četvrtak, 14.09.2017.

POVODOM SMRTI SLAVKA GOLDSTEINA

Evo baš čitam u Večernjaku, da je u 90.-toj godini preminuo veliki hrvatski intelektualac Slavko Goldstein.

Nema nikakve sumnje, da je riječ o značajnoj figuri suvremene hrvatske politike već i zbog same činjenice, da je bio jedan od rijetkih zagrebačkih Jevreja koji je u nesretnom vremenu Domovinskog rata imao po neku kritičNu riječ o naravi hrvatske politike.

Pa lijepe je godinice doživio, sasvim drugačije od moje prakse, da se već danas pitam hoće li mi uspjeti prekoračiti šezdesete, jer sam silno bolestan od tog rata na drugom kraju svijeta, prognan, usamljen, bijedan….. ali zadovoljan činjenicom, da sam još uvijek živ.

Slavko Golstein je imao u svojoj karijeri jako puno velikih riječi i kritičkih opaski koje su se odnosile na kurentne hrvatske prilike svagda sa jednom refleksijom na slične događaje iz novije europske povijesti. Tako je govorio o prisilnom radu u Hrvatskoj kao posljednjoj slamki spasa Srba od pomahnitale ustaške vlasti za vrijeme trajanja Domovinskog rata pa je onda bio poznat i po tome što je javno zatijevao abdikaciju predsjednika Tuđmana, da je Tito veliki maršal koji je uzor čitavoj osloboditeljskoj Europi, ali da je ipak bio izvan glavnih vojnih tokova u vremenu NOB-a, da nije bilo sve pod njegovom kontrolom, da je najnoviji hrvatski Ustav izmišljotina Tuđmana i njegovih bliskih suradnika koji su zamislili novu Hrvatsku kao sljedbenika stare endehazijske tvorevine, da postoji i partizanska Hrvatska i da je to njegova domovina.

……i još koješta je on rekao i mnoge stvari koje je rekao bile su na mjestu i sa njima su se mnogi slagali, ali se nisu svi slagali sa jednom politikom, da se u svakom očitovanju nacionalne svijesti kod Hrvata vidi demonstracija ustaštva. Tako nama nije bilo dovoljno da se komemoracija žrtvama u Jasenovcu odigra kako to i dolikuje, nego se to odigravalo tako da su prvo dolazili komemorirali Jevreji, pa onda državni vrh, pa na koncu antifašistički borci, s tim da je brojku žrtava toga koncentracionog logora sastavila komisija kojoj je baš Goldstein bio na čelu.

Dakle, bio je expert za pitanja holokausta, za stradanja Jevreja, Srba, Cigana i ostalih, mada nam danas nije sasvim jasno koliko je zarađeno milijuna ili milijardi na tim holokaustima. Nije nam sasvim jasno koliki su profiti bili zahvaljujući time, da je arbitar u pitanjima politike i države, da je pouzdan analitičar suvremenog nacionalnog momenta kod Hrvata, da je kritički, mjerodavni procjenitelj ideoloških zastranjenja ne samo među Hrvatima, nego općenito među balkanskim narodima za koje vrijedi, da su ispod razine historije kao nacije drugoga reda….Da čovjek pukne od smijeha!

Dakle, trebao bih sada pisati da su na holokaustu zaradili milijune i milijarde, proglasili sebe arbitrima za pitanja države i politike, mjerodavnim sucima nacionalnog ispoljavanja, expertima za vojna pitanja, a sve je zapravo bilo samo dodvoravanje trenutnim političkim akterima, jer se pošto poto htjela zadržati stara pozicija neprikosnovenih vladara iz Titova režima.

Zato se meni Hasanbegović sviđao, jer mu je rekao što misli, ali je zato proglašen ustašom i na koncu je vlada pala. Kao što je poznato, cijelu kampanju je vodila Urša Raukar, koja je u ratnom dobu pjevala sa Almom Pricom ''Lili Marlen'', da čovjek pukne od smijeha!

Znači, trebao bih pisati o Slavku Goldstainu, da je on dozivio 90 godina, a da ja razmišljam kako doći do 63 godine i da sam sretan što danas imam 58 godina i da sam sretan što sam na kraju svijeta živ! Pa to je sramota Slavka i njemu sličniima koji su uvijek lijepo živjeli u svom socijalizmu kao i u kapitalizmu, paženi i maženi na svakom koraku zahvaljujući upornosti, da sve oko sebe prikažu ustašama.

I tako se na koncu opraštamo od Slavka sa dubokim uvjerenjem, da pred Hrvatskom stoji briljantna budućnost sasvim suprotno njegovim razmišljanjima i razmišljanjima njegovih sljedbenika koji su u jugoslavenskom rasulu vidjeli jednu balkansku autopsiju, prevlast beznađa i straha.

Sasvim suprotno - mi vidimo suvremenu Hrvatsku na putu demokratskih i pluralnih političkih odnosa, kao jednu suvremenu državu koja može odgovoriti zahtjevima vremena, kao ekonomski naprednu zemlju u kojoj vladaju načela pravne nasuprot prijašnje samovolje policijske države, kao jedan izazov da se živi bolje, pravednije, solidnije, mudrije.

A kao takva, Hrvatska je poželjna, a ne ogroman teret suvremenim demokracijama kakva slika je ostavljena u naslijeđe, a na nama današnjima je zadatak, da to breme naslijeđa konačno bacimo na đubrište povijesti.


dr Zlatan Gavrilović Kovač


10:46 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se