Priroda Djeca Mi

Priče su neuhvatljive. Imaju svoj vlastiti život, otkrivaju se onda kad smo ih spremni čuti, potiču nas na reakciju, stvaraju pouke…
Mi ljudi ih mijenjamo, zaboravljamo s godinama.
Mijenjamo ih namjerno jer želimo postići svoj cilj, mijenjamo ih nenamjerno jer one tako hoće.
Narodne, usmene, koljenske predaje ŽIVE, ne teškom mukom, već PUNOM SNAGOM. Isprva se čini da su se posve izgubile u narodu, da Stari koji su ih znali umiru, a s njima da umire i usmena mudrost naroda. Čini se da je to privid. Kad zagrebete površinu, u osobnoj potrazi za nečim što vam treba, odjednom dobijete CIJELI NOVI SVIJET koji niste tražili, jednostavno zato što niste znali da on postoji.
To je naš problem, svijet narodne mudrosti naših starih živi punom snagom onako kako on hoće.
Priče nam se otkrivaju baš onako kako treba, to znaju one, a ne mi(barem je to moje osobno iskustvo).
„…Kažu da svaki kraj privlači sebi ljude. Drveće koje slobodno raste širi svoje grane, a Vile ih opleću tamo gdje treba i tako zajednički pričaju priču o tom kraju.
Divne su to igre i maženja, stvarno pismo određenog kraja.
Zajedno su pisali povijest svijeta za neke daleke generacije od kojih će barem netko moći pročitati njihov zapis i poruku. Još od tih vremena Vile pišu na Vilinskom Drveću. Oni koji prvi puta dođu u neki kraj mogu s takvog Drveta pročitati sve o tom kraju, kvaliteti Zemlje, načinu života, bićima, ratovima, ljubavima…
U početku je svo Drveće bilo Vilinsko.
Danas tek pokoje. Vila je danas puuuuuuuuuuuuno manje no Drveća i ne dolaze rado u ta bučna, zaglušujuća i neprirodno osvijetljena mjesta.
Neki Ljudi koji o Vilama znaju puno, kažu da u vrijeme ratova Vile prve odlaze, a Priroda bez njih je mrtva, samo izgled bez stvarnog života…
Dolaze tek ako je neophodno, riskiraju svoju sigurnost i ostavljaju Poruke…Ali kome, tko ih vidi ili razumije…Tužno je to, no i Vile i Drveće moraju ispunjavati svoju svrhu, pomagati svim živim bićima pa tako i Ljudima…A ipak, samo rijetki, i još rjeđi od toga, NEŠTO VIDE, NEŠTO RAZUMIJU.
A ja, ja ipak imam poruku za Vas od Vila…

S ljubavlju bića prirode

Za one koji su me pitali gdje je nastavak priče objašnjavam, ovo je samo uvod, moja promišljanja i pripreme za naše vilinske radionice.
Skupljam već pokoju godinu predivne priče moga kraja, o divnim Bićima, o svakodnevnom životu naših Starih. To su toliko lijepe i čarobne priče koje zaslužuju biti ispričane i zapisane, ja vjerujem da ću ih uspjeti objaviti u knjizi.
Slušajući kraj u kojem smo rođeni možemo odletjeti kud god poželimo, ali tek kad naučimo ono što nas mora naučiti. Razumjeti i prihvatiti priče naših Starih, dijeliti ih i ostaviti trag iza sebe omogućuje otvaranje jedne nove dimenzije do koje nikad ne bismo došli da nismo upoznali naše korjene. Korjenska predaja Drveća i koljenska usmena predaja naših Starih uči nas moći zajedništva, povezanosti, jedinstva s Prirodom.
Slušajući priče koje dolaze do nas i osluškujući i osjećajući Prirodu razvijamo u sebi cjelovitost, jedinstvo, ono što nam govori da smo jedno s cijelim svijetom. I onda smo stvarno puno bolje Jedno.

AŠ