Top lista najčitanijih i najobjavljivanijih pisaca na portalu www.digitalne-knjige.com

30.08.2017.





''Top lista najčitanijih i najobjavljivanijih pisaca na portalu

http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php

Kriteriji koje smo koristili pri stvaranju ove liste bili su sljedeći:

Broj objavljenih knjiga, broj preuzimanja, te datum odnosno vrijeme kad je autor objavio prvu knjigu na našem portalu.

U Zagrebu dana 29.08.2017.

Nenad Grbac''






Do sad objavio 41 knjigu

Prvu knjigu na našem portalu objavio je 01.02.2012.

Ukupno preuzeto 47 604 primjeraka njegovih knjiga

Više podataka o toj temi moći ćete pročitati na sljedećem linku:

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/633


ARAPSKA NAUTIČKA ZNANOST

29.08.2017.


slika: internet

Htio bih reći par riječi o arapskoj nautičkoj znanosti i time ispraviti jednu nepravdu koju sam nehatom počinio u svojoj knjizi „Kozmologija zlatnog prstena“ gdje je izostalo raspravljanje o ovoj problematici, iako je cjelokupna rasprava o muslimanskom doprinosu svjetskoj znanosti upućuvalo na nju i to stoga, jer mi se čini da ova tematika koja je u bliskoj vezi sa astronomijom i geometrijom nije dovoljno obrađivana niti kod nas niti negdje drugdje. Ne vjerujem, da su razlozi za to političke prirode, prije je riječ o tome, da je nautička znanost kumulativna znanost i da se uglavnom ne osvrće na povijest vlastitih načela.

Odatle se događa, da nautičari uglavnom dobro vladaju nautičkim tablicama, u njihovom orijentiranju otvorenim morem, a takve tablice su u moje vrijeme bile Kotlaričeve tablice i tablice Geodetskog instituta u Splitu, ali da im nedostaju povijesne spoznaje i dugi put nautičke znanosti do najnovijih spoznaja. Da bismo sasvim ukratko uputili na te povijesne momente razvoja nautičke znanosti, posebno uzimajući u obzir arapska i muslimanska iskustva, odlučio sam hrvatskom čitateljstvu predstaviti problematiku pozivajući se na radove Grosset-Grangea i Henri Ranquettea koji su sukcesivno objavljivani od kraja prošlog stoljeća.

Nautičke spoznaje predstavljaju, kako smo već rekli, jednu akumulaciju iskustava nautičara, ali također predstavljaju sintezu različitih znanstvenih disciplina, posebno astronomije, geografije i meteorologije ne zaboravljajući pri tome pitanja mjernih i opservacijskih instrumenata. Najveći broj radova koji se odnose na ovu tematiku dostupni su od kraja 15. štojeća i početka 16. stoljeća i opisuju umijeće navigacije Indijskim oceanom i tu su najznačajniji autori Ibn Majid i Sulejman al Mahri koji su bili nautičari i koji su bili nasljednici stare nautičke tradicije.

Razlozi za to su bili mnogobrojni, a jedan od najznačajnijih je svakako kontakt zapadne, rimske i arapske civilizacije sa kineskom civilizacijom na Istoku u jednom procesu dugotrajne i neobično intenzivne komercijalne razmjene koja je poštojala između njih. To je istovremeno doba velikih otkrića gdje portugalski pomorci ulaze u Indijski ocean koji je ekskluzivno bio domenom arapskih, perzijskih, indijskih i kineskih nautičara za više od pola milenijuma. U ovom oceanu Arapi su djelovali u dva glavna područja, to je bila istočna obala Afrike, obala Omana sa brojnim lukama, njih 37, od kojih su najznačajnije bile Magadiš i posebno Malindi u Keniji, Kilwa u Tanzaniji i Safala u Mozambiku. Na drugoj strani kraljevstvo Delhija od 1206. godine kontrolira cjelo istočno područje. Pomorci su, dakle, bili involvirani u navigavanje uz pomoć jugozapadnih monsuna između ove dvije obale, a onda i dalje od njih. Negdje oko 1420. godine jedan je indijski ili arapski jedrenjak oplovio Cape Town i na taj način ušao u Atlantik.

U ovom putovanju nautičari su slijedili put kineskih pomoraca. Godine 1405. velika pomorska ekspedicija sa kineskim admiralom Zheng He započela je nakon nekoliko pokušaja dokučiti Indoneziju i Indiju i onda prolazeći pored njih dosegnuti Afriku i to su uspjeli negdje 1417. godine i vratili se 1431.-1433. godine. S druge pak strane, Indijski ocean bio je u neku ruku Sino–arapski kondominijum. U 15. stoljeću zatvoreni kopneni putevi trgovine svilom dali su muslimanima monopol u istočnozapadnoj trgovini, ali oni su time profitirali do intervencije Portugala. Kasnije je Bartolomeo Dijaz dosegao Cape Town 1488. godine, Vasko da Gama je stigao do obala Mozambika gdje je susreo arapske jedrenjake pune zlata, dragulja, dijamanata i mirodija i gdje je kao iskusnog pilota zaposlio Ibn Majida poznatoga od 1462. godine po svojim nautičkim zabilješkama.

Fenomen monsuna koji su imali glavni utjecaj na orijentaciju i definiranje pomorske rute uspostavilo je regularne pomorske putove za transporte zlata, slonovače, sirovog materijala za luksuz i trgovinu robljem između zapada i istoka. U povratku nautičari su donosili pamuk, svilu, mirodije, keramiku i porculan.
Zbog meteoroloških karakteristika Indijski ocean omogućuje jedrenjacima dobre brzine na vjetru koji udara o krmu. Zbog toga su jedrenjaci toga vremena u Indijskom oceanu bili dugi i tanki s izuzetnim manevarskim karakteristikama. Od ovoga vremena u pomorstvo su uvedeni pojmovi kao što su precesija, nautička milja, nautičke efemeride, meridijan, geografska dužina i širina, gnomon, azimut, astrolab. Od tog vremena također postoji navigacija i orijentiranje na moru pomoću znakova na kopnu i navigacija pomoću zvijezda i to pomoću sekstanta. Visina zvijezda se mjerila prstima, 12 prstiju predstavljalo je negdje oko 20 stupnjeva. Prijeđena distanca mjerila s zamima. To je osmina distance koju zvijezda dosegne u promjeni visine za jedan prst ili izraženo drugačije, ona predstavlja distancu od 12 nautičkih milja, devijacija zvijezda i nebeskih tijela koji variraju za jedan prst.

Što se tiče pomorskih karata treba reći, da pomorci koji su navigavali Indijskim oceanom do 1500. godine nisu raspolagali nautičkim kartama. Oni su za svoje orijentiranje na moru uzimali aproksimativni kalendar i različite nautičke instrukcije. Njihovo iskustvo pomoraca bilo je najvažnije i najviše se oslanjalo na njega. Što se pak tiče nautičkih instrumenata kompas sa magnetskom iglom bio je poznat Ibn Majidu. Isto tako bilo mu je poznato određivanje koordinata nebeskih tijela pomoću horizonta i visine odnosno azimuta i visine zvijezda koja se mjerila prstima. Međutim, arapskim pomorcima bili su poznati pojmovi kao na primjer pojam „drvo“ ili drveni aparat čime se mislilo na aparat za mjerenje distance zvijezda od horizonta i oni su razlikovali malo drvo, srednje drvo i veliko drvo. Sa druge pak strane, budući je navigacija morem zavisila od sezona poštojala je velika potreba za kalendarom koji se pojavljuje kod arapskih pomoraca jedno stoljeće ranije s tim, da je taj kalendar mijenjan i modificiran s obzirom na putovanja u zavisnosti od monsuna. Tako je od početka lipnja do sredine kolovoza vladavina jugozapadnih monsuna, od kolovoza do rujna u doba Velike Sezone dobro je vrijeme i ono je takvno na cijelom tom području, južnozapadni vjetrovi i sjeveroistočni monsuni vladaju od listopada do travnja, a južnozapadni monsuni od kraja travnja do kraja svibnja.

Što se pak tiče kursa broda, arapski su pomorci razlikovali obalnu plovidbu, plovidbu otvorenim morem i deduciranu rutu i pri svim ovim putovanjima su se orijentirali pomoću zvijezda i to fiksnih zvijezda ponajviše zbog jednostavnije identifikacije na sferi i zbog lakšega memoriranja.

I konačno treba reći, da je ovoj dvojici arapskih pomoraca, Ibn Majidu i Al Mahriju, učinjena golema nepravda da nisu prihvaćeni na način koji oni zaslužuju i da bez obzira na njihovu nautičku nesavršenost, predstavljaju dva imena izuzetne nautičke tradicije kojima današnje generacije trebaju otplatiti stanovite jako važne dugove.


dr Zlatan Gavrilović Kovač

iz knjige "ZNANOST I POEZIJA"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php

PJESNIŠTVO EMILIJE DEVIĆ

28.08.2017.


slika: Nenad Grbac

Hrvatska pjesnikinja Emilija Dević nije nepoznata našoj čitateljskoj publici. Objavljivala je svoje radove u vodećim hrvatskim portalima za poeziju od

https://www.magicus.info/

i

http://www.webstilus.com.hr/

do pjesničkog portala

https://www.ocaravanje.com/

na portalu

http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php

u Zagrebu je publicirala tri zbirke poezije:

„Čuvari sna“
https://www.digitalne-knjige.com/devic.php

„Knjiga vječnosti“
https://www.digitalne-knjige.com/devic3.php

i „Putnik bez adrese“
http://www.digitalne-knjige.com/devic4.php

Nema nikakve sumnje, da je riječ o značajnom pjesničkom prilogu naročite vrste koji bi mogao biti daleko veći, da su prilike naših pjesnika i pjesnikinja u Hrvatskoj bolje. Ovako moramo biti zadovoljni, da su ove tri zbirke poezije ugledale svjetlost dana, mada nije bilo moguće i daleko više. Stoga se meni čini da bi Ministarstvo kulture Republike Hrvatske trebalo posebnu pažnju obratiti prema onim našim pjesnicima kojima imovne mogućnosti ne dozvoljavanju tiskanje i objavljivanje svojih radova i u vidu skromne, ali značajne potpore pomoći da literarni radovi izuzetne vrijednosti kod nas izađu na vidjelo dana, a da o financijskom nagrađivanju naših ponajboljih pjesnika niti ne govorim - nagrađivanju koje ne bi bilo u zavisnosti od prodaje na tržištu kulturnih tvorevina, nego iz našeg osjećaja za duhovno dobro naroda kako bi se osvjedočili o istinskoj dimenziji najbolje hrvatske literature.

Zbirka poezije sa imenom „Putnik bez adrese“ objavljena je prvi put prošle godine na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php u Zagrebu i ova knjiga ima predgovor autorice koja zapisuje:

„mi smo putnici bez adrese jer rađamo se dolazeći sa zvijezda...a na kraju našega puta vraćamo se domu naših duša, negdje opet među zvijezde''.
(str.5)

Nema nikakve sumnje, da je ovdje riječ o poimanju ljudskoga života kao jednoga puta u nepoznato, puta u kojima su ljudi kao kola koja lagano drndaju meandrima šumskih puteljaka i čini se onda da je svaki čovjek jedno takvo kolo ali da je put svima isti, bivanje i iščezavanje i ako je sve unekoliko propadljivost ljudskoga života, onda što je istinito i realno u našemu ljudskome svijetu boli, patnje i nadanja. Dolaženja i odlaženja našeg života ne može biti rezultat jednoga ozbiljnog sklopa u kojem izvornost života proizlazi iz karaktera našega bića. Samo ono što je supstancijalno može biti istinito. Sve ostalo jesu stvari ili prividi. Supstancija niti nestaje niti nastaje - ona je vremenski beskonačna. Ili vječna kako

Emilija Dević razumijeva vrijeme, kao vječni lahor prolaznosti ili kao „vjetar prolaznosti“ (str.12): rađamo se među zvijezdama, odlazimo među zvijezde i kao da je čovjek jedna beskonačna maloća spram beskonačnosti vremena i prostora, sati, godina, stoljeća. Odatle slijedi jedna fundamentalna naša nesigurnost u kozmosu u kojem mi plovimo u neizvijesnost i sve nam izmiće u bijegu bez kraja. Ovu silnu snagu realiteta imamo izraženu već kod najranijih starih atomista: spram ovog realiteta stoji jedno realno stanje čovjeka koji misli i osjeća kao što i spoznaje po analogiji sa prirodnim predmetom za kojega kažemo, da je privid ili onim bićem koje proizilazi iz kozmosa i to je jedno ništeće proizilaženje gdje je čovjek u kozmosu izgubljen osjećajući njegove beskonačne moći: mogli bismo reći da je ovdje čovjek shvaće kao modus mišljenja. Konzekventno to ne znači ništa drugo nego da je ego našega mišljenja upravo mišljenjem depotenciran na stvar, odnosno na njegove relacije.

Čovjek je, dakle, misleća stvar, a sve stvari onda mogu biti modi cogitandi ili prividi. Da nije jedne tako fundamentalne odluke na život i iskušavanje života kroz najtemeljniju njegovu struktura kakva je ljubav i ljubavi je ovdje dat kozmički zadatak:

„maleno zrnce zvjezdanoga praha, sjena će u meni ostati, malena pod nebom, u beskraju opstati“
(str.60)

Ima mnogo optmizma u ovoj strofi - da se opstaje u beskraju, da se istrajava, da se izdržava. Filozofski gledano poruka Emilije Dević je neoubičajeno vrijedna i po toj poruci i tom optimizmu da se u beskraju opstaje njoj sigurno pripada posebno mjesto u suvremenoj hrvatskoj literaturi.


dr Zlatan Gavrilović Kovač

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1421

iz knjige "SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM"



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php

"POSLJEDNJI ZID SNA"

26.08.2017.


slika: digital artist

Tako se opet zove zbirka poezije koja mi je jutros uz knjigu naše Biby također pristigla na adresu u Adelaideu, a koja je potpisana samo sa imenom S. Trebalo bi pojasniti, da je u oba slučaja riječ o osobama koje su bliski prijatelji i između kojih vlada ljubav pa su obje knjige nastale na neki način iz potrebe, da oba ova autora zbroje svoje najintimnije filozofsko blago koje je trebalo biti prijateljskim poklonima, a nikako dostupna široj javnosti. Zato, na primjer, u ovoj zbirci poezije nema niti brojeva stranica, niti predgovora niti pogovora, niti imena autora, iako je riječ o jako lijepoj kolekciji od 72 pjesme koja svakako može pobuditi zanimanje literarne kritike.

Prema Bibynoj metafori to su zapravo komadići razdrobljena zrcala koja su ponovo stopljena u cjelinu na način, da su oboje postali jedno u drugome. To su, dakle, dva srca od stakla!!! Dakle, riječ je o ljubavnoj poeziji i sve se pjesme odnose na isti predmet - ljubav prema ženi i ta je ljubav vječna kao što i autor piše:

„vječnost, u mojim pogledima, uvijek si tu...u mojem dahu, postojiš bez traga''.

Dok se ta žene pita:

„Jesmo li...“ (Biby, „Moje ispričane priče“, str.107)

Te godine provedene sa njim sastojale su se od Bibynog obožavanja njega i njegovog ludila za njom, od bezbroj stvari koje su radili zajedno, a bile su sve dragocjene i svete i vremena između njih koje su morali provesti odvojeni. Postali su ovisni jedno o drugome: tjelesno, emocionalno, duhovno. Njemu se to sviđalo, a nju je gušilo i više ju je davila njegova ovisnost o njoj, nego njena o njemu.

Znala je to po njegovoj preosjetljivosti, o ranjivosti koju nije pokazivao nikom drugom. Znala je kada su mu oči blistale od radosti, a kada od tuge i onda kada se trudio da bude raspoložen ili ozbiljno neemotivno profesionalan, jer je upravo na poslu gdje nema mjesta za svoje osobne krize. Znali su sve jedno o drugome i osjećali su se stopljeni u Jedno:

„Naše dvije kapi, na zidovima istina nalazi se moja kap, u mojoj se kapi nalazi moja duša, tvoja je duša u kapi, do kapi duše moje, na zidovima istina, dvije su se kapi štopile u život.“

Međutim, tu se postavlja problem individualne slobode koju u dobroj mjeri treba shvatiti usamljenošću, jer sloboda je svagda usamljena i mi živimo u jednom rascjepu totalnog jedinstva sa Bogom na način, da smo postali jedno tijelo i osobne slobode koja nam omogućuje da budemo stopljeni sami sa sobom, sa vlastitim duhom, da je taj duh pri sebi, stopljen u jedno Jedinstvo subjekta koji vlada samim sobom i svim svojim manifestacijama, a to je iznimno teško.

Ljubav je sa druge strane upravo pokušaj, da oboje podnesu tu težinu svakodnevnog življenja i bitisanja u svijetu koji je uglavnom neprijateljski usmjeren prema nama, da se taj svijet lakše podnese, da se ublaži patnja i bol. Odatle toliko zaklinjanje na ljubav. Naizgled je čitava ova zbirka i refleksivna, ali postoji nekoliko zapisa koji su prožeti dubokom suptilnom erotikom, da nam se čini kako je Nietzsche u pravu kada kaže, da je u tijelu više umnosti, nego u svim našim umjetnostima.

Jedan takav zapis izgleda ovako:

„Sjećam se kada sam ulazio u tebe, svojih prvih pokušaja, svakog prvog volim te, tebi i postao tvoj Tiumeni......''

Međutim, to jedinstvo nije samo tjelesno, da tako kažem, ono je također i duhovne naravi i autor piše u pjesmi pod imenom „Jedno“:

„Sve sam ti uzeo i sve dao, i ti meni sve si dala, tvoj dah, pogled, sebe, ja tebi kao i ti meni, moje su misli tvoje kao i tvoje misli što su moje......“

Ima, dakle, mnogo zajedničkog sa filozofijom Martina Bubera i dobro je da smo u ovome vremenu totalnoga nihilizma prožeti Buberovim egzistencijalizmom i vjerom u čitav sklop božanskog stvaranja i božanske prisutnosti u djelima čovjeka.

I konačno bih rekao par istina o obje ove knjige: obje su knjige dragocjeni literani doprinos suvremenoj hrvatskoj literaturi, obje su knjige skrivene od pogleda većine zainteresiranih subjekata pa se po svemu čini, da bi trebala uslijediti jedna redakcija teksta koji bi svakako trebao biti dostupan širokom krugu hrvatskih čitatelja i konačno riječ je o knjigama hrvatskih migranata koji žive i stvaraju izvan matice domovine pa bi svakako trebalo posvetiti posebnu pažnju ovim činjenicama i uklopiti spomenute knjige u maticu literarnih zbivanja u domovini i na taj način premostiti jazove između domovinske i iseljene Hrvatske.

Bez obzira kako te stvari stajale, ja ne mogu, a da ne spomenem istinu kako sam gledajući knjige, plakao o njihove ljepote.



dr Zlatan Gavrilović Kovač

iz knjige "ZNANOST I POEZIJA"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php

"MOJE ISPRIČANE PRIČE"

24.08.2017.



Tako nosi naslov knjiga koju sam jutros primio iz Frankfurta, a kojoj je autorica naša BIBY koju manje više svi dobro poznajemo kao jednu od najcjenjenijih autorica portala

https://www.magicus.info/

... ali je autorica pravim imenom htjela ostati nepoznata široj javosti, jer je istina da javnost može biti veliki balast koji značajno opterećuje naše aktivnosti pa je bila stajališta kako bi ona najradije neprimjećeno prošla kroz život. Međutim, to nije svagda moguće i nije svagda moguće proći neprimjećen, jer uvijek postoji netko tko pita za nas.

Pokušat ću to ilustrirati jednim događajem od prije više od sedam decenija: u hrvatsko prigorje koncem rata pristigle su i partizanske jedinice pa su se neke grupe vojske pojavile i pri Kuležima kod hiže Mate Krajine. U kući je bila Matina žena sa petoro djece, a onda joj je jedan vojnik rekao: „Hajde, dođi sa nama, da budeš kuharica pod grm“, a ona je stala na kućni prag pa se stala šakama lupati u prsa vikajući: „Slušajte vi, ako vi mene ubijete ipak će biti onih koji će pitati za mene!!!“ Onda su je ostavili na miru, a Mato mi kasnije priča: „Da su oni nju ubili, ja bih iz Bosne doveo dvadeset najboljih koljača pa bih pobio čitavo selo“.

Dakle, što je poanta ove priče? Pa poatna je, da nije svagda moguće proći neprimjećeno kroz život, da svagda postoji netko tko pita za nas. Tako sam se ja godinama pitao tko je BIBY čiji MANIFEST https://www.magicus.info/ poznaje gotovo svih devet tisuća njegovih članova i ovaj je Bibyin tekst istaknut na posebnom mjestu na portalu https://www.magicus.info/. To je unekoliko manifest lijepog ponašanja na ovom portalu, unekoliko bonton https://www.magicus.info/ za razliku na primjer od takvih manifesta kakav je onaj Bretonov koji ima velike ambicije dati čitavu jednu filozofiju jednog umjetničkog pokreta, takoreći jednu novu estetiku za umjetnički i likovni pravac sredine dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Tu su filozofiju kod nas slijedili pjesnici beogradske škole nadrealista među kojima je bio i general Koča Popović, dakle, baš onaj komandant čije su jedinice pristigle i u Prigorje pri Kuležima pa su Matinu ženu odveli skoro za kuharicu pod grm.

Doista je istina, da između Bretonova manifesta i „Priloga fenomenologiji iracionalnoga“ Koče Popovića postoji mala razlika, jer i jednu i drugu estetiku ne može razumjeti normalna pamet, nego bi nam eventualno trebao neki delfski ronilac koji bi mogao proniknuti u tu šaradu od filozofije. Sasvim drugačiji je manifest https://www.magicus.info/
koji nam govori zapravo o jednostavnosti literarnog izraza koji nema velike pretenzije, a koji nema ambicije biti velika filozofija niti estetika, nego koji ima namjeru istaknuti običnost realističke literature i imanenciju i transcedenciju ljubavnog doživljaja koji čini čitavu bit naše ljudske egzistencijalne drame i naše drame opstanka u čitavom kozmičkom poretku.

Drugim riječima, da je u malim stvarima i običnim ljudskim doživljajima sveukupna sastavima božanskog umijeća stvaranja za razliku kako već velim od pretenciozne literature nekolicine uobraženih filozofa koji su mislili, da su svojim filozofskim nebulozama dohvatili samoga Boga za bradu.

I Biby piše:
„Osim njene učinkovitosti i usklađenosti sa čovjekom i prirodom, glavna i osnovna odlika Zdrave Pameti jest jednostavost.'' (str.14)

To je čista suprotnost od visokoparnog bulažnjenja o filozofiji kakvo bulažnjenje nalazimo u takvoj literaturi kakva je ona literatura Kangrge ili Popovića i Biby razlikuje glupu jednostavnost koja nastaje iz nemara, nezainteresiranosti ili predrasuda pa onda naivnu jednostavnost koja nastaje iz intuicije i konačno jednostavnost mudrosti koja se kristalizira iz promatranja, refleksije i intuicije.

Za razliku od filozofske uobraženosti koja umišlja da je „viša inteligencija“, iako je često riječ o raspamećenim nebulozama piljarica koja uspješno zakidaju na vagi mjereći kupus i luk. Da mi se ne bi prigovorilo kako ja sada navijam za svoju stranu i da podmećem svoja stajališta, ja bih mogao reći da je i u ovom slučaju riječ o literaturi koja se razvija neovisno od oficijelnih stajališta službene kulturne politike kao i od akademske filozofije koja je kako bi Krleža rekao naučila „lagati ex catedra“, ali kojoj ostaju nepoznanica realne literarne prilike nacije kao i čitava nova kultura izrasla na mladenačkom buntu suvremene generacije. Odatle i kritika te i takve filozofije a Biby zapisuje:

„Poštena kritika je dobra, prirodna i potrebna.“ (str.11)

Sama knjiga „Moje ispričane priče“ u tvrdom uvezu sadrži 254 stranice i tematski je podijeljena u dvije cjeline, jedna koja se odnosi takoreći na filozofiju naše autorice i druga koja se sastoji od poezije koja se sukcesivno objaljivala na portalu https://www.magicus.info/

To je, zapravo, jedan osebujan zapis o raznim običnim predmetima, o prijateljstvu, o slučajnim susretima, o ljubavi prema roditeljima, o prijateljstvu sa šefom, o strahu, o cipelama, o istini, o svom poslu na klinici, o moći, o vjeri i vjerovanju, dakle, o čitavom nizu svakodnevnih filozofskih problema koji nas tjeraju da o njima produktivno razmišljamo i na taj način refleksivno prolazimo kroz život. To je ono što je kod Biby mišljeno kao „duhovnost“:

„Duhovnost je more kojim plovim, apstraktno kao brod koji me nosi na tome putovanju, ka cilju, ka stvarnome i konkretnome, za mene, za moj duh. Mojim brodom upravlja ponekad razum ponekad srce, a katkad oboje. Ponekad se jedra sama od sebe otvore i tada je najljepše, kad um odmara, a srce je opušteno i sretno, jer osjeća da je na pravome putu i svaka obala je iluzija, a nijedna luka nije konačan cilj....''

Tako se u filozofiji LUTA kao što nam je i svo življenje zapravo LUTANJE od mila do nedraga na putu prema apsolutu i taj put i to lutanje je prilično bolno pa nije stoga za čuditi, da sama knjiga i završava pjesmom „Zašto ljubav boli“, jer je i ljubav također naspram uvriježenih predrasuda o sreći zapravo moment sveukupne životne patnje koje se u kratkotrajnim predasima oslobađamo kroz prijateljstvo, slučajne susrete, lijepe doživljaje i zgode, kroz našu ljubav prema djeci ili roditelje...

Isto tako je signifikantno, da knjiga otpočinje pričom „Najbolje se nacvrckati“ i raspravom o pijanstvu nakon što su položeni fundamenti filozofije u priči o Isusu Nazarećaninu.

I naizgled je riječ o sasvim suprotnim životnim opredjeljenjima, da nije istine kako je i ovdje došla do izražaja dalmatinska mediteranska duševna morfologija naše autorice koja je svoje rasprave otpočela isto kao što je to Platon na primjer radio u svojim Zakonima navodeći Baudelairea, da se treba opiti vinom, poezijom ili krepošću kako ne bismo postali robovi i mučenici Vremena.

Tako Platon postavlja pitanja dovodi li pijenje vina do veće žestine naslade, bolove, srdžbu i ljubav i je li istina, da vino isto tako pojačava opažanje, sjećanje, mnijenje i umsko shvaćanje i konačno dolazi do zaključka, da se čovjek i njegov karakter najbolje prepoznaju u vinu. Interesantno, zar ne?

Ali ova knjiga nije knjiga o pijanstvu i pjančevanju, ovo je knjiga izuzetne suptilnosti osjećanja i mišljenja koja donosi stajalište, da je čitava ljudska struktura življenja u svijetu struktura koja se zasniva na igri straha (str.84). Princip straha uvijek je funkcionirao od samih naših početaka, jer se ljudi boje budućnosti koje još uvijek nema i u fundamentu moći također je sadržan strah ljudi.

„A čim prozreš samu tu igru strah prestaje djelovati i nestaje u ništavilu iz kojega je i potekao.“ (str. 84)

Odatle vjera i vjerovanje koji su blagotvorni za našu dušu i koji su znanstveno dokazani:

„Onaj koji doista vjeruje taj je zadovoljniji, sretniji, smireniji...Ništa neobično. Vjera je ugodna i udobna'',

ali da bi bila istinska ona otpočinje stavom:

„Virujen da si Duša, da si Ljubav i da u te mogu virovat.“ (str.65),

a vjeruje se Istini:

„Ipak dobro je znati da je istina tiha, jednostavna, nespektakularna. I nije u prošlom vremenu, ni u budućem već jedino sada. Ona postoji i ne brine za sva izokretanja po zavaravanim umovima. Vjeruje se u poštenje. Tko poštuje sebe uči se voljeti.“ (str.23)

„Tko voli sebe osjeća u sebi svoj istinski dom i mir. Tko je miran u stanju je osjetiti i otpustiti boli bez da se izgubi u njima.'' (str.23)


Vjeruje se u život:

„Život se ne da smesti, život se ne da smesti umotvorinama“ (str.45),

nego je autentičan, slobodan, istinski, geniun, iskonski i praiskonski i odvija se u ciklusu geoloških epoha naše planete, ali i u našem svakodnevnom bitisanju u kojem se pokazuje sva naša egzistencijalna drama svakodnevnice.

I konačno Biby vjeruje sebi i iz te spoznaje o vastitom sebstvu za kojega ona kaže:

„Biby je, odnosno, ja sam mala razmažene djevojčica'' (str.30)

izvire i jedno mišljenje koje je podjednako duboko u svojoj biti kao što je i lijepo, a to je da ona nema cipele za sebe, ali se bosonoga bosa može sama nositi (str.43) i kao što se sama nosi svijetom i vremenom tako sama i gradi taj svijet:

„Gradim mostove postavljanjem bezobraznih pitanja.''

I ja doista imam osjećaj, da je Biby uspjela sagraditi jedan prelijepi most na https://www.magicus.info/ koji je premostio duboku i mutnu rijeku, ali isto tako i spojio dva različita kraja i različite kulture pa nam je na taj način ostavila jedno svjedočanstvo o ljudima ljubavi, ufanja i nade kojih još uvijek ima!


dr Zlatan Gavrilović Kovač

iz knjige "ZNANOST I POEZIJA"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php

INOSLAV BEŠKER O NAZORU

22.08.2017.

Vladimira Nazora se drži najhrvatskijim našim piscem i to je vjerojatno razlog da je bio toliko osporavan u nas i inozemstvu. Osporavali su ga kritičari desne provinijencije, jer nisu mogli pristati na činjenicu da je otišao u partizane i da je simpatizirao partizanski i komunistički pokret koji je tobože bio poznat po svojim zločinima, jer kao da zločinstava nije bilo sa Pavelićeve strane, ali su ga osporavali i njegovi suborci kojima je u nesretnim 80.-tim godinama pred raspad stare države bio važniji Musolini i nekoliko milijuna dolara zarade promoviranjem njegova imena, nego istina o karakteru oslobodilačkog i narodnog pokreta u Hrvata za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Na koncu osporavan je i od protagonista lijeve orijentacije, jer nisu mogli pristati na njegovo slavenstvo, čovjekoljublje i istinoljubivost. Jedan takav autor koji je vrijedio kao jedan naš poznati novinar i dopisnik iz Rima. bio je i Inoslav Bešker koji je napisao omanji literarnokritički esej pod naslovom Nazor i stereotipi o Talijanima u hrvatskoj štokavskoj književnosti. Nema nikakve sumnje, da je Bešker duboko razmišljao o ovom svom poduhvatu ima li se na umu, da je progovorio o Hrvatima polazeći i sam od svog hrvatskog podrijetla, da bi na koncu, iz ovih ili onih razloga, probavljao kobasice i pivo nad djelom slavnog pokojnika. Bilo je, dakle, dovoljno da se dočepa talijanskih univerziteta i talijanskih honorara pa da se proslavi svojim antihrvatstvom, iako mu je u hrvatskoj državi uvijek bilo neobično dobro bez obzira na promjene režima i od koje je, gle ironije, baš on dobio nagradu za životno djelo. Da čovjek pukne od smijeha!

Jer da je tobože Nazor talijanskome, rimskome mitu suprotstavio slavenski gdje je Mlečanin stereotipno prikazan kao podao, pokvaren koristoljubiv čovjek, fizički i duhovno sitan, upravo uvijek spremnog da se okoristi hrvatskom dobrodušnošću, naivnošću, a ponajviše neslogom koja je izožila propasti i istarske divove.

Pa što je tu sporno i hoće li se reći da literatura D’Annunzia nema takvih rimskih stereotipa o Hrvatima kao o roblju, jer i nije nista drugo, nego sclavus sa karakterističnim oznakama barbara, nevjernika, brutalnih i drskih ljudi koji znaju samo za pravo jačega. Hoće li Bešker reći, da talijanska literatura nema takvih mitologija, nego da je o Talijanima moguće govoriti kao o prosvijećenom narodu koji je svjetskoj kulturi dao svoj neizbježni pečat. Da čovjek pukne od smijeha

“I kada govori o partizanima što je tu sporno: ovo je prvi put da se Hrvati napokon tuku za sebe i zbilja: od vremena, kad su vladali naši stari hrvatski kraljevi, Hrvati su uvijek bili primorani boriti se za nekog drugog, za Habsburgovce, za neke ugarske kraljeve, pa onda ih je Jelačić sakupio da se bore protiv Mađara za Franju Josipa; borili su se sa jednim generalom, pa sa drugim, pa sa trećim, za tuđe probitke, a nikada da su ti jadni Hrvati dali svoju krv za svoju zemlju.

Naši su se Hrvati borili u Italiji, a jadna im žena nije kod kuće imala no jednu kravicu ili kozu i istu su joj plijenili. Sada nije tako! Dajemo svoju krv, ali je dajemo za sebe. Kad imamo taj osjećaj u sebi, onda se drugačije diše i radi, jer znamo zašto ginemo (pljesak). Uspomena će na vas u povijesti ostati dok naroda bude, a njega će biti i ostat će ako vi sada ne pustite da ga Talijani i Njemci satru.Govorim kao Hrvat, vi, junački komunisti, borite se i radite po komunističkim metodama. To znači boriti se, braniti se, ne dati se! Vi ste prvi, koji možete hrvatski narod spasiti iz kritičnog momenta, u kojem se nalazio do prekjučer…“

(u Slunju, 10. .1943.).

Pa što je tu sporno, da se pljucka po ovom navodu Nazora iz Slunja 1943. godine, kada je to točno, kada se Hrvatski narod nakon stoljetnog sužanjstva skučio u vlastitoj zemlji na vlastitom ognjištu, slobodan u vlastitoj hrvatskoj državi.

Hrvatska nacionalna pripadnost i njezina slavenska ukorijenjenost jedan je od temeljnih leitmotiva Nazorova poetskog i proznog stvaralaštva. Pa što je sporno u tome slavenstvu Nazora i pored njegovih tobože talijanskih korijena, jer se ono osvjedočilo o dubini slavenske duše, o patnji, o ljepoti, o dobrodušnosti slavenskog čovjeka kojega vode plemenite ideje? On je dobio rat, jer su ga vodile plemenite ideje koje nisu kalkulirale profite i zarade, nego su sanjale jednu novu civilizaciju oslobođenu stega prijašnjeg starog društva.

Nama nije bilo dobro sa talijanskim gospodarima. Otimali su nam žene, djecu, zemlju, kulturu, šume….možda na isti način na koji su to radili orijentalni veziri stoljećima ranije. Utoliko Nazora svakako treba gledati u svjetlu tradicije koje je potekla od Marka Marulića da smo mi i sami sebi također stranci i neprijatelji kao što su to stoljećima bili strani gospodari.

Možda je najbolji primjer slučaj splitskog biskupa Markantun Dominisa koji je bio naš veliki ekumenski propovjednik, a koji je okončao u Rimu tako da su nastali sporovi nakon njegove smrti pa je došlo do osude njegovog mrtvog tijela koje je bilo sahranjeno u crkvi Santa Maria Sopra Minerva. Njegovo mrtvo tijelo bilo je uzeto iz kapsila, bačeno na ulice Rima i javno spaljeno na Campo di Fiore zajedno sa svim njegovim radovima.

Vidite, kako ta stara mržnja, kako bi Bešker rekao, ostaje živjeti i danas . A znate zašto? Zato jer mrtvi žderu žive.





http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php

PROBLEM OČINSTVA I RODITELJSTVA

18.08.2017.



Povodom slučaja pilotkinje Carey Steacy, htio bih reći o tome, da se u njenom slučaju kao i u sličnim takvim slučajevima javlja problem majčinstva kao primarni problem, jer tobože su žene primarno definirane tom ulogom. Pri tome se previđa činjenica, da u suvremenom vremenu isto tako može biti govora i o krizi očinstva i općenito roditeljstva gdje se pod pritiscima zahtjeva suvremenoga društva i odnosa u njemu nedovoljno pažnje posvećuje odgoju djece kojima je uskraćena roditeljska i svaka druga ljubav. Prema tome ne postavlja se danas samo pitanje žene i njene primarne uloge u društvu, nego se također postavlja i problem očinstva koje je pred naletom suvremenih tehnologija i na njima utemeljenih socijalnih odnosa gotovo potpuno izbrisalo tradicionalne obrasce odnosa očeva i djece.

Majčinstvo nije samo sposobnost začeti, nositi dijete, roditi ga, dojiti i omogućiti mu potreban fizički razvoj. To je i želja da vaše dijete bude najsretnije i najuspješnije na svijetu, želja da ga zaobiđu sve nevolje, da se dobro snađe u svakoj situaciji i da može računati na vašu pomoć i ljubav. Očinstvo je također sposobnost brige za vlastito dijete i osjećaj dužnosti da vlastitom djetetu budete pri ruci u svakoj životnoj situaciji i da mu prenesete one vještine i znanja koja ste i sami stekli tijekom vremena. Međutim, isto onoliko koliko je danas opravdano govoriti o krizi majčinstva, isto toliko je moguće govoriti i o krizi očinstva i općenito roditeljstva koju ulogu danas sve više preuzimaju razne socijalne institucije od vrtića i jaslica pa nadalje preko školei klubova.

Je li moguće pomiriti profesiju i roditeljsku ulogu, to naravno zavisi od samih roditelja i njihove sposobnosti da pronađu balans između socijalnih očekivanja i dužnosti i same porodice koja se danas doima kao jedan emotivni otok u moru racionaliziranoga svijeta tehnike u kojem se izgubila supstancija odnosa roditelja i djece koji su opterećeni fetišiziranim oblicima odnosa i interakcija. Nema nikakve sumnje da odgovore na ovakva i slična pitanja treba potražiti u jednoj filozofiji socijalnoga razvoja koja bi trebala biti sa ljudskim licem kao jedan realni humanizam gdje se od roditelja i djece podjednako traži istinski ljudski odnos prožet ljubavlju, istinom i požrtvovanjem.


https://www.magicus.info/alternativci-i-korisnici/predstavite-sebe-i-svoj-rad/problem-ocinstva-i-roditeljstva

“BAJKA O DJEČAKU KOJI JE UGASIO MRAK NA ZEMLJI“ SANDRE VULIN

15.08.2017.

Sandra Vulin je sasvim mlada hrvatska autorica koja radi i stvara u Leonbergu u Njemačkoj. Bila mi je poznata po svojim krasnim pjesničkim prilozima na informativnom portalu www.magicus.info, a onda sam saznao da je napisala bajku pod naslovom ''Bajka o dječaku koji je ugasio mrak na Zemlji''. Tu sam bajku i sam dobio na poklon od autorice, a onda sam pomislio da bih mogao napisati i par riječi svojih komentara o njoj.

Predgovore su dali poznati naši književnici kao što je to Vesna Krmpotić pod naslovom ''Bajka izraz zbilje'', profesor Ante Lauc pod naslovom ''Vil, bajka o spašavanju svijeta'' i gospodin Zvonko Penović.

U ovoj bajci je riječ o dječaku Vilu koji zajedno sa svojim prijateljem Kuckom pronalaze djevojčicu Halisu čije suze otope led na Zemlji. Ova bajka nije ezopska bajka koja je takvo shvaćanje nekog prirodnog odnosa ili događaja između pojedinih prirodnih stvari, ponajčešče između životinja čiji nagoni vode porijeklo iz onih istih potreba koje pokreću i čovjeka kao živo biće. Taj odnos ili događaj poimljen u svojim općim odredbama jest takav da se događa i u području ljudskog života i tek na temelju toga on dobiva neki značaj za čovjeka.

Prava ezopska bajka je prema ovoj odredbi prikazivanje ma kakvog stanja iz žive ili nežive prirode ili nekog stjecanja prilika iz životinjskog svijeta koji se ne izmišlja proizvoljno, već se uzima onakav kakav jest prema vjernom promatranju pa se zatim prepričava kako bi se iz toga izvukla neka opća pouka s obzirom na ljudski život ili točnije s obzirom na njegovu praktičku stranu, na mudrost i valjanost ljudskog djelovanja i postupanja.

I ovdje mašta uobličava događaje kojima u osnovi leži životinjski instinkt, a govore o nekom ljudskom prirodnom odnosu i tada je cilj pouke isticanje općih korisnih značenja koji su važni u našem ljudskom životu. Međutim, bajka o dječaku Vilu, Kucku i djevojčici Halisi nije niti slavenska bajka, naime, ona koja bi imala slavenske motive i pouke za život proistekle iz našeg slavenskog mentaliteta ili karaktera naroda kao što je to u hrvatskoj literaturi slučaj sa bajkama velike Ivane Brlić Mažuranić. Zato se ja slažem sa gospođom Krmpotić koja je ovu bajku Sandre Vulin shvatila izrazom zbilje, onim što je toliko značajno u našem svakodnevnom ljudskom bitisanju da nam se ljubav čini kao posljednja slamka spasa u ovom „posrnulom svijetu“.

I ova bajka je specifična upravo po tome, da ljubav postavlja svojom središnjom tematikom u kojoj je najuzvišenije upravo ono što je predanost čovjeka nekom drugom čovjeku, a ljubav se ne zasniva na refleksiji i kazuistici razuma, već ona vodi svoje porijeklo iz osjećaja čiju podlogu čine oduhovljeni prirodni odnosi. Odatle ljepota ove bajke koju treba tražiti u osjećajima ljubavi i u fantaziji i mašti koja sebi izgrađuje svoj svijet zaradi toga fundamentalnoga odnosa, a sve druge interese i prilike uzdiže na stupanj ukrasa tog fundamentalnog osjećanja ljubavi.

Možda sam ja malo žalostan, da je bajka okončana tako nekako žalosno gotovo sa porukom da u našem ljudskom životu nije moguće postići puno zadovoljstvo niti potpunu sreću, ali i po toj tragičnosti bajka o Vilu, Kucku i djevojčici Halisi ostaje trajna imovina suvremene hrvatske literature.

Hvala Sandri za to!
Zlatan Gavrilović Kovač


tekst je iz moje knjige "SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM"


slika: Nenad Grbac

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php

neki problemi vezani za jedinstvenu teoriju polja!

13.08.2017.



ONE COSMOLOGY OF LIFE AND MEDICAL MACHINES

Dr Zlatan Gavrilović Kovač

Adelaide 2009

Ova teorija fundamentalno biva oblikovana sa Boškovićem, a onda ima svoje izraze kod Marxwela i Einsteina.

Danas se također govori o kvantnoj teoriji polja koja vrijedi za kvantnu stvarnost. Teorija koja pokušava objediniti ove svijetove mikro i makrokosmosa zove se još i jedinstvena teorija polja.

Ja osobno mislim da razrješenje ove zagonetke nije moguće na razini objekta,mislim da je razriješenje ove zagonetke moguće na razini subjekta. U tom smislu razriješenje koje bi stajalo u uskoj korespondenciji sa mojom teorijom redukcije na psihološku stvarnost bilo bi u tome, da ova je teorija prije svega kortikalni produkt uma pa da je prema tome njeno razrješenje ili razrješenje ove stvarnosti moguće potražiti na psihološkoj ravni problema.

U tom smislu nama ne bi trebali strogi dokazi niti matematičke formule koje bi objašnjavale fizikalne procese koliko sama imaginacija koja bi nam se činila dovoljnim psihološkim odnosno kortikalnim uvjetom teorije.


https://www.magicus.info/alternativci-i-korisnici/predstavite-sebe-i-svoj-rad/neki-problemi-vezani-za-jedinstvenu-teoriju-polja

HRVATSKI REALIZAM – GJALSKI

07.08.2017.

Hrvatski realizam je jedan period hrvatske književnosti koji otpočinje 1881. godine dakle od godine Šenoine smrti, a traje do 1892. kada dolazi do objavljivanja Matoševe pripovjetke Moć savjesti, prve modernističke pripovjetke hrvatske književnosti. Nastao je kao rezultat jedne specifične povijesne i socijalne situacije Hrvatske u razdoblju koje je obilježeno vladavinom Khuena Hedervaryja. To je dakle razdoblje ukidanja institucije seljačkog kmetstva, propadanja slavenskih seljačkih zadruga kada seljaci ostaju sa vrlo malo zemlje koja je nedovoljna za preživljavanje pa onda dolazi do jednog ogromnog egzodusa prema gradovima gdje su prisiljeni na proleterizaciju. Također je to period propadanja plemstva i seoska djeca se šalju u gradove na školovanje zbog uzdizanja na socijalnoj ljestvici, zbog promocije, ugleda i bogaćenja.

Dominantna književna vrsta tog perioda je roman, a za zlatno doba hrvatskog romana uzima se priod od 1880. do 1900. kada većina hrvatskih realističkih pisaca objavljuje svoje romane u časopisima kao što su Obzor, Vijenac te u pravaškim časopisima Hrvatska vila, Sloboda i Balkan.

Janko Ibler se drži da je dao našu najbolju estetiku hrvatskog realizma. Književnost prema njemu treba biti tendenciozna i realistična. Tako se zalaže za načelo vjerodostojnosti i psihološku analizu

Iz ove situacije propadanja tradicionalnih struktura hrvatskog društva koje su vladale stoljećima javlja se jedna tendencija jačanja hrvatske nacionalne svijesti kao i povratak na korijene kada se obrađuju teme vezane za doseljavanje Hrvata na balkanske prostore. To se najbolje vidi u povijesnom romanu Gjalskoga Dolazak Hrvata kada se ideja slavenskog nadiranja na Balkan povezuje s idejom nacionalne slobode i jedinstva.

Slaveni su se u 6. i 7. stoljeću bavili zemljoradnjom i stočarstvom, a pljačkaški pohodi na bizantski teritorij značili su znatan doprinos u njihovu blagostanju. Zemljoradnja Slavena bila je ekstenzivna obrada polja paljevinom ili motičnom tehnikom. Upotreba pluga sa drvenim ili željezom okovanim ralom bila je tada u njih tek u začetku. Od žitarica uzgajali su pretežno proso i ječam, a u manjoj mjeri pšenicu. Veoma važno mjesto imalo je stočarstvo, jer je stoka bila pokretni imutak koji se lako mogao povećavati pljačkom, dok je zemljoradnja bila često ometana seobama i ratnim pothvatima. Živjeli su nevelikim selima rasutoga tipa među sobom znatno udaljenima sagrađenima na obalama rijeka ili jezera, u močvarnim krajevima ili po obroncima brda. Kuće su im bile drvene pokrivene slamom ili trskom. Bavili su se također lovom i ribolovom. Obrtnička proizvodnja bila je dijelom sastavni dio kućne radinosti, a dijelom se već pretvorila i u samostalna obrtnička zanimanja kao što je bio kovački obrt, obrada metala, lončarstvo, tkanje lanenoga platna.

Hrvati su živjeli u demokraciji. U stvarnosti je to bilo rodovsko-plemensko uređenje na stadiju vojne demokracije. Na čelu pojedinih plemena stajali su samostalni poglavari. Zajedno sa njima prvaci plemena i rodova odlučuju o svim javnim poslovima u plemenskim viječima prvaka. Kada bi zaprijetila vanjska opasnost plemena su se privremeno združivala u plemenske saveze. Uzajamne obveze i zajedničke odluke donosile su se na narodnim skupštinama. Volja većine plemena okupljenih u savezu nije obvezivala sve, nego samo ona plemena koja su prihvatila zaključke svojom slobodnom odlukom.

Premda su na svojim ratnim pohodima hvatali zarobljenike kod njih ipak nije postojalo ropstvo kao trajna institucija. Ratne zarobljenike držali su kod sebe neko vrijeme, a onda su im dopustali da slobodno žive među njima ili su ih uz otkupninu vraćali u svoju zemlju. Hrvati su ratovali pješice, a konjičke odrede davali su njihovi nomadsko ratnički saveznici Bugari i Avari. Bili su naoružani kopljem, lukom i strijelama, vješto su pripremali zasjede, u defanzivi okretno su ratovali na brdovitu, močvarnu ili opće teško prohodnom tlu, a izbjegavali su frontalne borbe u ravnicama. U vrijeme osvajanja Balkana znatsno su razvili ratnu tehniku pa su se služili i veoma složenim opsadnim spravama.

Slaveni na Balkanu kao organizirana plemena u neprekidnom ratnom naletu povezana u širokom plemenskom savezu pod vrhovnom vlašću i vojnom komandom Avara zbijali su se brze i pripremali za skoru potpunu političku samostalnost. Priliku za ostvarenje takve samostalnosti dao im je unutrašnji razvitak kod Avara povezan sa njihovim neuspjesima u borbi sa Bizantom.

“Već je dosta mjeseci prošlo što je četa stražila na Dunavu. Nije se za sve to vrijeme ništa osobito dogodilo. Ni Avari ni njihovi slavenski saveznici nisu niti jedanput pokušali prijeći Dunav i upasti u carstvo.

Zapovjednik čete, legat* Ligurije, saznao je doista po svojim špijunima da se Avari silno naoružavaju i nekuda spremaju. I u prvi je čas odmah učinio nužne odredbe u svojoj četi, da budu straže što pomnije i što budnije. No naskoro je dobio sigurne vijesti da se Avari spremaju, ne na jug, nego da polaze prema sjeveru i sjeverozapadu.

Saznao je dapače da se negdje daleko na sjeveru podigoše mnogi slavenski puci, imenom Hrvati, protiv avarskoga gospodstva te da pobjedonosno potiskuju Avare na jug i na istok.

Te su glasine bile to vjerojatnije što doista nije bilo vidjeti prijeko na drugoj strani Dunava ni ma kakvih naoružanih četa, pa dapače ni pojedinih naoružanih ratnika, što je inače ipak vazda bilo na avarskoj strani. Štoviše, najveći i najdalji hrinkovi, u kojima su Avari glavno čuvali i sahranjivali svoje bajoslovne bogate plijenove, bijahu gotovo bez prave straže. Dobre i oštre oči dalmatinskih vojnika mogle su tek zamjećivati starce, djecu i žene.

»Mora da je sva vojska gore na sjeveru u ratu!« - zaključivahu rimski vojnici.”

(Gjalski, Dolazak Hrvata)

Slaveni su još u 6. stoljeću sa Avarima ili sami provaljivali i u Dalmaciju, ali najsnažniji val doseljavanja koji je preplavilo rimsku Dalmaciju dogodio se 614. i 615. Nadiranje se nastavilo i idućih godina tako da su osvajači doprli sve do Jadrana pa su oko 614. razoreni mnogi romanski gradovi kao Skardona, Salona, Delminij, Narona i Epidaur, ali su neki i sačivani uglavnom zbog jakih utvrda kao Jader (Zadar) Tragurion (Trogir) Dekateron (Kotor) Butua (Budva) Skodra (Skadar) i Lissus (Lješ).

“Dolaskom Hrvata i progonom Avara sa čitavog područja Dalmacije, donje Panonije i Ilirika, nastadoše odmah bolje i prijatnije prilike. Ljudi sedmeroplemenog naroda, koliko i bili vješti oružju i odani ratu, ipak bijahu isto kao i dosad nastanjeni Slaveni uglavnom i najprije poljodjelci.

Pravim su se žarom latili opet pluga i motike, opet su im ratilo i lemeš zaokupili ruke. A sa suprotnih otoka, kamo su se bili utekli rimski stanovnici Salone i Aspalatosa*, naskoro se opazilo i zamijetilo ovo marljivo i mirno živovanje i gospodarenje novodoseljenih ljudi. Dakako, rimski su građani morali gledati kako njihova polja, njihove drage vinograde, njihove sočne i zelene livade i pašnjake obrađuje tuđa ruka i tuđa ih volja u svojoj vlasti drži.

Ispunjaše ih to i bolom i srdžbom, da se u njihovim dušama još jače ustalasa čežnja za izgubljenim zavičajem. Ali dakako - tko da bi smio i mogao samo i pomisliti na povratak? Vidjeli su Rimljani da je uz te marljive težake i ratare još sva sila naoružana svijeta, koji se danomice vježba u oružju i u igri s hatovima, a koji dapače počinje da se uči, vježba i pripravlja za pomorski posao, te gradi po nađenim i zatečenim primjercima čamce, lađe i splavi, i obzirno se, na stalno povjerava morskim valovima.”

(Gjalski, Dolazak Hrvata)

U dvadesetim godinama 7. stoljeća pokreće se još jedan val južnoslavenske seobe. U to su vrijeme Hrvati iz zakarpatske Velike ili Bijele Hrvatske kroz Moravsku i zapadnu Panoniju prodrli u Dalmaciju. Tu su digli ustanak protiv Avara, zbacili njihovu vrhovnu vlast i stvarili novi plemenski savez pod vodstvom Hrvata

“Tribali su tom prilikom saznali da su se Avari morali povući sa sjeverozapada, jer su se ondjašnji Slaveni oslobodili njihova gospodstva i osnovali veliku, silnu državu pod imenom Velike Bijele Hrvatske, a pod kraljem Samom. Ta je vijest malko pokolebala njihovu odluku, da budu u službi Avara. No videći silno blago u avarskim hrinkovima i bogato već nadareni, prosudili su da bi u svakom slučaju po njih dobro bilo da se tu zametne kakva borba između rimske straže i Avara. Tom bi prilikom mogli doći do toga blaga u hrinkovima.

I tako nastaviše svoje dogovore s Avarima. Bude dakle ustanovljeno da se Tribali što prije vrate preko Dunava na rimsku stranu, gdje su imali nagovoriti i zavesti rimsku stražu, da pređe preko Dunava na obarsku i slavensku stranu. Imali su rimskoj straži kazati da su Avari i Slaveni opet otišli nekud daleko, pa da su kod kuće samo starci, žene i djeca, baš onako kako je bilo prije tri godine. Avari će se pak sakrivati i neće ih vidjeti.”

(Gjalski, Dolazak Hrvata)

Ustanak protiv Avara podigla su i slavenska plemena u Moravskoj, Českoj i zapadnoj Panoniji pa su zbacila njihovu vrhovnu vlast i stvarila novi snažan plamenski savez kome je na čelu stajao Samo.

Poslije osamostaljivanja zapadnih slavenskih zemalja i ustanka dalmatinskih Slavena pod vodstvom Hrvata protiv Avarska vlasti došlo je do slabljenja moći avarskog kaganata pa se njegova vlast skučila samo na suženo područje panonske nizine

“I tako je dolazak sedmeroplemenoga hrvatskoga naroda stigao svoj konačni cilj i nastala je država prozvana: »Regnum Croatiae et Dalmatiae«. U sakupljenome hrvatskom svijetu bijaše radi toga velika radost.

Nadbiskup Ivan udesio je naime da vladarska isprava bude objavljena u javnom zboru i pred saborom hrvatskih župana i starješina potvrđena. I kad je nadbiskup dočitao vladarsku ispravu na stepenicama pred ulazom u metropolitsku crkvu, a potom je dao potvrđivati znacima ruku pojedinih ljudi iz kneževske pratnje kao svjedoka, približio se starac eremita iz obližnje planine, imenom Eustahije, koji je među pučanstvom odavna bio poznat kao veoma svet čovjek, ali i kao čovjek vidovit.

Taj je prilikom ponovnog čitanja isprave zapao u neku ukočenost. Oči mu se gubile nekud daleko i kao da nešto promatra i gleda, što se običnim pogledom ne može vidjeti. I usne mu pri tom nešto šaptom šaptale, da sve jasnije i glasnije progovaraju. A ljudi su upravo zadivljeno slušali kao pod djelovanjem neke otajne moći i sile.”

(Gjalski, Dolazak Hrvata)

“Sada vidim i gledam grad pod zelenom divnom gorom, opasan srebrnim kraljevskim pasom brze rijeke. Ponosan, krasan i divan je to grad! Da - da - sada raspoznajem.

Od stoljeća već našla je Tomislavova kruna u njem svoje utočište. I sjaj i svjetlo iz te krune sipa se nad tim gradom, a to svjetlo širi se sve više i više, širi se sve dalje i dalje, gotovo po cijelom prostranstvu Tomislavove kraljevine, da nosi na svojim tracima ljubav i vjernost bratskoj slozi, da čuva i budi želju za slobodom, za pravednošću, za znanjem i za napretkom, pa da tjera u crne ponore guste magluštine i duboke tmine, što se valjaju nad Tomislavovom kraljevinom! I ja već vidim prve trakove toga sunca! - zamukne starac, a u isti je čas novopokršteni knez Porga zamahnuo zrakom na sve četiri strane svojim mačem i opet ponovio zakletvu, da će čuvati i braniti domovinu.”

(Gjalski, Dolazak Hrvata)




http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php

NOVA KNJIGA: "SUVREMENI HRVATSKI RELAIZAM"

01.08.2017.


slika: Nenad Grbac

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php



Nova knjiga na portalu

http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php

Digitalnu knjigu "Suvremeni hrvatski realizam", Zlatana Gavrilovića, predstaviti ćemo vam uz pomoć predgovora knjige:

ZAHTJEV ZA ŽIVOTNOM ISTINOM

Hrvatskom čitateljstvu se predstavlja jedno 20tak literarnih eseja ili literarnih osvrta na književne radove koji su u proteklim godina objavljeni na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php iz Zagreba. Svi ovi radovi pripadaju uglavnom suvremenom hrvatskom realizmu koji se znatno razlikuje od klasičnog naravno i zato, jer je hrvatska zbilja puno drugačija od one od prije 120 godina, ali postoje neke poveznice koje su im zajedničke, a to je prije svega zahtjev da literatura izražava realne životne tendencije kao i zahtjev za životnom istinom.

Pjesništvo realizma ne poučava drugačije, nego što to čini sam život putem samih životnih zbivanja. Pri tome nema nikakve razlike između realnog zbivanja i onog koje to nije, ali se u načinu pjesničkog formiranja materijala očituje razlika između realnosti i fikcije. Zato što stvari tako stoje, možamo govoriti da postoji tako nešto kao što je suvremeni hrvatski realizam. Ovaj pravac ne znači ništa drugo, nego zahtjev za životnom istinom koja se izražava kroz mnoge pojedinačne događaje kao što su konkretna životna zbivanja, konkretni likovi koji trebaju po mogućnosti djelovati isto tako stvarno kao i stvarni likovi. Sa tim zahtjevom realizam u hrvatskoj literaturi predstavlja jednu zdravu tendenciju nakon decenija srozavanja uslijed nametnutog fikcionalizma koji je hrvatsku zbilju uglavnom predstavljao u jednom nakaradnom izdanju.

Tako se hrvatska literatura koja je opisivala ljudsko zadržavanje u našim jazbinama, u našim krčmama, usred pijanstva, osjećala kao suviše opterećena našom stvarnošću, točnije kao suviše istinitom literaturom. Tako se smatralo, da je zahtijev za ljepotom onaj koji se suprotstvalja tendenciji ka životnoj istini, međutim smisao umjetnosti nije samo u tome da razveseljava zbog čega se onda govori o dopadanju umjetničkog djela, o prijatnosti i o uživanju. Smisao se umjetnosti iscrpljuje u tome da poučava, da otkriva i da nas čini mudrijima, jer istina u ljudskim okolnostima može biti i neprijatna. Ona nas čak može tištiti i mučiti, nekome može poremetiti životnu radost, a da i ne govorimo o onom pjesništvu koje pristaje na to da nas vodi po onome što je neprijatno i što je sramotno. Tako ono lijepo, do kojega nam je također stalo, leži u materijalu, ali i u pjesničkom formiranju i pjesničkom prikazivanju materijala tako da literatura može ostati u granicama umjetnički podnošljivog.

Tako na primjer generacije koje su nam prethodile slabo su podnosile životnu istinu u pjesničkom djelu, one su odbacivale materijal koji je odstupao od pravila javnog morala i pristojnosti u kojima su i sami živjeli. Naša generacija je u tom pogledu mnogo drugačija. Mi smo mnogo više realisti koji se probijaju kroz teme siromaštva i bijede tako da stalno raste naša sposobnost da se podnese ono što je realistično, a samim tim se povećala sposobnost pjesničkih djela da podnesu životnu istinu. Prema tome, pjesnik ne može govoriti o ljepoti, veličini, moralnoj visini i nježnosti, a da ne pusti da se pojavi i kaljuža života. Stoga je Hartmann u pravu kada kaže:

"Pjesništvo se nalazi pred zadatkom sinteze da primi u svoje forme relativni maksimum životne istine koji mu je potreban za njegov materijal, da bi mogao pustiti da se pojave dublji smisaoni odnosi (vrijednosti itd) ne remeteći umjetničku formu."

Koliko je to riješiv zadatak, to je zadatak samog umjetnika i ono se ne može podražavati.

Zlatan Gavrilović Kovač, Adelaide, 28.6.2017.


Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub formatu (format namijenjen čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).

Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu www.digitalne-knjige.com, priznaju kao objavljena djela.

Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i
atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.

Srdačan pozdrav

Uredništvo portala

http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php

Kontakt:

Mobilni telefon: 095 / 853-03-40



slika: Nenad Grbac

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php

https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/moja-nova-knjiga-suvremeni-hrvatski-realizam

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.