Jednom je došao jedan mladić kod svog prijatelja, tužan i neraspoložen. Ovaj ga je upitao što ga muči. Mladić mu je odgovorio da ne može razgovarati o tome i sjeo na krevet zamišljeno. Prijatelj je sjeo na drugi krevet i ništa nije više pitao. I tako su oni sjedili zajedno satima i šutjeli. Nitko nije rekao ni riječ. Kad je vrijeme prošlo, mladić se ustao, pogledao svog prijatelja i prije nego je izašao iz stana van, samo rekao: "Hvala ti što si šutio zajedno sa mnom."
Najviše bih voljela da sad mogu sjesti pored tebe, u tvojoj sobi i da mi ispričaš bez riječi sve što ti leži na duši...ja bih te samo slušala...i bila tu...nekad šutnja najviše pomaže. Rijetkost je kad s nekim možeš zajedno šutjeti i da ti ne bude dosadno...da je jednostavno samo ta šutnja ono što vas povezuje. Jer divno je znati da negdje, nekada, postoji netko tko se s nama slaže, i da s njim možemo i šutjeći dalje živjeti... tek to nam daje osjećaj da nešto vrijedimo... Danas bih šutjela s tobom... Naše misli su spojene, negdje u ovom prostoru, i već to znači nešto. Kad budeš razmišljao u tišini svoje sobe... i ja razmišljam negdje s tobom...
Hvala mom bratu blizancu što me naučio ovo.
Post je objavljen 26.05.2004. u 13:16 sati.