NEDOSTATNOST ZAKONA KOJI BI OBJASNILI PROCES
Mi bismo općenito mogli reći, da nemamo dovoljno jasne zakone kojima bismo mogli objasniti cjelinu kozmičkih procesa vezanih za termodinamičku sliku o toplinskoj smrti svemira pa onda možemo pribjeći nekim komplementarnim zakonima koji nam mogu dati jednu približnu sliku tog razvoja. Medutim, cijelo vrijeme moramo biti svjesni, da je riječ unekoliko o metaforama kojima pokušavamo objasniti cijeli fenomen. Tako se danas smatra, da se naš kozmos širi, a što pokazuju spektralne analize najudaljenijih i ujedno najstarijih galaksija.
Hawking je to jednom nazvao ''inflatornim širenjem univerzuma'' a drugi puta je taj univerzum shvatio ''antropijskim''- onim koji je pogodan za razvoj živih bića. Drži se, da je svemir uređen na temelju nekoliko prirodnih zakona te da je u prirodi dostignuta izvanredna ravnoteža.
Svemir ima upravo takve vrijednosti univerzalnih konstanti, da bi se covjek mogao razviti i biti svjedokom svoje pripadnosti svemiru. Čini se da je uređen (ugoden) isključivo tako da nama bude ugodan. Ova misao o svrhovitosti podrazumijeva postojanje Stvoritelja svemira. Dakle, postoji kod Hawkinga jedna dosta složena slika tog stanja razvoja svemira do potpune praznine na kraju toga procesa kada ostaju samo crne rupe kojima je i postojanje također ograničeno i zračenja i tako sve propada u totalnom ništavilu.
Mi smo, međutim, dali principijelno drugačiju sliku toga razvoja držeći, da se pod djelovanjem interakcijskih sila gravitacije kozmički magneti koji su se razvili iz ultrakompaktnih galaksija sakupljaju u gigantsko kozmičko jaje. U unutrašnjosti toga jajeta počinju vremenom vladati velike sile potaknute velikim pritiscima i dolazi do javljanja termonuklearnih procesa, dok se na rubovima jajeta, koji se obrće enormnom brzinom kao kod Kolumbovog jajeta kod Nikole Tesle, javljaju velike centrifugalne sile koje oslobađaju galaktozimalni materijal dublje u kozmos. Ovdje je moguće primjedba, da su udaljenosti medu nebeskim objektima ili medu našim magnetima kao preostacima ultrakompaktnih galaksija jako velike, dok sila gravitacije opada kvadratom udaljenosti pa se onda čini, da je zbog tih velikih udaljenosti ta sila međusobnog djelovanja nepostojeća i onda je moguće pribjeći jednom komplementarnom zakonu koji nam u obliku metafore olakšava razumijevanje tih galaktičkih procesa. Riječ je ovog puta o Boyleovom zakonu.
Boyleov zakon određuje, da je umnožak obujma i tlaka jednak konstantnom idealnom plinu, pod uvjetom da je temperatura konstantna. Povećanjem tlaka, volumen plina se smanjuje i obrnuto. Ako npr. volumen plina smanjimo za pola, vrijednost tlaka plina smo udvostručili.
Pravilnost ove promjene otkrio je Robert Boyle (1627.-1691.), irski fizičar i kemičar te suosnivač društva znanja Royal Society. To drugim riječima znači, da se obujam nekog tijela smanjuje ili povećava u zavisnosti od temperature. Odatle je i za pretpostaviti, da se tijelo kozmosa smanjuje što su temperature bliže temparaturi apsolutne nule. Naravno, ovo je samo jedna aproksimacija, jedna metafora koja nam donekle može pojasniti sliku pulsirajućeg kozmosa.
