_ _ _ _ _ _ promina.blog.hr

Ethnotine u emisiji Školski sat

Prije nekoliko dana, napisao sam post pod naslovom:

Ethnotine u emisiji Školski sat u 9:10 na 2. programu HRT-a

Linkom: http://promina.blog.hr/2012/11/1631256536/ethnotine-u-emisiji-skolski-sat-u-910-na-2-programu-hrta.html


Propustio sam tada navesti koju riječ o samim Ethnotinama, te ovom prilikom ispravljam grešku, i navodim što o njima možete pročitati na web stranici www.ethno.hr;
Link: http://www.ethno.hr/ethnotine-opcenito.html


ETHNOTINE


OPĆENITO

Ženski vokalni ansambl Ethnotine iz Zagreba jedan je od rijetkih vokalnih sastava koje nastoje sačuvati izvornu ljepotu, stil, sklad, dostojanstvo i vjerodostojnost u izvođenju raznolike hrvatske vokalne tradicijske kulture.
U pjevanje djevojaka nisu utkani moderni i kvazi folkloristički ritmovi već se radi o zvuku i tonu oblikovanom i usklađenom s arhaičnim načinom pjevanja koje je već poodavno napušteno u krajevnoj tradiciji. Slušajući njihove pjevanje možete osjetiti huk planinske bure, valove mora i žuborenje vode s izvora.
Osim vokalno izvođenja tradicijskih napjeva djevojke izvode plesno glazbene scenske kompozicije inspirirane krajevnom tradicijskom kulturom.
Po tome su posebne jer uspijevaju u dva različita područja umjetničkog izražavanja održati visoke izvođačke kriterije.

Začetnik i umjetnički voditelj: Goran Knežević
Voditelj pjevanja: Tomislav Habulin
Naziv ansambla smislio: Jakov Knežević
Ansambl zastupa: Goran Knežević


Pjevaju i plešu:

Antonija Cerovečki, Maja Perišić, Ivana Cencelj, Marija Mihovec, Anja Hadžić, Ivana Varga, Marina Romić, Ana Krmek, Tamara Rudan, Ivana Barač, Ilijana Mileta, Nina Gravranović, Ana Jambrek, Katarina Knežević


Program

Plesno – glazbene izvedbe
"Pod oblokom melin melje"
(plesno glazbena točka inspirirana podravskim folklorom)
Koreografija i glazba: Goran Knežević
Gl.obrada: Dražen Varga
Studijska obrada: Toni Eterović


Izvođački program – pjesme

Dobar večer dobri ljudi (Hrvatsko zagorje)

Istra i Krk

Kada vidim tvoje oči (Rudani, Istra)
Pijmo, pijmo z bukalete ( Istra)
Stara Baško, tararajčica ( Baška, otok Krk)

Dalmacija

"Lijepa se mare udala" (otok Lastovo)
"Sve se more" (dolina Neretve)
"Odriši se barka od kraja" (Turanj, Biograd)
Oja, noja (Grebašnica, Dalmatinska zagora
Zagora
"Tko me nano volio i kada" (Pridraga, Ravni kotari)
"Ljub' me dragi ne žali me mladu" (Polača)
"Sve sam svoje stavila u oje" (Promina Dalmatinska zagora)
Evo moga sela malenoga, Ražanac

Središnji dio

Oj Vulica kak' si lepa (Međimurje)
"E, majka Maru" (Turanj, okolica Karlovca)
" Tri djevojke zbor zborile" (Pokupska dolina)
"Šebešička" (Draganić)
"Pod onom gorom zelenom" (Podravina)
"Krapje selo", Krapje, Posavina
"Zima prohaja, leto dohaja" (Hrvatsko zagorje)
Jarebica lepa ptica (Međimurje)

Panonski dio

"U mliku me mati umiva" (Županja, Slavonija))
"Nisam dugo pjevala kroz selo" (Vranovci, Bukovje)
"Ej, čujem diko da te tvoji žene" (Slavonski Brod, Slavonija)


Na kraju, vratimo se naslovu.


Za sve one koji su propustili najavljenu emisiju na HTV-u, tu je video prilog:





Zahvaljujem se Ethnotini na linku-Hvala I.M!

Oznake: Goran Knežević, Folklor u Promini, Folklor Promine

Ethnotine u emisiji Školski sat u 9:10 na 2. programu HRT-a

Oznake: Folklor u Promini, Goran Knežević

„KUU -Promina“- na Smotri folklora u Šibeniku 2008. godine

Pregledavajući video sadržaje na svom računalu, pronašao sam jednu snimku TV Šibenika.

Na snimci nastup „KUU Promina“ na smotri folklora u Šibeniku 2008. godine.

Zbog veličine videa, podjelio sam ga u nekoliko nastavaka, i svi će biti objavljeni kroz nekoliko dana u ovom postu.











i to je to...

Oznake: KUU Promina, Folklor u Promini

KUD Mladost u Oklaju-Jeste li znali?

Evo jedne teme, koja bi bila mogla biti uvrštena u rubriku "Jeste li znali?", ili možda
kratki osvrt na prominsku prošlost, koju bi trebalo malo temeljitije obraditi.


***********************************************************************************

Iliri i tambura




"Igrom slučaja, u razgovoru s mojim vjerodostojnim kazivačem Markom Kneževićem iz Oklaja
(Promina, Dalmatinska Zagora) saznao sam još nevjerojatniju činjenicu da je u Oklaju postajao
tamburaški sastav.
To ipak nisam očekivao jer zvuk tambure ima malo toga zajedničkog za hukom bure s Dinare.

Sredinom 30-tih prošlog stoljeća, pod voditeljstvom Jose Kneževića - Makice u sklopu
Sportskog društva Sokol djelovalo je tamburaški orkestar od 15 članova, a svirali su mladi
obrtnici zaposleni su poduzeću Hrvatski Radiša.

Tambure su kupili i poklonili prominci, iseljeni u Ameriku.

Između ostalih berdu je svirao Krste Bronić Zagarušić, brač Ante Dizdar Antelin, a prim već navedeni
Joso Knežević.

Nakon 2. svjetskog rata, 1948. godine osnovano je KUD Mladost u Oklaju, a probe su održavane
u prizemlju kuće Škovrlja Luke Makice, a voditelj je bio učitelj gosp. Moslavac.

Društvo je prestalo s radom 1955. godine".

Izvor onformacije:
http://www.ethno.hr/iliri.html
Napisao Goran Knežević


***********************************************************************************


Tekst je samo ulomak iz cijelog članka, kojeg možete pročitati pod linkom:
http://www.ethno.hr/iliri.html

Oznake: Folklor u Promini

Tko to tamo....ojka?...KUU Promina

Jučer se do Slobodne Dlamacije u Promini nije moglo lako doći....svi primjerci su brzo rasprodani.
Hvala Bogu, nije bilo ništa loše za pročitat, nego konačno jedna lijepa vijest.

"‘Ja san malu i brija i šiša kod ognjišta di se pura miša’"- najtraženiji je naslov, a pod njim...



Naravno.... nastavak priče, pročitajte pod linkom:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Šibenik/tabid/74/articleType/ArticleView/articleId/151609/Default.aspx#

Oznake: Folklor u Promini, KUU Promina

Poslušajte pravu ojkalicu!

Ukoliko ste propustili emisiju Provjereno na Novoj TV (14.07.2011), evo nekoliko informacija na tu temu:

*******************************************************************
"Oj mala moja ko na'zorni organ, svako malo poviri pod jorgan.
Link: https://dnevnik.hr/bin/tv/?media_id=60485149

Stihovi poput ovoga nekima su samo deranje i zavijanje, ali njima je to pjesma koja srce dira!
Pjesma koju kažu nemoš pivat ako se nisi rodija za nju!
Turisti koji se zateknu u dalmatinskoj zagori jedva se mogu načuditi stihovima u kojima je vokativ oj- glavni element!

A zašto je baš ojkalicu, tu tradicionalnu vrstu pjevanja zaštitio Unesco, na obroncima Promine provjerio je Mato Barišić!

*******************************************************************

Pripadajući video možete pogledati pod linkom:

Oznake: Folklor u Promini

Čija je kapa (prominska?drniška?šibenska?) najstarija

Vječita je rasprava oko toga čija je zapravo crvena kapa koju su muškarci nosili u našim krajevima....Kapa koju i danas još poneki nose.

Mi je zovemo Prominska kapa, Drnišani Drniška, a Šibenčani Šibenska.....i vjerojatno svako selo u šibenskom zaleđu je imenom svog mjesta naziva.

Nedavno sam u SD pročitao članak pod naslovom:

„Pobijedila kapa iz škrinje Vodičanina Šime Pelajića Brunca“
Link: http://www.slobodnadalmacija.hr/%C5%A0ibenik/tabid/74/articleType/ArticleView/articleId/132694/Default.aspx

A u članku piše:

„U Etnolandu u Pakovu Selu održana je tematska večer pod nazivom “Čija je kapa najstarija?”
Ideja je bila da se na jednome mjestu pokažu tradicionalne kape koje su se nosile, i još uvijek se nose, na širem šibenskom području“.
Za kapu Šime Pelajića Brinca se u tekstu kaže:

„- Ta kapa stara je otprilike 60 godina. Donijela sam i kapu koju je nosio moj pokojni otac. Stara je 40 godina, a kupila mu ju je moja majka kod poznatih šibenskih kaparica iz kuće Stojić“.
U članku se navodi i datum sljedećeg susreta: „ Sljedeći susret o istoj temi bit će 30. ožujka u vrtu kuće Matavulj u Šibeniku. Ili, kako je rekao dr. Kale, na mjestu gdje je počela prava priča o šibenskoj kapi“.

Iskreno rečeno, odmah sam se sjetio priče koju sam nedavno objavio na blogu, a prenio je iz Župnog lista „Promina“- Legenda o Prominskoj kapi-
Link: http://promina.blog.hr/2010/12/1628559000/legenda-o-prominskoj-kapi.html
Uglavnom, jednu od najstarijih kapa u Promini (odnosno u Zadru) po mojim saznanjima ima Marko Knežević.

Jučerašnji broj SD (02.04.2011), donosi nam novu priču na ovu temu:

„Najstarija kapa izvezena u doba bitaka sa Turcima“

U tekstu novinarke Jordanke Grubač navodi se sljedeće:

„Na natjecanju „Čija je kapa starija“, a riječ je o šibenskim crvenim kapama- pobijedio je Marko Knežević iz Promine, odnosno iz Kneževića u Oklaju, inače stanovnik Zadra. Njegovu je kapu na natjecanje u vrtu kuće Matavulj, nekoć Industrije narodnog veza, gdje se kapa šibenkinja prvi put strojno šivala, donio načelnik općine Promina Paul Cota, a Marko Knežević, koji je doputovao iz Zadra, nije štedio truda pa se za prezentaciju svoje crvene kape i obukao u narodnu nošnju!“

Pored teksta nalazi se fotografija našeg Prominca Jose Bare u narodnoj nošnji..



..evo nastavka teksta:

„Postoji predaja da su boule, crne, vezane vitice na kapi, ili rađene za junake koji su se vratili iz bitke s Turcima, ili za one koji su u tim bitkama oginuli. Ova kapa je izvezena i na ravnoj plohi pa je Knežević ispričao cijelu tu navezenu priču koja po njemu opisuje jednu bitku s Turcima- govori etnolog dr Jadranko Kale iz Muzeja grada Šibenika, koji je i pokrenuo ovu akciju“.

Ono što po meni nedostaje u ovoj priči, to je ono najbitnije-Tko je i kada nosio tu kapu?

Zato sam s guštom pročitao u nastavku teksta:

„Drugu „najstariju“ kapu donio je mali Lovre Paić i ponosno izjavio: -Ovo je kapa moga pradida!“
To je to......svaka kapa ima svoju priču....svoja sjećanja.....kad bi samo znale pričati. Ali zato je tu mali Lovre da sa kapom u svojim rukama podsjeti na svoga pradjeda. I dok je kape....sjećat će se i pradjeda!
Možda ja grješim....ali mani veliku vrijednost imaju i priče koje prate djelove narodne nošnje, uvjek ih rado volim poslušati.

Vratimo se ipak kapi.

Za sada je Prominska kapa najstarija (premda nismo saznali makar približnu godinu njene izrade) ...vidjet ćemo hoće li netko u svojoj škrinji pronaći još stariju(!?).

Oznake: Folklor u Promini

'Ko je obisija pivca?

Na jednoj svadbi u našim krajevima….
Dalmatinska Zagora –„ne shvaćena zemlja“.
Marija i Luca-Naše gore cvijeće….
Marija „rođena“ Zagrepčanka.
Luca –rođena „Zagoranka“

M: Joj Luca, kak' je meni strašno tu kod vas. Ovi derneci, budu me ubili. Toliko seljaka na jednom mjestu…to je fakat strašno.
L: Ajde Mare, kuš lipšeg događaja od naše svadbe.
M: Mogu si mislit. Ovo su vama jedini društveni događaji.
L: Jesi ti glupa. Šta ti misliš da kod nas nema ničega osim Stipine svadbe? Da je to nama jedini društveni život?
M: OK, ispričavam se Luce. Nego…… Isuse! Bože! Pa kaj ona djeca i na svadbi trče za kokama? Pa vi stvarno niste normalni!
L: Ne trče za kokama, nego za pivcom!
M: Isuse, pa kaj to nije isto! Koji ste vi zlostavljači životinja!
L:Ništa ti Mare ne znaš. Ka' da tvoja i moja mate nisu dvi sestre.
M: Dobro OK, ja niš' ne znam. Onda mi ti objasni zašto ta djeca hvataju te koke?
L:Opet ti…Ne vataju koke nego pivca. A kad uvate pivca, obisit će ga na barjak, zajno sa čarapama, košuljama…i svim onim šta na barjak ide.
M: Tek sad ništa ne razumijem……


Udaljimo se malo od Marije i Luce. Ostavimo nastavak njihova razgovora za neki drugi post.
Ali….Da li ste se i vi možda koji put zapitali zašto se u našim krajevima (Dalmatinska zagora) na barjak vješao pijevac?
Naravno, kod nas je sve manje svadbi, sve je manje pjevaca…pa i taj običaj polako izumire, ali kad jednog dana nečije unuče upita gledajući stare fotografije „Pa zašto je djede na zastavi obješen pjevac“, a kao odgovor ne bude dovoljno reći „takav je bio običaj“, onda će te odgovor pronaći u sljedećem tekstu:


„Pojam kokoš za barjak dolalazi od običaja da se u mladenkinoj kući, prije nego će svatovi krenuti i povesti mladenku u crkvu na vjenčanje, navrh stijega s hrvatskim barjakom veže pijevac i nekoliko ručnika, što postaje dar barjaktaru. Druge nedjelje nakon svadbe ili nekog drugog dana, svatovi se ponovno, u manjem broju, okupe i u mladenkinu selu zaredaju od kuće do kuće kupeći kokoši za barjak . Te se kokoši za barjak ne vežu, jer toga puta svatovi barjak i ne nose, nego nose gajbe i u njih spremaju kokoši koje postaju dar sela mladenki.
Kad su se s vremenom stroge odredbe, da se kokoš za barjak skuplja samo u mladenkinu selu, izgubile, kokoš se za barjak davala i mladoženji u njegovu selu, čime se smisao običaja nije iznevjerio nego obogatio. A smisao davanja kokoši na barjak, koja je mogla biti i ovca, i koza, i tele, nije bio, koliko god po izričaju tome sličio, u značenju onoga pijevca na stijegu, da se slavi, da se lumpa, nego je smisao kokoši za barjak, i kad je kokoš, i kad je tele, bio u tome da se mladom bračnom paru pomogne u zasnivanju vlastitog gospodarstva. Svoga kokošinjca, svoje štale sa steonom kravom, i svoje jare sa stadom ovaca i koza!“

Eto, tako nam piše o ovom običaju naš Prominjac Ivan Aralica u knjizi „Život nastanjen sjenama“, da se ne zaboravi…..

Oznake: Folklor u Promini, Ivan Aralica

Legenda o Prominskoj kapi

Često sam u razgovorima na temu Prominske kape, čuo kako Marko Knežević- Brko, ima zapise o legendi na tu temu.
Ovih dana, izlazi iz tiska 4. Broj župog lista Promina, a u njemu baš ta priča:

Evo je u cjelosti:



///////////////////////////////

Prominska kapa

a) CRVENA - okruglog do eliptičnog dna. Po obodu je raspoređeno 26 koluta u dva reda.

b) SA POLA VEZA - modificiran oblik crvene kape. Nešto je manja i plića od crvene. Na
nešto manje od pola dna izvežena je sličnim motivima - koluta. Ima devet kita dužine jedne
podlanice, što očito asocira na devet kapitanija u Promini.

c) TIJARA - od crnog do modrog pliša. Po veličini i obliku je kao i crvena kapa. Nosili su je
bogatiji i viđeniji ljudi, a i poneki glavari kuće.

LEGENDA O KAPI

Davne 1715. godine Turci i osmanlije iz Bosne opsjedaju grad i utvrdu Sinj, uoči Velike Gospe 15. kolovoza.
Sinj brane fratri - franjevci sa svojim pukom i po glasnicima hitno traže pomoć od biskupa šibenske biskupije. Biskup organizira na brzinu serdare i harambaše - njih 26 sa svojim mnogobrojnim konjanicima, poglavito iz Zagore.
Predvodi ih serdar drniški i petropoljski Nakić-Vojnović, koji je imao nasljedno pravo serdarstva.
Pridružuju im se dvojica harambaša - kapitana iz Promine: Validžić i Knežević sa svojim konjanicima (i gledaj čuda njih 26 konjanika). Pored Sinja pojavljuju se Turcima s boka. Turci su u paničnom bjegu. U pričuvi je kapitan Džepina.

Od toga događaja Prominci počimlju svoje kape ukrašavati po obodu sa 26 znakova, a u slavu i na sićanje svojih 26 konjanika predvođenih harambašama - kapitanima.

Ukrasi su prvotno bili: pulije, botuni, puca, koščice, novčići obični i srebreni, pa i novčići zlatni, već kako je ko mogao. Kapa kasnije proširila po čitavoj šibenskoj biskupiji i počela se praviti u radionicama -manufakturno, pod općim imenom šibenska kapa.

Tko to htio ili ne, kapa je nastala u Prominskim ili pod Prominskim selima.

Svi putevi je vraćaju upravo pod Prominu.

Ovu legendu prenosim od starih Prominaca mladima da se ne zaboravi.
Kum Paško Dizdar (Patko) mi je pripovidao se o Prominskoj kapi - SA PO VEZA - a njemu je, reče on, sve to prinija njegov brat Andrija Dizdar, fratar. Rekao je i to da je vez dna kape sav od pripovitke (simbolike) vezane za Prominu, njezine konjanike i arambaše - kapitane, a u svezi s odlaskom obrane Sinja od turčina 1715. godine.

Jedan pomen o Prominskoj kapi, reče mu brat Andrija stoji u crkvenoj knjigi župe Vodica.

Marko Knežević - Brko

///////////////////////////////

I čija je na kraju kapa?

Možda je najbolja tvrdnja: „Kapa je od onog tko je nosi!“
Ili kako jednom reče fra Ivan Čupić: „Dok je glava, bit će i kapa“.

Oznake: Folklor u Promini

Ojkalice pismo moja...pismo mojih pradidova

Svatko ima svoje asocijacije na riječi koje čuje, i baš razmišljam koje su meni
prve asocijacije na ojkalicu? pjesmu pjevanu s jednim prstom u uhu i obaveznim
(najčešćim) završetkom stihova ooooooj- siv' sokole moooooooj!

Eto, na spomen ojkalice u mojim se sjećanjima javlja kuća moga dida Mate
u Matasima....pun stol pečene janjetine, odojka, pršuta. Kasna je ura, i bukara
je sa crnim vinom već bezbroj puta okružila stol. A onda did Mate vikne:
„'oćemo li Toma zaojkat ?“...I onda krene dida Toma, sljedi Ga dida Mate,
priključi se Mladen
i cijela se kuća ori od Ojkalice. Od cijele pjesme, meni je bilo jasno samo ono oooojjjjj, ali mome didu Mati su
se oči blistale takvim sjajem, zadovoljstvom, takvom radošću, koju ja tada nikako nisam mogao razumjeti.
Što tu ima toliko dobro da čovjeku donosi toliku sreću i euforiju?

Slušam ovih dana kako je UNESCO u popis ugrožene svjetske nematrijalne baštine uvrstio i ojkalicu.
Naravno, svatko sad ima svoje mišljenje o toj vijesti. Dok se jedni raduju što je netko primjetio dio naše
kulturne baštine, drugi su u tome pronašli odličnu temu za izrugivanje načinu života naših djedova i pradjedova.
Bez obzira što se mnogi od tih „komentatora“ u raznim raspravama uzdižu u nebesa u svojoj tolerantsnosti i
prihvaćanju današnju bogatu kulturnu raznolikost i puno toga shvaćaju pod „normalno“, oni će moga dida Matu
uvjek smatrati čovjekom koji je ojkalicom ubijao vrijeme, i radio nešto što nije „normalno“.

Kao što je za neke ljude normalno otići u operu, pogledati dobar kazališni komad, slušati najveće zvjezde u nekoj
od Arena, tako je i mom djedu bilo normalno zapjevati ojkalicu. Ja ojkalicu kao djete nisam shvaćao, ali sam
poštivao ljubav moga dida prema ojkalici.

Zar ljudi poput moga djeda nemaju pravo na „svoj dio svemira“?


Evo što sam pronašao na interneti vezano uz ovu temu:



Jedan video na kojem naši Prominci ojkaju, možete pogledati na HRT-u pod naslovom:

Ojkalica - jedan od najstarijih oblika višeglasja

http://www.hrt.hr/index.php?id=48&tx_ttnews%5Btt_news%5D=95236&tx_ttnews%5BbackPid%5D=38&cHash=976d381e85

Ojkalicu, jedan od najstarijih oblika višeglasja, UNESCO je uvrstio na popis ugrožene svjetske nematerijalne baštine. Bila je to prigoda da u Oklaju posjetimo štovatelje tog prastarog oblika ilirskog i prailirskog pjevanja s područja antičke Dalmacije koje su Hrvati "stvorili", učili i očuvali.

Istom temom, bavila se i Slobodna Dalmacija:

Recept ojkalice: Jedan potra, drugi priuzme i trese, a onda svi gonimo do kraja

Link: http://www.slobodnadalmacija.hr/Šibenik/tabid/74/articleType/ArticleView/articleId/121741/Default.aspx

U SD još piše:

Kulturno-umjetničko društvo “Promina” osnovano je prije pet godina, a tada mu se priključila i grupa pjevača
ojkalica iz toga kraja. Petar Juric Pešo (67) jedan je od pet pjevača - uz Joška Duvančića, Dragu Tarlu, Joju
Pericu i Vinka Sarića - ali jedan od samo dvojice njih koji - tresu.

- Moj kolega vodi, ili - jedan potra, ja priuziman i tresen i onda je zajedno gonimo do kraja. Mogu ja trest, a može
i Drago, to se dogovorimo između sebe ko će trest. Svakako jedan potira, a drugi priuzimlju, a kašnje se
završava. Ne, ne može svak trest, jedino to nas dva znademo, Drago i ja.

Nastavak pod već navedenim linkom:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Šibenik/tabid/74/articleType/ArticleView/articleId/121741/Default.aspx

Neka ljudi guštaju....svatko ima pravo na svoje gušte...

Oznake: Folklor u Promini, KUU Promina

Folklor Pormine Goran Knežević IV dio

Prominsko pjevanje i tekstovi pjesama

Pjesma je uvijek zbližavala ljude.
Malo je koja «slava» u Promini prošla bez pjesme.
Kad se sjetim prominske ojkalice, sjetim se i svog dida Mate i njegove družine kako pjevaju meni teško razumljive pjesme.
Otišao je davno did Mate i većina njegovih prijatelja koji su s prstom u uhu hvatali «intonaciju» njihovih melodija.

Jedno vrijeme jedina moja veza sa starim pjesmama bila je (bolje rečeno stihovima koje su stari Prominci pjevali) izvedba rock verzije prominske ojkalice u obradi Podroom banda-a.

Većina Porminaca je vjerojatno mislila da od naše pjesme nije ostalo ništa… da je nema više tko zapjevati… da su stihovi naših starih pjesama zajedno sa dušama naših didova i baba otišle u nebo.

Ipak, naša pjesma je preživjela.
Na svakom novom nastupu KUU «Promina» čujem neke nove stihove naših najstarijih… neku novu pjesmu.

Zahvaljujući Goranu Kneževiću i njegovu razgovoru sa najstarijim Promincima, jedan dio pjesama ostao je i u pisanom obliku.

Evo jedne pjesme svim Promincima barem djelomično poznate:

PJESMA O VILI

Zima prođe svanu pramiliće
Po Promini procvijetalo cviće.
U proljeće su ptice zapivale,
Pod Prominom vile zaigrale.
Rudna zora nije zabilila,
Kad je mene pozivala vila,
U planinini di nam cvita cviće
Nad Prominom otkud sunce sviće.
Ona meni sa proplanka viće
Kaži momče s čim se cure diće.
Kako svoje lice uzgajaju.
I s čime se mlade zanimaju.
A ja vili ovu rič odvratim
Čekaj vilo domalo češ znati

U Promini devet sela ima,
Triba znati divojke po njima.
A bila vilo viruj mi ka Bogu
Sve divojke valiti ne mogu.
Ako kudim moja je sramota
Jer i ja sam prominskoga roda.
S tvojom moći i sricom bajnom
Sve što kažem nek' ostane tajno.
Slušaj dalje moja vilo bjela,
Započet ću od Razvođa sela.
Tu su cure što u rudi rade,
Naveliko novaca zarade,
Svoje novce nikome nedaju.
Što god oće za njih uzimaju.
Zato nose svilene šunadare
Oko vrata gizdave đendare.
Blago momcim koji se uhvati
alaj će se para nagrabiti.
A oklajkuše ko u malom gradu,
svakome se narugati znadu.
Na čas smrti ne dobile sviću
Svakom će se narugati mladiću.
Stid nemaju Boga se ne boje,
Ne bi tako da za bankom stoje.
Sukonovačke cure blizu Cote,
Igraju se s momcim na balote.
Cilog dana na balote igraju,
A po noći s momcim briškulaju.
E, sad ću se uputiti na da se
Spomenut ću Lukar i Matase.
U Lukaru žive vode dvi su,
Mnoge cure umile se nisu.
Primetače čelma im sapuna.
One o tom nevode računa.
Kaži meni Gospe od Čatrnje
Imal’ koja bez ijedne mane.
A mataske slaba ime je srića.
Svaka ima nekolko kablića.
Mliko nose u Knin pa prodadu,
I kupuju puder i pomadu.
Zato one vavik su pri gradu
I gospodski se ponašat znadu.
A ljubotičke u zelenom gaju.
Misto pisme one nabrajaju.
Svaka vavik kuka i jauče,
Kao da je neprijatelj tuče.
Naročito kad do Krke odu,
Kao da su na nekom sprovodu..
Čitluške su blizu kapelice,
One žele postat divice.
U kapeli kleče svakog dana
Uz mantiju mladog kapelana.
One mole po noći i po danu,
Da u raju misto sačuvaju.
Blago momcim' kojim pripadaju,
I za njih će biti mista u raju.
A mratovske ovce uvračaju.
Kod Martina u zvona lupaju.
Cilog lita u krevet ne ležu,
One stalno za zvona potežu.
Ubila ih Isusova mati
od njih narod ne može spavati.
Bogatske su blizu bogočina,
Svaka cura poštena i fina.
Svaki posa one raditi znaju
Pa se zato momcim dopadaju.
Teško brime one stalno nose,
Naročito kad se trave kose.
Puljankuše iznad brine šeću,
Visoko se među curam meću.
Krka im je kraj donjih mlinica
Ima i njih kaljavoga lica.
Još je u njih vrilo od Miljacke,
Dino krijuć nose prati biljce.
Buve trenu da ih voda nosi.
Kući biže po jutarnjoj rosi.
E, kroz Prominu i svih devet sela,
Pivam pisme svakojakih vela.
A ova je pisma proizvoljna
Sanjom vilo budi zadovoljna.
Ja sam čuja od junaka stara,
Di se vila s ljudim razgovara.
I on mi je govorio tada,
Mnogo ljudi da od vile strada.
Ali ti nisi ka obična vila,
Mome srcu ti si uvik mila.
Sad se vilo vini u planinu,
Pozdravi mi svu našu Prominu.


Više o načinu pjevanja i stihovima pjesama koje su se u Promini pjevale pogledajte na www.ethno.hr pod linkom.





P.S.

Imam jedno pitanje za «Potravlje moje».

Prije nekoliko godina, fra Ivan Čupić mi je spomenuo da je tema diplomskog rada tvoje supruge bila «Pjesme u Drniškom kraju»… da joj je on pomogao u prikupljanju materijala…

Da li diplomski rad možda obrađuje i prominske pjesme?

Oznake: Folklor u Promini

Folklor Promine-Goran Knežević-III dio

Teško bi bilo danas u Promini naći troje starijih Prominjaca koji bi se u baš svakom detalju složili sa opisom naše narodne nošnje, a o mlađima da i ne govorim.

Neslaganja znaju biti različita.

Prema zapisima u jednoj knjizi Ivana Aralice, cure-neudane djevojke su u našim krajevima nosile crvenu kapicu, kao znak spremnosti za udaju.
I dok tako piše Ivan Aralica, i baba "Nikinca" iz Marasovina u svojim pričama opisuje kako su joj njeni dok je bila cura, kupili tu crvenu kapicu... neki drugi se ne slažu da su u nas ikad djevojke nosile tu kapicu.

Dok jedni kažu da muška kapa nikad nije imala rese (koje padaju niz leđa onoga tko je nosi) kao u ličana... moja baba kaže da su kapu s "kitom" nosili samo oni koji su stvarno bili bogati.
Što su bili bogatiji... to je kita-odnosno to su rese bile duže.

Često se postavljalo pitanje da li se pas kod muškaraca veže tako da njegov završetak visi niz lijevu ili desnu nogu?
Neki kažu da se veže tako da mu kraj završava na lijevu stranu, ali opet drugi pitaju zašto je kipar Vlado Radas na svom spomeniku "Prominskoj obitelji" (pred crkvom sv Roka u Čitluku) pas stavio da završava na desnu stranu?

Pitanja je puno, i dobro je da se ta pitanja uopće postavljaju i da to nekoga zanima... da to negdje ostane zapisano... da se ne zaboravi.

Goran Knežević u svojoj temu "Folklor Promine" nije trošio puno riječi na opisivanje muške i ženske narodne nošnje, nego je jednostavno priložio fotografije Prominke i Prominca u narodnoj nošnji, i svih djelova koji čine narodnu nošnju-posebno.

U nastavku posta nalaze se fotografije Prominca i Prominke u kompletnoj narodnoj nošnji, a fotografije je napravio Zoran Knežević.

................................



Koji detalji čine žensku narodnu nošnju prominskog kraja, pogledajte pod linkom, na www.ethno.hr-u.
Isto tako, pogledajte kako izgleda muška narodna nošnja našeg kraja pod linkom.


Sljedeći post na temu folklora u Promini, bit će posvećena načinu pjevanja u Promini.

Oznake: Folklor u Promini, Ivan Aralica, Marasovine

Folklor Promine-Goran Knežević-II dio

Do prije koju godinu, malo se tko od mlađih mogao pohvaliti da zna zaigrati kola koja su se nekad igrala u Promini.
Zahvaljujući KUU "Promina" i našim starima koji su se uključili u rad udruge, naša kola su spašena od zaborava.
Paralelno sa radom starijih članova KUU "Promina", i najmlađi su polako počeli igrati kola.
Mojih svi troje djece često me znaju "satravat" igranjem kola po dnevnom boravku.
Mlađi sin i kćer su toliko bili oduševljeni djelom nastupa KUU "Promina" u kojem se "zabacuju" momak i dvije djevojke, da su i sami uvježbali "zabacivanje" i sad čekaju svoju priliku- "da odrastu".

Šteta je što nemamo dovoljno sredstava za izradu nošnji za djecu koja bi bila "pomladak" naše folklorne skupine, a siguran sam da bi ih bilo više od dvadesetak.

Goran Knežević je ostavio KUU "Promina" 70-ak pitanja koja bi valjalo postaviti našim najstarijim Promincima, kako bi što bolje i vjernije prikazali folklor Promine na svojim nastupima.

Jedno od pitanja je: "Što je za Vas značilo igrati kolo?"

Na to se pitanje, dvjema upitanim bakama odmah pojavio osmjeh.
"E moj sinko... meni je to bilo sve... meni je to bila radost... e kako smo se nekad družili... kako smo pivali... sada nigdi nikoga nema... ako 'ko zapiva... odma je ili lud ili pijan".

Kad sam isto pitanje postavio djejdu iz Puljana, on mi je odgovorio:
"E dite moje... teška su to bila vrimena... meni je mate rano umrla... ja sam ti bija sirotinja... bija sam gol i bos... ja sam samo gleda one koji igraju... ako nisi ima... nisi ni za kolo bija...."

Jedno vrijeme i ja sam sa KUU igrao kolo... i mogu reć da kolo ima neku posebnu energiju.
Kola Promine toliko su zbližila članove KUU, da smo svi, bez obzira koliko nas godina djeli u rasponu od 16. do 70. i nešto godina... postali kao jedna mala obitelj.

Istraživanje folklora nije lak posao.
Teško je doći čovjeku u kuću prvi puta... niti on poznaje vas... niti vi njega..
Teško je otvoriti "dušu" baka i djedova da iskreno popričaju o tim davnim danima.

Prije nekoliko mjeseci, posjetio sam u Marasovinama babu "Nikincu"....
Dogovor za posjeti babi Nikinci išao je preko prijatelja koji živi u Njemačkoj...
Puno toga se treba poklopiti za jedan "intervju"...
Prijetalje treba doći iz Njemačke... baba Nikinca biti kod kuće....
Ovih dana prijatelj mi je došao iz Njemačke i ja Ga odmah zovem... "Idemo li kod babe Nikince?".
"Baba Nikinca je u bolnici... slomila je kuk:"
A baba Nikinca mi je najljepše pjesme zapjevala... i najviše novih stihova "izrecitirala"... samo je videokazeta bila prekratka za sve snimit...

Goran Knežević, posebno je obradio Prominska kola.
Meni je najjače kad negdje nastupamo i voditeljica najavi:
"Sada će KUU "Promina" otplesati "dva naprid"????
Ma koja "Dva naprid?"
Koje je to kolo???
To je kao da netko za valcer kaže:
Sada će nam mladi par otplesati "lijeva-desna-lijeva"... ili "jen-dva-tri"???

Naravno... voditeljica najavi ono što joj netko od nas kaže... ali u Promini koliko sam se ja do sada raspitivao... a vidim i u tekstu Gorana Kneževića... ne postoji kolo "Dva naprid"... ali zato postoji "Colozec".

Kad je folklor u pitanju uvjek su rasprave je li se igralo ovako ili onako... je li se kolo zvalo ovako ili onako....
Zato je bitno napraviti što više anketa na temu folklora.
Što više "intervjuiranih" djedova i baka... to će folklor biti izvorniji.

Često se zna reći "Plešu u kolu"... svi stariji koje sam do sada pitao da li su plesali kolo odgovorili bi isto:

"Mi nismo plesali kolo!!!!! Mi smo ga IGRALI".


ŠETKE, STARAČKO - COLOZEC, BIRAČE KOLO, KOLO NAPOVRAT, POPASOVE (ZABACE), kola su koja je Goran Knežević opisao pod temom "Prominsko kolo" a možete pročitati pod linkom na www.ethno.hr.


Kakva se narodna nošnja nosila u Promini... tema je jednog od sljedećih postova.....

Oznake: Folklor u Promini, KUU Promina

Folklor Promine-Goran Knežević-I dio

Nedavno me novinarka «Hrvatskog radija» na izložbi «Dalmatinska Zagora-nepoznata zemlja» upitala zašto se tako malo zna o našem kraju… zašto je nepoznat?

Odgovorio sam da vjerojatno nemamo dovoljno ljudi koji vole kraj iz kojeg potječu, ljudi koji su spremni s ponosom reći iz kojeg su kraja…
Ljudi koji će reći: «Ja sam iz Promine, i time se ponosim…»

Goran Knežević je već jednom bio tema mojih postova.
Pretraživanjem bloga, lako će te pronaći spomenute postove…

Na promina.blog.hr često navrati «ententinovka» koja mi je ovaj put ostavila sljedeći komentar:

«Pozdrav! Kako sam već komentirala Vaš blog kad ste pisali o gospodinu Goranu Kneževiću te koreografiji Promina koju izvodi FA Ententin, poželjela sam Vas informirati da je gospodin Knežević objavio tekst temeljen na njegovom istraživanju prominske kulturne baštine na www.ethno.hr, pa savjetujem svima koje bi ova tema mogla zanimati da posjete stranicu i pritom eventualno nešto nauče.
Nadajući se da će Vam biti od pomoći, srdačno pozdravljam»

Zahvaljujem se «ententinovki» na ovoj jako lijepoj informaciji, koja će vjerojatno zanimati mnoge Promince, a posebno članove KUU «Promina».

Gospodin Knežević je jako lijepo opisao folklor Promine u temama: Prominsko kolo, narodne nošnje, pjevanje i dječje igre.

U samom uvodu Goran Knežević je napisao sljedeće:

«Što sam stariji to mi sve više naviru siječanja iz djetinjstva, a poglavito ona vezana uz moj boravak za vrijeme ljetnih i zimskih praznika u prominskom kraju. Volio sam dolaziti didu Stipanu i baki Anici Knežević. Ljudi u Promini su bili srdačni i nekako su se posebno toplo odnosili prema djeci. Otac, Josip Knežević bio je strahovito vrijedan i radišan čovjek. Zamislite uživao je kopati vinograd, a ja sam motiku mrzio iz sve snage. To rezultiralo brojnim međusobnim sukobima, koji su često završili mojim bježanjem po vinogradu ispred škurije razljućenog oca. Mama mi je bila jedino utočište i jedino me je ona shvaćala u tom tvrdokornom svijetu».
Naravno ovo je samo ulomak Uvoda, a cijeli tekst svakako pročitajte pod linkom http://www.ethno.hr/promine.html.


Tema je jako zanimljiva, jer po prvi puta imamo na jednom mjestu stručno obrađenu temu folklora našeg kraja-Promine.

Zahvaljujem se gospodinu Goranu Kneževiću što «otima» našu bogatu folklornu baštinu od zaborava i izumiranja.



Za sljedeće postove ostavljam Prominsko kolo, narodne nošnje, pjevanje i dječje igre.

Oznake: Folklor u Promini

Znate li tko je Goran Knežević? II dio

Već sam jednom pisao o Goranu Kneževiću, pa ne bi bilo loše da pročitate moj post pod linkom.

Citirat ću samo jednu od rečenica koju možete pročitati ako posjetite navedeni link mog posta ( i ostale linkove navedene u postu) a koja najbolje opisuje Gorana Kneževića:

"Organizator, predavač, pedagog, istraživač, publicist, stvaratelj na području folklorne umjetnosti, inicijator osnivanja društvenih institucija za djecu i mlade i svirač na tradicijskim instrumentima".

Nedavno sam pisao kako smo dobili videosnimku nastupa jednog zagrebačkog KUD-a, u kojem su koreografijom obuhvaćeni pjesme i plesovi iz naše Promine.
Taj post možete pročitati pod linkom "U Promini ima devet sela".

Uglavnom nakon što su članovi KUU "Promina", a pogotovo stariji članovi pogledali snimku, nastupile su različite rekacije i tumačenja onog što se na snimci moglo vidjeti i čuti.

Nedugo nakon ove prve projekcije, Mario Juric došao je do DVD-a sa snimkom nastupa “ ENTENTIN “-a, kojeg vodi Goran Knežević sa koreografijom "Promina".

Napravio sam prezentaciju tog DVD-a pomoću projektora opet pred članovima KUU "Promina", i reakciju su bile jako zanimljive.

Snimka nas je sve oduševila.
Jedno prikazivanje je bilo malo, pa sam još 3-4 puta "puštao" snimku, i svaki bi put uočili neki novi zanimljivi detalj u njihovoj vrhunskoj izvedbi.
Gledajući tu snimku koja traje samo osam minuta, upoznajete bogatstvo i raskoš folklorne prošlosti Promine.
Taj DVD bi jednostavno svaki Prominac trebao pogledati.

Sad se pitate kako je Goran Knežević uspio obraditi sve te prominske pjesme i plesove?

Citirat ću njegove riječi:

"Prije nekoliko godina, kada sam istraživao tradicije Promine, moj otac Josip Knežević, bio mi je jedan od najznačajnijih kazivača. Bez obzira što je zamijenio oba kuka i s 83 godine na leđima, bio je vrlo revnosan u pričanju i plesanju. To se najbolje vidjelo jednom prilikom u Domu za stare i nemoćne osobe, kad mi je u kafiću plesao prominsko kolo sa štakama naravno".

Koliko su važni pjesma i ples možete pogledati u nastavku citiranog djela teksta na www.etno.hr pod linkom "Grupno kreativno izražavanje".

Lijepo je imati nekoga iz svog kraja tko se bavi folklorom, i tko u tako lijepom svjetlu predstavlja Prominu u Hrvatskoj i svjetu na svojim nastupima.

Dok je Gorana Kneževića, mnogi će se zapitati "Pa gdje je ta Promina?... Gdje se tako lijepo pjeva i pleše?"

Gospodine Gorane Kneževiću svaka Vam čast na velikom trudu u promicanju prominskog folklora.

Koreografijom "Promina" otrgnuli ste dio naše bogate folklorne prošlosti od zaborava.

Oznake: Goran Knežević, KUU Promina, Folklor u Promini

U PROMINI IMA DEVET SELA

Prije više od dvadesetak godina Prominu je posjetila jedna gospođa koja je nastojala u razgovoru sa starijim Promincima, oteti od zaborava naše stare pjesme, kola.. običaje.
Napravila je po nekim pričama dosta tonskih zapisa.
Tko je bila "ona", donedavno mi nije bilo poznato.

Već sam nekoliko puta pisao na Blogu kako HKUD "Željezničar" često u svom programu na nastupima ima točku "U PROMINI IMA DEVET SELA".
Čak sam navodio i datume njihovih nastupa, sa željom da se netko od Prominjaca koji žive i Zagrebu javi i opiše svoje dojmove.

Moj prijetelj koji vodi jedan KUD u Njemačkoj pričao mi je da ima rodicu koja zna gospođu koja je radila koreografiju za spomenutu točku.
Skoro godinu dana pokušavao je doći do videozapisa nastpa HKUD-a "Željezničar" sa točkom vezanom za Prominu.
Njegova je namjera bila pomoću video snimke, naučiti djecu koja pohađaju hrvatski folklor u Njemačkoj prominske plesove.

Zahvaljujući njemu do spomenute snimke sam i ja došao, i večeras ću je prikazati članovima KUU "Promina".

Sad i pitanje sa početka priče ....

Tko je bila gospođa koja je još prije dvadesetak godina snimala naše djedove i bake kako pjevaju i plešu?

Bila je to gospođa Vesna Robinić iz HKUD-a "Željezničar".

Ja se ovim putem zahvaljujem gospođi Vesni što je sačuvala dio prominskih običaja od zaborava, što je zajedno sa svojim HKUD-om nastupala širom Hrvatske na raznim smotrama folklora i podsjećala na bogatu folklornu baštinu Promine.

Nadam se da će se jednog dana sastati HKUD "Željezničar" i KUU "Promina" i zajedno zapjevati prominsku pjesmu i zaplesati prominska kola.

Zahvaljujem se i mom prijatelju i njegovoj rodici što su mi ustupili video snimku da je mogu prikazati članovima KUU "Promina" da naučimo još koje "zaboravljeno" "Prominsko kolo".

Oznake: Folklor u Promini, KUU Promina