost i samodiscipliniranost tamošnjeg stanovništva, vrlo sličnog Švicarcima i njihovoj poznatoj sklonosti ka perfekciji. Ujedno, upravo u tome vidim i novu simboliku same Spirale – od izolacije, preko nekih geopolitičkih previranja i ratom opustošenih zemalja, 4. kanal zaživio je u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta. Zemlji koja svojim malobrojnim stanovnicima pruža sve pogodnosti i prednosti civiliziranog društva. Istovremeno, to je društvo ekološki vrlo osviješteno, te ulaže ogromne napore i trud kako bi spriječili svako moguće zagađenje, istovremeno vraćajući se prirodi na najljepši mogući način – kroz umjetnost. Tako je ovaj put, Franjević, u svoj kanal polegao prazne boce s obližnjeg odlagališta za iste, ofarbavši ih prije toga duginim bojama. Gledajući kanal iz ptičje perspektive, stječe se dojam da je sama duga polegla u dvorište “Martis Huusa”, nakon jednog naglog ljetnog pljuska iznad Rajne. Spiralno, ta se priča s bocama pak nadovezuje na priču koju je već prije začeo Vladin gost na ovom događanju. Stan Lafleur je kao istinski zaljubljenik u Rajnu, već prije nekog vremena započeo projekt kojeg ću uvjetno nazvati "Pjesme u boci” – pišući svoje pjesme, te ih ubacujući u boce od vina koje je sam ispio i pustivši ih da plivaju Rajnom, ne bi li pronašle slučanog čitatelja i ispričale mu Stanovu poruku... Stan se lijepo u uvodnom govoru osvrnuo i na tu temu, rekavši da mu se čini da su neke od njegovih boca, evo, zalutale u ekološki zaštićeno područje Rellskog rita i našle se u Vladinoj spirali. U tom duhu, zaključio je svoj uvodni govor rekavši: Osjećajte se slobodno, osjećajte se dobro!
Vjerujem da su se te ugodne kasnoljetne večeri zaista svi osjećali ugodno, u vrtu onog malog kulturnog centra i muzejskog prostora općine Rell uz svjetlost svijeća, a okolo Spiralnog kanala, skupilo se lijepo društvo dragih ljudi, istinskih ljubitelja umjetnosti i svega onog što život čini lijepim.

O putevima kojima je pak kreator Kanala kročio, slijedeći tu nevidljivu, a snažnu spiralnu putanju, u jednom kutku galerije nijemo su svjedočile četiri hrpice zemlje – svaka iz dosad iskopanog kanala. Ležeći tiho i mirno na malim ovalnim ogledalima, pričale su priču o izolaciji, o ljudskoj dobroti, prijateljstvu, rijekama koje mirno teku, rijekama koje huče i nose sve pred sobom....ne mogu suspregnuti svoju znatiželju, pa se radoznalo pitam: tko zna gdje će zaorati svoj trag Vlado Franjević slijedećim kanalom.
Jednom prilikom Vlado je za svoj prvi kanal rekao: ostala je samo zagrebana krasta jedne otvorene rane na površini zemlje. Ne mogu se složiti s tom tvrdnjom. Kanali jesu i biti će prepušteni zarastanju i utjecaju prirodnih sila, no, ljude i energiju, dobru energiju dobrih ljudi, koje su ovim Kanalima pokrenute – ništa više ne može izbrisati, uništiti ni zaustaviti – ona se širi dalje i priča priču bez kraja....
Završila bih riječima Borisa Demura, umjetnika kojeg je spirala uzela pod svoje već dobrih 30-ak godina, te citiram neke djelove njegovog “Spiralnog artantropološkog proglasa 211”:

“Jedan od puteva je kroz spiralnu umjetnost kanalizirati, pospješiti samospoznaju...komuniciriati učenjem otvoreno. Sve se to prepliće poput dvostruke spirale drevnog dalekoistočnog yin-yanga, ili dvostruke spirale genetskog koda DNA, binarnih ili biološko-binarnih kodova...Umjetnost je naprosto pozvana da sudjeluje u tim turbulentnim, sve zgusnutijim antropološkim procesima i kroz art-antropologiju biopjutorskog doba... Smjenjuje se, prožima se kamena-silicijska era kompjutora sa bio-pjutorskim dobom. Spiralna artantropologija dio je kulturne antropologije (jer se toliko mnogo naslojilo i nakupilo umjetnosti u povijesti i sadašnjosti...) kao što u sveprisutnoj interdiscipliniranosti, nužno postoji i uska specijaliziranost....a to je i buđenje i akriviranje naše sive moždane kore, cortexa, organske energije, čakri itd... Ipak, samo jednom se živi umjetnost...spiralno.”

- 20:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

02.09.2008., utorak

Likovna kolonija BIHAC 2008

Umjetnošću čuvajmo kulturnu baštinu, europski kulturni put starih gradova u dolini rijeke Une je glavna tema prve međunarodne likovne kolonije s ciljem buđenja svijesti kroz umjetnost o značaju i očuvanju kulturno-povijesnih spomenika, ali i jedinstvenih, prirodnih ljepota rijeke Une i njezine doline.



Kakvo ljeto! Prekrasno! Gdje sve nisam bila?! Zahvaljujući peru i foto-aparatu Vlade Franjevića, skitah Kinom, vidjeh Zabranjeni grad, penjah se po Kineskom zidu, no sve to u mašti. Al da ljepote i čudesa svijeta nisu tako daleko, niti tako nedostižne uvjerila sam se vlastitim očima, ušima, nosom, nepcem i čime sve ne... No, krenimo od početka.
Dakle, nakon povratka iz Kine, Franjeviću je stigao poziv od Ahmeta Ibukića, predsjednika Udruženja likovnih umjetnika Unsko-sanskog kantona, kao inicijatora i organizatora 1.međunarodne likovne kolonije – Bihać 2008, da se pridruži koloniji i svojim stvaralaštvom doprinese buđenju svijesti o važnosti zaštite spomenika kulture, ali i prirodnih ljepota rijeke Une. Nakon kraćeg razmišljanja, pretumbavanja organizacijske prirode, Franjević je prihvatio poziv.

Osim njega, svoj dolazak potvrdili su: Mirza Morić, akademski kipar koji već 20-ak godina živi i radi u Parizu gdje je vrlo cijenjen i priznat. Iz Italije doputovali su: Elena Monaco, Paula Zorzi. Iz Slovenije: Igor Banfl. Iz Srbije: Branislav S.Marković, Mehmed Slezović, Gordan Pomorišac. Iz Hrvatske: Milan Knežević, Aleksandra Goreta. Iz Bosne: Seid Hasanefendić, Vlado Puljić, Ibrahim Novalić, Vedran Babić.... Neka mi oproste oni čija sam imena mozda zaboravila...
Hm, da, naravno, sebe sam zaboravila belj ali to nije ni čudo, jer sebe sam nekako sama pozvala... Iako je evo već prošlo nekoliko dana od mojeg bivanja u Bihaću, još su mi oči pune ljepote! Zaljubih se u Unu trajno i neizlječivo... No, vratimo se koloniji.

Osoba koja je držala sve konce u svojim rukama, koja je u svakom trenu znala prilagoditi se novonastalim nepredviđenim situacijama bio je gospodin akad.slikar, doc. prof. Ahmet Ibukić i njegova nadasve šarmantna supruga.



U prvoj fazi umjetnici su posjetili građevine starih srednjovjekovnih gradova: Sokoca, Orašca, Ostrovice, Havale, Rmnja, Martin broda te staro jezgro Bihaća – sve u dolini rijeke Une, slikajući i stvarajući umjetnička djela svojstvenim načinom izražavanja. Imala sam rijetko zadovoljstvo gledati kako na bijelim, praznim platnima nastaju prekrasne slike, isprovocirane svom onom ljepotom kojom smo bili okruženi.



Hej, zanijela me Una i njezina ljepota, ali ipak, ona me podsjetila i na glavni doprinos Vlade Franjevića ovoj koloniji. Odgovorno tvrdim da se Vlado na ovoj koloniji najviše naradio, oznojio i umorio:) Zašto? Jer je kopao! Kopao je svoj 3.spiralni kanal – pod nazivom „Magija Unine vode. Tisina molim!“ U mjestašcu Račić, 10-ak km južno – uzvodno od Bihaća. I nije bio uz obalu Une. Bio je na Uni, točnije na jednom od pet prekrasnih malih otočića, međusobno povezanih drvenim mostićima koji se savršeno uklapaju u okoliš.



Magija Unine vode snažno je djelovala na Franjevića, pa je osim višednevnog kopanja kanala, marljivo bilježio foto-aparatom sva ta prekrasna treperenja rijeke, okolnog raslinja, igru svjetlosti i sjene, povjetarca koji mreška površinu vode, izazivajući sasvim nove poglede i vidike, a sve to će opet biti poveznica s kopanjem njegovog 4. spiralnog kanala u Rell-u Lihtenstajn – pod nazivom „Magie des Wassers”.
Hm, mag povezivanja ljudi dobre volje i različitih zemalja opet na djelu, opet u svom elementu. Osim toga, njegov rad na kanalu dokumentirao je gospodin Branislav S.Marković, akad.slikar iz Srbije, vještom upotrebom kamere. A znatiželjno ga je oko, privučeno igrom svjetlosti i sijene, odvelo svim okolnim puteljcima, jer na svakom je koraku pronašao nove, lijepe motive za svoje umjetničke fotografije.

Franjević je pak inspiraciju za oslikavanje dvaju platna pronašao u okolnom raznobojnom bilju i bobicama – te su pred očima autorice ovih redaka nastala 2 apstraktna rada pod nazivom "Nalicje 1" i "Nalicje 2" bez upotrebe slikarskog kista ili boje – samo mrvljenjem bobica i latica raznobojnog bilja – nastao je diptih posvećen Uni – jednoj jedinoj. Slike su, kao i one ostalih autora, ustupljene Muzeju USK-a za stalni postav umjetničke zbirke.
A Spiralni kanal – Magija Unine vode? I on je tamo ostao, na prekrasnom malom otočiću, gdje je prepušten utjecaju prirode da se mjenja, erudira, skuplja vodu u svoja njedra, privlači poglede sve brojnijih turista i budi njihova pitanja... Pred završetak rada kolonije, u srijedu, 27.08.2008. skupilo se društvo oko kanala, odalo autoru priznanje za rad, a onda do duboko u noć nastavilo veselo druženje uz finu papicu, dobro vino il pivo.

28.08.2008. kolonija je službeno završena. Samo u centru Bihaća vrijedno radi Mirza Morić – kleše “Srce Bihaca” koje će tamo i ostaviti – kao svoj doprinos koloniji, ali i kao podsjetnik o širenju svijesti o važnosti zaštite kulturnih, povijesnih i prirodnih ljepota te male srcolike zemlje nastanjene ljudima gostoljubivim.

Lijepo je bilo biti djelom te jedne nove spirale – spirale ljudi dobre volje, umjetnika koji ne znaju i ne priznaju granice, koji svojom darovitošću i talentom pomažu zacijeliti rane koje su ipak još vidljive. Lijepo je znati da su stvorene neke nove spone, spirala se širi, nova poznanstva, novi vidici, priča o Uninoj ljepoti se širi. Lijepo je znati da će se uskoro, već 12.09.2008. u Kneževini Lihtenstajn, zahvaljujući Vladi Franjeviću vidjeti i magija Unine vode.

A ratovi? Rane?
Vidljive su, još uvijek. Jedna slika svjedočeći o ne tako davnoj prošlosti duboko me pogodila. Na povratku iz Račića, gdje je Franjević kopao svoj kanal u prekrasnom ambijentu Une, na livadi obrasloj raznobojnim raslinjem, uz samu cestu, odjednom je pred našim očima iskrsnula slika kao iz najgoreg horora – ruševine jedne kuće, obiteljske, nekad lijepe kuće, u kojoj su stanovali vjerojatno jednom sretni ljudi, koji su istu gradili godinama, odričući se mnogih lijepih stvari, dakle na ruševini te kuće po njenim gornjim rubovima načičkale su se crne vrane, zloguko grakčući. Prošla me jeza. Film mi se munjevito odvrtio pred očima, sjećanje na sve one ljude protjerane iz svojih domova, krvave scene kojima sam svjedočila (na svoju sreću) samo na televiziji. A sad tu, na licu mjesta, ugledah tu ruševinu, nijemog svjedoka ljudskog stradanja i patnje. Oboje smo bili istinski potreseni. Kasnije, za ručkom, tu smo priču podjelili s kolegom – umjetnikom iz Srbije. A on je vidno potresen rekao: da,to nije bio naš rat, nego njihov. Razumjela sam ga. Oni? Tko su oni? To su oni kojima ljudski život ne vrijedi, koji se usude na svim paralelama i meridijanima, pod lažnim izgovorima ubijati ljude, djecu i životinje, nanositi rane Zemlji na kojoj žive, zajedno s nama ostalim – dobrim ljudima. Oni? Nek ostanu u prošlosti, neka ih više ne bude.

Ili kako to lijepo kaže Husein Dervišević u svojoj pjesmi:

Molitva jednog topa

Bože
ima u meni dovoljno
gvožđa za kajanje

zato me prekuj u klackalicu
i smjesti pred
zabavište
pa neka me
jašu
i nek mi se raduju.





Eh, sad, kad bi ovo bila emisija po željama, ja bih pozdravila simpatičnog konobara u restoranu “Mlin” na Uni, koji mi je zaželio dobrodošlicu u najboljoj maniri bošnjačkoj: donio mi kahvu mirisnu u maloj džezvi, fildžan uz nju prekrasan, a uz to 3 kocke sehera da se nadju i jedan purpurni rahatluk s opojnim mirisom ruže, te s osmijehom od uha do uha rekao: samo polaaako, uživaj u ovoj ljepoti, kud ti se žuri? Pa dragu gospođu u restoranu „Gurman“ koju sam možda i nesvjesno povrijedila, jer sam, u nedjelju prijepodne zaželjela pojesti burek tj.sirnicu (burek je mesni), a sirnica je zna se – od sira, dakle, rekoh joj pomalo bahato: pa kako to da bureka nemate, a u Zagreb, da dodjete na svakih 200 metara garant biste dobili burek. A draga mi je gospođa, sa smješkom ponudila ispeći ćevape, ili bilo što na roštilju, jer nedjeljom – bureka eto, nema. Uz to, naravno i opet nam je skuhala finu, pravu bosansku kahvu.

I kao i prije točno 20 godina, kad bijah prvi put u Bosni, oduševljena gostoprimstvom Sarajske raje, mogu samo reći: Eh, Bosna, da je nema, trebalo bi je izmisliti!

Sad ste možda pomislili – priča je gotova. Ali nije. Nakon povratka u Zagreb, puna dojmova, pomislih: ma nemoguće je da je Una samo na mene ostavila ovakav dojam – pa ja sam tamo bila tek nepuna dva dana. Možda bih mogla upitati sudionike kolonije, kako se njima dopalo, što misle o Uni, koloniji, Vladi Franjeviću i njegovom projektu „Spiralni kanal: Magija Unine vode. Tišina molim!“. I opet, po ne znam koji put blagoslivljem onog tko je izmislio internet, jer vrlo brzo i lako, dobih odgovore na svoja pitanja.

Nekako mi se čini, da je gospodin Mehmed Slezović, svojim pismom, vrlo lijepo izrekao mišljenje svih sudionika kolinije, te ga citiram u cijelosti:

Poštovana gospođice Rajka,
hvala vam na lepim rečima. I ja sam sada u prilici da sređujem svoje utiske ali i da se vratim svojim redovnim obavezama , ali moram vam priznati da sve ono što se dešavalo proteklih dana još radi u meni. Efekti će se tek kasnije potpuno videti i nadam se ostvarivati. Pokušao bih sada da vam ukratko odgovorim na vaša pitanja.
Verujem da se u Bihaću desilo nešto zaista lepo. To pre svega osećam u jednoj sinergiji do koje je došlo zbog samog sastava ljudi i izuzetnosti jednog mesta. Mislim da je ovaj saziv okupio zanimljive , međusobno vrlo različite ljude koji su mogli biti zanimljivi jedni drugima , podsticajni u smislu da su međusobno mogli jedni drugima inicirati njihove kreativne naboje i energije. Sa druge strane , sada, razmišljajući o svemu, čini mi se da je neka energija sama vodila onih prvih nekoliko dana jednom zanimljivom susretu , običnog bosanskog čoveka , umetnika , prošlosti tog zanimljivog kraja i prirodne lepote oličene u reci Uni. Dakle jako mi se svidela ta spontnost susreta sa ukupnošću jednog ambijenta. Primetio sam da su umetnici nakon toga burno reagovali svojim radom.
Sa druge strane , mislim da se desilo nešto izuzetno važno za sam Bihać , nešto što svojom konceptualizacijom i možda daljom misaonom promišljenošću može prerasti u jedan ozbiljan simpozijum na temu savremene umetnosti , ali možda su lokalne snage u tom smislu male , jer to bi moglo biti daleko većeg i šireg značaja . To govorim zato što aposteriori pokušavam dovesti u vezu mnoge elemente kojih tek sada postajem svestan. Ovo sve što ukratko navodim , uverava me da bih rado ponovo došao na isto mesto. Možda i stoga što puno toga počinje da se konceptualizuje u meni samom. Vi niste bili prisutni , ali na jednom okruglom stolu koji je organizovan , sasvim spontano sam pomenuo mnoge stvari o kojimaću tek biti u prilici da dublje promislim- eto ideje za jedan ozbiljan simpozijum na različite teme koje otvara naša stvarnost.
Što se gospodina Vlade Franjevića tiče mogu vam reči da mi je zaista drago što sam ga upoznao. On zaista poseduje jednu veliku veru u umetnost i ogromnu energiju koju joj posvećuje. Uz to prepun je duha, komunikativnosti i mislim da duboko i iskreno živi svoju umetnost i svoju veru u nju. Njegov rad me prilično inicira da promišljam mnoge stvari kojih polako bivam svestan, tako da njegovu instalaciju sagledavam više u jednoj njegovoj nesvesnoj osetljivosti označavanja jednog izuzetnog mesta , za koje se nadam da ga neki budući sazivi mogu osvetliti u pravom smislu reči.
Najtoplije vam se zahvaljujem na pismu , uz želju za saradnjom i nadom da ćemo verovatno biti u prilici da se svi skupa ponovo vidimo i razmenjujemo naše poglede i iskustva. Dodao bih još jednu stvar, naime bilo mi je više nego zanimljivo susresti ljude iz Hrvatske . Nemam mnogo informacija šta se sada dešava tamo na polju umetnosti .Naravno verovatno je isto što i na drugim prostorima , ali uvek postoje i neke nevidljive i teško primetne energije . Uzgred ,bilo bi mi zanimljivo da li je vaš interes za umetnost vezan za novinarski , kritičarski ili teorijsko -istoričarski način. Naravno, verujem da stvar koja se začela u Bihaću , može postati zanimljiv i svake ozbiljnosti dostojan poduhvat. Samo ga treba ozbiljno osmišljavati i naći pordršku koja prevazilazi lokalne finasijske mogućnosti. U tom kontekstu prisustvo konceptualnih umetnika kakav je i Vlado celoj stvari dodaje još jednu dimenziju koja nedostaje mnogim kolonijama koje sam barem ja upoznao.
Sa poštovanjem, Mehmed Slezović


Gospodin Gordan Pomorišac, koji je tijekom boravka u Bihaću, svojim oštroumnim i nadasve duhovitim komentarima uveseljavao sve prisutne, u kratkom interviewu rekao mi je slijedeće:

Što Vas se najviše dojmilo tijekom boravka u Bihaću?
Una i pounci.
Možete li usporediti sa sličnim događanjima, a kojima ste bili nazočni?
Ne tek tako. Poređenje je po definiciji merenje (i obrnuto), a za to su potrebna unapred utvrđena merila.
Što mislite o internetskom načinu povezivanja?
Neophodno je i nezaobilazno.
Imate li svoje stranice na netu?
Ne, jer to zahteva mnogo vremena koje se može prijatnije potrošiti.
Što mislite o tom načinu promoviranja umjetnosti i umjetnika?
Gotovo isto što i o internetskom povezivanju: Tek je moda, a već je neizbežno.
Što mislite o liku i djelu Vlade Franjevića?
Lik je sjajan, a delo mu je spiralno.
Kako Vas se dojmio njegov projekt na Uni "Spiralni kanal - magija Unine vode, tišinu molim"?
Što se gledalac više popne, dojam je bolji.

Gospodin Mirza Morić, javio mi se iz Pariza, na sebi svojstven, kratak ali pun energije, način:
Postovana Rajka Poljak, poslije tog velikog dogadaja i upoznavanja sa ljudima kolonije, ja sam sretan da sam Vladu i vas upoznao. Smatram da ce buducnost dati Vladi puno srece . Naprijed , naprijed, naprijed, i ljubav sa tim, umjetnost je sunce zivota. Srecno u njegovoj kretivnosti.

Mlad, perspektivan i vrlo talentiran akad.slikar, Vedran Babić iz Sarajeva, između ostalog napisao je:
…S obzirom da sam ja prvi put učestvovao u koloniji nisam siguran da li sam dovoljno kompetentan da dajem svoj sud, meni je bilo prelijepo i prekratko, oduševljen sam prirodnim ljepotama Unsko sanskog kantona, prvenstveno ljepotama Une, tvrdjave su isto tako fascinantne mada ja nisam tip koji se oduševljava starom arhitekturom kao i arhitekturom uopšte, dopala mi se konkretno tvrdjava u Ostrožcu.

Edita Ibukic, jedna od najvaznijih ljudi iz organizacije pisala mi je izmedju ostalog:
Vlado je na sve ucesnike ostavio izuzetno pozitivan utisak. Ja sam ga dozivjela kao vedrog i duhovitog umjetnika... Prvi put sam se susrela u stvarnosti sa umjetnoscu Land Art-a. Land Art dozivljavam kao simbiozu tri osnovna elementa zivota: voda, zemlja, zrak a Vlado je dodao i cetvrtu dimenziju prijeteljstvo bez kojeg ne bi moglo funkcionisati covecanstvo. Crvene trake vezane u cvorove asociraju me na neraskidivo prijateljstvo koje se stice na raznim putovanjima i traju vjecno jer svijet je tako mali pa ce mo se ipak sresti, pa makar i u mislima, kada budemo pregladali fotografije, ili mozda prepricavali anegdote sa naseg druzanja, a vjeruj mi, bilo ih je puno....

Akademski slikar Branislav S.Marković, čijem oštrom i istančanom oku nije vjerojatno promakla ni jedna igra svjetlosti i sjene, a da ju ne uhvati kamerom, izrazio je svoje oduševljenje na sebi svojstven način, odmjereno i toploljudski:

Što Vas se najviše dojmilo tijekom boravka u Bihaću?
Ljudi i Una. Ne odnosi se samo na umetnike već i na ljude okupljene oko projekta na bilo koji način. Una je naravno, fascinantna.
Što mislite o liku i djelu Vlade Franjevića?
Lik je potpun, a delo nezaokruženo. Ne samo zato što spirala nije krug, nego što malo znam o njegovom radu (šire gledano). Spiralni kanal je inspirativan i nije nemoguće da napravim izložbu fotografija na tu temu. Možda sa Gordanom, ako je potaknut spiralnim kanalom, pa da se sretnemo u Bihaću na otvaranju. Vlado bi mogao da nam ponudi dodatne informacije u pisanoj formi. Sa njim sam nešto malo razgovarao o tome.
Kako Vas se dojmio njegov projekt na Uni "Spiralni kanal - magija Unine vode, tišinu molim"?
Još me se dojmi...

I tako se magija Unine vode, spiralno zavrtjela, zašumorila i osvojila srca nazočnih umjetnika na koloniji, stvarajući neke nove veze, neka možda trajna prijateljstva... Ali i želju većine da se opet sretnu na njezinim obalama.

Koristim i ovu priliku kako bih naglasila važnost internetskog povezivanja, jer da nije bilo gospodina Stjepana Katića, glavnog urednika Akademije-Art koji je Franjevića obavijestio o koloniji u Bihaću, vjerojatno bismo bili uskraćeni za jedan prekrasan doživljaj.

- 10:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se