Doručak s Buddhom
Roland Merullo
Izdavač: Naknada Ljevak 2013
Iznenada osjetim kao da me presijeca neka bol pod kožom, kao da me uhvatila nekakva egzistencijalna groznica. Dogodi se to u tren, i traje vrlo kratko, ali imam dojam da je ta blistava ljuštura moga života već načeta. Kao kad mač uspije probiti čvrsti oklop na nekom slabom spoju.
Njihovi poslovi (op. Njegove djece) vrlo vjerojatno će ih odvesti tisućama kilometara daleko, a Jeannie i ja ćemo ostati ovdje gdje jesmo i ostarjeti baš kao što se to dogodilo s mojim roditeljima. Čut ćemo se telefonom jednom ili dva puta tjedno, slat će svijeće na majčin dan i povremeno nas nakratko posjećivati. Ne znam zašto smo svi toliko oduševljeni ovim načinom života u kojem se obitelj raspadne poput sasušenog drveta.
Ti si idealist po prirodi, ljubavi. Ja se prepuštam i nastojim prihvatiti ono što se događa.
Kada nekoga poznajete cijeli život, ne treba vam mnogo ugrijavanja da dođe do ozbiljne svađe. Svi ti uvodi odrađeni su još davnih godina, tako da sljedeća svađa čeka kao što plinska peć čeka svoju šibicu. Samo jedna kriva riječ, nepažljiva aluzija i stara vatra se začas rasplamsa.
Zanimljivo mi je kako se ovakve stvari prenose na sljedeću generaciju – kako grijesi otaca ili majki prežive godine i postanu dio života njihove djece ili unuka. Ponekad me to proganja kad razmišljam o svojoj djeci, proganja me strah da bih, a da toga nisam ni svjestan, nešto od toga mogao prenijeti na njih – neku ružnu naviku, kapric ili manu.
Meni se činilo da se moji roditelji nisu ni trudili da to ikako pokažu (op. Nježnost i osjećaje). Možda stoga što ni njima njihovi roditelji to nisu pokazali vlastitim primjerom. Ili zato što su mislili da je ta ljubav nešto što se samo po sebi podrazumijeva i da to ne treba posebno isticati. Ili pak stoga što je težak život i rad u polju i sa životinjama iz njih iscrpio svu energiju. Sjećam se da smo jednom – u jednoj od rijetkih prilika kad smo bili negdje vani na ručku kao obitelj – vidjelu jednu sličnu obitelj kako sjedi za susjednim stolom. Ta djeca su bila otprilike istih godina kao Seese i ja, dakle oko deset, jedanaest godina. No sjećam se kako su njih i otac i majka stalno dodirivali, grlili ih i držali za ruku. Sjećam se da me to rastužilo, ali i da mi se tuga učinila nemuževnom, pa to nisam nikome spominjao.
Ako želite doista vidjeti život kakav jest, onda voda mora biti stalno jako čista, prozirna. To nije lako postići u ovom našem svijetu, ali moramo se potruditi. Ne smijete mutiti vlastiti um.
Ljubav prema obitelji je najbolji lijek protiv umiranja. Da bi se shvatilo da smo samo dijelovi nečega puno većeg, a ne samo jedno, pojedinačno tijelo.
Iz svega što činite možete nešto naučiti. Sve vas može produhoviti i utjecati na vas poput gurua, i bolest i neuspjeh i tuga i uspjeh. Nije nužno da se u životu krećete nekim osobitim duhovnim putem da biste nešto učinili. Nije nužno imati gurua, jesti na ovaj ili onaj način, govoriti ovako ili onako. Duh će se u vama svakako djelomice razvijati tijekom života. Tako je to sa svakom dušom.
Ne znači da ste vi bolja osoba od nekog drugog tko sve to ne radi. Nemojte to misliti. Takvo razmišljanje vam neće pomoći. Morate iscijediti sav sok iz ovoga života koji se može iscijediti. Nemojte gubiti vrijeme dok ste ovdje, ovo vrijeme koje vam je dano i koje je toliko dragocjeno, no to često shvatimo tek kad nam dođe vrijeme da umremo.
Koja je svrha sveg tog učenja?
Svrha je sam život. Živimo zato da bismo razvijali duh koji je u nama. Život je tu da bismo učili, da bismo napredovali, krenuli prema….
Nakon uspješnih nastupa koji traju sat ili dva gotovo uvijek bi im trebalo neko vrijeme da se ponovno priberu i da se 'spuste'. Trebalo bi im još barem nekoliko sati – a kod posebno taštih pojedinaca i po nekoliko dana – da se vrate na svoju uobičajenu razinu postojanja, da shvate da su samo obični ljudi usprkos tome što su ih povremeno tražili autograme ili mišljenja oko neke posebne kulinarske tehnike.
Malo seksa. Ne previše. Rinpoche ni u čemu ne pretjeruje. Ni hrane, ni seksa, ni posla, ni predavanja, ni sreće, ni tuge…ničega previše.
Ali, zašto? Zašto samo malo seksa? Zašto ne puno seksa ako u tome nema ništa loše?
U sebi uvijek osjetite radite li nešto ispravno ili ne, zar nije tako?
Da, svakako.
Ja osjećam iznutra kad uspijem postići ravnotežu.
Znači, previše seksa bi vas izbacilo iz ravnoteže.
Previše bilo čega. I previše meditacije i previše razgovora.
Vjerojatno je lakše kad se rodiš u izobilju, nego kad moraš naučiti kako se u izobilju živi.
Umiranjem gubite sve. I svoje tijelo i obitelj i kuću i posao i auto i hranu i svaki užitak, sve. Kako ljudi mogu biti mirni u takvome trenutku?
Zašto nastojite biti dobri ako ne znate što se događa poslije smrti, ako ne vjerujete da to utječe na ono što će se dogoditi nakon što umrete?
Ja činim ono zbog čega se osjećam zadovoljno, kad me nešto ne čini zadovoljnim onda to ne radim.
Ono što vas pokreće je traganje za zadovoljstvom, zar ne? I nastojanje da izbjegnete bol.
Stoga sam ustao i isključio televizor, osjetivši se nekako bez snage, bez volje, sasvim lišen nade (op. Nakon dva sata vrćenja televizijskih kanala).
Vrijeme… reče pokazujući mi pletenicu od vlati. Pokazao mi je prvo na jedan njezin kraj, a onda i na drugi. Možda tisuću godina. Nakon toga je pažljivo dodirnuo svaku pojedinu vlat. Duše, vidite? Vi, vaš otac, majka, sestra, žena, djeca, vidite? Vaša je duša tijesno isprepletena s njihovima, baš poput ove vlati. Izvukao je jednu vlat iz pletenice i podignuo je prema suncu. Možda netko od tih ljudi i ne ostane toliko blizak sa ostalima nakon ovoga života, ali oni ljudi koje doista volite, ako su njihove duše doista bliske s vašom dušom, one ostanu s vama i u narednim životima.
Vi te duše vidite, nastavio je. Vi živite s njima, susrećete ih, kao kćer i sina, kao majku ili oca, kao nekog prijatelja, neki puta čak i neprijatelja, s njima se zajedno krećete kroz vrijeme.
Sjetio sam se kako mi tada nije bila važna ni prodaja knjige, ni reklama, ni publicitet, nego samo kako da što duže zadržim tu nevinu radost u njezinu glasu.
Okupljenima, među kojima je bilo i svećenika i opatica, rekla je da je on čovjek koji je svoj život i svoje učenje posvetio uklanjanju prepreka između ljudi različitih vjera i različitih tradicija.
Ali, ja osobno mislim, nastavio je, da nema potrebe da Bog svoje postojanje dokazuje time da ustaje iz mrtvih ili čini neka druga čuda. Ja dokaz o njegovu postojanju vidim u vama, u svima vama koji ste ovdje, vaša srca kucaju dok sjedimo ovdje i razmišljamo, razgovaramo i postavljamo jedni drugima pitanja. Krv kola našim žilama. Vani stabla upijaju sokove na suncu i rastu. Daleko gore iznad njih vrte se planeti. To su činjenice. To nitko ne može osporiti, zar ne? Kakvi nam još dokazi trebaju o postojanju Boga?
Jest, svakako, on je Bog (op. Isus Krist). Ali i vi ste Bog. Mislim da je i Isus Krist rekao da ste vi Bog. On je rekao da je njegov otac i vaš otac, zar ne? To znači da ste mu vi sestra, zar ne? Mislim da Isus Krist nije toliko želio da ga vi štujete, već da se ponašate onako kako se on ponašao, da iznutra budete onakvi kakav je on bio. Mislim da je on ovamo došao da nas spasi, pokazujući nam kakvi bismo mogli biti iznutra. On je rekao, Kraljevstvo nebesko je u vama, pa bismo se trebali upitati što to doista znači.
Ja ne znam što to poništenje zapravo jest, ali možda ono znači odsutnost svake promjene. Kraj. Ja ne mislim da smrt znači i kraj. Ne vjerujem ni da prosvjetljenje znači kraj. Kako bi moglo biti kraja? Što bi to bio kraj? Što bi bog činio poslije kraja, bi li mu bilo dosadno? Morao bi sve početi ispočetka i ponovo stvoriti svijet. Ne, mislim da nema kraja. Kraj bi značio da više nikome ne kuca srce. Dobro, neka bude tako. Ali, da ne bude više sunca, da drveće prestane rasti? Možda i toga ne mora biti. Ali da više nemamo univerzum? Da nema više prašine, da nema svjetla, da više nema atomskih čestica? Kako bi to bilo moguće? Tek to bi onda bilo poništenje, tako se meni čini. Zar ne?
Mi smo ljudska bića, nastavio je, i mi razmišljamo kao ljudi i kao takvi pokušavamo shvatiti ono što je van našega domašaja. Kao da pokušavamo plivati poput riba pod vodom bez disanja, ili da pokušavamo letjeti poput ptica mašući rukama. Ili da pokušavamo gledati u mraku bez baterijske svjetiljke. Ili…
Ili da pokušavamo oboriti sve čunjeve u kuglani sasvim malom kuglicom. Ne, za mene prosvjetljenje znači veliku promjenu u načinu gledanja, razliku u načinu razmišljanja, da bi se barijem dijelom pojmilo Boga, ili Isusa. Ali, možda tu nije dovoljan jedan pomak, nego puno takvih pomaka. Naše duhovno stanje mijenjamo molitvom, meditacijom, načinom kako živimo, načinom kako mislimo, lekcijama koje naučimo živeći ovaj život s dobrim namjerama… i onda, kad se taj pomak dogodi, nakon dužeg ili kraćeg razdoblja, počne se mijenjati način na koji promatramo svijet. Fizički se promijeni. Ako ste loša osoba, recimo lopov, svijet gledate misleći šta ja tu mogu ukrasti. Vidite samo ono što biste mogli ukrasti. A to mijenja način na koji vaš um funkcionira i čini vas slijepima za sve drugo oko vas, za sve ono lijepo što se ne može ukrasti – sunce, srce i tko zna što još.
A ako ste osoba kojoj se dogodilo puno loših stvari i ako ste zbog toga bijesni, nastavio je Rinpoche gledajući u redovnicu, onda ćete stalno u svijetu oko sebe nalaziti razloge da budete zbog nečega bijesni. Bijesni ste čak i na sebe, jer shvaćate da niste savršeni.
Ali ako uspijete načas očistiti svoj um, izbaciti iz njega tu opsesivnu potrebu – da jedino želite krasti, da stalno želite seks, da stalno želite puno jesti, da želite puno spavati, da želite pobijediti u verbalnom nadmetanju kako biste dokazali da ste u pravu, ili da ste stalno bijesni zato jer mislite da su drugi u krivu, ili da ste uvjereni kako ste loša osoba jer niste savršeni – dakle, kad očistite svoj um od takvih opsesija, on se počinje bistriti i postaje poput kristalno čiste vode. Kada se to dogodi, doživjet ćete neku vrstu buđenja. Počet ćete gledati svijet onakvim kakav on doista jest. I nakon mnogo takvih malih buđenja počet ćete malo po malo svijet sagledavati onako kako ga je vidio Isus. To znači kraljevstvo nebesko. To je ono što je on želio i radi toga je on došao k nama na zemlju, da bi nas tome poučio.
On je doista (op. Stari svećenik) bio sretan čovjek, pomiren sa samim sobom, s izrazom dobrodušne ironije na licu, koji je u meni gotovo izazvao zavist.
Seks, hrana, bijes, nasilje, pohlepa, reče. Sve je to prljavština koja muti vodu u čaši. Ali, ako se odreknete seksa i hrane i bijesa i pohlepe, i onda postanete odviše gordi jer ste se svega toga odrekli i pomislite da ste bolji od drugih, onda ćete u svojoj čaši naći samo još više prljavštine.
Vi govorite o zlatnoj sredini, rekoh pun nade. O srednjem putu.
Kakve veze ima to u što vjerujete? Ono što se mora dogoditi svakako će se dogoditi, bez obzira u što vi vjerovali. Važno je ono što činite.
Sve ono što jesmo samo je rezultat onoga što mislimo. Sve je sazdano na našim mislima i nastalo je iz naših misli. Ako čovjek nešto govori ili radi s lošim primislima, pratit će ga bol, baš kao što kotači prate stope vola koji vuče kola. A ako je ono što govori ili radi popraćeno dobrim namjerama i mislima, pratit će ga sreća, poput sjene koja nas nikada ne napušta.
Kad je vaš um bistar, sve možete vidjeti. Tada znate što jest, a što nije, što će biti, a što ne.
Još od vremena kad sam bio dječak, rekoh Rinpocheu, oduvijek sam bio opsjednut pitanjem kako ljudski životi mogu biti tako različiti. Hoću reći, čak i da uzmemo kao primjer samo ljude koje smo sreli u posljednjih desetak minuta, taj mali isječak iz cjelokupnog spektra dobre i loše sreće na zemaljskoj kugli, vidimo koliko je među njima razlike. Neki od njih su silno nesretni, a neki silno sretni. Nekima je na leđa natovaren golem teret od samoga rođenja, a drugi klize kroz život s lakoćom i bez ikakva problema. Oduvijek sam se pitao zašto je sve to tako postavljeno.
Ako želite znati zašto vam je život ovakav kakav jest. Onda znajte da je razlog vaš prijašnji život. A ako želite znati kakav će biti vaš budući život, onda znajte da taj ovisi o vašem sadašnjem životu.
To znači da vam je to zadano kao vježba u ovom životu.
Zašto ne biste pročistili svoj um, umjesto da mijenjate smjer života za stotinu i osamdeset stupnjeva?
Sve do sada moj se novi duhovni život nije nimalo razlikovao od starog, ali sam svejedno imao osjećaj da sam se na neki način obvezao da ću pokušati nešto novo… barem na nekoliko dana. To me na neki način činilo gotovo ponosnim.
Sve bolesti dolaze iz naše duše.
Kad vas je mučila ta bolest to je značilo da ste u sebi nastojali donijeti neku važnu odluku. Krenuti jednim ili drugim putem… u svom duhovnom životu. To je u vama stvaralo veliku napetost. A zbog te napetosti nastupila je i bolest.
Sve dolazi iz duše. Osim kada neki ljudi preuzmu na sebe neku tešku bolest da to ne bi morala neka druga duša, ili da bi ljudi našli za nju lijek. Te stvari znaju biti vrlo složene, to preuzimanje tuđe karme.
Ovo je vrlo opasno vrijeme. Nije toliko opasno po naša tijela, ne bojim se da ćemo umrijeti, ne mislim na to. Opasno je za naše duše.
Ja sam tipičan Amerikanac. Previše sam imućan i previše slab i pun mana a da bih ostavio ikakva duhovnog traga ne bilo kome drugome osim možda na svojoj djeci i svom psu… i to samo ako mi se posreći.
Žena se propela na prste, on je prignuo glavu i ona mu je stavila ogrlicu oko vrata s takvim strahopoštovanjem da sam, vjerujte mi, i sam počeo snažno drhtati.
Kleknuli smo i sjeli na pete i tako nekoliko časaka proveli u tišini, da 'smirimo um'. No moj je um bio miran otprilike koliko i peroni podzemne željeznice u popodnevnoj prometnoj špici.
Udahnite i sjetite se tog osjećaja i onda pustite da tog sjećanja nestane kad izdahnete .To je meditacija. Predočite si nešto u mislima a onda pustite tu sliku da lagano nestane. Možete i sami sebi reći: to je samo misao…
A onda sam, pet minuta prije nego što me Rinpoche potapšao po koljenu, počeo tonuti u neki vrlo ugodan mir. I dalje su mi misli dolazile i odlazile, ali me nisu odviše obuzimale. Kao da je među njima bilo dovoljno prostora – to jedino tako mogu objasniti. Misli i slike plutale su po mojem umu dovoljno razmaknute jedno od drugih. Gledao sam i kako dolaze i puštao ih da odu.
Te misli su bile poput malih jedrilica koje mirno klize po tihom zaljevu, ne više onako opsesivne nego smirene dok su plovile po mirnim vodama mog obnovljenog uma.
Jelo, seks, filmovi, kuglanje. Sve je to lijepo. Nema u tome nimalo zla. Pa ipak, te vas tvari potiču da o njima stalno razmišljate.
I to stalno razmišljanje o slijedećem užitku – u tome nema ničega lošeg. Osim što to u tom trenutku sprječava vaš um da bude miran. To se može događati na nekoj vrlo suptilnoj razini, ali i na ne tako suptilnoj razini. Ako se neko vrijeme suzdržavate od jela, ili se suzdržavate od seksa, onda ćete opaziti kao vaš um jasnije poima svijet oko sebe.
Što se postiže tim suzdržavanjem?
Postiže se da voda u čaši bude bistrija. Kada je vaš um bistriji, jasnije vidite svijet oko sebe. A kada jasno vidite svijet oko sebe, u sebi počnete osjećati mir. Eto tako stvarate svoj vlastiti svijet. I tako ga možete promijeniti, ako želite.
Kad god vas tako snažno ponesu misli, duboko udahnite, poslušajte zvuk guma ispod automobila, pogledajte okolna stabla, jezero, gledajte druge automobile, osjetite bol u mišićima. To je ono što čini joga – navodi vas na to da počnete obraćati pažnju, a ne da mislite. Nemojte puniti glavu informacijama. Vi ste dovoljno pametni i uvijek ćete biti pametni, ali ako budete previše mislili, to će vas udaljiti od Boga.
Život jako brzo prolazi.
Znam. Vidio sam to po svojoj djeci. Čini mi se kao da su nedavno bili u pelenama. A sada će još malo pa otići od kuće.
Ja vam pokušavam pokazati kako da to usporimo.
Ja sam sam gospodar svog duhovnog stanja, a ne Bog; dana nam je moć da proširimo vlastitu svijest i na nama je da odlučimo hoćemo lije iskoristiti, a ne da pasivno čekamo smrt i spasenje.
Živjeti bez zaštite znači iskusiti svijet onakav kakav doista jest. Ljudima kao oklop služi njihova pamet, ili bijes, ili mirnoća, ili strah, ili prezaposlenost, ili ljubaznost. Neki ljudi skrivaju se iza oklopa agresivnosti, a neki iza osjećaja da su jako važni. No mnogi ljudi ne izgrade taj oklop i njima se pruža mogućnost da svijet vide takvim kakav jest.
Prožela me neka zimica, neki osjećaj… ne znam kako bih to nazvao. Istu sam stvar proteklih dana osjetio već nekoliko puta. Seese bi to nazvala slutnjom ili 'energetskom porukom'.
Morate shvatiti da se ne svodite na vaše tijelo, da ste vi puno više od toga. To je vaša zadaća na ovom svijetu.
Da biste spriječili dalje ubijanje, i sami biste trebali prestati ubijati druge. Trebali biste to pokušati. To je vrlo teško, i mnogi u tome ne uspiju. No važno je pokušati. Važno je riješiti se nasilja u svojim mislima.
Vi imate posao koji vam nije mrzak, imate ženu koju volite i s kojom živite u skladnom braku i imate djecu koja su dobra.
To vam omogućuje duhovni mir, a on vam pak daje šansu da dublje sagledate ovaj svijet, ako to želite. Još jedna prilika za izbor, zar ne? Možete se odlučiti na to duble sagledavanje svijeta i ne morate. Ali kada netko jednom pođe krivim putem, i tako čini jedan loš izbor za drugim, počne sretati prema zlu i sebičnosti, i tak iz jednog života u drugi, onda njegova duša ne može imati dobru karmu, i u njoj nema mirnoga prostora.
Bog nam pruža ljubav, i pruža nam ljubav, i pruža nam ljubav… to je kao da stalno svira neka predivna glazba. Ako ljudima nanosite zlo, onda tu glazbu niste u stanju čuti, i to je sve. Nije to Božja, već vaša krivnja. Nije u pitanju Božji sud, već vaš odabir. Vi sebi ne dajete priliku da osjetite Boga, mjesec koji se uspinje, da iskusite dobrotu ili ljubav. I tako iz jednoga života u drugi sebi ne dajete tu priliku, no onda se možda u jednom od života ipak odlučite za promjenu i postanete mirniji iznutra i odjednom možete čuti tu glazbu koja je uvijek tu – i za vas i za loše ljude, stalno je tu. Čak i oni najgori ljudi, koji su birali zlo tijekom tisuću ranijih života, u jednom trenutku mogu odlučiti da krenu drugim putem. Da pođu ovim, a ne onim putem. Da izaberu dobar umjesto lošeg puta. I tako se polako počnu vraćati kući.
Kad bismo bića i predmete oko sebe gledali tek kao fragmente svete cjeline, kao nešto privremeno, kao dijelove nekog sna, možda bi onda sve oko nas postalo puno zabavnije, nalik čudesnom kaleidoskopu, komično i apsurdno.
Velika zemlja i um čini velikim.
Moj je otac govorio, a neki puta i moja majka, da im je najradosnija stvar u životu bila trenutak mog rođenja.
Tu se naše priče jako razlikuju, pomislio sam, jer to je bilo ono što mi moji roditelji ne bi rekli ni za milijun godina, iako su možda to mislili. Bili su dobri, ali suzdržani u izražavanju. Nisu gubili vrijeme na zagrljaje i poljupce, niti su nam govorili koliko su blagoslovljeni što smo njihova djeca. Usred tih sjećanja obuzeo me neki čudan osjećaj – poput lagane jeze.
Postoji materijalna žena koju volite – koju vidite i dodirujete, slušate i osjetite njezin miris. Ali postoji i onaj dio vaše žene koji nije materijalan, koji ne možete ni dodirnuti, ni vidjeti ni onjušiti. U materijalnom je tijelu i to nešto ne-materijalno, i to ne-materijalno pokreće materijalno tijelo. Pokreće njegovo srce, pokreće mozak.
Upravo ljubav tjera atome da se kreću kako se kreću. Zar se ljudi ne nasmiješe kad vide malu bebu, malog dječaka ili djevojčicu? Zašto? Zato što su duboko u sebi svjesni te činjenice. Znaju da je ljubav stvorila tu bebu, tog dječaka, tu djevojčicu. Ljudi osjete u sebi tu ljubav.
Ranije sam vam govorio o Božjoj glazbi koja se stalno čuje, koju svi mogu čuti. Ta Božja glazba je ljubav. I ta ljubav što pokreće svijet, neki puta ta ljubav… taj izvor, potiče ljude da pomažu drugima.
Snaga ljubavi u našem univerzumu iznenada ispuni neka tijela na ovom planetu, kao što strujanje zraka neki puta ojača u vjetar. Ta tijela, oni postanu sveci, veliki učitelji, a zapravo se radi o božjim utjelovljenjima, dijelovima Boga, baš kao što je vjetar dio ukupnog gibanja zraka i ne možemo ga nikada od njega sasvim odvojiti. Baš kao snop sunčeva svjetla što ulazi kroz prozor – ovo je dio sunca, ali ne i samo sunce.
Ono što pokreće svijet je taj izvor ljubavi. Neki puta, kad neka država, neko mjesto na zemlji treba pomoć, ili kada cijeloj zemaljskoj kugli treba pomoć, onda se ta ljubav utjelovi u osobama kao što su Buddha, Krišna, Muhamed, Marija, Isus, Mojsije… zašto baš tada, i zašto baš na tom mjestu, u toj kulturi?
Ali u tom trenutku, u atmosferi njemačke iseljeničke zajednice u Americi, usred svih tih mirisa i okusa koji su mi oduvijek bili poznati poput pokrivača na mom dječjem krevetiću, doslovce sam fizički osjetio da se preda mnom otvorio cijeli jedan novi svijet.
Imao sam spremno cijelo predavanje o povijesti Velike nizine, o krvavim pokoljima u kojima je počinjen genocid nad Indijancima, teškom životu i žrtvama koje počivaju ispod te mirne zemlje, poput karme u duši – nevidljive, gotovo zaboravljene, no tiho odjekujući u svakom času našega modernog vremena. Dok jedni tvrde da je to bio holokaust, drugi govore da su to tek bile žrtve povijesnih previranja i cijena općeg napretka.
Kada sam malo prije čuo Seesein glas na telefonu i postao svjestan da je putovanje praktički završilo, jer danas stižemo u Dickinson, imao sam osjećaj da me moj stvarni život čeka odmah iza vrata, da me zaskoči čim otvorim. Volim ja taj svoj život, ali gravitacijsko polje Volye Rinpochea i američkih cesta izbacilo me iz moje uobičajene orbite. Trebalo mi je još malo vremena prije povratka u zbilju svakodnevnog života.
Ono što će vas najviše dojmiti jest osjećaj širine, kako neba tako i zemlje pod tim nebom – velike, bogate, plodne zemlje što hrani dobar dio svijeta.
Na neki način mijenjamo se sa svakim dahom, svake sekunde. Najveća iluzija mladosti jest u tome da vjerujete kako nikada neće nastupiti srednje godine, a iluzija srednjih godina jest u tome da vjerujete da se život neće promijeniti. No, da, djeca će narasti. Da, mi ćemo ostarjeti i s vremenom umrijeti, ali ima toliko lijepog u čemu se do tada još može uživati.
