srijeda, 02.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§19


Kantova spoznajna teorija imala je značajne reperkusije za daljnje tokove filozofije i znanosti. Taj put bio je pripremljen Descartesom kod kojega je jasno, da samo opći rezultati matematičke prirodne znanosti i poimanje da je zbiljski svijet inteligibilnoga karaktera mogu ući u tumačenje smisla svijeta, naime u metafiziku. Matematička prirodna znanost kod Descartesa i Spinoze naravno ima karakter fundamentalne primjene metafizičkih stečenih osnovnih principa.

Time je bila završena jedna razvojna linija potekla od Kuzanskoga u kojoj je priroda viđena matematičkim očima i u odnosu na čovjeka biva prius na temelju koje se jedino može razumjeti ljudski život. Metafizika je tu dokazivala da je zbiljski svijet inteligibilana tvorevina, a njegovo istraživanje dalo je dokaz kako se njegov bitak sastoji od nekoliko evidentnih stavova iz kojih se može deducirati svekoliki raznoliki sadržaj i tu se onda događa, da jedno apstraktno ja, jedan apstraktan subjekat identificira misleću supstancu sa supstancom svijeta putem beskonačnog progresa i beskrajne volje, da se fizikom u nju kani prodrijeti.

Još kod Galileja imamo uvjerenje u matematičko svojstvo najdublje strukture prirode. Poimajući znanost kao matematički opis, deskripciju odnosa, on je dopustio metodologiji da se oslobodi pretjeranog emprizma dajući joj plodonosnu moć uopćavanja. Tako je on u matematičkim teorijama koristio pojmove čiji primjer nije bio niti nije mogao biti motren pa je onda tražio mogućnost, da se iz tih pojmova deduciraju promatrane činjenice. Taj je put do Descartesa išao tako, da je u konzekvenci provedena zbiljska misaona sinteza matematike i prirode tako kako je ono što je kod starih Grka tek bilo nekom analogijom, ovdje egzistentno kao identitet. Materija jest prostor, priroda jest matematička i to ne u posebnim pojavama, nego u svojoj sveukupnosti, u svojoj temeljnoj strukturi.

Matematika se bavi svime onim što se odnosi na red i mjeru i riječ je tu o mathesis universalis što više nije puka vjerojatnost, nego puna istinitost. Na ovom razvojnom putu matematizacije prirode stoji i Kant što to znači u ustrojstvu Kantove kritike spoznaje vidljivo je u temeljnom stavu čistog uma, da su sve pojave po svom uzoru ekstenzivne veličine. Ekstenzivnom veličinom naziva Kant onu u kojoj predodžbe dijelova omogućuje predodzbu cijelog pa joj dakle nužno prethodi.

Crtu koliko god je malena ne mogu sebi predočiti, a da je ne povlačim u mislima. Isto je tako sa svakim pa i najmanjim vremenom. U njemu ja pomišljam samo sukcesivni tok pri čemu se proivodi određena vremenska veličina. Tvrdnja, da su sve pojave ekstenzivne veličine jedan je temeljni transcedentalni stav matematičke pojave. To je načelo koje čistu matematiku čini primjenjivom na predmete iskustva.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


10:41 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.