U principu i metodi, slažemo se sa Turgenjevim, da je problem agrarne strukture ruskog društva bila takva, da je njegova sloboda jedan postepeni proces koji uključuje mnogo zajedničkog rada svih, posebno ruske inteligencije bez obzira na njihovo socijalno porijeklo i da u ovom procesu sudjeluju sve socijalne grupe ruskog društva. Ovo mišljenje bilo je prije svega potaknuto spoznajom, da je moguće opisivati život ruske aristokracije i vlastele koja iza sebe ostavlja sliku moralne i duhovne degradacije koja je utemeljena na stoljećima starima strukturama parazitskog života poteklog od institucije seljačkog kmetstva.

Dakle, tu je riječ o starim strukturama koje traju kroz stoljeća i njih nije moguće promijeniti bezbolno u tijeku samo jedne generacije i upravo je u tome bila sadržana sva politika agrarne reforme koja je poduzeta u Rusiji tijekom vladavine Staljina. O tome kako je izgledala ta agrarna reforma samo nekih pedeset godina kasnije možda najbolje saznajemo iz djela Vladimira Volkogonova i on kaže:

“Gotvo svi od nas Rusa imamo svoje korijene u seljaštvu.” (Staljin, London 1996, str.160.).

Na početku ‘30.-tih godina prošlog stoljeća većina Rusa naseljavala je seljački svijet, ali su problemi sa seljaštvom počeli već za vrijeme trajanja Revolucij 1917. godine kada je oduzeta zemlja zemljoposjednicima, kralju i crkvenim manastirima. Postojala je i jedna politika Komiteta za siromašne koja se 1918. orijentirala na to, da izvrši eksproprijaciju kulaka tako da im je oduzela pola njihove zemlje. Mašinerija sa farmi i stoka podijeljene su siromašnim seljacima pa je broj kulaka odnosno bogatih seljaka znatno opao. Nova ekonomska politika dala je mogućnost seljacima trgovine nakon što plate poreze svih mogućih vrsta.

Dakle, ovdje je bila posrijedi jedna karakterna crta vlasti koja je i inače obilježavala ono što je Turgenjev nazivao “raznočinaja inteligencija”, a to je bila karakterna crta netrpeljivosti, nestrpljivosti i netolerancije. Staljin je samo bio dosljedni sljedbenik te i takve duhovne osnove pored toga, da “jednostavno nije poznavao agrarno pitanje” (str.162).

U namjeri da ojača jedinstvo seljaka i radničke klase solucija je potražena u pritiscima prema selima u kojoj se moglo pronaći rješenje ekonomsko i također političko. To je bio fundament Lenjinova plana kooperacije, to je bio sistem “civilizirane kooperacije” koja će značiti maksimum jedinstva personalnog i socijalnog interesa. Ova je zadaća kasnije bila razumijevana u smislu napora, da se uspostavi komandni metod u seljačkom pitanju primjereno “tempu industrijalizacije i kolektivizacije”.

Staljin je kasnije poduzeo korake prema totalnoj kolektivizaciji milijuna seljačkih domaćinstava znajući, da je poluobrazovano seljaštvo uglavnom nespremo za nju. Sa “Prvim petogodišnjim planom” dogodilo se to, da je 85% seljačkih domaćinstava postalo kooperativno za pet godina, dok je 20% od njih u kolektivnim farmama. U siječnju mjesecu u Sibiru govorio je o nužnosti uzimnja sile protiv kulaka, a na svoj pedeseti rođendan dao je govor u kojem je rekao:

“Od politike limiracije eksploatatorskih tendencija kulaka mi sada idemo prema politici likvidacije kulaka kao klase.” (str. 165) .

To se zvalo procesom “dekulakizacije” ruskog sela. Ova riječ ušla je u jezik i pokrila tretman od više od milijun seljačkih domaćinstava od kojih nisu svi bili kulaci. Prema nekim kalkulacijama bilo je negdje oko 900 tisuća kulačkih farmi u početku kolektivizacije što je bilo manje od 3% od svih seljačkih farmi. Mnoge tisuće obitelji bilo je transportirano u zabačene krajeve. Prema nekim pokazateljima više od 150 tisuća obitelji bilo je izgnano u Sibir pa ih je onda 1930. godine bilo 240 tisuća, a 1931. već oko 290 tisuća. Prema kalkulacijama Volkogonova to ga je dovelo do podatka od oko 8.5 do 9 milijuna muškaraca i žena, starih ljudi i djece bilo je zahvaćeno dekulakizacijom od kojih su svi bili izgrani iz svoga prirodnog zavičaja. Mnogi su ubijeni zato što su odupirali, dok su mnogi umrli na putu.

“To je bio prvi masovni teror kojeg je Staljin primijenio u svojoj vlastitoj zemlji.” (str.167)

Kolektivizacija je tako obuhvatila četri petine cjelokupne populacije. Još je 1929. godine govorio o nužnosti, da se malo seljačko mjesto pretvori u socijalistički grad, a da bi to bilo moguće “…mi moramo graditi velike socijalstičke farme u zemlji, podjednako državne farme i kolektivne farme.” Konzekventno ovome stotine tisuća porodica bilo je izbačeno sa svojih posjeda i učinjeno beskučnicima. Ova “agrarna revolucija” značila je samo strah i apatiju koja je obuhvatila rusko selo. “Prve žrtve staljinizma bili su seljaci.”

Netko bi se naravno mogao zapitati kako je to moguće? Pa moguće je kada se Revolucija shvati sasvim doslovno kao što je kod nas bio slučaj sa praksisovcima i posebno Milanom Kangrgom koji je revoluciju zamislio kao jednu totalnu iz samog korijena smišljenu destrukciju cijelog građanskog svijeta u cjelini. Naravno, da je ovakvom stilu mišljenja primjereno nasilno rješavanje socijalnih i političkih problema. Pored toga, da u sebi skriva veliko neznanje o stvarnom stanju stvari na isti način na koji Staljin uopće nije poznavao bit agrarnog pitanja u Rusiji i kao što je Volkogonov napomenuo u Predgovoru svoje knjige, on je bio mediokritetski pisac čiji su argumenti bili vrlo konzistentni isto onoliko koliko su bili i nevjerojatno kategorični.

Njegovi novinarski tekstovi bili su bijeli ili crni bez ikakvih nijansi:

“Sa rijetkim izuzecima on nikada nije posjetio tvornicu niti kolektivnu farmu, nikada nije putovao u neku od republika ili na front tijekom rata.“ (str.21).

Prema nekom mojem stajalištu, ideja ruske revolucije bila je stoljećima prisutna kao iluzija osiromašenih i obespravljenih slojeva ruskog društva i živjela je na ovakav ili onakav način u djelima pisaca, kritičara i filozofa, ali se sa Staljinom i njegovim načinom vladavine pretvorila u vladavinu birokracije sa nebrojeno mnogo dogmatskiih formula u javnom mišljenju naroda koje su sa vremenom uvećavale apatiju i slabljenje realnog značenja socijalističkih vrijednosti i slabljenje povijesnog i socijalnog dinamizma.

Za mnoge ljude koji su bili njegovi suvremenici kao i za Volkogonova, on je bio “sjena” koja je prekrila sve aspekte života ruskog naroda i nije bilo lako osloboditi se ove birokratske i dogmatske eklipse vjerujući da novo vrijeme nudi nove solucije i bolju perspektivu za veliku većinu nezadovoljnika i onih koji su spremni nastaviti putom socijalističkog preobražaja društva i kulture.

Iz moje knjige: "RUSKA ZORA"