srijeda, 16.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§31


U suprotnosti sa tradicionalnom interpretacijom u neokantovsvu Heidegger je pokazao da Kantova ''Kritika čistog uma'' nije nikakva teorija spoznaje, već je nju izložio kao zasnivanje metafizike i time problem metafizike predočio kao problem fundamentalne ontologije. Ukoliko Kantova kritika ima u vidu novo zasnivanje metafizike, tada je jasno da je područje racionalne spoznaje koja poslije Descartesa nalazi svoje mjesto u jasnoći i razgovjetnosti, ograničeno na pojave te se matematičkim prirodnim znanostima postavljaju granice, jer ne otkrivaju osebičnost supstancije, već mogu izložiti samo svezu pojava. Pri tom je kod Kanta zadržana temeljna misao novovjekovnog filozofiranja prema kojoj je smisao matematičke znanstvene spoznaje, da misaono ovlada i predviđa svezom bića. Utoliko za Kanta ostaje na djelu stav, da je smisao znanstvene spoznaje da biće dokuči na osnovu uvida u njegovu zakonsku svezu koja se izlaže u kategorijama a priori.

Kantova je filozofija posljednja koja je matematičkim prirodnim znanostima dala vodstvo, a to vodstvo djelovalo je dalje sve do našeg vremena. Od tada se pokazalo, filozofija više ne može održati u vidokrugu ‘apsolutnost’ pojam uma na kojoj se moći temeljilo novovjekovno filozofiranje do Kanta. Osnova klasične znanosti, one koja je važila od početka novog vijeka do 20 stoljeća bila je pretpostavka o osebičnoj određenosti ‘objektivnog svijeta’, univerzuma bića bez obzira, da li se taj univerzum bića razumije u smislu metafizičkog realizma ili pak u Kantovom smislu kao ideja totalnosti pojava.

Sva znanstvena spoznaja odnosi se na taj o sebi određeni objektivni svijet, spoznajni subjekt suprotstavlja se cjelokupnosti objekata, a smisao sve znanstvene spoznaje je otkriti oko istinito što već o sebi opstoji. Dakle, sve su sveze bića o sebi deteriminirane samo nesavršenost ljudske spoznaje dopušta, da se neki događaj već prema prilikama čini kao samo vjerojatan ili slučajan. To uvjerenja osnov je klasične fizike. Ono počiva na strogom odjeljivanju spoznajnog subjekta od svijeta objekata, a cijelo područje bića podijeljeno je na područje unutarnjeg, svjesnog i izvanjskog, protegnutog, pri čemu je ovo posljednje mišljeno u svom zakonskom redu kao strogo determinirano.

Pri tom su od samog početka prirodo-znanstevenom mišljenju predstavljala poteškoću dva momenta. Prvi moment činio je fenomen života i čovjeka. Taj fenomen je činio poteškoću utoliko što se nije mogao razumijevati niti kao svijest niti naprosto kao protegnuta, mehanički pokrenuta materija.

Kod Schelera tradicionalna teorija krivog ‘mehaničkog sveobjašnjavanja’ – Descartesova ontološka koncepcija odijeljenosti protežne misaone supstancije i sve konzekvence koje proizilaze iz suprotnosti mehanički strukturirane tjelesnosti i teološki strukturirane duševnosti – biva prevladana spoznajom, da su ‘fiziologijski i psihički životni procesi ontologijski strogo identični. Oni su samo fenomenalno različiti’. Oni predstavljaju jedan te isti nadmehanički životni proces te stoga „...tijelo i duša, odnosno mozak i duša nisu u čovjeku nešto što tvori ontičku suprotnost.“

Drugi moment predstavljao je problem razumijevanja povijesti. Naime, nakon filozofa njemačkog klasičnog idealizma na pojmu uma osnovani odnos čovjeka spram stvarnosti dao je osnov i poticaj matematičkim prirodnim znanostima. Filozofija je nakon Hegela doduše bila upućena na to, da svoj fundament traži u razračunavanju sa poviješću i znanostima o povijesti te se sve više gubila veza filozofije i matematičke prirodne znanosti, ali to nije bilo trajno.

Istodobno filozofsko je mišljenje iznijelo novo tumačenje povijesti kojim je prevladana apstraktna suprotnost objekta i subjekta, suprotnost svijeta i ja, tako što je ‘svijet’ učinjen razumljivim kao struktura ljudskog bitka.

Povijest se više nije mogla jednoznačno pojmiti kao zbivanje među ljudima koje se odigrava na čvrstom temelju svijeta objekata koji po sebi opstoje tako da se iznad statičnog svijeta prirode izdiže promjenjivi, gibljivi svijet povijesti. Povijest je uvijek nešto više, nego puki slijed prošlih, ljudskom djelatnošću prouzrokovanih događaja.

Suvremena je filozofija baš istakla, da je povijesnost temeljna struktura ljudskoga bitka kao bitka u svijetu i time samog svijeta. Ona je svijet pojmila kao strukturu ljudskoga bitka iz koje je onda moguće znanstveno izlaganje svijeta kao prirode kao i njegova izlaganja u znanstvenom razumijevanju povijesti.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:50 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.