U ponedjeljak predvečer, vrativši se s faxa, zavalila sam se zadovoljno pred svoj kompjuter, s planom da malo prošvrljam internetom i obiđem svoje blog-kolege. Jedva da sam stigla ukucati www, kad začuh bučne korake kako se odlučno približavaju vratima moje sobe. Otvorila su se silovito, a na pragu, koji se još uvijek tresao, stajala je mama. Vani je sijevnulo. Mrkog izraza lica i prijetećim glasom je izjavila: "Skidaj se s neta". Vani je zagrmilo.
Još uvijek ne shvaćajući njenu zapovijed ozbiljno (koja sam ja hrabra ženska, ha?), veselo se okrenuh i pogledah je upitno, misleći kako se radi o još jednom od njenih bezbroj ispada prouzročenih menopauzom, šeficom, nedostatkom para, lošim vremenom, razmaženim bratom, politikom ili...dodajte bilo koji drugi pojam kojeg se sjetite. Naime, pronašla sam, dugogodišnjim iskustvom, pravi način kako izbjeći nepotrebne sukobe. Jednostavno prestanete bezrazložne ispade i kritike na vaš račun uzimati preozbiljno. Nakon nekog vremena vas to možda počne i zabavljati.
No, ovaj put je bilo drugačije. Održala mi je predavanje o tome kako je krajnje vrijeme da se počnem baviti nekim sportom, smatrajući, očigledno, kako trčanje na fax (i trčanje općenito, kao posljedica neprestanog kašnjenja), penjanje bezbroj puta po stepenicama, jurnjava po gradu, klizanje subotom i tulumarenje do ranih jutarnjih sati, nisu dovoljna količina fizičkog rada.
Predložila mi je teretanu, na što sam samo nezainteresirano zakolutala očima. Vožnja bicikla koji stoji na mjestu i dizanje teških stvari bez da ih pokušavaš premjestiti negdje, čine mi se vrlo besmislenima.
Poveli smo raspravu o tome što bih ja (kada bi se zanemarile okolnosti), zaista voljela trenirati. S obzirom da sam sklonija konkretnim sportovima, spomenula sam odbojku i gimnastiku (svoju neprežaljenu ljubav). Kako smo se za odbojku već raspitivali na 100 strana i došli do informacija kako se istom ne možeš baviti samo rekreativno, nego jedino ako si "mlađi od 15 i spreman trenirati svaki dan par sati", tu smo mogućnost isključile. Za gimnastiku, osim što vrijedi isto, sam bila previsoka još prije 10 godina.
Plivanje je također ispalo iz igre radi moje "lijenosti" (ili praktičnosti?) da svaki dan sušim i perem kosu, a ritmički plesovi (kojima sam se svojedobno i bavila) su, s obzirom na 11. mjesec, zasigurno već odavno počeli sa svojim koreografijama.
Dakle, ne-baš-previše-originalna odluka je pala na "aerobic". Naravno da se to više ne zove samo tako, nego ju napredni sportaši podijeliše u bezbroj kategorija ( primjerice, ovisno o tome koristiš li crvene ili ljubičaste bučice-to vam je ono što izgleda kao mali uteg i što često poželite baciti u glavu vašem nezasitnom treneru, ali vas ruka previše boli da bi se razmahivali njome). Tutnula mi je pare u džep i ja sam se nevoljko uputila prema najbližem fitness-centru (ajde, barem je najbliži).
A, sada slijedi šokatna vijest: bilo mi je super!
Doduše, ne mogu zanemariti činjenicu da se ovih dana krećem uz velike napore te da me bole mišići i u onim dijelovima tijela gdje nisam niti pomislila da ih imam...No, rekli su mi iskusniji da će s vremenom proći. A, na poleđinu majice ću zašiti natpis "Ne živčani, nego zaobiđi", kao poruku onima koji se po stepenicama penju iza mene.
Znojenje djeluje poput čokolade-zaista vas može oraspoložiti. I premda ćete možda pomisliti (ako ste poput mene) kako je odlazak u dvoranu posljednje što vam treba nakon napornog dana, na povratku ćete se osjećati nekako ispunjeno i zadovoljno samim sobom. I krepano, također.
Danas sam čak uspjela izvesti sve vježbe bez zabušavanja, na što sam neopisivo ponosna.
Hvala, mama, što si me odvukla od interneta...Evo me opet na njemu. ;0)
Post je objavljen 10.11.2004. u 23:18 sati.