PROSTOR-VRIJEME-ZENON

Kada se određuje mjesto filozofije među znanostima, njoj se prije svega pripisuje neempirijski karakter, a to međutim ne znači da se filozofija bavi isključivo nekom transcedentnom tematikom ili nadiskustvenom stvarnoscu. U kojem smislu je filozofija neempirijska i kada se bavi problemima koji se odnose na svijet u prostoru i vremenu, a koji se može opazati, to zavisi također i od toga ima li ona nekog obzira prema primjerima svakodnevnog iskustva i znanstvenog iskustva, naravno. Gledajući u smislu retrospektivnom od Zenona do dana današnjeg, takvi primjeri u filozofiji su obilato korišteni. To, međutim, ne znači da su pojmovi kojima se koristimo u filozofiji takvi, da ih u pravilu možemo shvatiti i bez prethodnog iskustva o onome na što se ti pojmovi odnose i filozofija se bavi problemima spektra i znaju li slijepi boje. Ono što se pod neempirijskim karakterom filozofije podrazumijeva, odnosi se na to što se jednom definiran problem filozofski rješava bez daljnjeg promatranja i eksperimentiranja, bez daljnjeg zagledanja u svijet. Kada je jednom definirala problem, filozofija se može povući iz svijeta, jer prema njenim pravilima igre ona se njima više ne koristi u svom poslu. To, međutim, ne znači da se filozofija ne služi misaonim eksperimentima kako bi otkrila razne empirijske mogućnosti. Ona samo više ne uzima u obzir ono što se, zavisno od aktualnih zbivanja i stvarno odredenih eksperimenata, može ispostaviti čas ovakvim čas onakvim.

Spor Einsteina i Bohra oko kvantne mehanike koji se vodio pomoću konstrukcije različitih misaonih eksperimenata jednim dijelom je bio čisto filozofski, a on je čisto filozofski, ako se ne odnosi na pitanje je li sistem kvantne mehanike de facto potpun, već na pitanje je li moguce, da jedan takav sistem kao što je kvantna mehanika bude potpun, odnosno, može li se sistem kvantne mehanike zamijeniti nekim sistemom koji bi se odnosio na elementarniji nivo ponašanja, a kojim bi određeni fenomeni koji su nerazjašnjivi u okviru kvantne mehanike bili razjašnjeni.

Arsenijević smatra, da je na filozofskom nivou moguće da je jedan takav sistem kao što je kvantna mehanika u principu nedopunjiv. Sličan spor može se voditi i oko problema elementarnih čestica, stoga je moguće da novootkriveni kvarkovi predstavljaju osnovni materijal kosmosa. No, iako filozofski gledano, neka fizikalna teorija samim time što je atomistička nije nužno neistinita, ima filozofskih razloga, da se dopusti da je istinita. Mit o neempirijskom karakteru filozofije sažima se u tvrdnji o neinformativnosti filozofskih iskaza i teorija. Taj mit je postupno postao dio općeg mita o kraju filozofije i taj mit o neinformativnosti filozofije je u dobroj mjeri netočan, jer filozofija nam istina ne može reći što je slučaj, ako nešto može biti ovako i onako, ali nam može reći što mora ili što ne može biti slučaj.

Uvjerenje, da su samo kontigentni empirijski iskazi informativni, vezano je za uvjerenje da su svi analitički iskazi trivijalni i da nisu iskazi o stvarima, već iskazi o jeziku kojima o svijetu govorimo. Međutim, analitički iskazi ne moraju biti trivijalni i oni govore inter alia i o empirijskom svijetu. Baš zato što isključuju mnoge mogućnosti, oni su informativni. Iskustvo Arsenijevića nam govori, da u filozofiji glavnu ulogu igraju analitički lažni i analitički istiniti iskazi do kojih se dolazi konstrukcijom aporija odnosno njihovim razriješnjem. Zenonova besmrtnost počiva u tome što je konstruirao aporije u kojima i premise i izvođenje izgledaju neodoljivo prihvatljivo, dok zaključci djeluju isto toliko neprihvatljivo.

U svojoj knjizi “Prostor, Zenon, Vrijeme” Arsenijević je doista mnogo toga rekao. Mnogo toga mi nismo bili u mogućnosti slijediti s obzirom, da ova knjiga pretpostavlja velike matematičke predradnje kojih mi na žalost nemamo. Međutim, važno je uputiti na Arsenijevićevo pitanje kontinuirane i diskontinuirane promjene, statički i dinamički shvaćene beskonačnosti i na Boškovićevu aporiju sudara. Zanimljivo je to što je Ruđer Bošković, čije je određenje geometrijskih objekata najbliže onom koje sam Arsenijević ima u vidu i koji je bio jedan od onih filozofa za čije se ime vezuje tzv. “velika analogija” razmatrajući primjere kontinuiranih i diskontinuiranim promjena, došao do suprotnih zaključaka u pogledu mogućnosti ovakvih promjena.
Arsenijević smatra, da su diskontinuirane promjene ono što je prije svega mogucće, a da je pojam kontinuirane promjene derivirani pojam, jer se odnosi na činjenicu kako u bilo kojoj mogućoj točki nekog entiteta poput geometrijskog oblika možemo konstatirati promjenu s obzirom na neku datu osobinu i neke koliko god želimo male interval, usprkos tome što se o toj osobini može govoriti samo s obzirom na te intervale. Bošković je zaključio, da su samo kontinuirane promjene moguće i to je ilustrirao aporijom sudara, međutim, Arsenijevićeva argumentacija da ne moramo zaključiti kako je nemoguća diskontinuirana promjena brzine, čini nam se nedostatnom.

Doista je Arsenijević u svojoj knjizi rekao mnogo toga, ali to što je rečeno i danas zahtijeva jednog pažljivog istraživača koji će se znati nositi sa svom problematikom Zenonovih aporija i kardinalnim pitanjima suvremene geometrije i matematike uopće.

iz moje knjige "ZNANOST I POEZIJA"