nedjelja, 06.02.2011.

Mačak Pegula

Kakvu moć nad životom ima snaga pravog cilja, kakvu moć nad životom ima tuga koja ti para srce, taj osjećaj koji te guši i misliš......nikada neće proći, u svojem lutanju, poput ljiljana povijam se na vjetru, pokušavam između dvije stvari učiniti jednu i na kraju ne učinih ništa.....zašto??? zato... što je jedno malo biće napustilo ovaj svijet i u mojoj duši ostavilo prazninu koju ničim ne mogu ispuniti.



Pegula je deset godina bio moj nijemi pratioc, naši pogledi su bili usklađeni sa našim kretnjama, pratio je moje misli i slijedio moje korake, slušao moj glas, a moje ruke su bile njegov oslonac, njegova utjeha, njegova zaštita, krilo u kojem je snivao svoje mačje snove.

On nije bio običan mačak, on je bio biće sa svim pravima, on je bio sastavni dio mojeg nevidljivog svijeta. Ta crno-bijela kuglica sklupčana u svojoj grimiznoj fotelji, ispuštajući čudne zvukove u svojim mačjim snovima, imao je svoju priču, svoj put od razbacanog dvorišta,
zaboravljenog sela, do velegrada u kojem nikada nije sreo svoju macu družicu.
Majka je bila teško bolesna , a Pegula je tek došao u našu kuću, ona je morala u bolnicu, ali ne, kako ga ostaviti, kako ga ostaviti, a tek je pronašao svoj kutak na kuhinjskom kauču, dobio prve zdjelice za hranu i vodu, pijesak koji je bio nepoznanica za mčije stanovnike toga dijela svijeta. I tako je Pegula krenuo put velegrada u kojem se za stalno nastanio i postao istinski ljubimac i biće koje je za deset godina obilježilo život.....mijenjao navike....ispraćao i dočekivao ukućane....radovao se i tugovao s njima.

Velika je razlika između ljudi koji vole životinje i onih koji u njima gledaju samo niža bića, bića koja usporavaju korak i mrače pogled, bića koja stvaraju obavezu , a ne donose korist.

Gubitak tog malog stvorenja leži u činjenici da se ni osjećaji, ni strasti - mržnja, ljubav, očaj, oduševljenje, znatiželja, ne mogu mijenjati niti zamijeniti, ničim i nikim. Pegula je znao osjetiti dobrotu, znao je prepoznati ljutnju, spuštao je pogled u očaju, oduševljavao se sitnicama, rastao u znatiželji, preo je najljepše niti, ljepše od ijedne prelje.
Padao je i dizao se u rijeci ne zaustavljivih vrtloga, smrt ga je dodirnula svojim krilima, pokucala na vrata viječnosti i odvojila ga od mojeg bića, a ja sam u zemlju posadila korijen, korijen koji će postati stablo u desetljećima koja dolaze.

Ni u najgorim snovima nisam sanjala tu tugu koja me je dotaknula, nisam mislila da će mi toliko nedostajati ta moja mrvica.....Ali život je kao i ljubav, hrani pa izdaje, miluje pa kažnjava. Njegov crno-bijeli svijet je postao i moj, to su moje najdraže kombinacije..., osjećao je moju bol, ćutio moju tugu, volio je mirisati cvijeće, osjećao jutarnju rosu u dalmatinskom dvorištu.

Možda sam bila nepravedna i svojom ljubavlju ga odvojila od svijeta kojem je rođenjem predodređen. Uzela sam mu dašak divljine, uskratila sam mu igru sa miševima, skakanje po krovovima......trebao je biti najveći mačor u selu, a postao je najveća maza u gradu. Nikada nije osjetio moj bijes, u meni je budio nježnost, bio je moje veselje, zajedno smo gledali kako raste mijesec, volio je noćni pjev ptica na koje je mrmljao i lamatao svojim crno-bijelim šapicama.

Zašto nas napuštaju svi koje volimo? Zašto se zatvaraju vrata i ostajemo u svijetu u kojem svjetlost jenjava, zraku po zraku. Nikada više neću osjetiti mekoću njegova krzna, moj se svijet suzio, ne osjećam njegov pogled, njegovu blagost u profilu sa njuškicom sanjara, dok čeznutljivo očekuje svoj zakašnjeli obrok.
Možda će te reći, gledaj luđakinje.....Ali do mene neće doprijeti vaše riječi, jer naš mjesec obješen na nebu netaknute čistoće, ne mari za ovaj svijet prašine.
Moj Pegula zarobljen u mojem srcu, pridružio se mačijim božanstvima, koja sa svojim blagim sjajem osvjetljavaju moje besane noći.
U mojoj duši se otvorio ponor, a vaši podrugljivi osmjesi lebde u zraku poput papirnatog zmaja, netom puštenog u visine.
Nevidljivi mač siječe iluzije,o istom ili sličnom, oči odvraćam od patnje i upirem ih u zvijezde...jedna je zablistala, pa nestala, visoko na nebu.

Noć se davno spustila niz večernje haljine, vjetar ljulja ogoljela stabla, a grane strše poput ruku čežnje za izgubljnom nadom, koja se pretvorila u zapljuskujuće valove na oceanu pare. Ljubav je svijet obojila mačijom nježnošću, crni su oblaci zaklonili sunce, zemlja se trese od tuge, a bogovi na nebu rasprostiru karte svojih misli u koje će zacrtati slijedećeg smrtnika.

Pegula je vrhunac moje poezije, on je početak i kraj u tom čudnom životinjskom svijetu, on je bijelina na slikarevom netaknutom platnu, on će nepomičnom snagom vladati metežom ovoga svijeta.

Tuga je ovladala mojim bićem, pokušavam biti tkalja koja će razmrsiti, nerazmrsive niti, spletene tom nježnom preslicom mačijeg postojanja i nestati u noći sjećanja.....Teško je biti sam, a još teže je biti ostavljen.




.

- 20:45 -

Komentari (0) - #

Sljedeći mjesec >>

  veljača, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            

Listopad 2016 (1)
Veljača 2011 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ljepota srca i uzvišenost duše....
Priče, Legende, Poezija....



Sve napisano na blogu je autorsko djelo, a
time i zaštićeno autorskim pravima.

Osim ako nije drugačije navedeno.
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX


Smrt nije jača

Ne poznajem ništa časnije ništa
starije od ovog života
Mačevi se ovdje nisu vadili ali je
hrabrost rasla
Zemlja nikad nije laka ali smrt
je premalena
Vrijeme se koristi i vječnost pripada svima
Zdravim rukama i jednostavnim srcem
dižu se hramovi
Tu gdje vječnost naočigled vlada
Starac ima sreću u tolikoj
starosti govoriti svima
Žena je služila bogu i vjerovala
mužu rađajući
Jedan život kad su sumnje
sitničavost slabe ruke
Jedan život kad u pjesmi samo
teče poučan razgovor
Ni zvona ne slave prošli život
mrtvi su tako jasni
Živi su pomalo čudni kad se
toliko zna o vremenu
Teško je na njih misliti kad se
starac razboli
Djeca se smiju uz krevet jer
dobrota drži svijet
Sve što se mijenja zajedno se mijenja
I nitko nebi ostao da nije bilo
djetinjstva
Što se nikad učinilo nije manje
veliko
Jer svima pomažu stare priče
što se ipak mogu zbiti
Prevariti javu
Kad je smrt slaba za ovu
Zemlju
Tu gdje vječnost naočigled vlada

/Vlado Gotovac/
















Linkovi



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se