Martinac – Liechtenstein – Rijeka - Peking
Svi putevi vode u – Kinu, jer “ljepoti je mjesto u Kini”! Nešto prije više od tri mjeseca upozorila sam gosp. V.Franjevića da je otvoren natječaj HMI – podružnica Rijeka, za dodjelu nagrade “S.S.Kranjčević” za literarno stvaralaštvo. Da mi je netko rekao da ću biti svjedokom čudnovatog isprepletanja puteva dvojice svjetskih putnika, pjesnika, slikara, svestranih umjetnika, čudom bih se čudila. A sad samo mogu konstatirati: čuda se događaju! Dakle, počnimo od početka, ovogodišnji je pobjednik za poeziju “Silvije Strahimir Kranjčević” je Vlado Franjević. Nakon sto sam ga obavijestila o natječaju, onako kako je već brzopotezan, s lakoćom je odabrao deset pjesama i poslao u privitku maila. I, zaboravio na to. Tim je veće bilo njegovo iznenađenje kad je negdje polovicom veljače dobio mail u kojem ga se obavještava da je postao sretan dobitnik nagrade “S.S.Kranjčević” te da kao prvonagrađeni dobiva “Gnijezdo rođenja” – rad akad. kipara Josipa Diminića! Eh, i tu se sad dogadja ta čudnovata koincidencija! Nevjerojatnom “slučajnosti” (iako osobno ne vjerujem nimalo u slučaj) ispreplele su se životne spirale dvojice hrvatskih umjetnika, a da ni sami za to nisu znali. Gdje, kako, zašto? Prvo, kroz kiparski rad i nagradu, u Hrvatskoj! A onda, što je možda zanimljivije - i u Kini! Obojicu očarava ta nama daleka zemlja i privlači magičnom snagom. Gosp.Diminić upravo predstavlja svoj putopis “Ljepoti je mjesto u Kini”, nastao nakon njegovog boravka, a gosp. Franjević ovog ljeta putuje baš tamo – u tu mnogoljudnu azijsku zemlju. Zašto? Jer će sa svojim umjetničkim radom „29 pozicija“ sudjelovati na 3. Međunarodnom umjetničkom bijenalu u Pekingu. I tako, putem koji su utrli mnogi istraživači duha, a medj zadnjima i gosp.Diminić poletjet će i Franjević – 04.07.2008. iz Züricha put daleke Kine. To nije prvi puta da Franjević bude i djeluje tamo “negdje” na Istoku. Imala sam priliku čitati njegove zapise iz Indonezije, Jordana, Kirgistana i nekih evropskih zemalja kao Estonija, Njemacka, Srbija, te s nestrpljenjem očekujem slične priče nastale u Kini. No, sad razmišljam, kako međusobno upoznati tu dvojicu tako svestranih umjetnika– Franjevića i Diminića, a čudna ih je igra sudbine već spojila – jer Franjevića još uvijek čeka “Gnijezdo rođenja” da mu bude uručeno. Možda za početak da poklonim Franjeviću Diminicevu knjigu “Ljepoti je mjesto u Kini”? A kad bih mogla, Diminiću bih svakako poklonila koju pjesmu izabranu iz onih pobjedničkih deset. No, kako gospodina ne poznajem, teško da ću ostvariti naum, pa neka mu stoji ovdje posvećena pjesma, nastala 07.rujna 2004 u Medulinu. Za vrijeme međunarodne umjetničke kolonije: postavljanja spomenika postavljanja spomenika rušenja spomenika spominjanja o postavljanjima pa rušenja bezrezervna su spomenici rezervni u kojima sudjelujemo svi postavljanja poza i obojena nesvrstavanja nas ne udaljava od kletve suodgovornosti (joj kak sam pametan) ponekad se osjećam kao filter poseru se i pomokre u me čekam da me odstrane u meni se skupilo najrđavije ponekad me ima u vama ovo je opomena (joj kak sam pametan) serpentine zavoji kružni tokovi multiplikacije istih beskonačan put pitaj se da li si istom dorastao (a ja pametan) lako je izmisliti razlog promjeniti pravac naučiti dva tri filozofa napamet teško je biti tu na ovom mjestu kad te trebaju (kad nit mene nema) depresije su znakovi i impulsi oni ti pomažu učiti zadaća je teška i djeluje na principu odljepiti se il doljepiti (nisam pametan) uvijek kad te se sjetim bude mi u trbuhu i mudima mučno to je valjda zato jer sam te pojeo a nisam imao bombon slatki (možda nisam možda pripit) nesigurni u svojoj koži ne hodajući ispod svojeg već tuđeg šešira osjećate se goli nit šeširi vam nit koža vaša ne mogu pomoći panika panika panika ostavljeni ljudi svugdje okolo na obalama i kolodvorima ko prazne taške (kad me nema kad jesam i nisam pametan pripit blesav) Prof.emeritus dr.sc.Katica Ivanišević – predsjednica Povjerenstva za dodjelu nagrade “S.S.Kranjčević” napisala je o Franjeviću – pjesniku slijedeće: "Po tematici, on pripada suvremenoj hrvatskoj poeziji i versifikaciji pod čijim utjecajem stvara, ali isto tako stvara pod utjecajem europske poetike. Ipak, njegova poezija nosi osobni, autentičan pečat i prepoznatljivost. Njezino obilježje je razumijevanje kao dokaz čovječnosti. U pjesmi “Kad bih barem imao još jednu ruku” taj stav dolazi do punog izražaja “.... kad drugi u redovima stoje / da dozvoljeno bude / onim ljudima / da nas vole i maze...” Franjević, koji živi u Liechtensteinu, kroz pisanje poezije oslobađa svoj intelektualni potencijal, pa iako su mu pjesme tematski hermetične, one su istovremeno i metaforične, ispunjene vlastitim doživljajem novog okruženja”. Može li se dostojnije i ljepše proslaviti 15-godišnjica rada i stvaranja u Kneževini Liechtenstein no što je slavi Vlado? Zanimljivo je na kraju spomenuti, da su svekolika kulturna javnost i tiskovni i elektronski mediji te radio, vrlo lijepo popratili ove Franjevićeve uspjehe – u vidu mnogobrojnih intervjua u Liechtensteinu. Franjevic je trenutno, kako je pisalo o jednim novinama svugdje “omni-prisutan”! U Hrvatskoj bi se na tome jos malo moglo raditi!  Vlado Franjević sigurnim korakom i natprosječnom snagom i koncentracijom sam probija prepreke i pronalazi puteve. Marljivim radom osvaja značajne međunarodne nagrade pa će valjda uspavane kulturne veličine naše lijepe domovine uskoro poželjeti imati Franjevića za svog favorita. * Zanimljivi linkovi Volksblatt1 Volksblatt2 |
