| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design by [TinchA]
Ok baš i nje točno al eto. Nije da se ne trudim, al eto. Prolazih danas pored stare kuće zdravlja pa malo zastadoh i utonuh u misli. Malo nostalgije dobro dođe, al nije baš neki posao živjeti u prošlosti...
Malo je - nerealno
Bolje živit kako kaže pjesan ova:
Living and dying laughing and crying
Once you have seen it you will never be the same
Life in the fast lane is just how it seems
Hard and it is heavy dirty and mean
Motorbreath
Its how I live my life
I can't take it any other way
Motorbreath
The sign of living fast
It is going to take
Your breath away
Don't stop for nothing its full speed or nothing
I am taking down you know whatever is in my way
Getting your kicks as you are shooting the line
Sending the shivers up and down your spine
Motorbreath
Its how I live my life
I can't take it any other way
Motorbreath
The sign of living fast
It is going to take
Your breath away
Those people who tell you not to take chances
They are all missing on what life is about
You only live once so take hold of the chance
Don't end up like others the same song and dance
Motorbreath
Its how I live my life
I can't take it any other way
Motorbreath
The sign of living fast
It is going to take
Your breath away
Eto, izgubih se ponovo. Ništa novo, nit je prvi nit je zadnji put. Nigdje nekih konkretnih znakova, nešto kao svjetlo na kraju tunela, ili velika tabla u sred pustinje. I sada se polako osvrćem oko sebe i gledam kamo sam to dospio... nije da znam...
Znam da je netko tu bio prije i da će ponovo biti ali: slaba je to utjeha.
Sunce stoji gore na nebu, što me neznatno tješi, jer tamo je oduvjek, i zauvjek. Koliko sam pogubljen ovdje, toliko sam i tamo, na drugom kraju stvarnosti.I uopće nije fora. Ne znati kud sa sobom, ne imati nikakvu viziju budućnosti, ne moći zamisliti neku stazu van iz labirinta... Definitivno nije fora. Najgluplje se ipak osjećam glavom udarenom u obližnji zid. Zašto se to događa, jer hodam po sjećanju, a ništa nije isto kao i jučer, sve se mijenja prema naprijed, bilo to dobro ili loše. I sad ti druže hodaj protiv struje... Nezgodno, nezgodno do bola. I lupiš glavom o zid, shvatiš da to nije tvoja ulica, i počneš trčati kao luđak, tražiš izlaz, a izlaza neeeeemaa.
I blesavo se osjećaš kad se se nađeš na nekom mjestu koje ti je kao klincu budilo osjećaje toliko jake da ti se koža ježila, a sada te gazi ravnodušje prema svemu što vidiš. Zapravo to i nije najgore, već kad se ponovo naježiš, ali ovaj put na prizor iz svojeg sjećanja.
Malo bolesno
Al dobro, sve je to dio tvog života, pa je koliko toliko shvatljivo.
A kad se sjećaš i izgaraš od nostalgije za mjestom, vremenom, prizorom ili osobom koje nije bilo?
Malo žešća situacija. Bilo bi zanimljivo jednom svratiti u svoju vlastitu utopiju, provest tamo jedan dan, sat, koliko je već potrebno.
I kakve to veze ima s ičim? Pa, eto, ako tko zna gdje je to mjesto, nek me uputi, bit ću zahvalan.
Polako tražim to mjesto, život polako blijedi, teče vrijeme, sve dalje u nepovrat, tamo prema sivom horizontu oblačnog dana, vlažnog do mjere da te guši, a ni kaplja vode ne pada.
Ništ, kupim prnje, idem dalje, pa kud dospijem dospijem...
Prolazi vrijeme...
Jučer izgleda kao da nikada nije ni postojalo
smrt me pozdravlja toplo, sada ću još samo reći zbogom...
