subota, 31.03.2018.

DOKUMENTACIJA


certifikat Pomorske škole u Splitu


zasnivanje radnog odnosa u časopisu "Pitanja"


prestanak radnog odnosa u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče


potvrda Psihijatrijske bolnice Vrapče


certifikat ravnatelja Psihijatrijske bolnice Vrapče


ovjerena diploma prevedena na engleski jezik


11:17 | Komentari (6) | Print | ^ |

petak, 30.03.2018.

KOLIKO SU ME LJUDI CIJENILI?!

Pa to su vrlo interesantne priče koje puno govore ne samo o nama nego i o ljudima kojima smo okruženi. Da je taj odnos i meduodnos jako složen sa time se svi slažu. Također se svi slažu da on može imati karikaturalne osobine. Pa onda to postaje predmet ironije koju najbolje izražavamo u literaturi. Ja ću ovom prilikom navesti nekoliko primjera iz kojih se najbolje vidi koliko su mene ljudi zapravo cijenili samo nije točno poznato koji su ih razlozi i povodi vodili u ocjenjivanju, procjenjivanju i utvrđivanju valjanosti praktičkih sudova.

ISTI KO BODO

Bila je jedna bosanska porodica, majka , kći i njeno dijete i njih troje je živjelo manje-više zajedno. Kažem manje-više jer su majka i kći bile u stalnoj zavadi ali su isto tako bile upućene jedna na drugu iz čisto praktičkih razloga. I to je nekada stvaralo nesnosnu atmosferu kada ste prisiljeni biti uz nekoga a to ne možete. Pa onda nije čudno da su u toj kući stalno bile svađe od kojih je najviše stradavalo dijete. I ja sam tu kčerku upoznao na radiju gdje sam radio kao novinar, pa malo sim malo tam i ja se nekako spetljam sa njom. Kasnije su neki govorili da sam jako dobro prošao jer je bila 10 godina mlađa a ja već u docnijoj dobi kada je jako teško ostvariti nova prijateljstva. Elem, tako bih ja sa njom pričao o raznoraznim stvarima od newtonovih zakona do ferhad đamije i banjalučkih efendija. I ona bi znala završiti te razgovore riječima: ''Ma znaš ti si isti ko Bodo, pljunuti Bodo.'' A Bodo je opeta bio jedan njen bliski prijatelj iz Banja Luke sa kojim se ona fiktivno udala kako bi u ratnim uvjetima spasila porodično imanje. I tako bi ona više puta rekla. I ja se jedared zamislim jer mi bijahu čudnovate te komparacije pa je zapitam: '' Pa dobro kakav je taj Bodo bio čovjek'' jer htjedoh saznati kako me ona onda doživljava. A ona mi veli: '' Ma znaš on je bio kronični alkoholičar'' I ja se opeta zamislim jer mi bijaše čudno da me se uspoređuje sa takvim volumenom. I tako saznadoh koliko je ta žena sa kojom sam dvije godine dijelio postelju, dakle koliko je ona mene zapravo cijenila. Cijenila me kao bosanskoga alkoholičara.

KANTA ZA SMEĆE

A bijaše ovdje u Adelaideu i jedna židovska porodica koja je bila doselila iz Južne Afrike jer tamo bijaše nesigurno i neizvjesno. A tobože su prilike u Australiji bolje. A kako je on bio socijalni radnik to ja kao novi migrant koji se netom razveo od žene neposredno nakon useljenja padnem u neku ruku njemu na brigu. Tako mi on pronađe novi smještaj i bijah nekoliko puta pozvan kod njih na ručak. I sve se činilo da je riječ o dubokom razumijevanju mojih problema i velikoj empatiji sa njegove strane. Ali mi se čini da sve to propadne kada me on jedared zapita da li bih ja možda poslušao neku glazbu. I ja velim da mi se neobično sviđa Wagner. Jer Wagner je za ortodoksne Židove jako loša persona s obzirom da sa njime otpočinje uzlet njemačkoga iracionalizma i mita o epohalnom mjestu njemačkoga naroda i njegovoj epopeji na putu do apsolutne slobode u jednoj univerzalnoj europskoj kulturi koja plamti žarom velikoga nihilizma. Dakle do tada sam mogao nekako proći ali od sada nikako. I ja mislim da se on malo i ohladio iz tih razloga. A sa njime onda i cijela porodica. Ali bi on svejedno često navraćao kod mene pa bi koristio tu priliku da preostatak svoga smeća baci u moju kantu za smeće. I meni je to bilo normalno, da mu se izađe u susret kada je on već imao toliko obzira prema meni. Jer je ta porodica imala još i svoj mali kućni obrt pa je bilo dosta ostataka za koje je trebala dodatna kanta smeća. I svaki put je on dolazio kod mene dok ja na koncu nisam shvatio da on dolazi ne zato da me obiđe, niti da me zapita kako mi je, i kako se osjećam, nego zato da svoje smeće baci u moju kantu za smeće. I sada se ja pitam koliko je taj čovjek mene cijenio. Manje od moje kante za smeće.

PRIMJER ZAGREBAČKE LIJEČNICE

A postojala je i još postoji jedna zagrebačka liječnica koja se dugo vremena predstavljala mojim obožavateljem. Jer sam ja tobože pisao o jako interesantnim temama a kako je ona verzirana u znanstvena pitanja to je onda bilo i razumljivo da pokloni pažnju mojim umotvorinama. I kako sam pomislio da je riječ o pristaloj osobi to ja nju zamolim jedared da napiše par riječi o mojoj kozmologiji pretpostavljajući da ću od nje dobiti mjerodavni sud o ovome svome djelu . I ja se još pohvalim da mi se čini da se od vremena Marijana Cipre u filozofiji u Hrvata nije bolje filozofiralo pa da je moguće tu moju kozmologiju staviti uz bok Ciprinim Metamorfozama metafizike. I doista ona pristane i odvoji vrijeme pa napiše jedan duži osvrt na ovo moje djelo. I ona je to djelo analizirala kako je već znala i umjela i na koncu zaključila da to djelo kao što uostalom misle i neki splitski emeritusi ne zavređuje veću pažnju jer se ona kao i taj emeritus ne slaže sa niti jednom mojom tezom iz toga djela, da je djelo puno besmislica i da je bolje da se bavim poezijom jer mi to tobože bolje ide. I ja se potužim da sam iznenađen tim njenim sudom jer bijaše i onih osvrta koji su u tom djelu vidjeli veliku vrijednost koja zaslužuje svaku pažnju da bih na kraju saznao da njoj ne samo da nije upitno to moje djelo nego i čitava moja biografija, sve moje titule, svi moji činovi i ordenja, svo moje obrazovanje, sva moja profesija. I ja se onda zapitam kako je ta osoba mene doživjela. Pa doživjela me kao apsolutnu ništicu vjerojatno na isti onaj način na koji ona procjenjuje i svoje pacijente kojima dijeli duševne ekspertize jer ona bijaše svojom strukom bliska, da čovjek puke od smijeha, psihijatriji. A kako sam ja nitko i ništa, i uz to čovjek bez ikakva imutka, nesposoban za opstanak , bez ikakve solidne finacijske podloge, to onda ona i nije moga donijeti drugačiji sud tako da to završiti obostranim denuncijacijama
I proklinjanjima. I ja sada također mislim kako je ta osoba mene toliko visoko cijenila.
Da čovjek pukne od smijeha.

Zlatan Gavrilović-Kovač


16:53 | Komentari (5) | Print | ^ |

četvrtak, 29.03.2018.

KONAČNA SUDBINA SVEMIRA OBUHVAĆA TRI GLAVNE TEORIJE

PRVA TEORIJA

Prema prvoj nazvanoj Veliko hlađenje (eng. Big Freeze) smatra se, da će se Svemir stalno širiti te na kraju završiti u stanju toplinske smrti. U tom scenariju, količina međuzvjezdane tvari (plinova) bit će sve manja, sve će se manje zvijezda stvarati te će na kraju nestati i zadnji bijeli patuljci, kao najdugovječnije zvijezde. Preostat će smeđi patuljci i planeti. No, daljnjim raspadom materije, pri čemu je glavno pitanje vijek života protona(1033 ili 1034 godina), preostat će samo zračenje i crne jame. Zbog Hawkingova zračenja i vijek crnih jama nije beskonačan pa se na kraju smatra da bi u takvom scenariju moglo preostati tek pokoja čestica i zanemarivo malo zračenja, tj. jedna velika praznina.

DRUGA TEORIJA

Druga teorija nazvana Veliko sažimanje (eng. Big Crunch) podrazumijeva da će se zbog količine materije (i tamne tvari kao i tamne energije) Svemir početi sakupljati i približavati se ponovno točki singulariteta, te će na kraju postati mjesto enormnih temperatura i zračenja. Ova teorija dopušta da se iz takvog sažimanja ponovno u prasku razvije novi Svemir, no to je tek spekulacija.

Sredinom '50.-ih godina postojala je i teorija "Stalnog stanja", čiji je glavni zagovornik bio astronom Fred Hoyle, ali kasnijim mjerenjima pozadinskog zračenja i crvenog pomaka udaljenih galaktika ta je teorija ipak ostala samo lijepi pokušaj da se objasni Svemir. Prema istoj, Svemir se zaista širi, ali u vakuumu se stalno i spontano stvaraju nove čestice.

TREĆA TEORIJA

Treća teorija koja se još naziva i Veliko kidanje (eng. Big Rip) predviđa scenarij u kojem će se svaka struktura u svemiru raspasti do posljednjeg atoma. Alternativno, takva se mogućnost pretpostavlja ukoliko tamna energija nije konstantna, već raste u vremenu. Ako se tamna energija smanjuje u vremenu, to bi dovelo do kontrakcije svemira nazvanog Big Crunch.

I MOJA TEORIJA O SUDBINI SVEMIRA

Toplinska smrt svemira, fizikalna hipoteza o završnom stupnju svemira koji nastaje izjednačavanjem svih temperaturnih razlika u termodinamički zatvorenom sustavu. Prema tumačenju drugog zakona termodinamike, entropija sustava postala bi maksimalna, a raspoloživa energija za upotrebu minimalna, ili bi zbog izjednačavanja temperatura iščezla. To je stanje predvidio R. Clausius koji je uveo pojam entropije. Novije teorije smatraju da je takva smrt upitna jer je upitna primjena termodinamičkih zakona za svemir kao cjelinu.

Entropija (grč.), termodinamička veličina nekog sustava (R. E. Clausius, 1865) koja izražava mjeru nesposobnosti sustava za obavljanje rada ili za reverzibilne procese; to je diferencijal količine energije dovedene sustavu podijeljene s apsolutnom temperaturom (S = dQ/T). Što je e. veća, sustav je manje sposoban vršiti rad. E. se može tumačiti i kao mjera nereda sustava (što je veći nered, veća je i e.). Ako se svemir promatra kao zatvoren sustav, onda mu se e. povećava i smanjuje energija, tj. sposobnost za obavljanje rada (tzv. toplinska smrt svemira). Na apsolutnoj nuli e. je nula. U informacijskom sustavu e. se povećava s brojem slučajnih pogrešaka u prijenosu poruke.

Pa mi bismo na kraju malo špekulirali pa bi smo rekli, da se slažemo s ovim termodinamičkim zakljućcima. Mislim općenito, da je suvremena termodinamika dala neke jako precizne i uvjerljive argumente. Mi opet mislimo, da će doista uslijediti toplinska smrt univerzuma, ali se ona neće dogoditi preko noći. Možda će još proteći desetine milijardi godina i što će na kraju ostati od beskonačnog broja sjajnih zvijezda? Pa ostat će magneti. Isto tako će od planetarnih sustava ostati prstenovi. Bit će jako hladno. Bit će veliki mrak, ali će nešto i ostati. Ostat će električna pražnjenja ili munje na površinama nebeskih tijela, jer će na njima i dalje biti inducirana energija zahvaljujući magnetima i zavojnicama i konačno život na niskim temperaturama u jednostavim organskim sjedinjenjima.


20:31 | Komentari (2) | Print | ^ |

srijeda, 28.03.2018.

ŠTO LJUDIMA ILI NARODU ONDA OSTAJE?

Gledam vijesti na televiziji o ovim događajima u Virginiji i čitam novine o tome pa po malo zastrašujuće djeluje spoznaja, da smo ponovo u vremenima teških etničkih i rasnih nereda u Americi i ovdje u Australiji. Tako se i računa, da je najnovije krvoproliće u Virginiji najveće u posljednih decenija, jer se dugo vremena vjerovalo kako je moguć suživot i tolerancija između različitih političkih, rasnih i religijskih pokreta, ali izgleda da nije baš sve tako.

„Večernji list“ donosi više naslova o tim događajima, a ja sam izabrao među njima ovaj kraći imajući na umu, da se u njemu spominje jedan naš mladi čovjek pa se tako indirektno upućuje i na naše aktualne političke i nacionalne prilike:

"Tisuće ljudi okupilo se u znak prosvjeda na ulicama Charlottesvillea u Virginiji u subotu, među kojima je bio i 20-godišnji student Sveučilišta u Nevadi Peter Cvjetanovic. On je stigao iz Rena u Charlottesville kako bi sudjelovao na prosvjedu „Ujedinimo desnicu“.

Neredi u SAD-u uhićen vozač koji se zaletio u ljude, u padu helikoptera dvoje poginulih.

"Došao sam na marš zbog poruke da bijela europska kultura ima pravo biti ovdje baš kao i svaka druga kultura", kaže Cvjetanović.

„Nije savršeno, naravno da postoje i nedostaci. Međutim, vjerujem da će uklanjanje kipa biti postupno uklanjanje bijele baštine u Americi kao i ljudi koji su se borili i branili te gradili svoju domovinu. Robert E. Lee je bio dobar primjer. Nije bio savršen čovjek, ali želim odati poštovanje onome što je napravio“, dodao je.

Na društvenim medijima pojavila se njegova fotografija, a potom su krenule i optužbe da je rasist.

„Nisam očekivao da će fotografija biti podijeljena. Shvaćam da ima vrlo negativnu konotaciju, ali nadam se da će ljudi koji dijele fotografiju shvatiti da nisam rasist kojeg oni vide na toj fotografiji", dodaje student. "Kao bijeli nacionalist, brinem se za sve ljude. Svi zaslužujemo budućnost za našu djecu i za našu kulturu. Bijeli nacionalisti ne mrze. Mi samo želimo sačuvati ono što imamo.“, rekao je Cvjetanović za KTVN.

Nasilni prosvjedi u Virginiji „Podsjetimo u sukobima između bijelih nacionalista i protuprosvjednika veliki je broj ozlijeđenih. Jedna osoba je poginula, a 19 ih je ozlijeđeno kada se 20-godišnji mladić automobilom zaletio među ljude. U padu helikoptera koji je nadzirao prosvjed poginulo je dvoje ljudi. Skup ekstremne desnice održao se zbog planova o uklanjanju kipa južnjačkog generala Roberta E. Leeja. Spomenici u čast Leeju i drugim čelnicima Konfederacije, gubitničke strane u krvavom američkom građanskom ratu koji je trajao od 1861. do 1865., postali su točka prijepora u Sjedinjenim Državama.

Mnogi od njih već su uklonjeni ili preseljeni, dok ostalima, poput Leeju u Charlottesvilleu, gradu u središtu Virginije, prijeti slična sudbina“,
piše dpa.

Pa jest malo ne neobično, da se uklanja statua generala Leeja ima li se na umu, da u Americi ima nekoliko jako poznatih njegovih spomenika kao što ima državnih institucija koje nose njegovo ime, jer je neosporna činjenica kako je taj general povijesna činjenica koja zaslužuje da bude pamćena, kako zbog uloge koju je imao u gradanskom ratu u Americi, tako i zbog zasluga koje je dao ukupnoj vojnoj znanosti Amerike.

Stoga se čini da je uklanjanje tog spomenika bez presedana u novijoj američkoj povijesti, jer se postavlja pitanje: što ljudima ili narodu ostaje, ako im se oduzme njihova povijest, njihov jezik, njihova kultura, njihov Bog odnosno religija. Što, dakle, tom narodu onda ostaje?

Odatle se čini, da je najnovije okupljanje desnice u Virginiji rezultat ne toliko procesa odobravanja političke platforme koja prosvjednike okuplja kao što je to bilo nekada u Americi, nego je rezultat protesta i ogorčenja ljudi što im se uskraćuju njihova legitimna građanska prava kao i pravo na ispoljavanje vlastite kulturne i socijalne specifičnosti.

Nema, dakle, nikakve sumnje u to da je ovdje na djelu jedan proces niveliranja kulturne specifičnosti bijele populacije Amerike, a kako će to dalje teći u novim uvjetima cvjetanja liberalnog kapitalizma, to će tek vrijeme pokazati.


11:24 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 27.03.2018.

MOĆ I VOJSKA (ILI TEORIJA SFERE)

MALA RAZMIŠLJANJA

Što je subjekt? To je čovjek zvan znanost.
Što je znanost? To je znanje o konzekvencama.
Iskustvo - to je sapientiae, postignuće mira u sapientii života.
Svijet - to nije samo Zemlja i sve živo i neživo na njoj, sunce, planete, zvijezde, napokon čovjek, već i ljubav svjetovnog čovjeka, univerzum gdje stvari upravo jesu kako jesu.
Napokon Hobbes je nazvao Commonwealth Majkom Mira.
U ovom gradu samo prvi izučavaju filozofiju.
Mir je isto što o sloboda.
Sve što se može izreći, može se izreći jednostavno, a jednostavno je clare et dicte.
Uostalom, ja sam filozof, ali koga je to briga.
Što je subjekt? To je povijesni svijet.
Da u nama ima zvjerstva, dokazuju naši nokti na prstima ruku i nogu i mi kao i krokodili imamo na sebi nešto rožnato.

Kaže se, da postoje oni koji žive od filozofije za razliku od onih koji žive za filozofiju. Kaže se da postoje oni koji žive od znanosti za razliku od onih koji žive za znanost. Ovo razlikovanje nalazmo najprije kod Schopenhauera. Isto se tako kaže i za vojsku, da naime ima onih koji žive od vojske za razliku od onih koji žive za vojsku.

Tako ja, na primjer, razmišljam o svome ocu i razlikujem dvije vojske: onu dobru i onu lošu. To je razlogom zašto uopće ne razmišljam o MOĆI. Što više mogao bih reći, da je to ono posljednje o čemu razmišljam ili drugačije rečeno o moći razmišljam u smislu njena prevladavanja na našem putu ka slobodi. Ova tema bila je centralnom tematikom kod Nietschea kao što je poznato, a čitava tradicije zapadnog mišljenja i tradicija metafizike bila je zapravo kod njega shvaćena kao VOLJA ZA MOĆ.

Poznato je, da su se onda mnogi trudili oko prevladanja te tradicionalne metafizike kao što je kasnije Heidegger pokušao izvršiti jednu destrukciju tradiocionalne metafizike koja upravo ima moć kao svoju središnju odrednicu pozivajući se na destrukciju onog Descartesova cogita koji je nositelj ograničenja prirodnih i matematičkih znanosti, a koliko je on u tome uspio, ja baš sasvim pouzdano ne znam.

U svojoj knjizi ‘’Moja borba’’ Hitler zajedno sa Rosenbergom govori o ‘’it's sphere of suffering’’ i to je posve dobar prijevod njemačkog izraza ‘’ihres Leidens zog’’ na stranici 24. originala mein „Mein Kampf“- der Hiefsarbeiter“ i kao što vidimo on tu govori ‘’die Nichtbeachutung der sozialen Not’’ kao o socijalnoj mizeriji , ‘’social misery’’ i očigledno je čitava zajednica tu pojmljena u jednoj vječnoj borbi za prokreiranje, prezerviranje, samoprezerviranje itd, inferiornih i superiornih ispod te ‘’sfere patnje’’

Međutim, egzistira i sfera u kojoj mi vidimo samo ljepotu bisera i korala kao što smo mi uputili već na neke svete knjige kao i na Kanta koji je izrazio onu poznatu misao: ‘’Zvjezdano nebo nada mnom, moralni zakon u meni.’’



09:51 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 25.03.2018.

JOŠ JEDNOM O KRAJU SVEMIRA


slika: internet

Mene su pitali kako ja zamišljam taj kraj univerzuma s obzirom na Rex-Kovač teoriju i koliko se ona razlikuje na primjer od Hawkingove slike univerzuma?

Kod Hawkinga na kraju će preostati samo zračenje i crne jame. Zbog Hawkingova zračenja i vijek crnih jama nije beskonačan pa se na kraju smatra, da bi u takvom scenariju mogla preostati tek po koja čestica i zanemarivo malo zračenja, tj. jedna velika praznina. Kada se gleda ova teorija, onda se doista čini kako je malo beznadna. Zato je potrebito obratiti se Aristotelu, jer se i on prije dvije i pol tisuće godina bavio prazninama i on kaže u svojoj “Fizici”:

“Budući mi niječemo da prazno postoji…”
(4, 217,a 10).

…i on je doveo u usku vezu taj pojam praznine sa kretanjem pa je zaključio:

“Onima koji govore, da prazno postoji kao nužno, ako će biti gibanja, razvidi li to tkogod, izlazi prije upravo suprotno, naime, da se ni jedna stvar ne može gibati, ako postoji prazno, jer kao što neki poradi sličnog kažu kako Zemlja miruje, tako je nužno da i stvari miruju u praznome budući da se nemaju gdje kretati više ili manje, naime kao prazno ono i nema nikakove razlike.”
(4, 215a)

Znači, ako postoji prazno, onda nema kretanja, nego sve miruje. To je na primjer Paul Davis shvatio na način da je jednom napisao kako sva tijela imaju tendenciju prema ''self destruction'' odnosno totalnom miru, dakle, nekretanju. Međutim mi smo vidjeli, da postoji u filozofiji i u suvremenoj fizici također i načelo neuništivosti kretanja i ono je danas definirano zakonom o održivosti količine kretanja. S obzirom na ovaj zakon, a djelovanjem privlačnih sila gravitacije, onaj naš konačni svemir koji je sastavljen od ogromnog broja magneta sažima se i skuplja u ogromno, gigantsko kozmičko jaje. Ovo kozmičko jaje se na primjer razlikuje od tzv. crnih rupa ili od gravitacijskog kolapsa po tome, da nije riječ o ogromnim masama na sasvim malom prostoru, nego sasvim suprotno da je riječ o ogromnim masama na velikom prostoru, dakle, da je riječ o gigantskom nebeskom tijelu, ali da bi se zadovoljilo načelo održivosti kretanja, ono se okreće također ogromnom brzinom kao što je na primjer slučaj kod Kulombovoga jajeta kod Nikole Tesle.

Vjerojatno bi pritisci u središtu tog jajeta bili enormni i dovoljni, da se pokrenu snažni nuklearni procesi, ali bi na rubovima tog kozmičkog jajeta vladale jake centrifugalne sile koje bi dovele do toga, da se jedan dio materijala kozmičkog jajeta izbacuje u prostor formirajući galaktozimale, manja nebeska tijela koja također rotiraju i kod kojih vladaju nuklearne reakcije i magnetne sile.

Gubitkom materijala kozmičko jaje počinje se sve brže okretati i to ima za posljedicu daljnje izbacivanje galaktozimalnog materijala dalje u kozmos formirajući tako novu kozmičku stvarnost sličnu našoj današnjoj. To je također sadržano i u ideji o vječnom povratku istog kod Nietschea. Znači, ova teorija o kojoj govorim, značajno se razlikuje od teorije Big Banga, jer nije riječ o velikom prasku i stvaranju svijeta u nekoliko sekundi, nego o dugom kozmičkom procesu u kojem ne vlada princip skokovitosti kao na primjer u kvantnoj fizici, nego princip kontinuiteta kao što na primjer on vlada kod Boškovića i kod Tesle.

Dakle, riječ je o beskonačnom stvaralačkom procesu rađanja, nastajanja i umiranja u vječnom povratku istoga. To je kod Aristotela shvaćeno kao kretanje koje u sebi sadržava svrhu i on je to nazvao također i djelatnošću. Za Aristotela svrha je uzrok tvari, a nije tvar uzrok svrhe (2, 200a, 30).

Dakle, materija i sve ono što vezujemo za nju nije moguća, ako se o njoj ne govori sa stajališta svrha. Isto vrijedi i za kretanje i onda Aristotel govori o tome što je to svrha pa kaže:

“Uz to ono poradi čega i svrha pripada istoj znanosti, a i sredstva su za to, a narav je svrha i ono poradi čega, jer ako štogod biva u neprekidnu kretanju i ima nešto posljednje, onda je to svrha i ono poradi čega. Zbog toga je pjesnik smiješno zabludio rekavši ‘ima svrhu poradi koje se rodio’. Naime, sve što je posljednje nije time i svrha, nego je ona samo ono što je najbolje.”
(2,194 a, 30)

Dakle, suprotno mišljenju Gaje Petrovića i Engelsa kako je materija vječna, ona je kod Aristotela i ono što jest i ono što nije pa Aristotel kaže:

“Jer tvar jednim načinom i nestaje i nastaje, dok drugim ne”
(1,192a, 25).

“A beskonačno i neograničeno je nespoznatljivo.”
(1,187 b , 10)

…i u tome se sastoji pogreška Petronijevića na primjer, jer je on svrhu vidio kao krajnji cilj gdje se promatrajući kozmički proces dolazi do antinomije, jer se iz eksperimentalno dokazanog postojanja energije i iz identificirane energije sa kretanjem dolazi nesumnjivo do vječnosti svjetskog procesa. Sa druge strane biće svjetskog procesa sastoji se u sve većoj entropiji energije i u neophodnom nastupanju jednoga finalnog stanja i to je onda problem uma.

Pa onda Petronijević poseže za jednom filozofskom špekulacijom o postojanju mogućih besmrtnih organizama koji će ponovno stvoriti svemir baš onakav kakav mi to želimo, jer svrha nije konačno stanje ili cilj ili tome nešto slično, nego je ono što je najbolje, a ono najbolje nije mirovanje, nego je stvaranje.

Kada je ostvarenost potpuna, kretanje je završeno i opet nastupa stanje mirovanja koje nije konačno, jer Aristotel kaže:

“A kretanje se čini, da je neka djelatnost, ali nepotpuna, čemu je uzrok što je nepotpuno ono možnokojeg je djelatnost.”
(9, 1066,20)

Dakle, riječ je o procesu u kojem se otkriva u neku ruku nepotpunost prirode, ali je riječ o procesu kojem je svrha savršenstvo svijeta, dakle, ono što je najbolje i utoliko je riječ o vječnom stvaralačkom porocesu nastajanja, života i smrti u vječnom povratku istoga.


11:12 | Komentari (4) | Print | ^ |

četvrtak, 22.03.2018.

ŽIVOT KAO KOZMIČKI DOGAĐAJ

Znanstveni i formalni um se pokazao snažnim kada je trebalo objasniti svijet logičkih i kvantitativno određenih oblika, ali se danas pokazuje nemoćnim kada valja pitati o životu. Pa čak i u suvremenoj biologiji te su njegove granice spoznate, ako je naime prema racionalističkoj paradigmi sve moguće svesti na fiziku, a onda i sve znanosti podvesti pod tu ‘’fundamentalnu’’ disciplinu duha. Za suvremenu biološku znanost nema ništa problematičnije od same ideje racionalnosti, jer je spoznat ograničavajući njen moment koji više ne odgovara današnjim domašajima naše spoznaje niti kognitivnim potrebama suvremenog čovjeka. Brojna biološka objašnjenja, danas posebno u evolucionoj biologiji, odstupila su od kriterija vrijednosti koje prihvaća važeća znanstvena racionalnost u okviru fizikalističkog modela.

Moderna biologija, posebno evoluciona biologija, vremenom je pokazala neadekvatnost fizikalističkog modela spoznaje. Nasuprot tome, fenomen živog u svom razvoju može biti okarakteriziran inherentnom nejasnoćom. Kako možemo shvatiti adekvatno fluidnost i nejesnoću života, ako imamo na raspolaganju oštro razgraničene koncepte?

Znanstveni duh pokušava elimirati svaki trag Boga i teologije iz područja spoznaje i našeg života do te mjere, da je to postala nova teologija, antibožja teologija. To je vrlo često prisutno u biologiji. Tako česte rasprave o prirodi svojstava živih stanica i organizama koje objašnjavaju njihovu evoluciju odvodile su na pogrešne rasprave o porijeklu života. Skoro bez izuzetka pod takvim okolnostima pozitivisti su se nalazili na svom visokom konju antimetafizike i antiteologije denuncirajući svaki trag stare teologije - Glavnog plana ili teleologije svijeta kojeg su nalazili u bezazlenim postulatima evolucionista koji su jednostavno smatrali, da u živom ima nečeg više, osim fizike. Neimenovavši sebe u odbor za budnost, oni pokušavaju zahvatiti i spriječiti svako odstupanje od gledišta superiornog, svjetovnog, znanstvenog svijeta. Pretpostavke takvih gledišta niti su tolerantne niti stvarno znanstvene u područjima koja su izvan jurisdikcije znanosti.

To, da je moguće cijeli problem živoga svesti na fizikalno kemijske termine, pokazuje se danas spornim mišljenjem u kojem se biološka znanost više ne snalazi i kojeg ona danas poima kao jedan beznadan cilj za veliki dio biologije i izvor brojnih igri riječi i obmana. Isto vrijedi i za molekularnu biologiju koja je dugo bila pojmljena kraljicom bioloških znanosti i temelj na kojem druge biološke znanosti (uključujući i humane) tragaju za okončanjem svojih rasprava. Zadatak pokazivanja uloge ideologije u skoro svim fizikalno kemijskim aspektima biologije u principu je isto što i ideološka kritika osnovne paradigme cjelokupne znanosti poslije sedamnaestog stoljeća.

Jedan izlaz iz te situacije mi vidimo, na primjer, povratku i na one teorije koje su bile aktualne daleko ranije kao što je na primjer biologija Gerta von Natzmera koji je 1942. u Berlinu objavio knjigu “Lebendige Natur” koji se život shvatio kozmičkim događajem, ali se mi razlikujemo od njega po tome što ne mislimo, da je sam život rijetkost u pojavama kozmosu . Sasvim suprotno, mi tvrdimo da je naš kozmos pun elektriciteta i da vrvi životom na sve strane bez obzira, da li se radilo o visokim ili niskim temperaturama, dok su munje ili električna pražnjenja bitna upravo stoga što pokreću teleološki proces pa se život razvija od jednostavnih jedinjenja prema složenim cjelinama.

Život je svagda u vremenu. Sav život i život pojedinih bića i život super individualnih životnih jedinica protječe u vremenu. Vrijeme ga međutim ne nosi sa sobom kao struja neko strano tijelo, već vremenska ograničenost sačinjava njegovo biće. Iz vlastitih iskustava poznajemo hod tog živog vremena. U njemu osjećamo ritam našeg vlastitog života.

Ono unutarnje protjecanje vremena jedva da ima, osim imena, nešto više zajedničko sa hodom fizikalnog vremena kojeg su jedinica mjerila dana i godina i kojeg žurno protjecanje pokazuju naši satovi. Kao što je kuckanje sata i svaki zamah njegova njihala tek što smo ga spazili već zauvijek ušlo u prošlost, tako i fizikalno vrijeme niže jednu prošlost za drugom koja se nikada ne vraća. Vrijeme korača ravnim putem, na njegovoj stazi nekadašnji ‘’sada’’ redaju se u lanac koji nema ni početka ni kraja.

Posve je drugačije proživljeno vrijeme. Tom vremenu pripada ono što nazivamo trajanje. U njemu ostaje prošlost doduše izmjenjena, ali sačuvana na tajanstveni način. To vrijeme živi dalje u sokovima i u tkivu tijela te prožima naš duševno duhovni organizam. Time što nas je oblikovalo ono i dalje djeluje u nama kao neka stvaralačka sila. Ono je isto tako neposredno nazočno i u životu viših životnih jedinica, vrsta, rodova i plemena organizama. Sve sudbine koje su te organizme zadesile u dalekim epohama povijesti naše zemlje i čitavog kozmosa, svako prilagođavanje koje je ikada provedeno, još i danas pokazuje put novom stvaranju; ono mu istodobno određuje i granice. Na ravni duhovnog života ulazi prošlost u sadašnjost kao sjećanje i to ne kao neka bijedna sjena onog što je nekoć bilo, već kao stvarnost koja u odlučnoj mjeri određuje naš život i naše čine i sada i u svoj budućnosti.


10:59 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 17.03.2018.

ESTETIKA I TELEOLOGIJA

Već iz samog naslova vidimo kamo se smjera, a smjera se prema pitanjima kojima su predmet dijelom ono što je lijepo, a dijelom ono što je organski život. Razum, to je sfera znanosti i uma, a to je sfera slobode, imaju dva različita zakonodavstva na jednom i istom tlu iskustva pri čemu prema Kantu jedno zakonodavstvo ne smije nanositi štetu drugom, jer kao što pojam prirode ne utječa na zakonodavstvo zasnovano na pojmu slobode, isto tako niti pojam slobode ne smeta zakonodavstvu prirode.

Kritika čistog uma je upravo dokazala mogućnost koegzistiranja oba ova zakonodavstva. Istina, utvrđena je jedna nepregledna provalija između područja pojma prirode kao onoga što je osjetno i područja pojma slobode kao onoga što je nadosjetno, ali ipak ovaj drugi dakle nadosjetni svijet ima navodno izvjestan utjecaj na osjetni svijet, naime, pojam slobode ostvaruje u osjetnom svijetu pojam svrhe. Dakle, priroda se može zamisliti kao ono mjesto gdje se podudara sa svrhama koje se ostvaruju prema zakonima slobode. Prema tome, to je dvostruki odnos prelaženja sa načina mišljenja sukladno principima prirode na način mišljenja shodno principima slobode i obrnuto.

Postoje, dakle, dva proizvoda: tvorevine umjetnosti i tvorevine organske prirode u kojima se pokazuje jedinstvo njih oboje, a to se jedinstvo ostvaruje prema Kantu u reflektirajućoj moći suđenja. To je ono što je u suvremenoj filozofiji nazvano filozofskom refleksijom. Ova reflektirajuća moć suđenja ima ideju jedne zakonske nužnosti koja je u isto vrijeme slobodna ili ideju neke slobode koja je sa svojim sadržajem neposredno istovjetna. Dakle, ona zamišlja prirodne procese kao estetske. Drugim riječima, naš kozmos nije i ne može biti samo predmet prirodnih znanosti kao što je astronomija, na primjer. On u sebi također sadrži i estetsku stranu odnosno može biti promotren kao estetički objekat, a ono što označava stvarnost jednog prirodnog objekta je svrha odnosno svrhovitost njegove forme. Odatle dvostruka stvrhovitost koju imamo u filozofskoj refleksiji i koja se ocjenjuje kao estetička i teleološka.

I dok je prva subjektivna svrhovitost, ova druga je logička svrhovitost. Odatle nije moguće redudirati transcedentalnu problematiku na problem transcendentalne logike, jer je nemoguće prirodni fenomen reducirati na logičko matematički aspect, budući je jedan oblik naše moći suđenja ono što je LIJEPO. Kant kaže da nju karakterizira SKLAD. Dakle, lijep je samo onaj predmet, čija se forma ocjenjuje na temelju zadovoljstva kojega taj predmet izaziva. Znači ono osjetno, ono što je priroda, je jedan moment lijepog, tj. naš je kosmos lijep pa kao takav predmet estetičke refleksije i ne samo to: on je UZVIŠEN, a to znači da je neprikladan, da je nemoguće njegovo poimanje pomoću onog što je osjetno i što je predmet znanosti.

Dakle, organska bića su takva bića u kojima se mehanizam prirode i svrha, odnosno mehanizam njihove duše, nalazi u jedinstvu. U organskim tvorevinama prirode mi imamo neposrednu spoznaju o neposrednom jedinstvu pojma i realiteta, život, duša i ono što je opće i egzistencija su identični. Dakle, kao što je naš kosmos također i predmet estetičke refleksije, tako bismo mogli reći, da naš individualni život zavisi od našeg dosega slobode, odnosno, da nema smisla ukoliko nije estetika.


11:05 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 16.03.2018.

GRČKA MITOLOGIJA O KOZMIČKOM JAJETU

Htio bih reći par riječi o toj grčkoj mitologiji kod Orfeja. Po shvaćanjima koja se svode na Orfeja i koje se smatra starijim od Hezioda ukoliko se drži, da se ovaj rodio u isto vrijeme kao i Heraklo, bio bi početak svega ovog. To se može smatrati varijantom koja se dodaje, ako se slici ‘’zbivanje’’- ‘’rađanje’’,’’ physis’, ‘’genesis’’’ naglasi moment vremenskog slijeda koji upućuje na tok rijeke kao na primjer kod Heraklita. Onda postaje voda što teče simbol stvaralačkog procesa: svijet je neprestani pritok stvorenja koja izlaze na vidjelo iz sveobuhvatnog vodenog elementa.

Tome odgovara Homerova predodžba, da je Ocean početak svih stvari. U orfejskoj teologiji poprimila je, međutim, ta predodžba fantastične oblike. Po jednoj predaji bila je već uz vodu tvar, ‘’hyle’’ i od njih dviju nastala je zemlja; iz vode i zemlje proizašao je troglavi zmaj nazvan Vrijeme, što ne stari, i Heraklo, vjerojatno simboli nužnog, naime neodoljivom silom izazvanog nastupanja u vremenskome redu.

Prema drugoj tradiciji postao je iz vode Glib, a od oboje nastao je zmaj Heraklo-Kronos, koji je iznio ogromno jaje, što se razbilo udvoje te je od jednog dijela nastalo Nebo, Uranos, a od drugog Zemlja, Geja, a onda se nastavlja rod bogova slično kao i kod Hezioda.

Postoji i verzija koja se može smatrati parodijom orfičke teogonije u Aristofanovim ‘’Pticama’’:

„Bio je najprije Haos i Noć i Ereb i Tartar
nije još bilo ni zemlje ni zraka ni Neba.

U krilu Ereba mrka je Noć vjetrovito iznjela jaje
iz kog je s vremenom onda čeznutljivi nikao Eros
s krilima zlatnim na plećima sličan vrtlogu brzom
s noćnim u širokom Tartaru krilima Haosom združen
on je izlegao rod i svjetlo izdao ptičji.

Bogova nije još bilo tad, dok nije Eros
sve izmijenio, onda su Ocean, Uran i zemlja
nastali i nepropadljivo bogova pleme.“


11:15 | Komentari (6) | Print | ^ |

ponedjeljak, 12.03.2018.

OPSERVATORIJI NA MJESECU I MARSU

U svojim astronomskim interesima nisam se toliko bavio dubokim kozmosom, uglavnom sam se koncentrirao na sustav planete Zemlje i na naš solarni system. Zašto? Pa zato, jer mislim da su mnogi fenomeni dubokog kozmosa za nas neobjašnjiv, to su velike udaljenosti, riječ je o velikim objektima na velikim razdaljinama, a naša tehnička i tehnološka dostignuća nisu ni približno toliko efikasna, da bi mogla dati jasniju sliku kozmičkih procesa.

Mislim, da je teleskop Hubble, zajedno sa velikim teleskopima poput Mont Palomara, dao nešto bolju sliku stanja stvari pa onda mislim, da su i ti naši radio diskovi kojih ima posvuda na svijetu i koji su značili ogroman napredak radio astronomije na koncu pokazali svoja velika ograničenja, jer su naše tehološke i znanstvene pretpostavke razvoja i dalje prilično oskudne.

Učinjeni su krupni koraci zadnjih 200 godina, to je velika istina, ali se danas pokazuje kako smo došli do nekih granica koje teško možemo premašiti. Hubble je, na primjer, zadnjih 20 godina mnogo toga iznio na vidjelo što nam ranije nije bilo sasvim jasno pa ni danas nam nije sasvim jasno, nego postavljamo hipoteze. Dakle, sigurno je potrebno učiniti jedan iskorak dalje, ali i dalje ostaje pitanje kako ići dalje. Jedan od odgovora možda je i gradnja astronomskih opservatorija na Mjesecu s obzirom na povoljne klimatske i opservacijske uvjete koje pronalazimo na Mjesecu.

Vjerojatno bismo onda dobili nešto jasniju sliku dubokog kozmosa i procesa koji u njemu vladaju. Međutim, niti ovaj projekt nije sasvim bez limita tako da bi u doglednoj budućnosti trebalo razmišljati i o gradnji astronomskih opservatorija na Marsu kako bismo dobili jasniju sliku kozmosa u cjelini.



slika: internet


09:35 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 10.03.2018.

TEORIJA SILE

U južnoslavenskim jezicima pojam ''sila'' jasno se razlikuje od pojma ''nasilje'' kojim se hoće ukazati na neki brutalni, nerazumni akt što bi onda značilo neku izvitoperenu, nepravilno pojmljenu ''silu''.

Sila je pojam indoeuropskog korjena na što najbolje ukazuje indijska riječ ''šila'' i ta etimologija je očigledma. ''Šila'' je neko povišeno mjesto, neka uzvisina, brdo ili planina odakle pogled daleko dopire, a također je ''šila '' shvaćena ovdje i u smislu moralnog zakona. Tako bi i pojam sile trebalo razumijevati u međupovezanosti i međuzavisnosti moralnog zakonodavstva i naših umskih pogleda koji svagda transcendiraju ono aktualno i realitet.

U engleskom jeziku ova diferencija je jasna u smislu razlikovanja ''force'' i ''violence'' i to egzistira također dvojako razumijevanje ove ''force'' i to u smislu prirodoznastvenom i u smislu filozofskom.

Kaže se, na primjer, ''gravitation force'', ''strong force'' čime se određuju fizikalne zakonitosti kako u makrokosmosu tako i u mikrokosmosu i ono objedinjavajuće je upravo taj pojam ''force''. Međutim, egzistira i filozofsko tumačenje te ''force'', te ''sile'', jer i čitavu filozofijsku znanost možemo razumjeti kao jednu ''teoriju sile'' na što jasno upućuje Schopenhauer u svojoj ''Svijet kao volja i predstava''.

U bosanskom jeziku koristiti silu kaže se ''nazor'' čime se kani iskazati, da svaka upotreba sile podrazumijeva prethodno ''zrenje'', ''razmatranje'' ili pak ''razmišljanje '' te da je, prema tome, jedan posve umski akt.


09:38 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 09.03.2018.

IMMANUEL KANT I KRAJ SVIJETA


Immanuel Kant (slika: internet)

Pa obično se kaže, da je Kantova filozofija kritička i ona je kritička u cjelini, a ovo razlikovanje kritičke i pretkritičke njegove faze samo je jedna pedagoška pogreška koja unosi zbrku u naše razumijevanje njegove filozofije. Toj bi, tobože predkritičkoj fazi, pripadala njegova “Teorija neba” iz 1755. godine, dok bi se kritička faza odnosila na njegove tri kritike: “Kritiku čistoga uma”, “Kritiku praktičnog uma” i “Kritiku moći suđenja”, ali to nije sasvim točno imamo li na umu, da se tematika koja se pojavljuje u “Teoriji neba”, na primjer, podjednako kasnije pojavljuje u “Kritici čistoga uma” kroz problem antinomija uma u drugoj knjizi transcedentalne dijalektike, dok se u trećoj kritici dakle “Kritici moći suđenja” svijet poima kao jedan sistem svrha pa se Kant tako vraća na one kozmološke probleme sa kojima je i počeo u svojoj “Teoriji neba”.

Ta je “Teorija neba” trebala odgovoriti na pitanja postanka našeg sunčevoga sistema na način, da se upotrijebe spoznaje Newtonove mehanike pa je tako nastala teorija koja je danas poznata kao Kant-Laplaceova hipoteza. Međutim, ona je također postavila i neka pitanja moći naše spoznaje. Zato se kaže, da je Kantova filozofija kritička, jer se njena svrha sastoji prije svega u tome da, kao što sam Kant kaže, predstavlja kritiku moći naše spoznaje.

Prije spoznaje mora se proučiti moć spoznaje. To je za ljudski razum prihvatljivo. Spoznaja se zamišlja kao neki instrument kao način na koji mi želimo ovladati istinom. Dakle, prije nego smo u stanju doprijeti do istine, moramo upoznati prirodu našeg instrumenta, njegovu vrstu. Taj je instrument djelatan, moramo vidjeti je li on sposoban uspjeti u onome što se od njega zahtijeva, naime, da se dokopa svog predmeta. To dakle znači: proučavanje moći naše spoznaje tako, da se nju samu spoznaje. Ta je problematika zajedno sa pitanjima opstojnosti Boga koja je postavljena u “Teoriji neba” proslijeđena kasnije u “Kritici čistoga uma” i vi, kada gledate strukturu te “Kritike”, onda vidite da su kozmološka pitanja centralna, dok su ostala izvedena.

Druga knjiga transcedentalne dijelaktike bavi se antinomijama čistog uma i sustavom kozmologijskih ideja i tu Kant kaže:

‘’Imamo dva izraza: svijet i priroda koji katkada zamjenjuju. Prvi znači matematičku cjelinu svih pojava i totalitet njihove sinteze u velikome kao i u malom, tj isto tako u njezinu toku sastavljanjem kao dijeljenjem. No, isti se taj svijet naziva prirodom, ukoliko se smatra kao dinamička cjelina i ukoliko se ne gleda na agregaciju u prostoru i vremenu, da bi se on ostvario kao veličina, nego ukoliko se gleda na jedinstvo u opstojnosti pojava. Tu se onda uvjet onome što se zbiva zove uzrok, a neuvjetovani kauzalitet uzroka u pojavi sloboda, uvjetovani se naprotiv u užem smislu zove prirodni uzrok. Ono uvjetovano u opstojnosti uopće zove se slučajno, a ono neuvjetovano zove se nužno. Bezuvjetna nužnost pojava može se zvati prirodna nužnost.’’ (str.206)

I onda slijede antinomije transcedentalnih ideja: svijet ima početak u vremenu, a s obzirom na prostor također je ograničen granicama, dok je antiteza: svijet nema početka i granica u prostoru, nego je beskonačan kako u pogledu vremena tako i prostora.

Drugi spor je: svaka složena supstanca na svijetu sastoji se od jednostavnih dijelova i ne egzistira uopće ništa, osim jednostavnog ili onog što je od njega složeno, dok je antiteza: ni jedna se stvar na svijetu ne sastoji od jednostavnih dijelova i ne egzistira uopće ništa jednostavno u njemu Treći spor je: kauzelitet prema zakonima prirode nije jedini iz kojeg se mogu izvesti cjelokupne pojave svijeta. Nužno je, da se za njihovo objašnjenje prihvati još jedan kauzalitet pomoću slobode, dok bi antiteza bila: nema slobode, nego se sve na svijetu događa samo prema zakonima prirode.

I konačno, četvrta antinomija bila bi: svijetu pripada nešto što je ili kao njegov dio ili kao njegov uzrok upravo nužno biće, dok bi antiteza bila: ni u svijetu ni izvan njega ne egzistira biće koje je upravo nužno kao njegov urok.

Onda Kant govori o transcedentalnom idealizmu kao ključu za rješenje kozmologijske dijalektike. Pa se onda pozabavio problematkom nemogućnosti kozmologijskog dokaza za opstojnost Boga i zaključio:

‘’Mnoge sile prirode koje svoju opstojnost očituju u određenim dijelovima ostaju za nas neobjašnjene, jer ih opažanjem ne možemo dovoljno duboko ispitati. Transcedentalni objekt koji je osnova pojavama, a sa njima i razlog zašto naša osjetilnost ima mnogo više ove, nego druge vrhovne uvjete, jesu i ostaju za nas neobjašnjeni, iako je uostalom sama stvar dana, iako nije spoznata.’’ (str.281)

Tako Kantova filozofija prirode predstavlja izlaganje općih pojmova prirode. Materija posjeduje kretanje, osim toga privlačnu i odbojnu silu, ali Kant kao što je pokazao u svojoj knjzi “Osnove prirodne znanosti” zahtijeva, da se materija konstituira iz sila, djelatnosti, energije, a ne iz atoma.

Onda Hegel kaže u svojoj “Povijesti filozofije”, da je i Šeling stajao potpuno na ovome stajalištu:

‘’Kant je pokušao odrediti osnovne pojmove ove znanosti i njene osnovne principe i dao je poticaj za osnivanje tzv. dinamičkog shvaćanje prirode.’’ (III, str.459), dok su pak u u trećoj kritici, dakle “Kritici moći suđenja” svijet i priroda viđeni kao sistem svrha.

Već je Aristotel promatrao prirodu kao da je svrhovita u samoj sebi, tj. kao prirodu po sebi u kojoj postoji nus, razum, ono što je opće, tako da u nerazdvojnom jedinstvu jedno jest moment drugoga. Svrha je pojam koji je imanentan, ne vanjska forma i apstrakcija, već je pojam koji prožima tako da je sve što je posebno određeno samim tim općim. Ovaj princip reflektirajuće moći suđenja predstavlja dvostruku svrhovitost, estetičku i teleološku.

I Kant kaže:

‘’Predmet ima samo utoliko svrhovitosti, ukoliko je njegova predstava neposredno spojena s osjećajem zadovoljstva i to je jedna estetička predstava’’.

Jedan je oblik, dakle, estetičke moći suđenje ono što je LIJEPO. Zašto? Pa zato jer je naš kozmos lijep, zato što je naše zvjezdano nebo lijepo baš onako kako su to i stari Grci govorili kada su odredili ovaj pojam kao red, poredak, ljepotu odnosno kozmetiku. Međutim, Kant je bio svjestan, da iz naše slobode ili pak iz slobode samog Boga taj čitav svijet može biti rastvoren u ništavilo te iz tog fundamentalnog pitanja i iz tog fundamentalnog straha, iz te fundamentalne brige nastaje cjelokupno zdanje Kantove filozofije, dakle, onda kad pred uvidima u svjetske procese i prirodnu nužnost postaje svjestan istine koju je iznio u svojoj “Teoriji neba” citirajući britanske pjesnike Popea i von Hallera:

“When then a second night will bury this world,
when from everything nothing remains but the place,
when still many other heavens bright with other stars
will have completed their course,
you will be as young as now, just as far from death
as eternally alive as now.”

(von Haller)


10:06 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 08.03.2018.

BOŽJI ZAKON ISPISAN U SRCIMA

Radi se kod Leibniza o tome, da se utvrdi je li duša sama po sebi poput ploče na kojoj još ništa nije ispisano (tabula rasa) kao što to smatra Aristotel ili je pak drugačije. Naime, da je ono što je na njoj zapisano proisteklo iz jedinstene vatre spoznaje i iskustva, odnosno da duša izvorno sadrži načela mnogobrojnih pojmova i učenja koja pobuđuju vanjski predmeti kao što to vjeruje Platon, onda skolastičari, a i svi oni drugi koji u tom smislu tumače ono mjesto svetog Pavla u “Poslanici Rimljanima” gdje ovaj kaže, da je Božji zakon ispisan u srcima:

‘’Oni činom dokazuju, da ono što propisuje Zakon, stoji upisano u njihovim srcima o čemu zajedno sa tim daje svjedočanstvo njihova savjest, nutarnji sudovi koji ih medusobno optužuju ili brane....u dan koji će Bog , prema mojem Evandelju, suditi ljudske tajne po Isusu Kristu”
(Poslanica Rimljanima, 2, 15-16).

Ta su načela stoičari nazivali zajedničkim pojmovima, prolepses, osnovnim pretpostavkama ili pak onim što se uzima kao unaprijed dato, matematičari ih zovu opći pojmovi, a neki su ih zvali semina aeternitatis ili živa vatra, odnosno, svjetleće zrake koje su sakrivene u nama, a kada se susretnu s osjetilima, onda izgledaju kao iskre, tako da nije bez temelja ono što se u Leibnizovo vrijeme vjerovalo, naime, da te iskre označavju nešto božansko i vječno, a što se naročito javlja u nužnim istinama.

Odatle je onda Leibniz postavio pitanje ovise li sve istine od iskustva, tj. indukcije i provjeravanja na primjerima ili ima i takvih koje počivaju i na nečem drugom pa je onda zaključio, da bez obzira koliko bili brojni primjeri koji potvrđuju neku opću istinu, oni nisu dovoljni da ustanove i univerzalnu važnost te istine, jer iz toga što se dogodilo ne slijedi da će se to ponoviti na isti način.
Onda je ipak zaključio:

‘’Pa bi se varao onaj koji bi pomislio, da je barem što se tiče naše klime, to je jedna nužna i vječna istina koja će uvijek trajati, jer valja dopustiti da ni Zemlja ni samo Sunce ne postoje na nužan način i da će možda doći vrijeme kada ova lijepa zvijezda, barem u sadašnjem obliku, više neće postojati zajedno sa sustavom u kojem se nalazi.’’
(Novi ogledi o ljudskom razumu, str.7)

A odatle slijedi, da nužne istine, one istine koje susrećemo u čistoj matematici, a naročito u aritmetici i geometriji, moraju počivati na načelima čiji dokaz uopće ne zavisi od primjera pa sljedeno tome niti od osjetnih podataka.

Dakle, čovjek ne treba zamišljati kako je te vječne zakone uma moguće pročitati iz duše kao iz otvorene knjige naravno bez truda i istraživanja, alio dovoljno je to što ih možemo otkriti u nama samima.


09:58 | Komentari (2) | Print | ^ |

srijeda, 07.03.2018.

"PISMA" - MOJA NOVA KNJIGA


slika: Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-102-0

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic42.php

''Nova knjiga na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php

Digitalnu knjigu "Pisma", Zlatana Gavrilovića Kovača, predstaviti ćemo vam uz pomoć predgovora knjige:


PREDGOVOR


Pred hrvatsko čitateljstvo postavljaju se dvije knjige mojih Pisama koja su nastajala do 2010 godine.

Dakle, u toj prepisci nema nikoga sa portala https://www.magicus.info/ kod kojega sam prisutan već duže vremena niti bilo koga sa Facebook-a. Sva je ta prepiska nastala do 2010. godine, dakle, prije https://www.magicus.info/i uglavnom je riječ o ljudima koji žive u Australiji, ima nešto Hrvata i Splićana.

Nakon te 2010. nisam pravio fajlove sa pismima, jer sam jako puno pisao pisama pa je onda toga bilo previše, meni je danas žao što tu nema Jadranke Varga, Dijane Jelčić, pa nema Sandre Vulin pa nema arheologa Arsena Duplančića iz Splita, pa onda onih ljudi sa "Ruđera Boškovića" i drugih, ali nema veze, meni je bilo važno, da se predstavi možda samo jedan manji segment te prepiske kako bi čitateljstvo imalo uvid u karakter i te moje literarne gradnje, ali bez velikih ambicija da to bude kao što je na primjer prepiska Ruđera Boškovića, daleko od toga, nego više da se istakne jedan običan život sasvim običnih ljudi koji su igrom slučaja i igrom sudbine dospjeli u daleke zemlje, ali koji su još uvijek živo prisutni u životu svojih domovina, eto to mi je bilo stalo.

Pa onda, naravno, meni je žao da nema prepiske niti sa mojim izdavačem gospodinom Grbac Nenadom sa portala http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic42.php iz Zagreba.

Ja se samo nadam, da će jedan takav dokument biti objavljen u dogledno vrijeme i na taj način učiniti dostupnima sve dileme koje su pratile autora i izdavača prilikom realiziranja mojih Sabranih djela.

Srdačno iz Adelaidea,

Anno domini 10.01.2018. Zlatan Gavrilović Kovač

Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub formatu (format namijenjen čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic42.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).

Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php priznaju kao objavljena djela.

Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.

Srdačan pozdrav

Uredništvo portala http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php ''



slika: Nenad Grbac

https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/pisma-moja-nova-knjiga


09:51 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 06.03.2018.

SLUČAJ PILOTKINJE CAREY STEACY


Captain Carey Steacy posted the picture on her Facebook (Picture: CTV News)

Čitam 6. ožujka 2014. u novinama ovaj tekst:

‘’Umjesto zahvale putnika na sigurnom letu pilotkinja Carey Steacy dobila je "po nosu". Putnik joj je na sjedalu ostavio poruku u kojoj joj govori da bi žena trebala biti majka, a ne voziti avion. Putnik, koji se potpisao kao David, rekao je kako želi da ga aviokompanija idući put upozori da je pilot žena kako bi uzeo neki drugi let. Steacy je fotografije poruke objavila na Facebooku uz komentar: "Bilo mi je zadovoljstvo sigurno vas odvesti na vašu destinaciju".



"Hvala vam na poruci koju ste diskretno ostavili na svom sjedalu. Znam da ste pitali stjuardese prije nego što smo poletjeli imam li dovoljno sati leta kako bih mogla biti kapetanica pa vidim da vam je i sigurnost bitna. Čula sam mnogo komentara od ljudi tijekom svoje 17-godišnje karijere pilota. Većinom su bili pozitivni. Vaša poruka je, bez sumnje, najsmješnija. To je bila šala, je li tako?", napisala je Steacy i dodala kako se sada ide posvetiti svojoj najvažnijoj ulozi – ulozi majke.

"Jednostavno ne mogu vjerovati da još uvijek ima ljudi koji tako razmišljaju. Šokiralo me", rekla je Steacy za kanadske medije, prenosi news.com.au.’’

Pa sam htio reći par riječi o cijelom slučaju...........i ja sam svakako jako zadovoljan činjenicom, da je pilotkinja Carey Steacy cijeli slučaj predstavila javnosti i to preko Facebooka sa fotografijama poruke tako da svi imaju potpuni uvid u stanje fakata i da ne ostaje nikakvih nedoumica u pogledu istinitosti navoda.

Ja osobno mislim, da smo mi danas ostvarili takve doprinose u civilizacijskom i kulturnom domenu, da nam se svima ovakva poruka čini totalna budalaština i da smo svi manje više šokirani jednim stajalištem koje bi prije odgovaralo prvobitnoj zajednici, a ne suvremenom industrijskom društvu kakvo je ono kanadsko ili američko. Međutim, treba imati u vidu jednu jako važnu činjenicu suvremenih društava, a to je fenomen kulturnog zaostajanja, iako su ostvareni veliki tehnološki i civilizacijski ciljevi.

Tako se svakako ovaj slučaj može uzeti kao dobar primjer regresivnih tendencija u suvremenom društvu koje još uvijek barataju stereotipima valjanih i vrijednih žena kao požrtvovnih majki kojima je to najvažnija uloga

Mi smo danas ipak jako daleko od ovih stereotipa i vjerujemo, da suvremena žena podjednako može obavljati socijalno važne i odgovorne poslove bez obzira na boju kože, nacionalne ili vjerske različitosti.

Cijeli je slučaj dospio javnosti koja je uglavnom stala na stranu pilotkinje kojoj smo zahvalni što nam je proslijedila jedan jako važan dokument muškog primitivizma koji je podjednako ozbiljan kao i ekstremne reakcije na njega. Stoga joj velika hvala!



14:34 | Komentari (3) | Print | ^ |

JOSIP VIDMAR I KRATAK ZAPIS O TEATRU

Svakako je bio jedan od najvećih u Slovenaca, njegov brat je bio Milan Vidmar i bio je poznati elektrotehnik. Ovaj pak naš Vidmar je bio politički pisac, esejist, kulturolog. Rođen je davne 1895. godine u Ljubljani gdje je i umro 1992. godine. On je, dakle, doživio jako duboku starost od 97 godina, a ja mislim da je i zavrijedio.

Bio je jedan od ustanovitelja slovenske Oslobodilne fronte 1941. godine pa onda vijećnik AVNOJ-a, a od 1952. do 1976. bio je i predsjednik Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Poznat je kod nas i među političkim ljudima svojim radom ‘’Kulturni problemi slovenstva’’, koji je nastao za vrijeme diktature Aleksandra Karađorđevića 1933. godine, koji je po mnogim elementima unekoliko blizak Kardeljevim pogledima, koje je on eksplicirao u svom radu o slovenskom nacionalnom pitanju, također, prije Drugog svjetskog rata.

Za mog vremena Vidmara se sjećam po njegovim polemičkim stajalištima prema Predragu Matvejeviću i Radi Šerbedžiji i to, možda ponajviše, taj me problem zanimao s obzirom na pitanje o tzv. socijalističkom teatru, naime, je li moguće govoriti, da postoji tako nešto kao socijalistički teatar. U moje vrijeme postojala su mišljenja, da teatar manje-više vjerno reflektira socijalnu sliku i realitet jednoga društva. Utoliko je i ovaj naš teatar također bio unekoliko odraz stvarnih društvenih strujanja pa ukoliko su proklamirana načela socijalistička, onda dakako da je i teatar samom logikom stvari socijalistički, da se dakle, socijalistička država brine za taj teatar pa odatle tobože, da postoji socijalistički samoupravni teatar itd. itd. itd.

U tom smislu se onda i govorilo, da naš teatar nije nešto krajnje novo, već jedna naslijeđena struktura od ranije, ali i da je kod nas također naslijeđen i malograđanski interes za teatar, a ne da je taj interes takoreći prirodan uvjet našeg svakodnevnog bitisanja ili pak prema nekakvim ždanovističkim receptima kao na primjer kod jednog našeg jako utjecajnoga čovjeka, Rade Šerbedžije, naš teatar ima takvu socijalnu funkciju, da sudjeluje u stvaranju duhovnog profila ljudi ili naroda. Prema ovom političkom programu, na primjer, kod nas su rađene one poznate opere ili drame kao ‘’Jalta’’ i još neke, koje su dakle imale čisto političke zadaće.

Sa druge pak strane, kod Šerbedžije je i u moje vrijeme bila primijetna jedna jako snažna tendencija prema takozvanom revolucionarnom teatru, samo što nije svatko pod time mislio isto. Odatle i interes ovog čovjeka prema teatru u Sovjetskom Savezu i onome što je on nazvao projektirana kultura, koja izvire kod Rusa, tobože iz njihove tradicije i njihove culture, a to je opet ta moć teatra, moć umjetnosti. Dakako, da ovakva stajališta Starom Vidmaru nisu odgovarala. Mnogima nisu odgovarala pa nisu niti meni i ja sam se i u svoje vrijeme slagao sa Vidmarom, da je kod Šerbedžije, Ristića i kod još nekih drugih doista na djelu kazališni banditizam, samo što je toga banditizma već u moje vrijeme bilo jako mnogo.

Danas se taj banditizam najbolje ogleda na velikom ekranu kod Kusturice, koji uskoro snima film u Mexicu, o tamošnjoj revoluciji. Odatle i postoji pitanje kako to predstava, kao ‘’Golubnjača’’, koja slavi klanja nedužnog stanovništva, čini mi se u Hercegovini početkom osamdesetih godina, može biti predmet diskusije našeg CK. Naizgled banalno pitanje, jer kakve veze ima bratoubilačko klanje sa sferom politike, a ja se pitam sa kojom sferom onda to ima neke veze?To je Šerbedžijino pitanje kao što je ono bilo pitanje i mnogih drugih.

Kod Vidmara stvari su posve jasne kao što su svima razumnima bile jasne, a to je istina da ovdje srbijanska desnica eskalira i da u bitnom dovodi u pitanje kulturnu i duhovnu osnovu zajednice, ali ne više socijalističke, nego bilo koje, jer je banditizam o koje govorimo destrukcija kulture kao takve, destrukcija kulture u cjelini. Zapravo, Vidmar ne kaže banditizam, on za Ristića, Jovanovića i Šerbedžiju kaže "kazališni terorizam".

Zašto? Pa zato, jer banditizam nije bio samo ogledan na način, da je bilo riječi o pristajanju na jednu reakcionarnu političku liniju, nego i, s obzirom na imanentne probleme teatra, a prije svega u destrukciji tradicionalnih modela realističkog prikazivanja stvarnosti, kada je riječ o našem socijalnopolitičkom kontekstu. Odatle je proizlazilo obilje novih kazališnih elemenata, koji su zapravo značili destrukciju teatra samog, jer teatar ima svoju logiku, svoj poredak, svoje vrijeme, svoj govor, svoj izgled. Teatar Ristića u bitnom ne samo, da je značio destrukciju s obzirom na politički moment, nego i imanentno s obzirom na ove elemente o kojima govorim. Naravno da se ta tedencija Vidmaru nikako nije svidala, a nije se sviđala niti meni. Oni su to nazvali “revolucionarnim teatrom” ili “avangardnim teatrom”, ali on je daleko bio od Brechta, na primjer. Odatle interes za jezik, glumački jezik, koji je prema Šerbedžiji ostao stari, a zahtijevao je revolucionarnu promjenu tako, da smo kod njega na koncu dobili krikove.

To je taj novi glumački jezik. Naravno, da se ja nisam mogao složiti kao niti Vidmar sa ovim tendencijama.
Vidmar je umro u Ljubljani 1992. godine, ali ja već godinama nisam bio prisutan na javnoj sceni Hrvatske pa ne znam što se događalo u međuvremenu, osim rata, ali mislim da je umro poštovan i cijenjen od svih, koji su ga na ovakav ili onakav način poznavali.


tekst je iz moje knjige: SLAVENSKO PITANJE

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic26.php


09:53 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 04.03.2018.

SLOVENSKI KEKEC I NEŠTO OKO NJEGA

Vjerojatno je nama mnogima poznat slovenski Kekec. To je jedan literarni lik iz djela velikoga Josipa Vendota, koji je živio od 1884. godine do 1944. Ovaj pisac rođen je u Kranjskoj Gori, pa je onda živio u Koruškoj, Primorskoj i Štajerskoj, a kasnije u Ljubljani. Bio je željeznički radnik i umro je kao izgnanik za vrijeme njemačkog bombardiranja Slavonskog Broda 1944. godine.

On je negdje u vremenu od 1922. do 1927., čini mi se, objavio trilogiju o Kekecu u jednom slovenskom časopisu za djecu i omladinu pod imenom ‘’Zvonček’’ i danas ima ovaj časopis u Sloveniji, a Kekec je pogumen, neustrašen in prijazen pastir, koji zajedno sa svojom slijepom prijateljicom Mojcom doživljava svakojake pustolovine u slovenskim alpskim šumama. Tako je Kekec u borbi sa jednim velikim orlom zaradio jedno njegovo pero, koje je kasnije krasilo njegov planinarski šešir.

Pa ako jedni njegovi prijatelji jesu pitomi ljudi slovenskih šuma, koji se bave skupljanjem ljekovitog bilja i pripravljanjem toplih zdravih napitaka, to su pak na drugoj strani opaki lovci i opaki ljudi od kojih se plaše mnoga djeca kao što je to bio hudobni lovec Bedanec. Već prema ovoj strukturi vidi se sva dijalektika života na slovenskim Alpama, ali niti jedna europska literatura nije sa toliko vedrine i sa toliko ljepote i zanosa opisala taj život.

I ja, doista, mogu reći, da je slovenska literatura najdražesnija i najvedrija europska literature, a i danas se u Sloveniji unekoliko pridržavaju ovoga duha, koji izvorno odgovara slovenskom narodnom karakteru.
Taj karakter otkrivamo u mnogim dječjim pričama, a jedna takva je i priča pod imenom ‘’Pravljica o zmaju’’, koja je pisana za mnoge naše drage staršje in otroke, a to je priča o gromozanskom zmaju, koji je plašio mnogu djecu. Naime, u blizini jednog slovenskog naselja postoji jezero gdje su svi otroci htjeli, da se igraju i da gledaju ribice i da se kupaju, ali to nije bilo moguće.

Zašto? Pa zato, što je pri tom istom jezeru živio jedan strašni s tremi glavami hudobni zma i zbog toga su svi mještani svake noći znali čuti grozovite stopinje i zmajevske hudobije i on je tako glasno urlao i tako glasno proizvodio buku, da su otroci trebali zadisnuti ušesa i to je trajalo neko vrijeme, dok na koncu djeca nisu odlučila, da potraže pravljico pa su stala vikati:

‘’Hoćemo pravljico! Gdo nam je uzeo pravljico?’ Al se zmaj skriva u škakljico? Če se pravljica skriva u nje?’’, pa su djeca onda povukla zmaja za rep.

Tako su dobili pravljico.

Dunque i u ovoj slovenskoj priči za djecu postoji taj socijalni momenat u smislu, da nam se potruditi oko pravde za sve, a ne u smislu, da ona pripada ovom ili pak onom, već prema stanju stvari već da je ona vlasništvo svih članova jedne zajednice prema definiciji, da je zajednica ili država sama stvar naroda, a nikako pojedinaca ili grupa i mnoge dječje priče u Sloveniji i dan danas imaju taj naglašeni socijalni moment.

Jedna takva priča je priča i o hudobnoj sraki in ubogom ptičeku, koja priča svima treba pokazati kako su Slovenci tudi zelo dobrega srca i da oni rado pomagaju drugim ljudima i to na takav način, da su nekoć znali pomagati i svakome malom ptičeku ki je padal iz gnezdeca. U tom pravcu ocrtavanja ovih karakteristika slovenskog duha i slovenskog nacionalnog karaktera, koji se razlikuje od svih ostalih južnoslavenskih naroda, postoji i priča o strašnoj sraki.

Tako je postojala jedna hudobna sraka, a u gnijezdu na jednom stablu bijaše mala ptica i njen otroček.
Međutim, ta je ptica svakodnevno morala napustiti gnijezdo kako bi nabavila hranu za sebe i svoje mlado pa se zato događalo da je pticek sam u gnijezdu na neko vrijeme, ali je svagda morao misliti na hudobnu sraku, koja bijase u blizini.

A je se ti bojis hudobne srake?

A o svim tim problemima bo ti povedala tvoja mamica in očka, ali se ti nemas cega bojati!

Tako izgledaju današnje mnoge priče za slovensku djecu, mada ima i onih posve novih i suvremenih priča o tome kako Mihec bi rad imal pravega velikega superrobota takoga ki hodi pa govori. Dok bi Neža rad dobila darila u smislu da bi bila kao kraljična pa se zelo, zelo lepa.

I doista, mnoge male djevojčice kane biti zelo, zelo lepe kao kraljične, ali ja mislim, da je to i inace model za djevojiice za dobar dio današnje Europe.

Što se pak Kekeca tiče, ova priča koja zapravo predstavlja trilogiju jeste u istoj toj ravni slovenske socijalne dječje literature kod koje zrcali taj karakter slovenskog duševnog bica nesebičnosti, ljubavi i ljupkosti, koji kao jedna fundamentalna osobina unekoliko vrijedi za čitavu slovensku literaturu. Međutim, valja nam također reći, da postoji u američkoj literaturi također jedna priča slične tematike, koja je kasnije ekranizirana i koja je zahvaljujući tome doživjela veliku popularnost.

Riječ je o poznatom radu ‘’Heidi’’, kojem je autorica njemačkog porijekla, koja je dvadesetih godina sa čitavom svojom obitelji, kao nova njemačka migracija, doselila na ovaj kontinent, ali ova činjenica ne iznenađuje, ukoliko imamo na umu istinu, da se prostor Balkana sustavno pljačkao stoljećima i to od šuma i zena do literature i muzike.


tekst je iz moje knjige: SLAVENSKO PITANJE

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic26.php


15:36 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 03.03.2018.

RAZUMIJEVANJE ŽENE U LEGENDAMA MIROSLAVA KRLEŽE

O tome kako je Krleža razumijevao pitanje žene i njen položaj u suvremenom društvu, nitko kod nas nije pisao. Istina, postojao je jedan rad na tu temu gospođe Zlate Kovač, objavljen u časopisu ‘’Pitanja’’ 1985. godine, broj 3.-4., pod naslovom ‘’Legende njima samima’’ i to je, uglavnom, sve što je o tome rečeno. Pa nije se kod nas o tome pisalo, jer je naša stvarnost bila opterećena muško-ženskim relacijama, ali i iz drugih razloga.

Jedan je sigurno taj, da se o ženskom pitanju nije moglo ništa drugo reći od proklamiranih načela ili od onoga što je vrijedilo kao službena ideologija, koju su tumačile Marija Bakarić i Ankica Tuđman, pozivajući se na zasade Klare Zetkin iz perioda prije Drugog svjetskog rata. Pa onda nije se moglo govoriti o ovoj tematici pozivajući se na Novi Zavjet i na poimanje Isusa i Marije u ‘’Legendama’’ s obzirom, da je religija bila shvaćena kod nas opijum naroda i neprijateljem socijalističkog razvoja.

Tako je sve do nedavno ova tema kod Krleže ostala neobrađena očekujući nove obrađivače. Krležine ‘’Legende’’ otkrivaju čovjeka u njegovom odnosu prema Društvu i Prirodi u cjelini. To podrazumijeva, štoviše pretpostavlja i njegov odnos prema sebi, koji se u slučajevima iznimne samosvijesti pretvara u odnos čovjeka prema Bogu.

Čovjek stvaralac je u ‘’Legendama’’ trolik. On je propovjednik umijeća življenja kao ljubavi za bližnjega - bližnjega (Marija), kojega mu samome nije dano ljubiti. On je umjetnik naprosto, ali umjetnik, koji se potvrđuje tek poštujući norme i konvencije, koje mu se gade i ponižavaju ga.On je stvaratelj Novog svijeta, stvaratelj za kojega nema sedmog dana počinka. U borbi sa društvom, čovjek neminovno gubi. Isus je izdan i bit će razapet, Michelangelo je ponižen i klečat će, a Kolumba prkosnog prikovat će o jarbol.

U sve tri legende slike su iste.

Druga je mogućnost odnosa pojednica i društva u Maskerati, Kraljevu te Adamu i Evi. U Adamu i Evi postoji istina čovjek i žena, ali su oni kao i njihov raj smjesteni na petom katu velegradskoga hotela gdje u sobi zeleno rasvijetljenoj, banalnoj i prljavoj, proždiru jedno drugo do novog pakla.

Sva se ta tri groteskna, fantazmagorična, uprazno zarotirana svijeta obrću oko žene, kao ženke, reduciravši prvotno društvo na opsjednutost suprotnim spolom.
Treća mogućnost ili dijalektičko pomirenje pojedinca i društva dano je na krajnje zanimljiv način tek u Salomi.

Nakon tri muška pokušaja (Krista, Michelangela i Kolumba) da ovladaju okolnim svijetom te nakon tri varijacije na temu muško-ženskoga vegetiranja, kojim je zamijenjeno sukobljavanje pojedinca i društva, dolazi Saloma i uspijeva. Uspijeva, jer vlada društvom u njemu samome. Ona mu nije suprotstavljena ni onako naivno, ni onako tegobno, ni onako radikalno kao Krist, Michelangelo ili Kolumbo, ona mu uopće i nije suprotstavljena. Ona se ne osjeća pozvanom da svijet mijenja, štoviše ona je spremna podrediti se onome, koji to može, no izostane li, ona se smatra pozvanom, da ga kazni i ponizi, jer se osjeća prevarenom.

U svijetu, u kojem se život sastoji od spletki i podvala, može se opstati samo njegovim sredstvima tako, naime, da se bude vrhunski spletkar. Njezin je, dakle, uspjeh sveden na preživljavanje u najgorem od svih mogućih svijetova, svijetu u kojem nema mogućnosti izbora. Izbor je samo gaziti ili biti gažen. Cijeli će krug napraviti Krleža od Isusovog nemuštog, nemuževnog i blijedog odnosa prema Mariji i nespretnog spoja dviju tragično različitih ljubavi, preko Michelangelovih hrvanja sa kurvama i Beatricama do Kolumbove ničeanske, ni prezira dostojne ženke, no ni u kojem od tih randiozno zamišljenih svjetova, za čije će protagoniste Krleža reći, da su rasplinuti kao oblaci - neće biti mjesta za ženu.

Za Isusa ona je obmana i laž, pred Michelangelom ona će se pretvarati kao čista žena, žena koja vjeruje, žena koja skida teret, koja ga ljubi, ali i za njega će to biti obmana, koja se mora prokazati, ako se želi ići svojim putem, a pred Kolumbom, ona se ni ne pojavljuje. Na nju tek ironijom podsjeća Nepoznati, kao na biće sa kojim se nekada davno nešto pokušalo, ali je ona svoju priliku propustila.

Saloma je, sa druge strane, fatalna žena, fatalna i moćna, koja sudi i kažnjava. Lukavstvom svog uma, svojim porijeklom i nadasve svojim tijelom, Saloma vlada, ona je ženski princip na vlasti. Odluka, da Proroku smakne glavu i time ispuni proročanstvo, da će biti žena svom poočimu, uslijedila je nakon što je muškarca imala, nakon što ga je vidjela ponižena.

Visoko mišljenje što ga je imala o moralnom uvjerenju toga mladića, splasnulo je onoga trena, kad se pretvorio u pijanog glupana što tamo hrče pod oleandrom. Od tog trenutka, on je za nju samo moralna protuha, koja je zatajila sve svoje ideale i sve svoje bogove, iz kojega je odmah zatim progovorila gruba, primitivna seljačina: moja žena, moja djeca, moj krov, moj život, moji interesi.

Napokon, u prvim trima legendama tematiziranog saveza volje i uma odvojenih od osjetilnosti preostat će, da se u slijedećim trima razmotri uspon bezumne osjetilnosti te da se u posljednjoj prikaže um, voljom do četveronožnosti upregnut u službu osjetilnosti i putovanje će od gigantskih visina iz ‘’Legende’’, Michelangela ili Kolumba, preko prosječnih kreatura u ‘’Maskerati’’ i patuljastih karikatura u ‘’Kraljevu’’ te ‘’Adamu i Evi’’ do najbanalnije zemlje u ‘’Salomi’’ biti završeno.

Proistječe, dakle, kako su čovjeku pojedincu mogućnosti ipak ograničene. Izlaz Krleža ne vidi u obiteljskom životu, u prenošenju iskustva sa koljena na koljeno, u življenju za dijete, tijelo svoga tijela.

U ‘’Legendama’’ čovjek je promotren ili kao sisavac, koji ne zna vladati svojim mesom ili kao neponovljiva jedinka, koja se neprestano suočava sa sobom i drugima. Tek će moralnim, umjetničkim i revolucionarnim djelovanjem čovjek može potrajati.


tekst je iz moje knjige: SLAVENSKO PITANJE

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic26.php


19:15 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 01.03.2018.

DRUGI UVOD U KRIPTOFILOZOFSKO MIŠLJENJE - SLUČAJ MILOŠA ARSENIJEVIĆA

PROSTOR-VRIJEME-ZENON

Kada se određuje mjesto filozofije među znanostima, njoj se prije svega pripisuje neempirijski karakter, a to međutim ne znači da se filozofija bavi isključivo nekom transcedentnom tematikom ili nadiskustvenom stvarnoscu. U kojem smislu je filozofija neempirijska i kada se bavi problemima koji se odnose na svijet u prostoru i vremenu, a koji se može opazati, to zavisi također i od toga ima li ona nekog obzira prema primjerima svakodnevnog iskustva i znanstvenog iskustva, naravno. Gledajući u smislu retrospektivnom od Zenona do dana današnjeg, takvi primjeri u filozofiji su obilato korišteni. To, međutim, ne znači da su pojmovi kojima se koristimo u filozofiji takvi, da ih u pravilu možemo shvatiti i bez prethodnog iskustva o onome na što se ti pojmovi odnose i filozofija se bavi problemima spektra i znaju li slijepi boje. Ono što se pod neempirijskim karakterom filozofije podrazumijeva, odnosi se na to što se jednom definiran problem filozofski rješava bez daljnjeg promatranja i eksperimentiranja, bez daljnjeg zagledanja u svijet. Kada je jednom definirala problem, filozofija se može povući iz svijeta, jer prema njenim pravilima igre ona se njima više ne koristi u svom poslu. To, međutim, ne znači da se filozofija ne služi misaonim eksperimentima kako bi otkrila razne empirijske mogućnosti. Ona samo više ne uzima u obzir ono što se, zavisno od aktualnih zbivanja i stvarno odredenih eksperimenata, može ispostaviti čas ovakvim čas onakvim.

Spor Einsteina i Bohra oko kvantne mehanike koji se vodio pomoću konstrukcije različitih misaonih eksperimenata jednim dijelom je bio čisto filozofski, a on je čisto filozofski, ako se ne odnosi na pitanje je li sistem kvantne mehanike de facto potpun, već na pitanje je li moguce, da jedan takav sistem kao što je kvantna mehanika bude potpun, odnosno, može li se sistem kvantne mehanike zamijeniti nekim sistemom koji bi se odnosio na elementarniji nivo ponašanja, a kojim bi određeni fenomeni koji su nerazjašnjivi u okviru kvantne mehanike bili razjašnjeni.

Arsenijević smatra, da je na filozofskom nivou moguće da je jedan takav sistem kao što je kvantna mehanika u principu nedopunjiv. Sličan spor može se voditi i oko problema elementarnih čestica, stoga je moguće da novootkriveni kvarkovi predstavljaju osnovni materijal kosmosa. No, iako filozofski gledano, neka fizikalna teorija samim time što je atomistička nije nužno neistinita, ima filozofskih razloga, da se dopusti da je istinita. Mit o neempirijskom karakteru filozofije sažima se u tvrdnji o neinformativnosti filozofskih iskaza i teorija. Taj mit je postupno postao dio općeg mita o kraju filozofije i taj mit o neinformativnosti filozofije je u dobroj mjeri netočan, jer filozofija nam istina ne može reći što je slučaj, ako nešto može biti ovako i onako, ali nam može reći što mora ili što ne može biti slučaj.

Uvjerenje, da su samo kontigentni empirijski iskazi informativni, vezano je za uvjerenje da su svi analitički iskazi trivijalni i da nisu iskazi o stvarima, već iskazi o jeziku kojima o svijetu govorimo. Međutim, analitički iskazi ne moraju biti trivijalni i oni govore inter alia i o empirijskom svijetu. Baš zato što isključuju mnoge mogućnosti, oni su informativni. Iskustvo Arsenijevića nam govori, da u filozofiji glavnu ulogu igraju analitički lažni i analitički istiniti iskazi do kojih se dolazi konstrukcijom aporija odnosno njihovim razriješnjem. Zenonova besmrtnost počiva u tome što je konstruirao aporije u kojima i premise i izvođenje izgledaju neodoljivo prihvatljivo, dok zaključci djeluju isto toliko neprihvatljivo.

U svojoj knjizi “Prostor, Zenon, Vrijeme” Arsenijević je doista mnogo toga rekao. Mnogo toga mi nismo bili u mogućnosti slijediti s obzirom, da ova knjiga pretpostavlja velike matematičke predradnje kojih mi na žalost nemamo. Međutim, važno je uputiti na Arsenijevićevo pitanje kontinuirane i diskontinuirane promjene, statički i dinamički shvaćene beskonačnosti i na Boškovićevu aporiju sudara. Zanimljivo je to što je Ruđer Bošković, čije je određenje geometrijskih objekata najbliže onom koje sam Arsenijević ima u vidu i koji je bio jedan od onih filozofa za čije se ime vezuje tzv. “velika analogija” razmatrajući primjere kontinuiranih i diskontinuiranim promjena, došao do suprotnih zaključaka u pogledu mogućnosti ovakvih promjena.
Arsenijević smatra, da su diskontinuirane promjene ono što je prije svega mogucće, a da je pojam kontinuirane promjene derivirani pojam, jer se odnosi na činjenicu kako u bilo kojoj mogućoj točki nekog entiteta poput geometrijskog oblika možemo konstatirati promjenu s obzirom na neku datu osobinu i neke koliko god želimo male interval, usprkos tome što se o toj osobini može govoriti samo s obzirom na te intervale. Bošković je zaključio, da su samo kontinuirane promjene moguće i to je ilustrirao aporijom sudara, međutim, Arsenijevićeva argumentacija da ne moramo zaključiti kako je nemoguća diskontinuirana promjena brzine, čini nam se nedostatnom.

Doista je Arsenijević u svojoj knjizi rekao mnogo toga, ali to što je rečeno i danas zahtijeva jednog pažljivog istraživača koji će se znati nositi sa svom problematikom Zenonovih aporija i kardinalnim pitanjima suvremene geometrije i matematike uopće.


iz moje knjige "ZNANOST I POEZIJA"



ISBN kod NSK RH 978-953-8100-86-4

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php


19:18 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.