četvrtak, 28.09.2017.

VELJKO KADIJEVIĆ I ZLATO NARODNE BANKE JUGOSLAVIJE


slika: internet

Godine 2007. general tadašnje JNA Veljko Kadijević objavio je u Moskvi knjigu pod naslovom “Kontraudar” i meni se činilo, da je riječ o vojnoj knjizi, koja obrađuje vojnu tematiku. Odatle i moj interes prema njoj s obzirom, da je sam naslov sugerirao kako je riječ o strateškim vojnim pitanjima. Međutim, duboko sam se prevario, jer je riječ gotovo i isključivo o našim problemima vezanima za raspad bivše države u kojoj je Veljko Kadijević imao jako značajne vojne funkcije, važne za obranu zemlje i prema Tanjugovom izviješću doznajemo, da je strani faktor, prije svega politika USA, direktno odgovorna za nastalu situaciju raspada i sloma bivše države. Iz toga teksta cijenjenom čitateljstvu predstavljam ovaj pasus:

“Kadijević je u tom izdanju ekskluzivno objavio "stenograme pet svojih razgovora" u Beogradu sa tadašnjim američkim ambasadorom i ocenio, pozivajući se posebno na razgovor iz aprila 1991. godine, da su "SAD, delimično zahvaljujući i ličnom doprinosu Cimermana, u potpunosti preuzele od Nemačke ulogu vođe i koordinatora raspada Jugoslavije kao jedinstvene države.”

“Pogubna američka politika za Jugoslaviju nastavljena je do bombardovanja Srbije i Crne Gore i vojne okupacije, smatra Kadijević, koji je od maja 1988. godine do januara 1992. godine bio savezni sekretar za narodnu odbranu SFRJ i načelnik Štaba vrhovne komande oružanih snaga SFRJ.
On je takođe optužuje Cimermana da se starao da onemogući svaki njegov kontakt sa članovima američke administracije, pogotovo sa ministrom odbrane Dick Cheneya, sa kojim je želeo da priča o evropskoj bezbednosti i Jugoslaviji.
Kadijević je istakao da je potrebno zaustaviti rat u Hrvatskoj da se ne bi preneo u BiH, a Cimerman je izrazio zabrinutost zbog izjava predstavnika Srba, "na primer Radovana Karadžića" da priznanje BiH može dovesti do rata.”


I to je već jedna prilično poznata pozicija naših bivših lidera, da u drugima vide razloge naše vlastite tragedije, iako je istina sasvim drugačija i nju svakako treba potražiti u nesposobnosti i nestručnosti rukovodećeg kadra države, koje je znalo doduše zakljinjati se Titovom imenu i putu, ali nije moglo izaći na kraj sa najednostavnijim političkim, a to će onda reći također i vojnim pitanjima važnima za sigurnost i obranu zemlje.

Kao jedan jako značajan primjer, koji potvrđuje vjerodostojnost gornje tvrdnje, je svakako slučaj hiperinflacije, koja je više od jedne decenije harala prostorom bivše države ostavljajući u beznađu i bijedi najšire slojeve našeg društva, dok su čelnici tipa Kadijevića, Mamule i Šuvara zatupljivali narod našim autentičnim putovima u buduće društvo.

I kao što bi rekli Tešićani iz Bosne “…bilo je tada para, da nisi znao kuda ćeš sa njima…” mada su smetnuli sa uma činjenicu, da je to bio zapravo bezvrijedni papir, koji nije imao pokriće u zlatnim polozima što su se trebali čuvati u Narodnoj banci Jugoslavije.

Mislim, da se nikada u povijesti nije dogodilo kako je u jednoj državi tiskana novčanica od 50 milijardi dinara i da se sa njom mogao samo platiti gradski toalet. Sa druge strane oni, koji su bili u blizini državnog trezora, otuđivali su zlato i zlatne poluge kako se to njima ćefnulo.

Tako su, na primjer, zlatne poluge pronađene na bankovnim računima i u sefovima Miloševića, Perkovića, Tita, Markovića (to je ono što se zna) pa se onda govorilo o zlatnim polugama Vojne bolnice u Zagrebu, partijskom zlatu, koje je bilo pohranjeno u sefovima republičkih CK i o zlatu, koje je preneseno u banke na Cipru i Grčkoj u milijardama vrijednosti kako nam je dostavilo izviješće suda za ratne zločine na prostoru bivše države u Den Haagu.

Sve je to zlato – zlato Narodne banke Jugoslavije, koje je vremenom rasprčkano, podijeljeno i opljačkano, jer su naši jugoslavenski komunisti zamislili kako će trebati nastaviti rat i nakon raspada države, a za to su im potrebna sredstva. Pri tome se zaboravilo, da su upravo takva razmišljanja i praksa doveli do raspada jedne države pored ostalog i zato, jer ona nije monetarno stabilna.

Isto bi se to moglo reći i za devizne rezerve države, koje su bile procijenjene na 30 milijardi dolara, a koje su podijeljene odanim sljedbenicima Tita kroz politiku tzv. bespovratnih kredita, odnosno kredita, koje je “pojela” inflacija, jer se uglavnom radilo o dinarskim sredstvima uz 10% deviznog učešća građana što znači, da je cijeli kredit, i kamata i glavnica “isparila” u bezvrijednim novčanicama pa se tako moglo doći do znatne imovine, koja je dobivena zapravo besplatno. I to se smatralo velikim uspjehom premijera Markovića, koji je nakon sloma države postao ni manje ni više, nego cijenjeni bankar u Austriji i kojega su dočekivale oduševljene Sarajlije sa cvijećem i pjesmom na ustima vjerujući, da je tu riječ o posljednjem Titovom čovjeku. Da čovjek pukne od smijeha!!!

A zapravo je bilo riječi o čovjeku, koji je pored svih ostalih bio direktno odgovoran za slom države i njen monetarni kolaps, koji je doveo do bratoubilačkog rata nezapamćenog u povijesti novijeg ratovanja.
Amerika je tu imala sekundarnu ulogu, koja nije bila naročito značajna s obzirom na naše prilike, koje su same po sebi bile katastrofalne pa nam nije trebao netko sa strane, da nas uništi kada to mi sami već jako dobro radimo.

Ja, koji sam, kako bi Kangrga rekao, bio “mali korumpirani bestidnik”, koji difamira njegovu svetost i svetost njegovih odanih pristaša i kojemu je to posao za dobre pare imao sam u to vrijeme dijete, koje je trebalo prehranjivati, ženu koja je od gladi imala 48 kg, dok sam ja imao 68kg, kao da je riječ o mladiću od mojih petnaest godina. Pa se onda pitamo zašto je bilo rata na našim prostorima???!!!

Odatle se čini, da zaključimo ovaj kratak tekst, da Veljko Kadijević nije bio baš sasvim informiran o stvarnom stanju stvari kod nas, niti mu je bilo stalo da bude informiran, niti je imao ikakvu značajnu ulogu s obzirom na funkciju, koju je obavljao, niti je što rekao, niti je što porekao, niti je bio dosljedan, niti je bio nedosljedan, nego je učinio vjerojatno ono što su i mnogi drugi učinili, a to je da je pobjegao u Moskvu isto tako sa zlatnim polugama Narodne banke Jugoslavije, koje su mu omogućile pristojan i miran život do njegove duboke starosti.

Pa i je unekoliko apsurd Titovog socijalizma u nas, da su nekadašnji naši lideri, koji su se kleli u autentičnost našeg puta u socijalizam, preko noći postali najbogatiji kapitalistički tajkuni, povukli se u zavjetrinu ili pobjegli, sklonili se od pitanja naroda i nezadovoljnika i tako digli spomenik Titovom samoupravljanju kao najvećoj bestijalnoj svjetskoj laži, koja je uspjela mazati oči čitavom kulturnome svijetu i to decenijama uz glasno odobravanje mnogih, koja je na koncu klala po gudurama i stratištima bivše države.


iz moje knjige: LAŽI I OBMANE


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic33.php


12:59 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se