O STVARNIM DOGAĐAJIMA
Htio bih reći parr riječi povodom knjige Željka Krušelja o omladinskom glasilu Polet koji je predstavljen nedavno zagrebačkoj publici. Dobro je što je nastala ta knjiga pa je tako donekle sada poznata cijela ta odiseja Poleta te se mlađe čitateljstvo svakako može sada obavijestiti o stvarnim događajima vezanim za tu novinu. Međutim, ja moram reći da se iza frakcijskih borbi u partiji Hrvatske krila jedna dublja osnova suprotavljanja narastajućemu jugoslavenskome dogmatizmu i unitarizmu koji je najvjerodostojnije bio predstavljen u radikalizmu Miloševića, a opisan u Memorandumu SANU iz 1988. godine. Pa vidite kolika je poteškoća bila kod nas u Hrvatskoj u to vrijeme, da niti JAZU niti hrvatska partija nisu bile u stanju dati niti jedan jedini valjani odgovor na taj memorandum. Međutim, ipak postoji hrvatski odgovor koji je tiskan 1989. godine i koji se zove Vrijeme odustajanja, a kojeg je napisao mladi splitski sociolog Vjeko Santrić, dok sam ja bio jedan od anketara na tom istraživanju i također je pravo čudo kako je nastao taj odgovor, ukoliko se uzmu u obzir okolnosti u kojima je nastajao i bezbroj sabotaža koje su ga pratile, a pored toga je bio totalno ignoriran od hrvatske publike i to do gađenja. Da čovjek pukne od smijeha.
A drugi moment te spomenute knjige Krušelja je jedan podatak koji je iznesen na 319. stranici tog njegovog doktorata, a taj je kako je urednička plaća te 1985. godine u CDDu iznosila 35.000 tadašnjih dinara. Međutim, ne bi se moglo reći da su naši urednici plivali u novcu niti je njihov posao bio da za dobar novac difamiraju najveće svjetske filozofe kako je to izjavljivao u to vrijeme profesor Kangrga. Ukoliko se uzme u obzir, da je te godine jedan američki dolar vrijedio 288 tadašnjih jugoslavenskih dinara, onda ispada kako je prosječna urednička plaća imala vrijednost od nešto preko 100 američkih dolara. Prema tome, ne može se reći da su urednici plivali u silnom bogatstvu, u zlatu, svili i kadifi kad je istina da su za tu bijednu nadnicu živjeli na rubu gladi i siromaštva. Prema tome, ne može se meni uzeti za zlo što sam povremeno uzeo taxi, da me dovede do CK kad je poznato koliko se novaca trošilo na njegov vozni park, za reprezentacije i čašćenja., a bio sam prisiljen uzeti taxi, jer sam uvijek kasnio budući nisam imao svoj auto za razliku od većine zaposlenih u CK koji su se koristili ili služenim autima ili osobnim.
Eto, to su neke moje male napomene koje je bilo nužno iznijeti, a kada je čovjek u nuždi, onda mu ne treba pomoć. U svakom slučaju, pozdravljam ovaj rad kolege Krušelja s uvjerenjem, da je mlađe hrvatsko čitateljstvo stvorilo barem donekle jasnu sliku političkih događaja kod nas neposredno pred slom bivše države.
