Četvrtkom veče mi se gleda košarka. I to po mogućnosti evropska. Košarka mi je omiljeni sport, trenirao sam je pet-šest godina i stvarno mi se uvukla pod kožu, i skoro uvjek mogu pogledati utakmicu, i uvjek me nekako opusti, umiri, makne nervozu ako je ima…
A košarku sam zavolio davne 1985-86 kad sam još kao mali, sa svojim ocem, ponovo četvrtkom veče gledao utakmice tada Kupa šampiona Evrope u kojem je tih sezona igrala i pobjeđivala Cibona i naravno Dražen Petrović.
I danas se uvjek sjetim kako je ne znam tačno kojoj ekipi, mislim nekim italijanima, posle prvog poluvremena nakon -15, u drugom upucao jedno 7-8 trojki za redom bez promašaja. Stvarno sam zavolio košarku zbog njega, jer stvarno je igrao košarku kako je do tada niko nije igrao, a bojim se da nikada niko i neće. Obožavao sam gledati košarkaškog Mocarta kako nemilosrdno, a opet graciozno puni koševe svim evropskim ekipama. Bio je jako moćan! Imao je onaj nevjerovatni šut, najljepši šut koji sam vidio u svom košarkaškom životu. Elegantan , precizan, brz, ubojit… Kako li je samo pogađao trice! Ko bi mogao zaboraviti one scene kad ode u napad pogodi tricu, odšprinta u odbranu, presječe dodavanje i onda opet onako hladno stane na 6.25 i pogodi još jednu!!! Sjećam se tada su se svi u kvartu »palili« na njega. Svi su tih godina željeli igrati kao on, mnoga su djeca istinski zavoljela košarku i sport samo radi njega!
I ako sam ikada imao idola, onda je to zaista bio on. On i samo on. Igrali su i drugi tada dobro košarku, ili bolje reći odličnu košarku, ali je samo on bio poseban, samo je on bio idol. I kasnije početkom devedesetih kad sam počeo da treniram košarku, mislim da sam često prije spavanja sanjario i razmišljao kako bi super, jako, dobro, bilo biti Dražen! Skidao sam njegove fore sa terena i sa manje ili više uspjeha pokušao ih primjenivati na terenima iza zgrade, u školi, na treningu… Ali znam da sam maštao samo o jednom, kako bi super bilo biti Dražen.
Za sebe znam da sam emotivan, znam da imam osjećaja za mnoge ljude i njihove patnje i ako ih uopšte i ne poznajem. Ali nikada neću zaboraviti kako mi je teško bilo tog 07.06.1993, kad sam došao iz škole u čuo tu strašnu vijest. Znam da sam čitav dan, a i nekoliko dana posle toga sa suzama u očima gledao na TV-u snimke Draženovih utakmica, koševa, prodora, trica… I znam da sam plakao i plakao i plakao i nisam mogao vjerovati da više neću moći gledati njegove koševe!
I pored mnogih stvari kod njega volio sam na način na koji se radovao posle svake pobjede, koša, volio sam što je tako emotivno prilazio svemu, vjerovatno da to nije bilo tako nikada nebi ni bio najbolji bijeli košarkaš!
I rastužim se uvjek kad se sjetim Dražena, ali mi je i zadovoljstvo što sam odrastao u vremenu kad je on bio najveći idol!
Post je objavljen 04.11.2004. u 20:58 sati.