Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/hipokampus

Marketing

TOM WAITS - Real Gone, 2004.

Od valjda 5 milijardi ljudi na svijetu samo jedan čovjek snima ovakve albume. I još se nije pojavio nitko ko bi nekako uspio postići sličan efekt. MENI JE OVO NAJBOLJI ALBUM SNIMLJEN OVE GODINE. Ako već moram odabrati. Pa ako vas zanima kako&zašto - pročitajte ostatak, a ako ne - opet dobro. Nemojte zamjeriti. Dakle, dragi čitatelju, ako si došao do 5. retka, pretpostavljam da te zanima o čemu se radi ovaj put.

Tomica je snimio ponovo krasnih 15 pjesama, 15 priča u kojima najbolje funkcionira. Nema klavira, ima čak nešto-kao-hip/hop-ali-luđe, ponovo gitaru svira Marc Ribot, ponovo je obiteljska manufaktura Kathleen/Tom/Casey skovala okvir i u studiju oblikovala Priču. Prvi put je snimio neku pjesmu koja se vrlo direktno dotiče ratne gluposti ("Day After Tomorrow"), žanrovski opet radi svoj omiljeni karišik, od Jamajke do New Orleansa preko onih samo njemu znanih zvukova koje naziva cubist funk . Od stvari koje bi mogle zanimati je da je na evropskoj turneji opet daleko od naših krajeva, ali da recimo ove godine posjećuje London prvi put nakon 1987. pa se nadajmo da će doći jednog dana i negdje dovoljno blizu. Produkciju je radio sam, sve tekstove naravno u suradnji sa Kathleen je učinio dovoljno zanimljivim i Običnom Waits Obožavatelju, kao i hordi onih koji traže nešto literarno vrijedno u svemu. Potražite ih makar na Internetu: ne može ga se razumjeti na prvu, potrebna su dakako pomagala, ali trud će biti više nego višestruko nagrađen. Ako volite nježnu ljubavnu poetiku ili tešku i mračnu socijalnu bukovskihardkor tematiku, koja udara u stomak, da, da, znate već... Uostalom, to i očekujemo.

O njegovom glasu neću UOPĆE, samo da naglasim da je ovaj album snimljen prvo u nekoj a capella varijanti, po kući, pa su tek onda dosnimavali zvukove, a opisati kako zvuči kad se Tom igra sa svojim glasom... ne, ne mogu i neću. Ako mislite da pretjerujem i da je snimio maniristički predvidljivo djelo o kojem se nitko ne usuđuje reći da je dosadno, ne mogu vam pomoći - isto kao kad hrpa rokera ne želi priznati elektronska dostignuća i sumnjičavo odbija poslušati Evoluciju. Poslušajte "Top Of The Hill", melankoličnu "How's It Gonna End", odvaljenu "Clang Boom Steam", klimajte glavom na "Shake It", zamislite se nad "Dead And Lovely"... U slučaju Tom Waitsa radi se o jednoj od najsjajnijih karijera u povijesti muziciranja ljudske vrste, čovjeku koji je pomaknuo granice žanrova i o kome će se ispisivati još tisuće ovakvih hvalospjeva. Zanimljivo je čitati recenzije za albume o kojima je zapravo jako teško napisati nešto suvislo i objasniti koliko ste zadovoljni što se ovakve ploče još uvijek snimaju. "Real Gone" je samo jedan biser u nizu, album koji vrijedi svake uložene sekunde i lipe, svečani povratak Waitsa u istraživački uzbudljive vode, akvatorij u kojem se odlično zabavlja i svira trombone one ribe sabljarke, na dnu Tenkiller jezera sretan što je došao kući. Gee, It's great to be home...


Post je objavljen 06.11.2004. u 15:27 sati.