O ovom pitanju karaktera našeg narodnog duha možda je najbolje u bivšoj Jugoslaviji pisao Krleža. Taj je Krleža kao čovjek nemirna karaktera i kao osnivač KPJ 1919. godine najposlije otputovao u Rusiju kako bi se na licu mjesta osvjedočio o pravom stanju tamo kod Rusa i to u doba kako i sam kaže jedne književne ruske marksističke periode u kojoj bijaše najvažnije pitanje monističkog pogleda na povijest i u doba neokantovske ofanzive Berdajeva i Bulgakova, jer ono što je vrijedilo za Lunacarskog kojeg je on osobno poznavao u neku ruku, vrijedilo je i za Krležu.

I on je u Lunacarskom, zapravo, vidio jedan moment u toj ruskoj idejnoj hemisferi u kojoj njegova književnost i njegov politički angažman buja tako-reći kao kvasac pa je u neku ruku njegovo bujno književno previranje refleksivno odražavanje problema europskih i zapadnjačkih. Utoliko je Lunacarski kao i Lenjin pisac koji se razvija na jednoj transferzali i ortodromi ruskog narodnjačkog pokreta koji je zapravo zapadni i Krleža kaže, da ta književnost “odrazuje” pa onda uzima pojam iz arsenala ruskog tradicionalnog boljševizma. Pa zašto? Pa baš zato, jer je slika u ogledalu često mnogo jasnija od same pojave pa je tako i rusko književno ogledalo kao i u slučaju geometrijskih problema kongruencije precizan “odraz” europskih i ruskih književnih, političkih i socijalnih problema.

I Krleža je svagda govorio “odraz”, ali ga mnogi nisu u Hrvata shvatili pa su onda smatrali kako Krleža tobože izgrađuje neku dijalektiku u kojoj je staljinističko načelo samo “devijacija” ispravnih principa. Da ti i takvi kritičari Krleže i krležijanizma nisu uopće shvatili o čemu to on zapravo govori, to je danas mnogima jasno, jer zapravo fakat što je književnost "odraz” povijesno-socijalnih tendencija, političkih i ideoloških problema koji upravo “odrazuju” svu tragiku i komiku ruskog društva i njegovog hrvatskog političkog nasljetka, to je onda moguće, da ona bude jedno tako reći političko sredstvo u našim revolucionarnim nastojanjima. Zato je ta literatura “realistična”, jer je pored ostalog i socijalna i u tom smislu Krleža se uopće ne razlikuje od Lukacsa.

Zato to inzistiranje na realističnom romanu, na realizmu literature i kao što je poznato to je inzistiranje Lukacsa jako mnogo koštalo, a i Krležu, jer se onda prirodno nadavalo da nam je literatura angažirana i da postoje zadaće “umjetnosti kao takve” kako bi to Lunacarski rekao, jer se ta literatura sada iskušava sumnjama i istinama kao što se i provjerava u jednoj odlučnoj i najodlučnijoj instanci: instanci političkog momenta.

Krleža kaže “instanci praktičnog momenta”, ali to je u mom slučaju isto i zato je ta literatura koja “odrazuje” i ta literatura koja ima zadaće i koja je realna itd. itd.itd. zapravo jedan elan vital pa nije stoga dekadencija, nego smo upravo vitalisti kao i Lunacarski i Krleža kaže, da je ovdje kod Lunacarskoga dat jedan putokaz za književnu smionost, za rizik, za hrabrost, za slobodu i za ritmički elan novog imaginarnog knjiievnog djela, ali je onda dijalektički nadodao kako smo se svi mi tome i takvom djelu nadali, ali se ono nije pojavilo.

I za Krležu Lunacarski, što je unekoliko čudno, predstavlja jednog pisca koji je uz bok Čehovu, ali ako je kod Čehova talent, to kod njega nije politički program, a ako je kod Lunacarskog politički program, to nije talent takve snage koji bi mogao biti umjetničkim formulatorom svoga programa i ja bih danas rekao, da je prava šteta što je tako!

Tada se pojavio Gorki, dok je Lunacarski ostao publicist, teoretik, propagandista dakle bez vlastitog stvaralačkog volumena, pametan i skroman, kritičan, prinicljiv, nesebičan, nikada se ne koristeći svojim položajem i svjestan sama sebe i svoje ideje proleterske umjetnosti. Ukoliko umjetnost i literatura “odrazuju” socijalne i političke tendencije i pravo duhovno stanje jednog društva i jednog naroda, onda je naravno sasvim moguće da Krleža 1935. godine kada bude razmišljao o literarnom stanju među Slavenima napiše kako nam sada ta literatura iznosi na vidjelo mutnu osjećajnost narodnosti i nacionalnosti, uspomene na regimente, na zastave, na ratove, na signale trubama, na uniforme, na davno prošle dane, na karnevale, na snove o tome kako bi na ovom svijetu moglo biti bolje i ljepše, na žene, majke, pjesme, krave, pse, livade, na materijalno stanje koje je bijedno, nepismeno, zaostalo, patrijarhalno stanje koje nam statistički dokazuje, da je sva ova lirika samo jedan teski zamaskirani “odraz” ozbiljne životne stvarnosti koja se zove bijeda, a da je tome tako najbolje govori Krleža neposredno nakon rata pozdravljajući u Akademiji Jeana Paula Sartrea riječima:

“Dragi moj Jean Paul”, jer vi ste stigli na izlet k nama u našu zemlju gdje mi izgrađujemo jedan socijalizam na 300 dinara per capita što predstavlja cijenu jednog relativno jeftinog Borsalino šešira suprotno jednoj civilizaciji u kojoj su faktori sile i dividenda još uvijek jedini principi. Vi, dragi moj Jean Paul, upravo sjedite u velikom udobnom stolcu naše Akademije kojoj je mecena bio jedan zenerozni biskup, Akademije kojoj je inteletualni fundamenat svega 17 intelektualaca koji fakat nam tvrdoglavo pokazuje naš socijalni i kulturni razvoj za kojeg svi kažu da je dinamički. Sve je ovo, dragi Jean Paul, samo simbolična slika totalne kulturne mizerije koju nije moguće usporediti sa današnjim ekonomskim i kulturnim razvojem Francuske i Amerike.”

Tako nekako je Krleža tada govorio, a tako nekako govorim danas i ja.

dr Zlatan Gavrilović Kovač

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1421

iz knjige "SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM"