ponedjeljak, 11.06.2018.

SMJEHOVNA KULTURA SREDNJEG VIJEKA U DJELU MIHAILA BAHTINA



Mihail Mihajlovič Bahtin je rođen u Oryolu u Rusiji, u studenom 1895. Godine, a umro je u Moskvi u ožujku 1975. godine. Postao je poznat po svome učešću u diskusijama oko estetičkih pitanja i literature u Sovjetskom Savezu ’20.-tih godina prošlog stoljeća, ali njegova izuzetna pozicija nije bila poznata sve do njegova “otkrića” ’60.-tih godina kada ruski teoretičari otkrivaju njegovo mjesto u okviru ruske literarne teorije. Od onda raste njegova popularnost u Americi i zapadnoj Europi, posebno Francuskoj. Kao literarni teoretičaron je blizak ruskim formalistima pa se njegov rad uspoređuje sa Jurijem Lotmanom, dok ga Roman Jakobson 1963. godine spominje kao jednog od kritičara ruskog formalizma.

U svojim prvim radovima blizak je Marburškoj školi neokantovaca i Maxu Scheleru, a onda i Nicolaiu Hartmannu. Tek se desilo nakon njegove smrti, da su autori kao Julija Kristeva i Cvetan Todorov približili Bahtina publici francuskog govornog područja pa je postao popularan širom čitave Europe pa i kod nas. Pisao je relativno mnogo od poetike Dostojevskog i Shakespearea, filozofije umjetnosti kao i o kulturi srednjeg vijeka, a poznat je danas po svojim teoretskim načelima dijalogizma, heteroglosije i kronotopije. Postojala je ’20.-tih godina i Bahtinova škola u Rusiji koja je po svojim analizama bila bliska Saussureu i Jacobsonu.

Pogledajmo sada najvažnija njegova stajališta u pogledu smjehovne kulture srednjeg vijeka i to s obzirom na činjenicu, da je svaka epoha svjetske povijesti imala svoj odraz u narodnoj kulturi. Uvijek i u svim epohama prošlosti postojao je trg na kojem se narod smije, isti onaj trg koji se strancu priviđao u košmarnom snu:

“Dokle je narod na trgu vrio
i smijući se na mene upiro
i sram me i užas spopade....”

Svaki čin svjetske povijesti bio je, dakle, onaj veliki zbor koji je izazivao smijeh, ali ovaj smjehovni zbor nije u svakoj epohi imao svoga korifeja kao što su to bili Rable ili Boccacio ili kao što su to kod Rusa bili narodni pripovjedači pa iako su svi oni bili korifeji ovog narodnog zbora u srednjem vijeku i renesansi, oni su toliko jarko i cjelovito otkrili svojevrsni, težak jezik naroda koji se smije, da čitavo njihovo djelo baca svjetlost i na narodnu smjehovnu kulturu drugih epoha.

Obujam i značaj kulture u srednjem vijeku kao i u doba renesanse bili su ogromni. Čitav beskrajni svijet smjehovnih formi i manifestacija suprotstavljao se oficijelnoj i ozbiljnoj crkvenoj i feudalnoj srednjovjekovnoj kulturi te unatoč raznolikostima tih formi i tih manifestacija, ulične svetkovine karnevalskog tipa, posebni smjehovni obredi i kultovi, lakrdijaši i lude, džinovi, kepeci i nakaze, putujući komedijaši raznih vrsta i ranga, ogromna i mnogolika parodična književnost, sve one posjeduju jedinstven stil i sve su one dijelovi jedne cjelovite narodno-smjehovne karnevalske culture i njih je moguće podijeliti u tri osnovna oblika:

1. obredne forme, kao što su svetkovine karnevalskog tipa, različita ulična smjehovna prikazivanja,
2. književna smjehovna djela među njima i parodična, usmena ili pisana na latinskom i na narodnim jezicima i konačno
3. Rrazličiti žanrovi i forme slobodnijeg uličnog govora kao što su to psovke, proklinjanja, kletve, narodni blazoni i drugo.

Sva ova tri oblika odražavaju jedinstvenu smjehovnu sranu života i međusobno se prisno prepliću jedno sa drugim.
Svetkovine karnevalskog tipa i sa njima povezana smjehovna prikazivanja i obredi imali su ogromno značenje u životu srednjovjekovng čovjeka. Skoro svaki crkveni praznik imao je svoju tradicijom osviještenu narodno uličnu smjehovnu stranu. Karnevalska atmosfera vladala je i u dane izvođenja misterija i sotija, carovala je ona i na seosko gospodraskim imanjima u doba berbe grožđa koja se slavila u u gradovima. Sve ove forme bile su rasprostranjene po svim zemljama srednjovjekovne Europe, ali su naročito bile bogate i složene u romanskim zemljama i to posebno u Francuskoj i ove se forme razlikuju od oficijelnih ozbiljnih crkvenih ili državno feudalnih kulturnih formi i ceremonija. One su pružale jedan sasvim neoficijelan, naglašeno vancrkveni i vandržavni pogled na svijet, čovjeka i ljudske odnose. One su, zapravo, bile jedan drugi svijet i jedan drugi život.

Zato Bahtin kaže:
“Ignoriranje ili potcjenjivanje narodnog srednjeg vijeka koji se smije iskrivljuje sliku i cjelokupnog kasnijeg povijesnog razvitka europske kulture.” (str.12)

U folkloru ovih naroda usporedno s ozbiljnim kultovima postojali su i smjehovni kultovi koji su ismijavali i sramotili božanstvo. Smjehovna forma postaje neoficijelna, ona produbljuje pogled na stvarnost, podvrgava se izvjesnom preosmišljavanju i tako postaje forma u kojoj se izražava narodno poimanje svijeta i narodna kultura. Smjehovno načelo koje organizira karnevalske obrede oslobađa ih svakog religiozno crkvenog dogmatizma, mistike i strahopoštovanja, dok su neke karnevalske forme neposredna parodija crkvenog kulta. Po svom vidljivom karakteru i po prisutnosti snažnih elemenata igre, one su bliske bile umjetničko slikovnim predstavljanjima naročito kazališnim. Međutim, karneval nije samo ono što se promatra, on je i ono što se živi i u njemu žive svi, jer je on o svom osnovnom karakteru općenarodan.

Za vrijeme karnevala može se, dakle, živjeti po njegovim zakonima, tj. po zakonima karnevalske slobode. Dakle, karneval ima svezemaljski karakter, to je posebno stanje cijelog svijeta, njegov preporod i njegova obnova u kojoj svi sudjeluju, on je drugi život naroda organiziran prema principu smijeha, to je njegov praznički život. Prazničnost je bitno svojstvo svih srednjovjekovnih obrednih smjehovnih formi nasuprot službenom prazniku, karneval je slavio privremeno oslobađanje od vladajuće istine i postojećeg poretka, privremeno ukidanje svih hijerarhijskih odnosa, privilegija, normi i zabrana. To je bio istinski praznik vremena, praznik nastajanja, smjenjivanja i obnavljanja. Sve forme i svi simboli karnevalskog jezika prožeti su patosom promjena i obnove kao i spoznajom o veseloj relativnosti vladajućih istina i moći.

Sva književnost koja je nastajala na narodnim jezicima bila je prožeta karnevalskih poimanjem svijeta i života. Smjehovna književnost srednjeg vijeka razvijala se punih tisuću godina i ona je kroz taj dugi period doživjela mnoge brojne izmjene, ali je i usprkos žanrovske forme koja je bila različita i bez obzira na povijesne okolnosti ona je u većem ili manjem stupnju izraz narodno karnevalskog odnosa prema svijetu i koristi se jezikom karnevalskih formi i simbola. Ovdje prevladavaju svjetovne parodije i travestije koje otkrivaju smiješnu stranu feudalnoga poretka i feudalne heroike. Takvi su srednjovjekovni parodični epovi, životinjski, lakrdijaški, lupeški, budalaški, elementi parodičnog junačkog epa u kantastorijama, komični dvojnici epskih junaka, nastaju parodični viteški romani, razvijaju se različiti žanrovi smjehovne retorike, najrazličitije rasprave karnevalskog tipa, disputi, dijalozi, komične pohvalnice, ali najprisnije je vezana za karnevalski trg smijeha smjehovna dramska književnost srednjeg vijeka.
Ova se narodna kultura u srednjemu vijeku izražava u specifičnim pojavama i žanrovima slobodnog uličnog govora i on pretpostavlja slobodan familijarno ulični kontakt među ljudima koji ne zna ni za kakvu distanciu među njima. Za slobodan ulični govor karakteristična je česta upotreba psovki, odnosno pogrdnih riječi i cijelih izraza.
Psovke su obično gramatički i semantički izolirane u kontekstu govora i poimaju se kao završene cjeline, slično poslovicama. Zato se o psovkama može govoriti kao o posebnom govornom žanru slobodnog uličnog govora. Po svojoj genezi psovke nisu istovrsne i imale su različite funkcije u uvjetima prvobitnog saobraćanja, uglavnom magijskog i vradžbinskog karaktera, ali su uvijek bile sramoslovne i upravo je to odredilo karakter govornog žanra psovki u karnevalsko uličnom saobraćanju.

U uvjetima karnevala psovke su bitno promijenile smisao, one su tu potpuno izgubile svoj magijski i uopće praktični značaj te su dobile svoju vlastitu svrhu, univerzalnost i dubinu. Slobodan ulični govor postao je tako neka vrsta rezervoara u kome su sakupljene različite govorne pojave, zabranjene i potisnute iz oficijelnog govornog saobraćanja. Za ovu sliku svijeta svojstveno je materijalno tjelesni način doživljavanja svijeta kojega Bahtin naziva “groteskni realizam”. Osnovno svojstvo grotesknog realizma je snižavanje odnosno prevođenje visokog duhovnog idealnog i apstraktnog na materijalno tjelesni plan koje se vezuje za obnoviteljsku stvaralačku snagu zemlje i tijela.
Groteksna slika karakterizira pojavu u stanju njene promjene, još nezavršenu metamorfozu, u stadiju smrti, rađanja, rasta i nastajanja. Odnos prema vremenu, prema nastajanju je neophodna konstruktivna crta groteskne slike. Druga njena neophodna crta je ambivalentnost u kojoj se u ovom ili onom obliku nadaju oba pola promjene, i staro i novo, i ono što umire, i ono što se rađa, i što je početak i kraj metamorfoze. U području književnosti sva srednjovjekovna parodija zasniva se na grotesknoj koncepciji tijela, njime se određuju i slike legendi velikana, a njene elemente susrećemo i u epovima o životinjama.

Ova groteska i groteskna slika svijeta dolazi do svog preporoda u 20. stoljeću i Bahtin razlikuje dvije linije razvoja, modernistička groteska sa nadrealistima, ekspresionistima, dok je druga linija realistička groteska Mana, Brechta, Nerude koja je vezana sa tradicijom grotesknog realizma i narodne culture, a ponekad odražava i neposredan uticaj karnevalskih formi kao što je to slučaj kod Nerude.

I konačno, trebalo bi reći da je Bahtin u svojoj studiji “O Rableu” postavio problem istraživanje narodne smjehovne kulture srednjeg vijeka i renesanse, ona je u bitnom nesaglediva i neobično raznovrsna u svojim manifestacijama. U odnosu na nju, Bahtinov zadatak je bio otkriti jedinstvo i smisao te kulture, njen općeideološki karakter i kontemplativno estetičku bit, a taj se zadatak mogao najbolje riješiti analizom materijala gdje je ta kultura sakupljena, koncentrirana i umjetnički osmišljena tako da se na tom materijalu ogleda sama bit narodne smjehovne kulture srednjeg vijeka i Bahtin je to pronašao u stvaralaštvu Rablea.

“Za pronicanje u najdublju bit narodne smjehovne kulture Rable je nezamjenjiv.” (str. 68)

U njegovom stvaralaštvu unutrašnje jedinstvo svih elemenata ove kulture otkriva se sa izuzetnom jasnoćom, a njegovo djelo čitava je enciklopedija narodne kulture.

Nakon 1940. godine Bahtin je do kraja Drugog svjetskog rata živio u Moskvi gdje je priložio ovaj rad kao svoju dizertaciju na Instituzu Gorki za svjetsku literature, ali je nije mogao obraniti, dok rat nije bio završen. Godine 1946. i 1949. obrana njegove dizertacije o Rableu podijelila je moskovske studente na dvije grupe: jedni su bili oni koji su prihvatli originalni manuskript i neortodoksne poglede, dok su drugi bili profesori koji su bili protiv toga, da se manuskript prihvati.

Sama knjiga je izazvala mnoga neslaganja i potegnuti su mnogi argumenti, dok konačno nije intervenirala sama vlada. Tako Bahtinu nije priznat doktorat znanosti, nego mu je priznat niži stupanj kandidata znanosti od strane državnog ureda za priznavanje stupnja. Nešto kasnije Bahtin je otišao u Saransk gdje je prihvatio poziciju šefa katedre opće literature Mordovijskoga pedagoškog instituta. Kad je ovaj institut 1957. godine prerastao, od učiteljske škole do fakulteta Bahtin je postao šef katedre ruske i svjetske literature.

Njegovo zdravlje je kasnije znatno oslabilo pa je od 1969. godine stalno pod liječničkim nadzorom, vraća se u Moskvu i tu umire 1975. godine u 80. godini života.



ISBN 978-953-8100-43-7

iz moje knjige "RUSKA ZORA"

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php


09:37 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.