Sijanje presadnica (flanci) za novu vrtlarsku sezonu
Sadnja
Sniježilo je no ja sam ipak odlučila danas posijati flance.
Petra i Sandra su mi jučer poklonile divnu posudicu za aromatično bilje, Snježana(Superprijateljica koja brine i o ovom blogu) svoje je sredila prije dva tjedna, e, pa vrijeme je da se i ja aktiviram.
Zemlja je smrznuta. Prošli tjedan sam posadila luk, samo ga pobacala, bez reda i prekrila drekićima i sijenom koje sam ostavila na mom vrtu pod steljom. Još nije od toga napravljen kompost, ali meni idealno služi, stvar je u tome da mi je luk počeo puštati klice i morala sam barem dio staviti u Zemlju. Još mi je ostalo, ali to čak i ja moram pričekati.
Da, obzirom da je stvarno hladno, otišla sam na kompost, malo maknula gornji sloj i izvukla super-rahli i topli kompost u tačke, a onda sve to prebacila u posude.
Ove sam godine upotrijebila od motora koji dečki više ne voze – sic, njihovu staru prikolicu, lijepu staru drvenu ladicu i posude za cvijeće, sve za flance.
Dečke sam uključila u punjenje posudica. Moram priznati da nas je sve zima ulijenila, pa je malo potrajalo privikavanje, ali, kad je krenulo, bilo je zabavno.
Obično ne sadimo puno flanaca. Dosta biljaka jednostavno ostavim preko zime, one poberu zimske energije, najsnažnije sjemenje izraste, obično su to stvarno jako snažne i zdrave biljke. Ipak, ove godine radimo pripremu i za radionice, a lijepo je dozivati Proljeće do je vani vrlo hladno.
Super je napraviti prostor u koji se biljke posade odmah u Zemlju pa se otuda prebacuju na vrt. Taj prostor je praktično napraviti u nekom čošku vrta. Biljke su na zraku i ne rastu prebrzo, što je ponekad slučaj s biljkama koje čuvamo u kući na pretoplom. Desi se da su vrlo visoke i tanušne pa im dugo vremena treba da se priuče na vrt, te su biljčice jako osjetljive. Smatram da se trebaju uzgajati snažne biljke, a to je najbolje odmah na otvorenom. Napravite im sklonište od priručnih stvari koje ne koristite, mi svake godine radimo nešto novo. Odlično je klijalište od bala sijena, imali smo i jedno od starih prozora, a možete jednostavno napraviti stalno od dasaka pa ga prekrivati.
Danas, a i inače moj najbolji savjetnik na svijetu je moja baka Maca. Ona je mudra i prepuna iskustva i divno je svaki put kad mi zapne, a zapne često, otrčati Superbaki, ona uvijek zna rješenje. Mmmmmm.
Odlučile smo se za bosiljak. On je divna i korisna biljčica, vrlo lako ga je osjemeniti i sami imate svoje sjeme iduće godine. Njega je odlično ostaviti preko zime, sam naraste bez problema. Lak je za uzgoj.
Napišite gdje vam je što, ja uvijek mislim da ću zapamtiti gdje je što, ali pomiješa se
Anis, hm, njega sam posadila prošle godine svuda po malo, kako to obično radim, ali nije mi uspio, baš stoga ove godine radim flance, da vidimo kak će to funkcionirati.
Origana imam svuda u dvorištu, isto je vrlo zahvalan i jednostavan za uzgojiti, ali flancam ga zbog djece. Sjeme ponekad zna dugo klijati što je meni ok, ali na radionicama možemo raditi i sjeme i flance, to je uvijek zanimljivo.
Komorač ove godine prvi put sadim. Dosta veliku količinu dao mi je Nikola, divan striček s kojim je pravo uživanje razgovarati o svemu.
VAŽNO – to me sad sjetilo, sjemenje smo razmjenili na prošlogodišnjoj razmjeni sjemenja. Ma gdje živjeli, pokušavajte organizirati razmjene sjemenja. Ja ih obično organiziram u našoj knjižnici i moram reći da sam silno iznenađena na početku bila kako to dobro funkcionira. Prepisali smo to od udruge Rustica, hvala. Bit je u tome da svatko donese što ima i mijenja s drugima. Idealno je stoga što se tako potiče održavanje biološke raznolikosti, dolazi se do stvarno starinskog sjemenja koje ljudi drže u životu još od svojih baka i djedova, a daje nam i mogućnost izbora da ne moramo samo kupovati sjemenje u trgovinama već ga možemo nabaviti jedni od drugih posve besplatno. Vau. Ipak, uvjet je da morate s Biljkama raditi da biste uzgojili svoje sjemeJ
Moja je baka sačuvala dosta svog sjemenja tako da smo i danas posijali njeno sjeme bundave, crvenog, rozinskog i paradajza jabučara te velike paprike.
Tikvice nikad nisam flancala tako da mi je to ove godine prvi put. Novo iskustvo. Jedne godine smo sadili samo najrazličitije vrste bundava, tikvica, tikvanja. Bila je to ludnica, ako se za tako nešto odlučite budite spremni smišljati sva moguća jela od njih, jer ako ih ima, stvarno ih ima.
Ako sadite hrpu različitih vrsta, teško ih je osjemeniti u čistom jer pčelice sve živo pomiješaju. Kažu da je za taj slučaj idealno u žitu(koje se ne šprica, naravno) saditi otočiće s određenom vrstom bundave ili tikvice i tako vam se neće pomiješati.
Patison tikvice nam je dao Damir, izvrstan čovjek koji već sudjeluje u našim radionicama, s dječicom iz Zvončice radio je herbarij, njegovo je znanje o biljkama i ne samo njima, ogromno i super je što takvih ljudi ima oko nas tako da iskustva možemo dijeliti. On i Neno naučili su nas raditi izvrsnu kremu od nevena, hvala
S Nenom dogovaramo da odemo u Centar za rehabilitaciju Komarevo i njih poučiti kako raditi kreme od nevena. Prošle godine svi smo bili jako vrijedni, oni su na svom prostoru pokrenuli vrt i dolazili k nama na Zajedničke vrtove. Imali su puno nevena, vrijedno su ga brali i s Domagojem pripremili ulje. Idući tjedan konačno radimo svi zajedno kremu.
Ah, sve se polako budi, barem mi imamo takav osjećaj. Počinju već dogovori za radionice, nove ideje i planovi samo skakuću.
Poziv Vama – imate li vremena i želje uzgojite poneku biljku, pa makar i u lončanici, to je odličan početak. Polako izlazite u Prirodu, planirajte gdje će biti Vaš vrt, ako nemate zemlje dođite k namaJ, želite li sudjelovati, a imate viška, pokoju sadnicu donesite u „Centar za rehabilitaciju Komarevo“…
U svakom slučaju, aktivirajte se, nemojte samo razmišljati, uvijek postoje neka rješenja.
Da, moram si ubilježiti i da su Plameni i Stribor dovoljno odrasli da su po noći zajedno u boksu. Mame su im ponovo ždrebne i svi se malo odmore, a ujutro krdo samo kroji svoju politiku i način funkcioniranja.
Prva radionica "Zajednički EKO vrtovi" 17.09.2009. vrtna radionica za odrasle i roditelje s djecom
Evo kako je izgledala naša prva radionica za odrasle i roditelje s djecom.
Sudionici imaju od 2-72 godine.
Većina grupe je bila inspirirana „Anastazijom“
Toplo preporučam sve knjige o Anastaziji; pročitajte ako želite jednu drugačiju perspektivu na naše postojanje. Jako zanimljivo i inspirativno za sve koji žele uspostaviti odnos s Prirodom onako kako su znali naši Stari, a mi zaboravili.
- podijelili smo se u grupe od 4-5 sudionika i na četvrtastoj gredici radili oblike sjemenjem po dogovoru, svaka gredica rezultat je kreativnosti grupe(ima zajedno cvijeća i luka, ˝ pod zemljom ˝ pod steljom, različitih oblika i načina pokrivanja)
- svi su ozbiljno prionuli poslu, ALI, iznenadili smo se jer smo tek tamo, na licu mjesta, osvijestili da svakome trebamo dati zadatak, pokazati mu njegovo mjesto i pomagati, obilaziti. Sada mi je to normalno, ali nevjerojatno je kako mislimo da odrasli ljudi sve znaju i organiziraju se bez problema. Nova iskustva svakoga ostavljaju zbunjenim, jednu i drugu stranu, beskonačno smo zahvalni svakom čovjeku i djetetu jer u svakom trenu moramo učiti i to odmah, tamo gdje jesmo.
- početak je bio intenzivan jer doslovno nitko od nas nije znao kud bi sa sobom, ali zato, kad smo se svi posložili i krenuli – bila je to divota od iskustva. Jako smo sretni što su povratne informacije pozitivne i svi čekaju proljeće da se dalje sadi sjemenje i uče nove vrtlarske tehnike
Ovdje smo se svi umirili, uspostavili odnos sa samim sobom i u ustima držali sjemenku cedra. Izvrstan način za ostavljanje poruke sjemenci o najintimnijoj intimi nas samih. Takva sjemenka raste programirana samo za nas i njene moći se kreiraju baš za nas. Izvrsna stvar za svakoga, pokušajte, jako je zanimljivo, posebno za one koji boluju. Poruka je od Anastazije.
Vremena za odmor i razgovor uvijek se nađe…
…a i za kartanje Gormitima
Povratak trudbenika sa Zajedničkih vrtova…
…i odlazak konjima
Klinci uživaju i baš su se opustili
Bili smo to mi...
Iza sebe smo ostavili energetske tragove pune ljubavi. I Zemlja to pamti i zahvalna je.
- vrijeme je prošlo i sada znam da su neki pokrenuli svoja imanja, neki su nam se ponovo vratili i cijelo nas vrijeme podržavali, neki se brinu o lončanicama u stanu, ali svi na svoj način ostvaruju svoj odnos s Prirodom, to je jedino važno.
Važno je dodati i to da se u svijetu sve više ljudi budi i pokreće potpuno drugačije škole (Ščetinjin je dosta zanimljiv), posve nove ideje o načinima suradnje s Prirodom ("Tajni život tla" ih odlično objedinjuje mada sad već ima i novih), otkrivanje energija Zemlje i njihovo mijenjanje (Blake, Pogačnik s odličnim "Elementarnim bićima").
Šnjofkam opet "Indigo djecu" i pronašla sam ono što i mi mislimo ali bi trebalo još dosta da to ispričamo baš ovako, stoga samo citiram:
"Naša uloga nije da djeci prenosimo znanje već mudrost.
Mudrost je PRIMJENJENO ZNANJE. Ako djeci (a i odraslima) prenosimo znanje, govorimo im što da misle, što bi trebali znati i što MI želimo da oni vjeruju da je istina.
Kad im ne govorimo što trebaju znati ili što je istina, već kako da dođu do SVOJE istine, djelujemo mudro.
Znanje se često može izgubiti, al mudrost se nikada ne zaboravlja. Znači više sposobnosti i vještina, a manje pamćenja(volim ovaj dio, to mi lagano radimo na imanju).
Naravno da bez znanja nema mudrosti, ali, MORAMO djeci dopustiti da sama otkrivaju stvari..."
Robert P. Ocker, Putovanje usredotočeno na srce iz "Indigo Djece"
Mi smo se saživili s našim konjima - prihvaćamo ih kao ravnopravna živa bića, prilazimo im s poštovanjem, s njima pokušavamo ostvariti komunikaciju i suradnju,
nikako im se nametati nasiljem, ozljeđivanjem, strahom, izgladnjivanjem ili mučenjem bilo kakve vrste kakvih smo se nagledali od kada smo se počeli interesirati
za konje i rad s konjima..
Za takav pristup je potrebno vrijeme, strpljenje i predanost.
Zauzvrat dobijete poslušne i psihički stabilne životnje koje neku radnju neće izvoditi zato što su na to primorane strahom, nego zato što će suradnju s čovjekom
prihvaćati kao dio igre i druženja u kojem neće patiti i biti ozlijeđena na bilo koji način i u kojem će vam pokloniti svoje apsolutno povjerenje.
Sigurno se pitate je li moguće pridobiti životinju da radi i surađuje s vama na taj način, a da ona istovremeno bude poslušna i sigurna za čovjeka...
Na našu veliku sreću - moguće je...
Ovaj čovjek je osnovao upravo baš takvu školu rada s konjima, a rezultati su zaista fascinantni...
Sjećam se da sam prvi put pročitala priču o njemu u jednom časopisu o konjima, ostala sam bez teksta, napao je ekipu u cirkusima kako radi s konjima. Vau, on mi je bio nešto nevjerovatno. Mislim si da je poprilično isključiv, vjerovatno i zadrt prema ljudima, prema konjima je zahtjevan, ali definitivno radi čuda s njima. Obučava ih svojom tehnikom kao najzahtjevnije škole za rad s konjima, ali ne trga ih. Ide nekom svojom stazom, prilično ekskluzivno, pomalo teatralno i ima svoj film. Jeeeee...
Potvrdio je ono što smo osjećali, a to je da se može i bez žvale, potaknuo je mene da si potvrdim mišljenje da jahanje na konju nije neophodno da bi se od konja puno dobilo. Stvar je u tome da je jahanje zadnje što ljudi s konjem trebaju raditi, a većina radi obrnuto.
I Nevzorov pokazuje da konj može plesati valcer ili što već na zadnjim i svim nogama, pokazuje da se to može i nenasilnim načinom konje naučiti. Ja si mislim - pa zašto bi pobogu konj ikada plesao ili radio tako neke gluposti, samo da uveseljava ljude, hmmmm...
On nam je guru što se tiče nenasilnih metoda treniranja konja.
Naša kobila Poezy je došla k nama kao plaho stvorenje koje se bojalo i zaziralo od ljudi.
Danas je ona mazna, poslušna i puna povjerenja...
Ovo je ona - ljubi se s Lukom
Mnogi nas nisu shvaćali, mnogi nas ni danas ne shvaćaju - jer to su svi su s konjima radili tako !
(Voljela bih takve vidjeti makar na jedan dan sa žvalama u ustima ili omčom koja im stišće posebno osjetljive dijelove tijela, dok ih netko vuče tamo amo, šiba bičem i pokušava im, na njima potpuno nerazumljivom jeziku, narediti što da rade...Da to je isto iz Nevzorovog filma "Enciklopedija konja". Neki dražesni gospodin u tamo nekom davnom stoljeću pokrenuo je svoju čudnu školu gdje je od polaznika zahtjevao baš to, vjerujem da ih nije puno školu pohađalo, ali oni koji jesu sigurno su jahali bez žvale, biča i drugih sličnih pomagala.
Tko ima želuca - nek pogleda što klasične metode čine konju)
No kako je cijeli naš bitak usmjeren prema životu u skladu s Prirodom i dubokom poštovanju spram svih njezinih Stvorenja, nama se nenasilan pristup činio jedini
prihvatljiv.
Na ovim prostorima smo pioniri u tome.
Od naših posjetitelja i polaznika naših radionica s konjima, očekujemo da prihvate, usvoje i primjenjuju ovu našu filozofiju.
Čovjek može jako puno naučiti od svake životinje, a pogotovo od veličanstvene i pametne životinje kao što je konj.
U svakom kvalitetnom uzajamnom odnosu rađaju se obostrane koristi.
Čovjek koji prođe našu radionicu, nauči prepoznavati govor tijela konja, nauči ga razumjeti i komunicirati s njim.
Takav čovjek stječe jedno golemo životno iskustvo na području neverbalne komunikacije, nametanja autoriteta, empatije
i još mnogo toga o čemu ćemo opširnije u nekim slijedećim tekstovima...
Evo nekoliko sličica koje govore o tome kako se prilazi konju.
Ništa se ne forsira - čekate da vas konj prihvati, da stekenete njegovo povjerenje i kada se osjeti
sigurnim - on prilazi vama...
Jako je važno naučiti i pratiti govor tijela konja.
Konji "govore".
Plameni-------------------------------------------------- Luka i plameni na polju
Dolazi i Perun------------------------------------------- Plameni i Stribor se igraju
Lijep, ali pažljiv razgovor------------------------------Patria i Želimir treniraju
Gotovo je i Želimir je pušta--------------------------On odlazi, ali Patria ga zadovoljno slijedi
Dolazi i Luka-------------------------------------------Tetoše se
I šapuću si....
Nose zajedno hranu za sve----------------------- Patria protjeruje Astru
Opušteno jelo----------------------------------------- Luka trenira Patriu
Više-manje ozbiljno--------------------------------------- Oni imaju svoj način
U istom časopisu o konjima pronašli smo i izvješče Hane Bobinac s jedne radionice Monty Robertsa. Pomislila sam si, super, ta žena sigurno super razmišlja, kak bi bilo dobro raditi s njom. Tada je to bilo nezamislivo, ali za nekoliko godina Hana je došla k nama i radi s nama i našim konjima. Čudo.
To je jedna stvarno SuperŽena koja puno radi na svom znanju, praksi i puno nam je pomogla, a nadam se da će i dalje.
Hana na otvorenom „lovi“ Pegaza, a Luka radi s Plamenim
Hana Pegazu privlači pažnju--------------------------- Glada ju, ali nije siguran
Još nije siguran-------------------------------------------- Slijedi ju sa sigurne udaljenosti
Provjeravaju jedno drugome granice strpljenja...
Hana radi s Pegazom----------------------------------- Luka ju oponaša s Plamenim
Luku je krenulo - Plameni mu prilazi...
Hana je stekla Pegazovo povjerenje i on joj prilazi
A sad slijedi malo zabave...
I na kraju nešto za sjesti i pogledati iz čistog užitka
Godinama smo svoje konje samo gledali. Ništa s njima nismo znali raditi i mogli smo samo promatrati kako se ponašaju u krdu, koliko nas prihvaćaju, koliko nam dozvoljavaju da nešto tražimo od njih. A iskreno, nisu nam dozvoljavali skoro ništa jer su vrlo brzo skužili da ne znamo ništa. Prvog su u krdo primili Luku. On je satima mogao čučati kod njih i gledati kako pasu. To ga je jako umirivalo i opuštalo, a oni su se sve više skupljali oko njega i samo je postao dio njih. Trpili su naše umiljavanje i dosađivanje, bili smo im ko dosadne muhe, ali nismo grizli pa je to bilo u redu.
Poštivali smo ih, rekli su nam i previše, ali tako je moralo biti. Vremenom, znam da je istina, oni su počeli poštivati nas. Kužili su da još ništa ne znamo što ćemo s njima, ali sigurno nam nije stalo da ih iskorištavamo. Vremenom su to počeli cijeniti.
Godinama smo radili za njih, za hranu, ništa od njih nismo tražili. Kad se Honey prvi puta odvažio popeti na Patriu, ona je rekla – u redu. Izgleda da će i oni početi nešto tražiti od nas, ali, brinu se dobro o nama pa neka im bude.
Sinderela ----------------------------------------------------Patria i Perun
Perun ko malo magare-----------------------------------Sinderela i Poezy
Perun hrče---------------------------------------------------Dei i Perun - pažljivo!
Ha, gle i ti si mali-------------------------------------------Vjerujem ti, a iz čijeg si ti krda
Prijatelji s osmjehom--------------------------------------Zajedno
Perunovo rođenje za nas je bilo čudo. Obožavali smo svaki njegov korak i stalno smo ga mazili, čak i smetali, nismo mu dali mira. Patria, matična kobila, pokazala nam je ogromno povjerenje.
Rodio se u podne, na sred polja, pod drvetom i gromovima, ogromnom i hladnom kišom. Stvarno si je potvrdio ime. Mi smo se uplašili da će ždrebetu nešto biti. Gurali smo ga i vodili kilometar do bokseva, nervozni, krdo uznemireno zbog nas, Patria postojano i ponosno pušta da ga vodimo, a šta bi s nama. Danas kužimo da smo mogli svi jednostavnije proći, no mama ga je potrpala u boks prepun slame i svi smo bili zadovoljni.
Priče su neuhvatljive. Imaju svoj vlastiti život, otkrivaju se onda kad smo ih spremni čuti, potiču nas na reakciju, stvaraju pouke…
Mi ljudi ih mijenjamo, zaboravljamo s godinama.
Mijenjamo ih namjerno jer želimo postići svoj cilj, mijenjamo ih nenamjerno jer one tako hoće.
Narodne, usmene, koljenske predaje ŽIVE, ne teškom mukom, već PUNOM SNAGOM. Isprva se čini da su se posve izgubile u narodu, da Stari koji su ih znali umiru, a s njima da umire i usmena mudrost naroda. Čini se da je to privid. Kad zagrebete površinu, u osobnoj potrazi za nečim što vam treba, odjednom dobijete CIJELI NOVI SVIJET koji niste tražili, jednostavno zato što niste znali da on postoji.
To je naš problem, svijet narodne mudrosti naših starih živi punom snagom onako kako on hoće.
Priče nam se otkrivaju baš onako kako treba, to znaju one, a ne mi(barem je to moje osobno iskustvo).
„…Kažu da svaki kraj privlači sebi ljude. Drveće koje slobodno raste širi svoje grane, a Vile ih opleću tamo gdje treba i tako zajednički pričaju priču o tom kraju.
Divne su to igre i maženja, stvarno pismo određenog kraja.
Zajedno su pisali povijest svijeta za neke daleke generacije od kojih će barem netko moći pročitati njihov zapis i poruku. Još od tih vremena Vile pišu na Vilinskom Drveću. Oni koji prvi puta dođu u neki kraj mogu s takvog Drveta pročitati sve o tom kraju, kvaliteti Zemlje, načinu života, bićima, ratovima, ljubavima…
U početku je svo Drveće bilo Vilinsko.
Danas tek pokoje. Vila je danas puuuuuuuuuuuuno manje no Drveća i ne dolaze rado u ta bučna, zaglušujuća i neprirodno osvijetljena mjesta.
Neki Ljudi koji o Vilama znaju puno, kažu da u vrijeme ratova Vile prve odlaze, a Priroda bez njih je mrtva, samo izgled bez stvarnog života…
Dolaze tek ako je neophodno, riskiraju svoju sigurnost i ostavljaju Poruke…Ali kome, tko ih vidi ili razumije…Tužno je to, no i Vile i Drveće moraju ispunjavati svoju svrhu, pomagati svim živim bićima pa tako i Ljudima…A ipak, samo rijetki, i još rjeđi od toga, NEŠTO VIDE, NEŠTO RAZUMIJU.
A ja, ja ipak imam poruku za Vas od Vila…
S ljubavlju bića prirode
Za one koji su me pitali gdje je nastavak priče objašnjavam, ovo je samo uvod, moja promišljanja i pripreme za naše vilinske radionice.
Skupljam već pokoju godinu predivne priče moga kraja, o divnim Bićima, o svakodnevnom životu naših Starih. To su toliko lijepe i čarobne priče koje zaslužuju biti ispričane i zapisane, ja vjerujem da ću ih uspjeti objaviti u knjizi.
Slušajući kraj u kojem smo rođeni možemo odletjeti kud god poželimo, ali tek kad naučimo ono što nas mora naučiti. Razumjeti i prihvatiti priče naših Starih, dijeliti ih i ostaviti trag iza sebe omogućuje otvaranje jedne nove dimenzije do koje nikad ne bismo došli da nismo upoznali naše korjene. Korjenska predaja Drveća i koljenska usmena predaja naših Starih uči nas moći zajedništva, povezanosti, jedinstva s Prirodom.
Slušajući priče koje dolaze do nas i osluškujući i osjećajući Prirodu razvijamo u sebi cjelovitost, jedinstvo, ono što nam govori da smo jedno s cijelim svijetom. I onda smo stvarno puno bolje Jedno.
Snimka je iz naše arhive.
Nije baš kvalitetna jer je snimana mobitelom, ali uglavnom vidi se ono bitno.
Svaki rasni konj se ocjenjuje i ta ocjena bitno utječe na daljnji tijek njegovog života.
Evo kako su taj bitan životni korak odradili naši ždrijebčići Perun i Pegaz... :-)
!
