Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/backpack

Marketing

DAN 2 - 05. listopada 2004. (drugi dio)

Danas nije moj dan. Rekao sam ranije da su hoteli u Rabatu puni te da sam ipak uspio pronaći sobu u Hotelu Renaisance. Nažalost, već nekih sat vremena kasnije pokucao mi je vlasnik hotela na vrata sobe i rekao da će trebati moju putovnicu. Ja mu objasnim lijepo da je putovnica u veleposlanstvu Malija zbog vize te da ću mu je sutra rano ujutro donijeti, a do tada može podatke izvući s fotokopije. A on mi odgovori da dođem sutra ujutro kada budem imao putovnicu, a da sad napustim sobu. I tako sam učinio. Pokupio sam stvari natrag u backpack i krenuo u potragu za novim hotelom. Nažalost, i u ono malo hotela gdje sam našao slobodne sobe nisu me htjeli pustiti bez putovnice. Na više mjesta su mi objasnili da takvu proceduru zahtjeva policija i bez putovnice ne mogu učiniti ništa jer im prijete visoke kazne. Izgleda da se ovdje stvarno boje policije, a ona je ovdje iza svakog ugla tako da se osjećaš sigurno i po danu i po noći. Postojala je jedna opcija, a to je da taksijem otiđem do policijske postaje, objasnim im stanje s putovnicom i oni onda izdaju papir s pečatom koji dozvoljava da prenočiš bez putovnice u hotelu. Meni se s tim nije dalo gnjaviti tako da sam odlučio ostaviti backpack u garderobi na glavnom željezničkom kolodvoru (za DH 10 na 24 sata, radi od 7:00 do 22:30), a o hotelu ću vidjeti kasnije.
Poslijepodne sam proveo u razgledavanju Rabata, marokanske prijestolnice. Krenuo sam najprije prema Sunna đamiji, smještenoj na vrhu Avenije Mohammeda V, s visokim minaretom koji se primjećuje iz velike daljine. Moram navesti da sam u Rabatu vidio tek nekoliko đamija, što je pomalo čudno za glavni grad jedne islamske zemlje. U Turskoj i Istanbulu je potpuno drugačija slika. Ondje su đamije doslovno iza svakog ugla. Od Sunna đamije uputio sam se paralelno sa zidinama kraljevske palače (zatvorene za javnost) prema jednima od četiri sačuvanih gradskih vratiju i Chelli, najstarijem dijelu grada. Chellah (ulaz DH 10) je naseljena još od feničkog doba, kao važno naselje na pola puta između Lixusa i Mogadora, ostala dva fenička naselja. Kasnije su došli Rimljani i podigli svoju Sala Coloniju, da bi je Arapi u srednjem vijeku utvrdili snažnim zidinama i pretvorili u nekropolu. Put me je dalje odveo prema Le Tour Hassan i Mauzoleju Mohammeda V. Ove građevine nalaze se jedna pokraj druge na velikom platou iznad rijeke Bou Regreg. Le Tour Hassan počeo je graditi Yacoub el-Mansour Pobjednik krajem 12. stoljeća i trebao je biti najveći i najviši minaret u islamskom svijetu. Ali kako je el-Mansour umro, gradnja je obustavljena, a đamija koja je trebala biti izgrađena uz minaret nikada se nije ni počela graditi, već su kasnije postavljeni samo stupovi da bi se pokazalo koliko je velika trebala biti đamija. Mauzolej, bogato ornamentiran i izvana i iznutra, posljednje je počivalište Mohammeda V, utemeljitelja moderne Kraljevine Maroko, i Hassana II, djeda i oca sadašnjeg marokanskog kralja Mohammeda VI. Put me dalje odveo uz obalu rijeke Bou Regreg, koja razdvaja Rabat od grada Saléa, uz mnogobrojne ribarske brodice i ribiče koji su u suton odlučili si uloviti večeru, prema kasbi, smještenoj sjeverno od medine na brežuljku iznad rijeke s jedne strane i Atlantskog oceana s druge. Nažalost ondje mi se dogodilo drugo neugodno iskustvo. Na ulazu u kasbu zaustavio me "vodič" Mohammed (njih je ovdje u Maroku na stotine, kako onih pravih tako i onih lažnih) i jednostavno počeo me voditi po kasbi. Pokušao sam ga se rješiti, ali dečko je bio uporan. Nije se dao smesti. Otprilike sat vremena vodio me okolo, pokazujući razne kuće s prekrasnim vratima u marokanskom stilu. Zidovi kuća u kasbi izvana su tradicionalno obojeni u bijelo-plavo. Saznao sam da stanovnici kasbe svake godine nanovo boje kuće plavom bojom jer se nakon godišnjih kiša plava boje ispere tj. izblijedi. U tom "pothvatu" sudjeluju svi stanovnici kasbe. Na kraju je dodao da je rabatska kasba jedina u Maroku koja je još uvijek naseljena dok su ostale otvorene samo u turističke svrhe. I na kraju razgleda uslijedilo je iznenađenje. Dečko je tražio za sat vremena vođenja čak EUR 90! Znam da se obično dâ nešto vodičima, ali ovo je bilo stvarno previše. Odlučio sam mu dati EUR 30. Ali njemu to očito nije bilo dovoljno. Inzistirao je da mu dam EUR 60. I tako smo se natezali oko 20 minuta. Ja sam objašnjavao da mi je buđet putovanja dosta nizak, da nikako ne mogu izdvojiti još EUR 30. On je govorio o tome da mora prehraniti čitavu obitelj... Na kraju smo se rastali tako da sam mu dao još EUR 10.
Nakon kasbe već se spustila noć. Odlučio sam se vratiti prema kolodvoru, uzeti backpack i pronaći neko mjesto za spavanje. Putem sam prošao kroz medinu koja je, tako mi se barem učinilo, navečer izgledala puno življe nego danju. Kroz njene uske ulice jedva se prolazilo zbog mnoštva ljudi. Harmonija raznih mirisa i slika. U toj gužvi jedan me čovjek pokušao ođepariti, ali sam odmah osjetio da mi netko pokušava otvoriti džep na ruksaku, okrenuo se i tako nasreću spriječio najgore. Mjesto za spavanje sam odlučio potražiti negdje blizu obale, skriveno od pogleda ljudi, a sigurno (koliko može uopće biti sigurno spavajući na ulici). Počeo sam pratiti zidine medine prema moru. Usputno sam naletio na jednu prosjakinju na štakama koju sam pokušao ignorirati. Nastavio sam hodati, ali ona je nastavila za mnom vičući nekih 5-10 minuta. Ovo definitivno nije bio moj dan. Mjesto za spavanje bila mi je klupa na kraju zidina medine, skrivena iza grmlja. Noć je bila topla tako da nije bila potrebna ni vreća za spavanje. Pogled na osvjetljeni Salé preko rijeke. Tijekom noći dobio sam cimera: Marokanca koji je rekao da je ribar i da ujutro rano ide u ribolov. Nažalost više od toga se nismo uspjeli sporazumjeti jer je govorio samo francuski i arapski.

Post je objavljen 08.11.2004. u 15:56 sati.